Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5527/15 („INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5527/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5527/15, rješavajući apelacije „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina protiv:

- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109835 14 Gž od 27. novembra 2015. godine;

- protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 107718 15 Rev od 26. novembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107718 12 Gž od 1. oktobra 2014. godine;

- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109222 12 Gž od 14. januara 2016. godine;

- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109319 12 Gž od 14. januara 2016. godine;

- protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 108545 15 Rev od 24. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108545 13 Gž od 1. oktobra 2014. godine;

- protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 110919 15 Rev od 24. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 110919 13 Gž od 15.

oktobra 2014. godine;

- protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 110844 15 Rev od 24. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 110844 12 Gž od 15.

oktobra 2014. godine;

- protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 109296 15 Rev od 17. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109296 14 Gž od 10.

oktobra 2014. godine;

- protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 107242 15 Rev od 22. decembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107242 12 Gž od 22.

oktobra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5527/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109835 14 Gž od 27. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 2. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.

2. AP-140/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 107718 15 Rev od 26. novembra 2015. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 107718 12 Gž od 1. oktobra 2014. godine u predmetu radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP- 5673/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 1. oktobra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 2. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.

3. AP-399/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 25. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109222 12 Gž od 14. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 2. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.

4. AP-400/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 25. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109319 12 Gž od 14. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan prigovor zastarjelost potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, odnosno od 6. decembra 1999. godine, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 25. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to prvostepeni sud pogrešno zaključuje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu usvajajuću presudu, primjenom odredbe člana 229. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-823/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 108545 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 108545 13 Gž od 1. oktobra 2014. godine u predmetu radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP- 5673/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 1. oktobra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 4. juna 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe.

6. AP-824/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 110919 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 110919 13 Gž od 15. oktobra 2014. godine u predmetu radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP- 5673/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 15. oktobra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 1. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe.

7. AP-825/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 110844 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 110844 12 Gž od 15. oktobra 2014. godine u predmetu radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP- 5673/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 15. oktobra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 1. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.

8. AP-826/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 109296 15 Rev od 17. decembra 2015. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109296 14 Gž od 10. oktobra 2014. godine u predmetu radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP- 5673/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 10. oktobra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se tuženi obavežu da joj isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškovima izvršnog i parničnog postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju konačno osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da se prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojima je regulisano da se svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju u roku od tri godine, računajući od dana dospjelosti. U tom smislu, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrđuje da u predmetnoj mjenici iz 1999. godine nije naznačeno dospijeće obaveze, te da je vlastita mjenica u konkretnom slučaju mjenica po viđenju, slijedom čega se morala podnijeti na naplatu u roku od godinu dana. Također je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije dokazala činjenicu da je mjenična obaveza dospjela 2. juna 2009. godine, zbog čega je i potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 361. Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu da je prijedlog za izvršenje podnesen 13. septembra 2010. godine, a da je apelantica naplatu mogla potraživati najkasnije do 4. novembra 2003. godine.

9. AP-827/16 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 107242 15 Rev od 22. decembra 2015. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 107242 12 Gž od 22. oktobra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-5673/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 22. oktobra 2014. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, odnosno da se radi o mjenici sa klauzulom bez protesta. Kako je od izdavanja sporne mjenice pa do podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari proteklo 10 godina, drugostepeni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja kojeg su tuženi istakli tokom prvostepenog postupka.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5527/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da apelantica, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud u Sarajevu utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u Sarajevu u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5527/15 („INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d… | Sudska praksa | Aktio