Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/15 (F. O. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3165/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3165/15, rješavajući apelacije Fehima Osmića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fehim Osmić, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 037792 14 Gž od 29. aprila 2015.
godine;
Šukrija Dupčanin, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 037792 14 Gž od 29. aprila 2015. godine;
Predrag Vujadinović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 000181 15 Gž 2 od 10. juna 2015. godine;
F.J. i S.J., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 042595 14 Gž od 18. augusta 2015. godine;
Hajrija Osmanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003950 09 Gž od 12. novembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3165/15 Fehim Osmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 24. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 037792 14 Gž od 29. april 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini pobliže preciziranoj u izreci prvostepene presude, što su tuženi, a među njima i apelant, dužni priznati i dozvoliti da se na osnovu te presude u zemljišnoj knjizi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine izvrši upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prednik tužitelja 1967. godine spornu nekretninu stekao zaključenjem Ugovora o zamjeni sa Ademom Jukićem (prednikom trećetužene, četvrtotuženog i petotužene), koji je još 1963. godine tu nekretninu kupio od apelantovog prednika Imšira Osmića, da je tužitelj od tada u posjedu sporne parcele, da je Ugovor u cijelosti izvršen i da je punovažan, odnosno da predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini. Isto tako, utvrđeno je da su prvotuženi, tj. apelant i drugotuženi zaključili kupoprodajni ugovor iako su znali da je sporna parcela u posjedu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da budući da je prednik tužitelja bio u posjedu sporne parcele prije pokretanja postupka komasacije za područje Omerbegovače, na kojem se nalazila sporna parcela, tuženi nisu bili sudionici tog postupka komasacije, a nakon okončanja tog postupka komasacije (pravosnažnosti rješenja o komasaciji) sva dotadašnja prava na nekretninama koja su predmet komasacije (pa tako i pravo vlasništva tuženih koje su imali na spornoj parceli), su prestala po sili zakona. Imajući u vidu navedeno, sud je pozivom na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine sudio tako što je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.
2. AP-3332/15 Šukrija Dupčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 1. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 037792 14 Gž od 29. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini pobliže preciziranoj u izreci prvostepene presude, što su tuženi, a među njima i apelant, dužni priznati i dozvoliti da se na osnovu te presude u zemljišnoj knjizi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine izvrši upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prednik tužitelja 1967. godine spornu nekretninu stekao zaključenjem Ugovora o zamjeni sa Ademom Jukićem (prednikom trećetužene, četvrtotuženog i petotužene), koji je još 1963. godine tu nekretninu kupio od prvotuženovog prednika Imšira Osmića, da je tužitelj od tada u posjedu sporne parcele, da je Ugovor u cijelosti izvršen i da je punovažan, odnosno da predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini. Isto tako, utvrđeno je da su prvotuženi i drugotuženi, tj. apelant zaključili kupoprodajni ugovor iako su znali da je sporna parcela u posjedu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da budući da je prednik tužitelja bio u posjedu sporne parcele prije pokretanja postupka komasacije za područje Omerbegovače, na kojem se nalazila sporna parcela, tuženi nisu bili sudionici tog postupka komasacije, a nakon okončanja tog postupka komasacije (pravosnažnosti rješenja o komasaciji) sva dotadašnja prava na nekretninama koja su predmet komasacije (pa tako i pravo vlasništva tuženih koje su imali na spornoj parceli), su prestala po sili zakona. Imajući u vidu navedeno, sud je pozivom na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine sudio tako što je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.
3. AP-4008/15 Predrag Vujadinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je 21. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 000181 15 Gž 2 od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo svojine u dijelu 1/1 na nepokretnosti pobliže preciziranoj u izreci prvostepene presude i da je apelant dužan da mu dozvoli da se u zemljišnim knjigama upiše kao zemljišno-knjižni vlasnik na toj parceli u dijelu 1/1. U toku postupka je utvrđeno da je pretpostavka savjesnosti državine radi sticanja prava svojine održajem ispunjena ako držatelj, odnosno njegovi pravni prethodnici, kroz sve vrijeme potrebno za održaj, smatraju da je stvar koju posjeduju njihova, odnosno ako ne znaju ili ne mogu znati da nije njihova. Nadalje, utvrđeno je da su tužitelj i njegovi prethodnici cijelo vrijeme od 1952. godine (kada je osnova katastar nepokretnosti Općine Nevesinje), imali mirnu državinu sa uočljivom voljom da drže stvar kao svoju i ponašanje držatelja kao vlasnika, kroz čitavo vrijeme potrebno za održaj.
Također, utvrđeno je da okolnost da držatelj nije izvršio uvid u zemljišne knjige, ne isključuje uvijek, sama po sebi, savjesnost državine, kada ostale okolnosti konkretnog slučaja upućuju na to da je državina bila savjesna. Naime, utvrđeno je da se savjesnost pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno mora dokazati, a apelant to nije dokazao. Isto tako, utvrđeno je da je bez uticaja apelantov navod da je nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev navodeći da predmetna nepokretnost ima površinu 1100 m2, kada je iz zemljišnih knjiga vidljivo da površina nepokretnosti iznosi 2200 m2. Budući da je tužitelj svojinu stekao održajem, sud je zaključio da će se on u zemljišnim knjigama upisati kao vlasnik predmetne nepokretnosti, bez obzira što se u tužbenom zahtjevu navodi da ta nepokretnost na terenu ima površinu 1100 m2 (vještak geometar je pojasnio da je površina te nepokretnosti i po starom planu i staroj katastarskoj evidenciji 1100 m2, ali nije izvršena promjena površine u zemljišnim knjigama). Ustvari, utvrđeno je da nakon što se tužitelj upiše u zemljišnim knjigama, odnosno javnoj evidenciji nepokretnosti, isti će biti u mogućnosti da zatraži promjenu upisa površine parcele. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
4. AP-4701/15 F.J. i S.J. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Dragan Kramar, advokat iz Ilidže, podnijeli su 20. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 042595 14 Gž od 18. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se ustanovi da su u odnosu na tuženu stekli pravo suvlasništva po osnovu nasljeđivanja na nekretnini pobliže preciziranoj u izreci prvostepenog suda, te da je tužena dužna trpjeti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Visokom provede ispravka tako da se tužena briše, a oni upišu kao suvlasnici predmetne nekretnine sa dijelom ½. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno odbio tužbeni zahtjev smatrajući da šumsko zemljište (šuma), a nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva je nesporno dio kompleksa šume, prema dosadašnjim pozitivnim propisima ne može biti predmetom stjecanja prava vlasništva dosjelošću, tako da po tom osnovu apelanti ne mogu steći vlasništvo, iako su dokazali da su koristili predmetno zemljište. Također, utvrđeno je da pravni osnov stjecanja vlasništva nasljeđivanjem, na šta se pozivaju apelanti u ovom slučaju, otpada jer iz rješenja o nasljeđivanju od 2. jula 2013. godine, nedvosmisleno proizilazi da nekretnina koja je predmet ovog tužbenog zahtjeva iz zk.ul. broj 28. k.o. Podvinci, nije bila predmetom ostavinske rasprave, niti ostavinske mase, jer je istim rješenjem utvrđena zaostavština iza umrlog prednika apelanata u koju nije ušao zk.ul. broj 28. ko.o. Podvinci, te na koji nisu proglašeni kao zakonski nasljednici apelanti.
5. AP-4847/15 Hajrija Osmanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hamburga, Njemačka, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 2. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003950 09 Gž od 12. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je tužitelj vlasnik parcele označene po novom premjeru kao kč.br. 2070/1 i kč.br. 2070/2 oranica „Palučak“ upisana u pl.br. 84 k.o. Puračić, u površini od 3210 m2, a po starom premjeru označena kao kč.br. 469/4 oranica „Palučak“ upisana u zk.ul. br. 80 k.o. Puračić , te da se shodno tome ima izvršiti promjena vlasništva u gruntovnim knjigama zemljišno-knjižnog ureda Lukavac, tako da se on na osnovu te presude upiše kao vlasnik sa 1/1. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužitelj svoj zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva stečenog dosjelošću na nekretninama označenim u stavu I izreke prvostepene presude, temeljio na činjeničnim tvrdnjama da od smrti svog oca i izvršene diobe nekretnina 1965. godine, koje su predstavljale zaostavštinu umrlog oca, nesmetano posjeduje predmetne nekretnine, da je na tim nekretninama označenim po novom premjeru kč.br. 2070/1 i kč.br. 2070/2 upisan u pl.br. 84 k.o. Puračić, kao posjednik sa dijelom 1/1, kojim nekretninama po starom premjeru odgovara parcela kč.br. 469/4 oranica „Palučak", na kojoj je u zk.ul.br. 80 k.o. Puračić tužena upisana kao vlasnik sa dijelom 1/1, za koje tvrdnje je tužitelj, shodno odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku, predložio i izveo odgovarajuće dokaze. Budući da je tužitelj dokazao da je preko 20 godina savjestan posjednik predmetne nekretnine označene po starom premjeru kč.br. 469/4 oranica „Palučak“ a apelantica nije osporila, niti dovela u sumnju, da se od 1965. godine i izvršene usmene diobe nekretnina između nasljednika prednika tužitelja, među kojima su kao zakonski nasljednici bili tužitelj i majka apelantice, predmetne nekretnine nalaze u nesmetanom posjedu tužitelja, te kako je tužitelj, prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke i usmenom izjašnjenju istog sa ročišta za glavnu raspravu, od izvršenog aviosnimanja tj. od 1985. godine upisan u katastarskom operatu kao posjednik predmetnih nekretnina označenih po novom premjeru kč.br. 2070/1 i kč.br. 2070/2, to je sud zaključio da su, u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi predviđeni relevantnom odredbom Zakona o vlasničko pravnim odnosima, za sticanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću na predmetnim nekretninama označenim kao kč.br. 2070/1 i kč.br. 2070/2, a koje po starom premjeru odgovaraju parceli označenoj kao kč.br. 469/4.Shodno navedenom, sud je odlučio kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3165/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman