Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5157/15 (I. M.-J.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ostavinski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5157/15

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5157/15, rješavajući apelaciju Ivanke Marić-Javorović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivanke Marić-Javorović podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 71 0 O 211000 15 O.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivanka Marić-Javorović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnijela je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja ostavinskog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 O 211000 15 O.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 9. decembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 31. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je tokom 2001. godine podnijela zahtjev za provođenje ostavinskog postupka iza svog umrlog supruga. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud u predmetnom postupku, koji se prvobitno vodio pod brojem O-735/01, zakazao ostavinsku raspravu za 10. septembar 2001. godine, na kom ročištu nisu pristupili nasljednici ostavioca jer im poziv za ročište nije uredno uručen, te je sud novo ročište zakazao za 13. novembar 2001. godine, a iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud održao ročište 4. marta i 11. jula 2002. godine. U toku ostavinskog postupka utvrđeno je da su zakonski nasljednici prvog nasljednog reda iza ostavioca njegova supruga, odnosno apelantica i L. M., I. M., A. M. i D. A. djeca ostavioca. Utvrđena je ostavinska masa u predmetnom postupku koju čine nekretnine, pobliže navedene u obrazloženju rješenja Osnovnog suda broj 0-735/01 od 11. jula 2002. godine. Iza ostavioca pronađen je testament koji je u spis suda uložila apelantica, a testament je proglašen na ročištu održanom 4. marta 2002. godine, prema kome ostavilac svoju imovinu ostavlja nasljednici L. M. Apelanticina punomoćnica je na ročištu osporila testament ostavioca, ističući da ostavilac nije mogao raspolagati cjelokupnom imovinom iz razloga što je tu imovinu stekao u bračnoj zajednici s apelanticom, koja je po tom osnovu postavila zahtjev za izdvajanje ½ dijela ostavinske mase ostavioca u korist apelantice po osnovu bračne stečevine.

6. Punomoćnik nasljednika I. M., A. M. i D. A. je također osporio pravnu valjanost testamenta, a zbog povrede prava na nužni dio koji im po zakonu pripada. Tokom postupka nasljednica ostavioca L. M. je pismenim podneskom priznala ostalim nasljednicima dio koji su osporavali, ali je njezin punomoćnik na ročištu održanom 11. jula 2002. godine izjavio da nasljednica L. M. priznaje pravo na nužni dio samo nasljedniku D. A., i to na ½ dijela zaostavštine, dok I. M. i A.M. osporava nužni nasljedni dio iz razloga što ih je testator prilikom sačinjavanja testamenta isključio iz nužnog nasljednog dijela, a iz razloga navedenih u testamentu. Punomoćnik nasljednika I. M., A. M. i D. A je osporio pravnu valjanost testamenta, te je osporio i pravo na izdvajanje ½ dijela stambene zgrade, koja je bila predmet raspravljanja pred Osnovnim sudom, supruzi ostavioca, tj. apelantici iz razloga što ničim nije dokazano koliki je njezin udio i doprinos u stjecanju bračne stečevine. Kako je između nasljednika u predmetnom postupku došlo do spora o činjenicama od kojih zavisi njihovo pravo, to je sud na osnovu člana 128. stav 1. i člana 178. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni list SRBiH“ broj 10/89) predmetni postupak, Rješenjem broj 0-735/01 od 11. jula 2002. godine, prekinuo i nasljednike uputio da u parničnom postupku dokažu svoje navode istaknute na ročištima. U obrazloženju navedenog rješenja Osnovnog suda je navedeno da testament ima zakonsku formu, te je pravna pretpostavka da je testament pravno valjan, zbog čega je sud apelanticu i A. M., I. M. i D. A. uputio na parnicu, smatrajući da je njihovo pravo manje vjerovatno, a u smislu člana 131. stav 1. navedenog zakona. Osnovni sud je u rješenju naveo i to da su nasljednici dužni da parnični postupak pokrenu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, te da ukoliko ne pokrenu parnični postupak u navedenom roku, sud će nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju spisa, bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih su nasljednici upućeni na parnični postupak. Navedeno je da su nasljednici dužni da ostavinskom sudu dostave primjerak tužbe kao dokaz da je parnica pokrenuta u određenom roku.

7. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica 23. augusta 2002. godine tužbom pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv L. M., I. M., A. M. i D. A, tj. djece ostavioca radi utvrđivanja bračne stečevine i da je tužbu dostavila u predmetni spis kako bi dokazala da je postupila po navedenom rješenju Osnovnog suda.

8. Osnovni sud je u parničnom postupku donio Rješenje broj P-I-319/02 od 16. jula 2007. godine kojim se smatra da je apelanticina tužba povučena jer je apelantica, podneskom od 25. juna 2007. godine, tužbu povukla.

9. Apelantica je putem punomoćnika, nakon što je 17. oktobra 2014. godine izvršila uvid u predmetni spis, podneskom od 12. decembra 2014. godine zatražila nastavak ostavinskog postupka jer su ispunjene procesne pretpostavke za njegov nastavak i uz zahtjev dostavila i navedeno rješenje Osnovnog suda o povlačenju tužbe u parničnom postupku. Osnovni sud je u predmetnom postupku koji se vodi pod brojem 71 0 O 211000 15 O zakazao ročište za 2. februar 2016. godine. Iz stanja spisa proizlazi da predmetni postupak nije okončan.

10. Apelantica je u cilju okončanja predmetnog postupka 12. decembra 2014. godine i 13. oktobra 2015. godine podnijela urgenciju Osnovnom sudu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njezinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na pravo na pristup sudu i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi i to da po njezinom mišljenju predmetni ostavinski postupak traje još od 2001. godine, te da je Osnovni sud povrijedio njezina prava na koja se u apelaciji poziva na način što ni nakon osam godina od dostavljanja u ostavinski spis rješenja o povlačenju tužbe broj P-I-319/02 od 16. jula 2007. godine nije preduzimao dalje procesne radnje. Navodi da ostali nasljednici ostavioca nisu nikada podnijeli tužbu za utvrđivanje pravne valjanosti testamenta, a što su bili u obavezi uraditi u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o prekidu ostavinskog postupka koje je doneseno još 11. jula 2002. godine, niti u spisu predmeta postoji dokaz kojim su sud obavijestili da je tužba podnesena, a prema tački 5. navedenog rješenja su bili obavezni. Apelantica zbog dužine trajanja predmetnog postupka traži naknadu nematerijalne štete u iznosu koji odredi Ustavni sud u skladu sa svojom praksom.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo tok predmetnog ostavinskog postupka, izloženog u činjeničnom dijelu odluke, gdje je naveo da je apelantica u predmetni spis dostavila tužbu kao dokaz da je postupila po rješenju tog suda kojim je prekinut ostavinski postupak, da je predmet iskazan završenim i arhiviran, gdje je čekao da stranke obavijeste sud da je pravomoćno okončan parnični postupak i zatraže nastavak ostavinskog postupka. Navodi da su stranke tek sedam godina nakon što je tužba u parničnom postupku povučena obavijestili Osnovni sud o tome i 12. decembra 2014. godine podnijeli prijedlog za nastavak ostavinskog postupka i da advokat koji zastupa apelanticu u predmetnom ostavinskom postupku nije podnio materijalne dokaze o imovini umrlog, kao ni adrese nasljednika, pa sud postupa tako što neuredan podnesak uzima u rad i zavodi predmet u CMS bazu. Ističe da je u predmetnom ostavinskom postupku zakazano ročište za 2. februar 2016. godine i navodi da su apelanticini navodi izneseni u apelaciji neosnovani, da predmetni ostavinski postupak nije okončan zbog nezainteresiranosti stranaka i njihovog pasivnog držanja u postupku. V.Relevantni propisi

13. Zakon o vanparničnom postupku SRBiH („Službeni list SRBiH“ broj 10/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 128.

Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti učesnike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave, ako su među učesnicima sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.

Sud će postupiti u smislu prethodnog stava naročito ako su sporne 1) činjenice od kojih zavisi pravo na naslijeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos nasljednika i ostavioca na osnovu koga se po zakonu nasljeđuje, 2) činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva nadživjelog bračnog druga i potomaka ostaviočevih, koji su živjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu, da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba, 3) činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a naročito uračunavanje u nasljedni dio, 4) činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnost i

d) činjenice o tome da li se neko lice odreklo naslijeđa […] Član 131.

Sud će uputiti na parnicu pred sudom odnosno na postupak pred organom uprave onog učesnika čije pravo smatra manje vjerovatni.

Ako sud prekine postupak, odrediće rok u kome treba pokrenuti parnicu pred sudom, odnosno pred organom uprave.

Ako učesnik u određenom roku ne postupi po rješenju suda, nastaviće se raspravljanje zaostavštine, i ako učesnik do završetka tog postupka ne podnese dokaz da je pokrenuo parnicu pred sudom, odnosno organom uprave, dovršiće se raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjev u pogledu kojih je učesnik upućen na parnicu pred sudom odnosno organom uprave.

[…] Član 178.

Za sastavljanje ili ovjeravanje isprave mjesno je nadležan svaki stvarno nadležni sud. Ispravu sastavlja ili ovjerava sudija.

14. Zakon o vanparničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 130. stav 3.

Ako učesnik u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica pred sudom, odnosno postupak pred nadležnim organom uprave ne bude pravosnažno završen.

Član 240.

(1) Ako je prije početka primjene ovog zakona doneseno prvostepeno rješenje kojim se postupak pred prvostepenim sudom okončava, dalji postupak provest će se po tadašnjim propisima vanparničnog postupka.

(2) Ako nakon početka primjene ovog zakona bude ukinuto prvostepeno rješenje, dalji postupak provest će se po odredbama ovog zakona.

Član 241.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje primjena preuzetog Zakona o vanparničnom postupku (“Službeni list SRBiH”, broj 10/89) i prestaje važiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 74/05).

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno, okolnost da predmetni ostavinski postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica ukazuje da je zbog dužine trajanja predmetnog ostavinskog postupka došlo do povrede njezinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na pravo na pristup sudu i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Period koji se uzima u obzir

24. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelantica žalila na cjelokupnu dužinu trajanja ostavinskog postupka od 2001. godine. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Osnovnog suda broj O-735/01 od 11. jula 2002. godine predmetni ostavinski postupak prekinut i nasljednici upućeni na parnični postupak, te da je apelantica putem punomoćnika 12. decembra 2014. godine podnijela zahtjev za nastavak ostavinskog postupka koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja postupka jeste period od 2001. godine, kada je pokrenut ostavinski postupak, do 11. jula 2002. godine, kada je rješenjem Osnovnog suda ostavinski postupak prekinut, te period od 12. decembra 2014. godine kada je apelantica podnijela zahtjev za nastavak ostavinskog postupka do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period duži od dvije godine jer je predmetni parnični postupak bio prekinut duže od dvanaest godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o ostavinskom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom, koji po zakonu nije hitne prirode, te s obzirom da je tokom ostavinskog postupka istaknut prigovor pravne valjanosti testamenta, te imovine koja pojedinim nasljednicima pripada po osnovu zakona, te činjenice da su pojedini nasljednici zbog otklanjanja tih smetnji upućeni na parnični postupak, radi se o relativno složenom postupku koji je od značaja za apelanticu, kao zakonsku nasljednicu iza ostavioca.

27. Posmatrajući ponašanje apelantice u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da se apelantica ponašala krajnje pasivno, da joj je trebalo duže od sedam godina da bi obavijestila Osnovni sud da je parnični postupak koji je tužbom pokrenula protiv drugih nasljednika ostavioca pravomoćno okončan Rješenjem broj P-I-319/02 od 16. jula 2007. godine kojim se tužba smatra povučenom, da u tom periodu nije pokazala zainteresiranost za ostavinski postupak jer iz stanja spisa proizlazi da je apelantica tek 17. oktobra 2014. godine putem punomoćnika izvršila uvid u predmetni spis i da je 12. decembra 2014. godine podnijela zahtjev za nastavak ostavinskog postupka, odnosno sedam godina nakon što je parnični postupak pravomoćno okončan.

28. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od 2001. godine, kada je podnesen zahtjev za raspravljanje zaostavštine ostavioca do donošenja rješenja o prekidu postupka 11. jula 2002. godine, aktivno postupao u predmetu jer je zakazao ukupno četiri ročišta, da na prvom ročištu 10. septembra 2001. godine nisu pristupili nasljednici jer im poziv nije uredno uručen, a iz stanja spisa proizlazi da je na ročištu održanom 4. marta 2002. godine Osnovni sud proglasio testament ostavioca, a nakon održanog ročišta 11. jula 2002. godine, zbog spornih činjenica koje su među nasljednicima nastupile, nasljednike, tj. apelanticu i sinove ostavioca čije pravo je smatrao manje vjerovatnim uputio na parnični postupak, zbog čega je ostavinski postupak prekinut. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon što je nasljednike uputio na parnični postupak obaviješten da je apelantica protiv drugih nasljednika tužbom pokrenula parnični postupak, tako da iz objektivnih razloga pet godina nije mogao postupati u predmetu jer je pred Osnovnim sudom u toku bio parnični postupak po apelanticinoj tužbi protiv ostalih nasljednika. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je zbog apelanticinog propusta da bez odlaganja obavijesti Osnovni sud da su se stekli uvjeti za nastavak postupka, Osnovni sud obaviješten tek krajem 2014. godine da je parnični postupak pravomoćno okončan povlačenjem apelanticine tužbe još tokom 2007. godine. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u periodu od 2002. godine do 2014. godine u predmetnom postupku nije mogao preduzimati procesne radnje jer je prvih pet godina u toku bio parnični postupak zbog kojeg je predmetni ostavinski postupak prekinut, a daljnjih sedam godina nije imao saznanje da su se stekli uvjeti za nastavak postupka. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud u predmetnom postupku, nakon što je apelantica podnijela zahtjev za nastavak ostavinskog postupka, zakazao ročište za 2. februar 2016. godine, čime je preduzeo procesnu radnju u cilju okončanja predmetnog postupka.

29. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, za dužinu trajanja predmetnog postupka koji je bio prekinut duže od dvanaest godina i u kom Osnovni sud u tom periodu iz opravdanih razloga nije mogao postupati, u većoj mjeri odgovorna apelantica jer nije blagovremeno obavijestila Osnovni sud da je parnični postupak koji je tužbom od 23. augusta 2002. godine pokrenula protiv drugih nasljednika pravomoćno okončan povlačenjem tužbe, i to sedam godina prije nego što je apelantica podnijela zahtjev za nastavak ostavinskog postupka.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer iz stanja spisa proizlazi da se apelantica u periodu od 16. jula 2007. godine, kada je parnični postupak okončan i kada su se stekli uvjeti za nastavak ostavinskog postupka, pa do 17. oktobra 2014. godine kada je putem punomoćnika izvršila uvid u spis, odnosno do 12. decembra 2014. godine kada je podnijela prijedlog za nastavak ostavinskog postupka, nije obraćala Osnovnom sudu u cilju okončanja predmetnog postupka, tj. u periodu dužem od sedam godina.

Pitanje naknade nematerijalne štete

31. Apelantica je tražila naknadu nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu koji odredi Ustavni sud u skladu sa svojom praksom. U skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. S obzirom na činjenicu da nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kome se apelantica ponašala krajnje pasivno jer u periodu dužem od sedam godina nije obavijestila Osnovni sud da je pravomoćno okončan parnični postupak koji je apelantica tužbom od 23. augusta 2002. godine pokrenula protiv drugih nasljednika ostavioca, a zbog čega je predmetni ostavinski postupak bio prekinut duže od dvanaest godina.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5157/15 (I. M.-J.) | Sudska praksa | Aktio