Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4408/15 (S. B. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4408/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4408/15, rješavajući apelacije Sanje Božović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sanja Božović protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026084 14 Rsž od 29. maja 2015. godine;

Senid Cerić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014983 15 Gž od 26. oktobra 2015. godine;

Hajrudin Klepić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046831 15 Rev od 28. septembra 2015. godine;

Hajrija Čamdžić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019177 15 Rev od 19. novembra 2015. godine;

Milana Orozović protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 166927 15 Rsž od 30. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4408/15 Sanja Božović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Neđo Šutanović advokat iz Sokoca, podnijela je 24. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026084 14 Rsž od 29. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev podnesen radi poništenja odluke-radni spor (poništenja odluke o izboru kandidata od 31. avgusta 2012. godine i odluke od 16. oktobra 2012. godine), te je apelantica obavezana da tuženoj (Osnovna škola „Aleksa Šantić“ Vojkovići) naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, sud nije našao propuste u proceduri prijema kandidata (na mjesto profesora razredne nastave) koji bi imali osnov za poništenje navedenih odluka. Naime, utvrđeno je da je pravilno postupila komisija za izbor kada nije izvršila bodovanje apelantice po osnovu vremena provedenog na Zavodu za zapošljavanje jer je ista u radnom odnosu, te da se apelantica vodi na birou u evidenciji zaposlenih lica koja traže promjenu zaposlenja. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju tužena nije povrijedila zakonske odredbe u pogledu načina bodovanja i izbora kandidata, da je postupak izbora proveden po zakonskoj proceduri, i da nisu povrijeđene odredbe čl. 10. i 17. Pravilnika o kriterijima i proceduri prijema radnika u radni odnos. S obzirom da ne postoje razlozi na koje apelantica ukazuje žalbom, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-5748/15 Senid Cerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Alija Galijatović advokat iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014983 15 Gž od 26. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište rješenja tuženih (Bosne i Hercegovine-Ministarstva sigurnosti BiH-Granična policija BiH i Bosne i Hercegovine-Vijeća ministara BiH-Odbora za žalbe policijskih službenika) navedena u dispozitivu presude, da mu se isplati razlika do punog iznosa plate u vrijeme suspenzije, naknada za korištenje godišnjeg odmora i razlika umanjenja plate zajedno sa pripadajućim doprinosima i izvrši brisanje izrečene disciplinske mjere i kaznenih bodova, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant oglašen odgovornim za povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 5. Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno člana 5. stav 1. tačka 5. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH, s obzirom da iz provedenih dokaza nesumljivo proizilazi da je apelant, van službe u svojstvu građanina, pristupio u službenoj uniformi i sa službenim pištoljem u policijsku upravu Živinice. Sud BiH navodi da je odredbom člana 5. stav 2. Zakona o policijskim službenicima BiH propisano da policijski službenik nosi uniformu u skladu sa pravilnikom policijskog organa i drugim propisima, te da se apelant ne može osloboditi disciplinske odgovornosti uslijed tvrdnje da nije bio upoznat sa sadržajem Instrukcije o pravilima ponašanja i međusobnim odnosima policijskih službenika u GP BiH, koja u odjeljku C pod tačkom 2. propisuje da se u vrijeme korištenja odsustva sa posla ne može nositi uniforma. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da je apelant oglašen krivim za propisanu povredu službene dužnosti za koju mu je izrečena propisana sankcija, te da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

3. AP-5749/15 Hajrudin Klepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046831 15 Rev od 28. septembra 2015. godine, kojim su odbačene kao nedozvoljene revizije apelanta i tužene (Federacija BiH-Vlada Federacije BiH) izjavljene protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 046831 10 Rsz od 11. decembra 2013. godine u pravnoj stvari uplate doprinosa i uvezivanja staža. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-189/11 od 27. februara 2014. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-415/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 11. decembra 2013. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime doprinosa za PIO uveže staž i uplati određeni iznos na račun FZ PIO. U postupku je utvrđeno da apelantu ne pripadaju prava koja proizilaze iz radnog odnosa, kao ni naknade za doprinose po osnovu radnog odnosa, jer u periodu od 4. novembra 1995. godine do 20. septembra 2000. godine (za koji period apelant traži uplatu doprinosa i uvezivanje staža) apelant nije bio u radnom odnosu kod tužene, niti je ostvarivao plaće kod tužene. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda, s obzirom da apelant u toku parničnog postupka nije dokazao da je bio u radnom odnosu kod tužene u periodu koji je naveo u tužbenom zahtjevu, te da mu zbog toga ne mogu pripasti prava iz radnog odnosa koja je tražio tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

4. AP-5758/15 Hajrija Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019177 15 Rev od 19. novembra 2015. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 3. februara 2016. godine. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačene su kao nedozvoljene revizije apelantice i tužene (Općine Živinice) izjavljene protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019177 12 Rsž od 10. decembra 2014. godine u pravnoj stvari isplate duga iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5588/14 od 24. aprila 2015. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-5595/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 10. decembra 2014. godine. U postupku koji je apelantica pokrenula 5. aprila 2010. godine, tužbom kojom je tražila da joj tužena isplati potraživanja iz radnog odnosa (razlike plaća, regresa i toplog obroka sa pripadajućim doprinosima) Općinski sud u Živinicama je 25. juna 2012. godine donio presudu kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice. Odlučujući o apelanticinoj žalbi Kantonalni sud je presudom od 10. decembra 2014. godine djelimično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu, tako što je obavezao tuženu da apelantici isplati dio potraživanja (regres za 2009. godinu i topli obrok za period od 1. jula 2009. godine do 31. marta 2010. godine), te u pogledu troškova postupka obavezao tuženu da apelantici naknadi troškove postupka, dok je potvrđena prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu kojim je apelantica potraživala razliku plaća i pripadajućih doprinosa, te u dijelu preko dosuđenog iznosa za troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 39. Zakona o državnoj službi u FBiH u vezi sa čl. 40. i 41. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH ) kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice koji se odnosio na naknadu razlike plaća. Naime, apelantica nije dokazala da je polazna osnova za obračun plaće iz zaključka Vlade FBiH utvrđena na osnovu dogovora sindikata, Vlade FBiH i Vlade kantona, i da je Zaključak objavljen u zakonom propisanoj proceduri, tako da isti ne može predstavljati osnovicu za obračun plaće apelantici. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, vezano za dio tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosi na isplatu razlike regresa i toplog obroka, trebao primijeniti odredbe čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice, kao povoljnije pravo za apelanticu, pa je Kantonalni sud prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku, dok je odluku o troškovima postupka preinačio primjenom odredbe člana 235. tačka 3. u vezi sa članom 397. stav 2. i članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

5. AP-5762/15 Milana Orozović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić advokatica iz Banjaluke, podnijela je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 166927 15 Rsž od 30. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonit otkaz ugovora o radu od 11. jula 2012. godine i da se obaveže prvotuženi (NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banjaluka) da je vrati na rad i raporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ili druge poslove koji odgovaraju njenoj školskoj spremi, te da se obavežu prvotuženi i drugotuženi („Glas Srpski-Grafika“ a.d. Banjaluka) da apelantici naknade izgubljenu zaradu, regres i zimnicu uz uplatu doprinosa, dok je obavezana apelantica da tuženim naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je na tuženom bio teret dokazivanja činjenica da se apelantica nije mogla rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto kod prvotuženog, nakon ukidanja radnog mjesta („knjigovezac-kartonažer) na kojem je apelantica radila. Naime, odredbama Zakona o radu takva procesna dužnost poslodavca kao tuženog nije propisana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu zbog težih povreda radnih obaveza. S obzirom da je u skladu sa odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku apelantica bila dužna dokazati da je prvotuženi mogao rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto i tako izbjeći otkazivanje ugovora o radu, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala ovu mogućnost. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4408/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelantica u predmetu broj AP-5758/15 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-5758/15 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4408/15 (S. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio