Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2594/15 (A. K.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2594/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2594/15, rješavajući apelaciju Alme Karišik, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Alma Karišik protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 076044 12 Gž od 8. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Alma Karišik (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Džema Hasanagić-Milaimi, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 26. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 076044 12 Gž od 8. aprila 2015. godine. Apelantica je 27. maja 2015. godine dopunila apelaciju. Apelantica je 23. februara 2016. godine tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će zabraniti izvršenje rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 514517 15 I od 15. decembra 2015. godine do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Navedenim rješenjem o izvršenju je sud odredio izvršenje (po prijedlogu Općinskog Pravobranilaštva Općine Stari Grad od 7. jula 2015. godine) na osnovu osporene odluke Kantonalnog suda od 8. aprila 2015. godine i presude Općinskog suda broj 65 0 P 046044 09 P od 16. aprila 2012. godine.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda od 8. aprila 2015. godine je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Sarajevu od 16. aprila 2012. godine u stavu 1. dispozitiva pa je apelantica obavezana da se iseli iz stana u Sarajevu i preda ga tužitelju ispražnjenog od lica i stvari, dok je prvostepena presuda potvrđena u dijelu (stav 2. dispozitiva) u kojem je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je ona prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, čiji je nosilac raspolaganja tužitelj-protivtuženi, a time i sva prava koja po zakonu pripadaju nosiocima stanarskih prava, što je tužitelj-protivtuženi dužan priznati i trpjeti.
U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je su osnovani žalbeni navodi tužitelja-protivtuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Po ocjeni drugostepenog suda, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je apelantica bespravni korisnik spornog stana od 1993. godine, kada je nosilac stanarskog prava na istom S.M., zbog ratnih dejstava, napustio taj stan. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica se može smatrati bespravnim korisnikom stana tek od smrti nosioca stanarskog prava, tj. od 25. oktobra 2002. godine. Slijedom navedenog je Kantonalni sud zauzeo stav da je zbog pogrešno utvrđene činjenice da je apelantica bespravni korisnik predmetnog stana od 1993. godine došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, tj. odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Kako je tužitelj-protivtuženi podnio 25. februara 2009. godine predmetnu tužbu sudu za iseljenje i predaju stana, što je računajući od dana smrti nosioca stanarskog prava (25. oktobra 2002. godine) od kada se apelantica ima smatrati bespravnim korisnikom, Kantonalni sud je zaključio da je predmetna tužba podnesena u okviru rokova propisanih navedenim Zakonom, slijedom čega je odlučeno kao u stavu 1. dispozitiva konačno osporene odluke. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelantice, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izvedenim dokazima imao pouzdan osnov za donošenje odbijajuće odluke u tom dijelu. S tim u vezi je navedeno da je utvrđeno da apelantica nije bila sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, po kom osnovu bi imala mogućnost da ostvari određena prava u smislu odredbe člana 6. navedenog Zakona. S obzirom da je utvrđeno da je apelantica bespravni korisnik spornog stana od smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (2002. godine), zaključeno je da nije protekao rok od osam godina bespravnog korištenja stana, propisan odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, imajući u vidu činjenicu da je odredbom člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da prestaje važenje ugovora o korištenju stana sa 6. decembrom 2000. godine, a time i stanarskog prava. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. i člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom Kantonalnog suda u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi, u predmetnoj pravnoj stvari radi iseljenja iz spornog stana, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelantice za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman