Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4577/15 („NLB RAZVOJNA BANKA“ A.D. BANJA LUKA)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4577/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4577/15, rješavajući apelaciju „NLB RAZVOJNE BANKE“ A.D. BANJA LUKA , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „NLB RAZVOJNE BANKE“ A.D.
BANJA LUKA.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 Ip 005333 06 Ip od 31. januara 2011. godine.
Nalaže se Osnovnom sudu u Kotor Varoši, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 73 0 Ip 005333 06 Ip u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Kotor Varoši da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „NLB RAZVOJNA BANKA“ A.D. BANJA LUKA (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, podnijela je 9. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Ip 005333 06 Ip od 31. januara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 3. novembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 13. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 23. novembra 2006. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „INTERKOMERC-COMPANY “ DOO Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik) i založnog povjerioca „POLJOPROMET“ AD Čelinac (u daljnjem tekstu: založni povjerilac) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 552.975,48 KM. Apelantkinja je predložila da Osnovni sud donese rješenje o izvršenju na osnovu Ugovora o dugoročnom kreditu broj 10/II-2413-2/05 od 30. maja 2005. godine i sporazuma zaključenog između apelantkinje, izvršenika i založnog povjerioca, kao i pravosnažnog Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Ip-611/05 od 21. juna 2005. godine [kojim je određena uknjižba založnog prava radi obezbjeđenja potraživanja apelantkinje prema izvršeniku], te odredi izvršenje javnom prodajom nepokretnosti založnog povjerioca radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 475.202,57 KM po osnovu glavnice kredita, 31.815,85 KM po osnovu redovne kamate, 45.957,06 po osnovu zatezne kamate, što na dan 22. novembar 2006. godine iznosi 552.975,48 KM, te daljom zateznom kamatom od 22. novembra 2006. godine do konačne isplate, kao i da nadoknadi troškove izvršenja prema odluci suda.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud donio zaključak od 28. novembra 2006. godine kojim je naložio apelantkinji da dopuni prijedlog za izvršenje. Apelantkinja je postupila po nalogu suda 12. decembra 2006. godine.
7. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je predmetni spis 16. aprila 2007. godine „na zahtjev Okružnog tužilaštva Banja Luka u predmetu broj KTA-II-44/07 dostavljen Okružnom tužilaštvu u Banja Luci, koji je isti 15. augusta 2008. godine vratio i obavijestio sud da je u toku istraga povodom određenih odluka bivšeg Upravnog odbora [založnog povjerioca] između kojih je i sporna odluka broj 0192/05 od 31. marta 2005. godine, na osnovu kojih je imovina [založnog povjerioca] služila kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja drugim pravnim licima kod ugovora o kreditu sa poslovnim bankama“.
8. Apelantkinja je podnescima od 4. maja 2007. godine i 6. juna 2008. godine urgirala kod Osnovnog suda, tražeći da taj sud postupi po podnesenom prijedlogu i donese rješenje o izvršenju.
9. Osnovni sud je donio Rješenje broj 73 0 Ip 005333 06 Ip od 28. januara 2011. godine kojim je odbacio kao nedozvoljen prigovor trećeg lica Dragana Mirošljevića na rješenje o izvršenju u predmetu broj 073-IP-06-000069. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je Dragan Mirošljević kao treće lice izjavio prigovor u predmetu u kojem u vrijeme podnošenja prigovora nije ni doneseno rješenje o izvršenju, pa je sud odlučio u smislu člana 49 stav 2 Zakona o izvršnom postupku.
10. Osnovni sud je donio Rješenje broj 73 0 Ip 005333 06 Ip od 31. januara 2011. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi ZK kancelarije Osnovnog suda u Kotor Varoši i to u ZK ulošku broj 213 katastarske opštine SP Čelinac Donji na nepokretnostima pobliže označenim u izreci rješenja, utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nepokretnosti, prodajom i namirenjem apelantkinje iz iznosa dobijenog prodajom. Osnovni sud je predmetnim rješenjem naložio Zemljišnoknjižnoj kancelariji da u zemljišnoj knjizi u ZK ulošku 213 katastarske opštine SP Čelinac Donji upiše zabilježbu izvršenja u skladu s članom 72 stav 1 Zakona o izvršnom postupku.
11. Apelantkinja je podneskom od 10. januara 2012. godine urgirala kod Osnovnog suda, tražeći da taj sud nastavi predmetni izvršni postupak koji se neopravdano dugo ne sprovodi.
12. Iz odgovora na apelaciju, koji je dostavio Osnovni sud, proizlazi da je „za potrebe krivičnog postupka u predmetu Osnovnog suda Banja Luka koji se vodio pod brojem 71 0 K 070575 09 K spis [...] 28. aprila 2011. godine [...] dostavljen Osnovnom sudu Banja Luka koji je isti vratio [Osnovnom] sudu 6. novembra 2014. godine“.
13. Nadalje, iz odgovora na apelaciju, proizlazi da su „nakon vraćanja spisa, prigovor i dopuna prigovora dostavljeni na odgovor [apelantu] koji je 22. aprila 2015. godine [Osnovnom sudu] dostavio odgovor na dopunu prigovora, odnosno založnom izvršeniku odgovor na dopunu prigovora na izjašnjenje po kojem je on obavijestio sud da se kod Okružnog privrednog suda Banja Luka vodi postupak pod brojem 57 0 Ps 094674 11 Ps a koji se odnosi na poništenje upisa hipoteke u ovom predmetu a od kojeg postupka zavisi i ovaj izvršni postupak“.
14. Osnovni sud je donio Rješenje broj 73 0 Ip 005333 06 Ip od 4. novembra 2015. godine kojim je odbijen prigovor založnog povjerioca i rješenje o izvršenju u cijelosti ostavljeno na snazi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je opisala hronologiju predmetnog izvršnog postupka kako je navedeno u činjeničnom stanju, te istakla da je nepostupanjem suda onemogućena da naplati dug u periodu od devet godina.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju izvršnog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. Osnovni sud je istakao da je „na dužinu trajanja postupka u ovom predmetu uticao [...] vremenski period potreban za upis vlasništva na nekretninama na založnog izvršenika i založnog prava u zemljišnoj knjizi, kao i postupci koji su se u vezi sa ovim predmetom vodili u krivičnom predmetu broj 71 0 K 070575 09 K kod Osnovnog suda u Banja Luci kod kojeg suda se spis nalazio od 28. aprila 2011. godine do 6. novembra 2014. godine, kao i u predmetu koji je i sada u toku kod Okružnog privrednog suda u Banja Luci pod brojem 57 0 Ps 094674 11 Ps, a čija odluka može imati uticaja i na ovaj izvršni postupak, iako sud nema mogućnost da na prijedlog izvršenika odlaže izvršenje, jer shodno članu 60. Zakona o izvršnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno izvršenje se može odložiti potpuno ili djelimično samo na prijedlog tražioca izvršenja a ne izvršenika“.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1 Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
21. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu i sporazuma zaključenog između apelantkinje, izvršenika i založnog povjerioca, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
22. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
23. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
24. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu i sporazuma zaključenog između apelantkinje, izvršenika i založnog povjerioca, te da apelantkinja nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodila traženo izvršenje.
26. Na osnovu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja smatra da joj je neizvršenjem rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatuje da apelantkinja povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne sprovodi rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 31. januara 2011. godine radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 552.975,48 KM, i to zabilježbom izvršenja na nepokretnostima pobliže označenim u izreci rješenja, utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nepokretnosti, prodajom i namirenjem apelantkinje iz iznosa dobijenog prodajom. U pogledu ovih apelantkinjinih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da iznese pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6 Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite sprovođenja sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka sigurno bi vodilo u situacije inkompatibilne s principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6 Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
31. Ustavni sud je, podržavajući navedenu praksu, izgradio i sopstvenu praksu prema kojoj je izvršavanje pravosnažne sudske presude sastavni dio „suđenja“ u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1248/07 od 11. novembra 2009. godine i AP 2558/07 od 29. juna 2010. godine; odluke dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeno stanovište Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se ono, takođe, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je član 6 stav 1 Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale obavezu da se izvrši sudska presuda.
32. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje.
33. Kada su nadležne vlasti obavezne da djeluju u cilju izvršenja presude i kada one to propuste učiniti, njihova neaktivnost može da pokrene pitanje odgovornosti države u smislu člana 6 Evropske konvencije. Evropski sud je, takođe, u više svojih odluka ponovio da je na svakoj državi da sama usvoji (donese) pravne instrumente-sredstva koji su adekvatni i dovoljni da obezbijede ispunjenje pozitivnih obaveza koje su joj nametnute, te da je jedini zadatak Evropskog suda da ispita da li su mjere koje je neka država preduzela u cilju ispunjenja svoje pozitivne obaveze u konkretnom slučaju adekvatne i dovoljne.
34. Država, dakle, ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi i obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja, već za efikasno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.
35. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja prijedlog za izvršenje podnijela 23. novembra 2006. godine, te da je izvršenje dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 31. januara 2011. godine. Ustavni sud smatra da nije sporno da predmetni izvršni postupak nije okončan do dana podnošenja apelacije, dakle u periodu dužem od devet godina. Ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, dakle 23. novembra 2006. godine, vrlo brzo donio zaključak (28. novembra 2006. godine) kojim je naložio apelantkinji da uredi prijedlog, te da je apelantkinja postupila po nalogu suda u roku od 14 dana (12. decembra 2006. godine). Nakon toga, predmetni spis je na zahtjev Okružnog tužilaštva Banja Luka 16. aprila 2007. godine dostavljen tom tužilaštvu, koje je spis Osnovnom sudu vratilo nakon godinu i tri mjeseca (15. avgusta 2008. godine). Ustavni sud zapaža da je nakon toga uslijedio period potpune neaktivnosti Osnovnog suda koji je tek nakon dvije godine i pet mjeseci, dakle 28. januara 2011. godine donio rješenje kojim je odbacio kao nedozvoljen prigovor trećeg lica, a odmah zatim i rješenje (31. januara 2011. godine) kojim je dozvoljeno izvršenje po apelantkinjinom prijedlogu. Nadalje, Ustavni sud zapaža, što proizlazi i iz odgovora na apelaciju, da je predmetni spis za potrebe krivičnog postupka u predmetu broj 71 0 K 070575 09 K dostavljen Osnovnom sudu u Banjoj Luci 28. aprila 2011. godine da bi bio vraćen Osnovnom sudu nakon tri godine i šest mjeseci (6. novembra 2014. godine). Nakon vraćanja spisa, Osnovni sud je 22. aprila 2015. godine apelantkinji dostavio prigovor i dopunu prigovora založnog izvršenika, nakon čega je, što takođe proizlazi iz odgovora na apelaciju, donio rješenje od 4. novembra 2015. godine kojim je odbio prigovor založnog povjerioca. Imajući u vidu navedeno, postupak još uvijek nije okončan, a potpuno je neizvjesno i kada će biti. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da je „na dužinu trajanja postupka u ovom predmetu uticao [...] vremenski period potreban za upis vlasništva na nekretninama na založnog izvršenika i založnog prava u zemljišnoj knjizi, kao i postupci koji su se u vezi sa ovim predmetom vodili u krivičnom predmetu broj 71 0 K 070575 09 K kod Osnovnog suda u Banja Luci kod kojeg suda se spis nalazio od 28. aprila 2011. godine do 6. novembra 2014. godine, kao i u predmetu koji je i sada u toku kod Okružnog privrednog suda u Banja Luci pod brojem 57 0 Ps 094674 11 Ps“.
36. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je u već citiranoj presudi Fuklev protiv Ukrajine, Evropski sud istakao da „država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja“. Pored toga, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina). Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju, u dva navrata, dakle u periodu od 16. aprila 2007. godine do 15. avgusta 2008. godine i u periodu od 28. aprila 2011. godine do 6. novembra 2014. godine (ukupno četiri godine i devet mjeseci) postojale objektivne okolnosti zbog kojih Osnovni sud nije mogao da postupa u predmetnom izvršnom postupku, budući da je predmetni spis ustupan Okružnom tužilaštvu Banja Luka, odnosno Osnovnom sudu u Banjoj Luci radi sprovođenja istrage, odnosno krivičnog postupka u predmetima pobliže navedenim u činjeničnom dijelu odluke. Međutim, Ustavni sud zapaža da se i pored toga, na osnovu predočenog, može zaključiti da apelantkinja u apelaciji osnovano ističe da joj je upravo postupanjem Osnovnog suda, koji je nadležan za sprovođenje rješenja o izvršenju, onemogućen djelotvoran pristup sudu jer Osnovni sud nije efikasno i ekonomično sproveo predmetni izvršni postupak budući da nije opravdao dužinu trajanja izvršnog postupka od oko četiri i po godine.
37. Iz navedenog se može zaključiti da apelantkinja u apelaciji osnovano ističe da je u konkretnom slučaju, upravo postupanjem Osnovnog suda koji je nadležan za sprovođenje rješenja o izvršenju, apelantkinji onemogućen efikasan pristup sudu jer Osnovni sud nije efikasno i ekonomično sproveo predmetni izvršni postupak.
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud, neprovođenjem Rješenja o izvršenju broj 73 0 Ip 005333 06 Ip od 31. januara 2011. godine u periodu dužem od devet godina, povrijedio apelantkinjino pravo na djelotvoran pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku Osnovni sud prekršio apelantkinjino pravo na pristup sudu kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer nije omogućio da apelantkinja naplati svoje potraživanje po pravosnažnom rješenju o izvršenju u periodu dužem od devet godina, pri čemu izvršni postupak još uvijek nije okončan.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman