Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5730/15 (G. i N. H.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neovlašteno lice
- Pravo na odbranu
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Dokaz
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5730/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5730/15, rješavajući apelacije Galiba Hadžića i Niaza Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Galiba Hadžića i Niaza Hodžića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 K 020424 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Muhamed Lišić u ime apelanta Galiba Hadžića protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 K 020424 15 Kž od 9.
oktobra 2015. godine zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Lišić, advokat iz Brčkog, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u ime Galiba Hadžića iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelant Galib) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 020424 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 10. februara 2016. godine, a što je i učinjeno 18. februara 2016. godine tako što je advokat Muhamed Lišić obavijestio Ustavni sud da nema „ovlaštenja za podnošenje apelacije“.
2. Apelant Galib je, zastupan po Osmanu Mulahaliloviću, advokatu iz Brčkog, podnio 27. januara 2016. godine apelaciju protiv iste presude Apelacionog suda.
3. Obje apelacije registrirane su pod brojem AP 5730/15.
4. Apelant Galib, zastupan po advokatu Osmanu Mulahaliloviću, podnio je 29. januara 2016. godine zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo Osnovnom sudu Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) „da ne upućuje na izdržavanje kazne apelanta“ do donošenja odluke Ustavnog suda.
5. Niaz Hodžić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant Niaz), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 27. januara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 K 020424 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 469/16.
6. Apelant Niaz je 29. januara 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo Osnovnom sudu „da ne upućuje na izdržavanje kazne apelanta“ do donošenja odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
7. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 5730/15 od 10. februara 2016. godine kojom je odbio zahtjev apelanta Galiba za donošenje privremene mjere.
8. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BD) zatraženo je 3. i 4. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.
9. Apelacioni sud je odgovore dostavio 11. i 16. februara 2016. godine, Osnovni sud 11. i 15. februara 2016. godine, a Tužilaštvo BD 15. i 18. februara 2016. godine.
10. S obzirom na to se apelacije registrirane pod br. AP 5730/15 i AP 469/16 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu s članom 31. stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio spojiti pobrojane predmete, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5730/15.
III.Činjenično stanje
11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
12. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 K 020424 10 K od 31. oktobra 2014. godine apelanta Galiba oglasio krivim da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te radnjama, bliže opisanim u izreci presude, krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Apelantu Galibu je za počinjeno krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, a za krivično djelo iz člana 144. KZSFRJ kazna zatvora od jedne godine i deset mjeseci te mu je, primjenom člana 48. stav 2. tačka 3. KZSFRJ, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine.
13. Apelant Galib je oglašen krivim da je radnjama preduzetim prema oštećenim od broja 1. do broja 4. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, a radnjama preduzetim prema oštećenim od broja 5. do broja 13, među kojima su i oštećeni M. S. i S. P., da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana
144. KZSFRJ. Apelant Galib je oslobođen optužbi da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, preduzetim prema oštećenim od broja 1. do 4, među kojima je i oštećeni B. P., počinio krivična djela iz čl. 142. i 144. KZSFRJ.
14. Istom presudom apelant Niaz je oglašen krivim da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, preduzetim prema oštećenim B. P., Ž. K., S. P., M. S. i C. R. počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i iz člana 144. KZSFRJ, te mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine.
15. U obrazloženju presude Osnovnog suda detaljno su precizirani provedeni dokazi (str. od 8. do 25), te je u daljnjem tekstu interpretiran sadržaj provedenih dokaza odbrane i dokaza optužbe (iskazi svjedoka od 25. do 62. strane, nalazi vještaka od 62. do 67. strane), nakon čega su navedeni iscrpni razlozi i obrazloženja zbog kojih je sud, cijeneći svaki od provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, odlučio da konkretni dokaz prihvati ili ne prihvati, dajući iscrpne razloge i obrazloženja u vezi s tim. Nadalje, u obrazloženju presude ukazano je koje odlučne činjenice su, na osnovu kojih dokaza, cijenjenih pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, utvrđene. Osnovni sud je iscrpno interpretirao iskaze velikog broj saslušanih svjedoka, među kojima i oštećenih, prema kojima su apelanti preduzimali radnje za koje su oglašeni krivim, te dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega im poklanja vjeru, ukazujući u čemu su iskazi oštećenih kao svjedoka uzajamno saglasni, odnosno saglasni s drugim provedenim dokazima, prije svega iskazima saslušanih svjedoka koji nisu imali svojstvo oštećenih u ovom postupku, a koji su bili očevici događaja koji su apelantima stavljeni na teret u odnosu na oštećene koji su saslušani u svojstvu svjedoka, te zbog čega neke iskaze ili dijelove nekih od iskaza saslušanih svjedoka nije prihvatio.
16. Na osnovu ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima Osnovni sud je, pored ostalog, zaključio da je apelant Galib, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH, na području općine Brčko, prema ratnim zarobljenicima vršio mučenja, nečovječno postupanje, nanosio velike patnje i povredu tjelesnog integriteta i zdravlja prema oštećenim navedenim u tač. od 5. do 13, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, i to članu 3. stav 1. tač. a) i c), članu 4. stav 1. tač. 1. i 6, čl. 13. i 17. III ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, članu 3. stav 1. tač. a ) i c) i članu 27. stav 1. IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz ženevske konvencije. Nadalje, ukazano je da je apelant Galib postupao kao pripadnik MUPRBiH, u svojstvu inspektora kriminalističke policije SJB Brčko, sa sjedištem u Gornjem Rahiću, u logorima koji su uspostavljeni u prostorijama osnovne škole i Zadružnog doma u Gornjem Rahiću, na Okrajcima u Gornjem Rahiću i Rasadniku – Šipovača, a gdje su zatvarane osobe srpske nacionalnosti kao pripadnici VRS i osobe protivpravno lišene slobode, te vršio akte fizičkog zlostavljanja zatvorenih lica srpske nacionalnosti, nečovječno postupao, povređivanjem fizičkog integriteta i zdravlja i nanosio im teške duševne patnje i poniženja. U obrazloženju presude detaljno su opisane i pobrojane za svakog od oštećenih, uključujući i oštećene M. S. i S. B., konkretne radnje i postupci koje je apelant prema njima preduzimao.
17. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant Galib oslobođen optužbi da je, pored ostalog, detaljno opisanim radnjama u odnosu na oštećenog B. P. počinio krivično djelo iz člana
144. KZSFRJ.
18. Na osnovu ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima Osnovni sud je zaključio da je apelant Niaz, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba prema ratnim zarobljenicima vršio mučenje, nečovječno postupao, nanosio velike patnje i povredu tjelesnog integriteta i zdravlja ljudi suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, i to članu 3. stav 1. tač. a) i c), članu 4. stav 1. tač. 1. i 6, čl. 13. i 17. III ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, članu 3. stav 1. tač. a ) i c) i članu 27. stav 1. IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz ženevske konvencije. Nadalje, proizlazi da je apelant postupao kao pripadnik Vojne policije 108. brigade HVO-a za Bosansku Posavinu u svojstvu vojnog policajca, u logoru koji je uspostavljen u prostorijama osnovne škole i Zadružnog doma u Gornjem Rahiću, gdje su zatvarane osobe srpske nacionalnosti, kao pripadnici VRS i osobe potivpravno lišene slobode, kao i u MZ Ulović, te vršio akte fizičkog zlostavljanja zatvorenih osoba srpske nacionalnosti, nečovječno postupao povređivanjem tjelesnog integriteta i zdravlja i nanosio im teške duševne patnje i poniženja. U obrazloženju presude detaljno su opisane i pobrojane radnje koje je apelant preduzimao prema oštećenim B. P., Ž. K., S. P., M. S. i C. R.
19. Osnovni sud je tvrdnje apelanata da radnje koje im se stavljaju na teret ne potpadaju pod obilježja krivičnih dijela za koja su oglašeni krivim ocijenio neosnovanim. S tim u vezi je ukazano da su apelanti izvršili najmanje po jednu radnju za koju su oglašeni krivim, koja je bliže označena i konkretizirana i koja može i treba da se podvede pod zakonsku formulaciju „nečovječnog postupanja“. Nadalje, ukazano je da je „nečovječno postupanje“ jedna od više alternativno postavljenih radnji u predmetnim krivičnim djelima koja predstavljaju krivična djela s blanketnom dispozicijom jer upućuju na povredu pravila međunarodnog prava. U prilog navedenom Osnovni sud je ukazao i na identičan stav Vrhovnog suda FBiH u presudi od 27. januara 2010. godine.
20. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 K 0204242 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine djelimično uvažio žalbu branioca apelanta Galiba i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelant oglašen krivim da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, prema oštećenim od broja 1. do broja 3. počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, za koje mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca te radnjama, bliže opisanim u izreci presude, preduzetim prema oštećenim od broja 4. do broja 12, među kojima su i oštećeni M. S. i S. P., krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, odnosno primjenom člana 48. stav 2. tačka 3. KZSFRJ jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci. Apelant Galib je oslobođen optužbi da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, preduzetim prema oštećenim od broja 1. do broja 5, među kojima je i oštećeni B. P., počinio krivična djela iz čl. 142. i 144.
KZSFRJ.
21. Istom presudom Apelacioni sud je žalbu branioca apelanta Niaza odbio kao neosnovanu i u odnosu na njega prvostepenu presudu potvrdio.
22. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta da sudovi BD pred kojima je vođen krivični postupak nisu bili nadležni da postupaju u konkretnoj krivičnoj stvari s obzirom da ne postoje rješenja Suda BiH kojima im ovaj sud prenosi isključivu nadležnost za suđenje. Apelacioni sud je zaključio da je ovakav stav u suprotnosti s članom 430. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BD (u daljnjem tekstu: ZKPBD), kojim je uređeno postupanje sudova BD, odnosno Tužilaštva i koji propisuje da će se predmeti primljeni u rad iz nadležnosti Suda BiH, što predmeti ratnih zločina svakako jesu, u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona (16. septembar 2010. godine), dovršiti pred sudovima BD ukoliko Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog stranaka ili branilaca, ne odluči preuzeti takav predmet. Nadalje, u konkretnom slučaju Optužnica Tužilaštva BD broj KT-RS-15/09 od 26. oktobra 2010. godine, koju je potvrdio Osnovni sud 9. novembra 2011. godine, upućuje na zaključak da je upravo u skladu s članom 430. stav 2. ZKPBD Osnovni sud stvarno nadležan za presuđenje u prvom stepenu, a Apelacioni sud u žalbenom postupku, te da u tom kontekstu (stvarne nadležnosti) nije nužno egzistiranje bilo kakve odluke Suda BiH u smislu člana 449. stav 3. ZKPBD. Zbog toga, po ocjeni Apelacionog suda, nije dovedena u pitanje stvarna nadležnost sudova BD da postupaju u konkretnom predmetu.
23. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta Galiba da je povrijeđen član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je odbrana, pored ostalog, ometana u pribavljanju određenih dokaza. S tim u vezi je ukazano da nije navedeno koji konkretni dokazi i od koga su bili uskraćeni, koji su to dopisi koji su upućivani i kome, te zbog čega su i koji dokazi bili od odlučnog značaja za pravilno utvrđenje neke od odlučnih činjenica. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je zaključio da nije u mogućnosti ispitati prvostepenu presudu u tom dijelu, jer se u žalbi ne konkretizira o kojim se dokazima radi, koje institucije Brčko distrikta ili entiteta nisu omogućile uvid u dokazni materijal, kao i koje važne činjenice bi se na osnovu tih dokaza trebale utvrditi, a koje bi, u konačnici, mogle dovesti do povoljnijeg ishoda krivičnog postupka za apelanta.
24. Neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanta Niaza da se prvostepena presuda zasniva na dokazima pribavljenim suprotno članu 10. stav 2. ZKPBD i uz povredu člana 14. navedenog zakona jer je prvostepeni sud uvrstio u dokaze i na njima zasnovao svoju odluku, tj. zapisnike o saslušanju svjedoka-oštećenih B. P, S. P., Ž. K. i V. Đ., iako njegovom braniocu nije omogućen uvid u cjelokupan sadržaj spisa iz kojih su ovi zapisnici preuzeti. Apelacioni sud je ukazao da je braniocu apelanta Niaza, odmah nakon potvrđivanja optužnice, omogućen neograničen uvid koji uključuje prepisivanje i umnožavanje cjelokupnog dokazanog materijala na kom se optužnica zasnivala, uključujući i zapisnike o ispitivanju navedenih svjedoka-oštećenih. Nadalje, ukazano je da osim ovih zapisnika iz konkretnih krivičnih spisa tužilac nije koristio niti jedna drugi dokaz, niti je nešto drugo uvršteno u dokazni materijal. Nagađanje apelanta Niaza „da je u tim spisima zasigurno bilo materijala za diskreditaciju ovih svjedoka-oštećenih“ je, po ocjeni suda, hipotetske naravi i ne dovodi u pitanje zakonitost ovih dokaza ni „jednakost oružja“.
25. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta Galiba u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na radnje preduzete prema oštećenim, opisane u tač. od 5. do 13. prvostepene presude (zbog kojih je apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo iz člana 144. KZSFRJ). U vezi s tim je ukazano da se prvostepena presuda u ovom dijelu ne zasniva samo na iskazima saslušanih svjedoka oštećenih, kako je tvrdio apelant Galib, već i na iskazima brojnih drugih svjedoka koji nisu imali status oštećenih. U obrazloženju presude detaljno su interpretirani iskazi brojnih svjedoka saslušanih u prvostepenom postupku, ukazano je u čemu su saglasni i u čemu su bili osnov za zaključak da je postupanje apelanta Galiba imalo učinak „mučenja, nečovječnog postupanja, nanošenja velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja“. Pri tome, Apelacioni sud je istakao da u žalbi i nije ukazano povodom kojih odlučnih činjenica su iskazi oštećenih protivrječni. Zbog toga je neosnovanim ocijenjeno pozivanje apelanta Galiba na značaj nalaza vještaka medicinske struke za pravilnost činjeničnog stanja u ovom dijelu. Apelacioni sud je ovo ocijenio neprihvatljivim zato što „mučenje, nečovječno postupanje, nanošenje velike patnje i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja“ nužno ne podrazumijeva da su oštećeni uslijed zadobivenih udaraca pretrpjeli teške tjelesne povrede u vidu lomova kosti ili povreda drugih unutrašnjih organa koje bi ostavile trajne i neotklonjive posljedice, pa da vještak patolog kod oštećenih, za koje je pribavljena relevantna dokumentacija, i nije mogao potvrditi da je konstatirano zdravstveno stanje u uzročnoj vezi s premlaćivanjima koja su oštećeni pretrpjeli. U vezi s tim je ukazano da su oštećeni bili podvrgnuti nedozvoljenom tretmanu od petog do devetog mjeseca 1992. godine, da relevantna medicinska dokumentacija potječe iz vremena nakon njihove razmjene. Također, ukazano je da je vještak patolog istakao da većina povreda koje su oštećeni pretrpjeli, bilo da su nanošene stisnutom šakom, nazuvenom čizmom, policijskom palicom, kundakom ili drugim pogodnim predmetom, zavisno od lokaliteta povređivanja, nisu morale imati trajne i u vrijeme ljekarskog pregleda vidljive posljedice, koje bi se, s medicinskog aspekta, mogle dovesti u vezu s radnjama za koje je apelant oglašen krivim jer za učinak tih povreda nije karakteristično da ostavljaju vidljive tragove protekom vremena. Apelacioni sud je zaključio da to, samo po sebi, ne umanjuje patnje (fizičke i psihičke) koje su oštećeni pretrpjeli. U vezi s tim ukazano je i da je vještak neuropsihijatar potvrdio da su određena akutna psihička stanja oštećenih, koje je tretirao u svom nalazu, u direktnoj vezi s pretrpljenim fizičkim i psihičkim zlostavljanjem.
26. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta Niaza da djelo za koje je oglašen krivim (ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ) „po zakonu nije krivično djelo“. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant tvrdio da ne postoji „nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja“, a što je zasnovao na tvrdnji da nad oštećenima B. P., Ž. K., S. P., M. S. i C. R. nije provedeno medicinsko vještačenje na okolnosti vrste i kvalifikacije povreda kojima bi se potvrdilo ili demantiralo da su pretrpjeli velike patnje ili povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, a u vezi s tim se pozvao na praksu MKSJ i Suda BiH. U vezi s tim je ukazano na pravnu prirodu krivičnog djela iz člana 144. KZSFRJ koje, pored blanketne dispozicije, ima i alternativno propisane radnje počinjenja, zbog čega, nezavisno od broja i modaliteta radnji koje je počinilac preduzeo, sve one predstavljaju jedinstveno krivično djelo. Nadalje, ukazano je da brutalnost ponašanja apelanta Niaza prema oštećenim B. P., Ž. K., S. P., M. S. i C. R. (premlaćivanje gumenom palicom, stisnutom šakom, udaranje s nazuvenom čizmom), koje je rezultiralo padanjem oštećenih na tlo od siline udaraca, izbijanjem zuba, privremenim gubitkom svijesti, krvarenjem, nesumnjivo ima karakter nečovječnog postupanje prema zarobljenicima koji zbog svog položaja nisu bili u prilici pružiti bilo kakav otpor. Zaključeno je i da navedene radnje predstavljaju mučenje zarobljenika, posebno u odnosu na Ž. K., M. S. i C. R., koji su imali status neprijateljskih vojnika, pa da je apelantov motiv i bio da im, kao takvim, nanese fizičke patnje i bol. Najzad, ukazano je da nije neophodno vještačenje po vještaku medicinske struke da bi se izveo pouzdan zaključak o intenzitetu fizičkog i psihičkog bola koji su oštećeni trpjeli zbog već navedenih radnji apelanta Niaza, te da za postojanje velike patnje nije nužno da su oni rezultirali i teškim povređivanjem oštećenih. Nadalje, ukazano je da nije realno očekivati da su oštećeni, u vrijeme zadobivanja povreda, uopće smjeli zahtijevati intervenciju ljekara, a još manje da o tome dobiju odgovarajuću medicinsku dokumentaciju, odnosno da kad su, nakon razmjene 1993. godine, to i bili u prilici, zbog proteka vremena, posljedice zlostavljanja nije bilo moguće verificirati. Zbog toga je neosnovanim i neprimjerenim ocijenjeno i pozivanje na stavove MKSJ i Suda BiH.
27. Također, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja apelanta Niaza da je postojanje odlučnih činjenica utvrđeno isključivo na osnovu iskaza navedenih oštećenih, saslušanih u svojstvu svjedoka, koji su sebe diskreditirali jer nisu predočili medicinsku dokumentaciju, odnosno zbog nepostojanja nalaza vještaka medicinske struke. U vezi s tim je ukazano da se prvostepena presuda zasniva na iskazu ovih svjedoka oštećenih, ali da su o apelantovom ponašanju svjedočili i svjedoci koji nisu zlostavljani, odnosno nisu obuhvaćeni radnjama koje se apelantu stavljaju na teret. U prilog navedenom detaljno su interpretirani iskazi drugih, poimenično navedenih svjedoka. Apelacioni sud je ponovio stav koji je zauzeo i u pogledu prigovara apelanta Galiba u vezi s medicinskom dokumentacijom i medicinskim vještačenjem, te zaključio da ih činjenica da neki od oštećenih nisu dostavili medicinsku dokumentaciju, sama po sebi, ne diskreditira kao svjedoke jer nesporno medicinsku dokumentaciju u vrijeme nastanka povreda o kojima su svjedočili, a koja bi bila i relevantna, nisu ni imali.
28. Apelacioni sud je neosnovanim ocijenio i tvrdnju apelanta Niaza kojom je pokušao dovesti u sumnju identitet osobe koja je zlostavljala oštećene, kako je navedeno, nevještim parafraziranjem i vađenjem iz konteksta iskaza svjedoka R. G. i Z. T. S tim u vezi su interpretirani iskazi navedenih svjedoka i ukazano je da su, uglavnom, svi oštećeni apelanta Niaza poznavali i prije rata, kao i pobrojani svjedoci koji nisu imali status oštećenih i koji su saslušani u ovom predmetu. Najzad, s tim u vezi je najprije ukazano na iskaz svjedoka S. B., te na iskaze svjedoka N. I., M. G., E. F., E. B. i M. H.
29. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 K 020424 15 Kž 9 od 29. oktobra 2015. godine odbio kao neosnovanu žalbu Muhameda Lišića, advokata iz Brčkog, podnesenu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 96 0 K 020424 15 K 4 od 21. augusta 2015. godine. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je rješenjem Osnovnog suda odbijen kao neosnovan zahtjev Muhameda Lišića, advokata iz Brčkog, „za naknadu troškova krivičnog postupka na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog Galiba Hadžića“. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na Zapisniku o ispitivanju apelanta, kao osumnjičenog broj KT/RZ-15/09 od 15. oktobra 2010. godine, a koji je Muhamed Lišić potpisao, označeno da imenovani postupa kao izabrani branilac apelanta. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
30. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđena prava iz člana II/2 i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije.
31. Oba apelanta tvrde da sudovi BD, pred kojima je vođen krivični postupak, nisu bili nadležni da postupaju u konkretnoj krivičnoj stvari. Pozivajući se na odredbe ZKPBD kao i ZKPBiH, pri tome posebno ukazujući na član 27a. ZKPBiH koji je bio na snazi u vrijeme podizanja optužnice (26. oktobar 2010. godine), apelanti tvrde da sudovi BD nisu mogli postupati bez rješenja Suda BiH kojima im ovaj sud prenosi isključivu nadležnost za suđenje za ratne zločine.
32. Nadalje, oba apelanta tvrde da je osporena presuda zasnovana na dokazima koji su pribavljeni suprotno članu 10. ZKPBD, a što je za učinak imalo i povredu načela jednakosti u postupanju u smislu člana 14. istog zakona. Apelanti tvrde da su podnescima od 29. septembra 2011. godine, 13. juna 2013. godine i urgencijom od 23. novembra 2011. godine tražili uvid u dokaze Tužilaštva, zapisnike o saslušanju svjedoka: Ki 43/93 od 16. februara 1994. godine (svjedok B. P.), Kri 22/95 od 6. maja 1995. godine (svjedok S. P.), Ki 51/93 od 24. decembra 1994. godine (svjedok Ž. K.) i Ki 43/93 od 20. januara 1994. godine (svjedok V. Đ.), ali da im nije data mogućnost pristupa cjelokupnim dokazima i spisima, odnosno da im je dat na uvid samo omot spisa u predmetu Ki 44/93. Po tvrdnjama apelanta, „da im je dana mogućnost pristupa navedenim spisima oni bi sigurno sadržali elemente za diskreditaciju navedenih svjedoka oštećenih“.
33. Nadalje, oba apelanta tvrde da pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi su istakli da djelo za koje su oglašeni krivim ne predstavlja krivično djelo iz člana 144. KZSFRJ. U prilog ovih tvrdnji istakli su da Tužilaštvo nije dokazalo da su oštećeni B. P., S. P., M. S., P. R., Ž. K. i C. R. trpjeli velike patnje ili povrede tjelesnog integriteta, te da kod oštećenih B. P., S. P., M. S., Ž. K. i C. R. nije obavljeno vještačenje koje bi to eventualno potvrdilo ili demantiralo. Apelanti smatraju da se radilo o lakim tjelesnim povredama koje nisu medicinski verificirane, da zbog toga nisu mogle predstavljati velike patnje ili povrede tjelesnog integriteta, te s tim u vezi ukazuju na praksu MKSJ i Suda BiH.
34. Apelant Niaz smatra da je prekršeno i načelo in dubio pro reo jer dokazni standard nivoa van razumne sumnje nalaže tužiocu da do najvišeg stepena vjerovatnoće dokaže da je optuženi počinio krivično djelo, te da ne postoji niti jedan drugi dokaz ni činjenica koji bi vodili drugačijem zaključku. U vezi s tim ovaj apelant posebno ukazuje na iskaz svjedoka B. P. koji je, kako tvrdi diskreditirao sam sebe, s obzirom da ni na zahtjev suda nije dostavio medicinsku dokumentaciju koju je tvrdio da posjeduje. Iz nejasnog dijela navoda, u kojem se ukazuje na izjavu R. G., te iskaz svjedoka Z. T. problematizira se zamjena identiteta. Apelant ukazuje i da se činjenični opis i pravna kvalifikacija u odnosu na oštećenog Ž. K. ne poklapaju. Najzad, apelant je izrazio sumnju i da su oštećeni B. P. i S. P. „profesionalni svjedoci“ jer su se u ovom svojstvu pojavljivali i u predmetu protiv apelanta Galiba, te u još jednom konkretno navedenom predmetu koji se vodi kod Osnovnog suda.
35. Apelant Galib tvrdi da u spisu predmeta nema rješenja kojim se određuje branilac po službenoj dužnosti, kao i da sam nije izabrao branioca, pa da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na odbranu.
36. U dopuni apelacije apelanta Galiba, koja je na zahtjev Ustavnog suda dostavljena 18. februara 2016. godine, advokat Muhamed Lišić je obavijestio Ustavni sud da mu je apelant Galib u telefonskom razgovoru saopćio da „nije voljan“ da mu izda punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom, te da je podnio apelaciju putem advokata Osmana Mulahalilovića.
37. U dopuni apelacije od 29. januara 2016. godine apelant Niaz je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo Osnovnom sudu „da ne upućuje na izdržavanje kazne apelanta“ do donošenja odluke Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
38. Apelacioni sud je u odgovorima na navode iz apelacija istakao da se radi o identičnim navodima koje su apelanti isticali u žalbama na presudu Osnovnog suda, zbog čega ovaj sud u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju koje je iznio u svojoj odluci.
39. Osnovni sud je u odgovorima na navode iz apelacija istakao da u postupku i odluci koju je donio ovaj sud nije bilo povreda na koje se u apelacijama ukazuje.
40. Tužilaštvo BD je u odgovorima na navode iz apelacija istaklo da se nadležnost sudova BD za postupanje u ovom predmetu zasniva na članu 430. stav 2. ZKPBD, te je s tim u vezi ukazano na razloge i obrazloženja iz presude Apelacionog suda. Nadalje, ukazano je da su u postupku kao materijalni dokaz korišteni zapisnici o iskazima saslušanih svjedoka iz krivičnih spisa na koje su apelanti ukazali, da im je u ove zapisnike, nakon potvrđivanja optužnice dozvoljen uvid, pa da je neosnovana tvrdnja da je onemogućen uvid u cjelokupne istražne spise jer su iz njih korišteni samo zapisnici. Nadalje, ukazano je da je nerealno očekivati da su oštećeni, lišeni slobode 1993. godine za vrijeme oružanog sukoba, uopće smjeli zahtijevati intervenciju ljekara u svrhu pregleda i utvrđivanja postojanja povreda, odnosno da su u slučaju takve intervencije mogli dobiti i dokumentaciju koja bi potvrdila postojanje povreda, te da su nakon njihove razmjene tokom 1993. godine, uslijed proteka vremena koje povlači i zarastanje rana i nestanak uboja, iste mogli i medicinski verficirati. Također, ukazano je da postupanje prema zarobljenicima koji nisu mogli pružiti bilo kakav otpor u vidu udaranja nazuvenom čizmom, stisnutom šakom, gumenom palicom i sl., što je za posljedicu imalo padanje na tlo od siline udaraca, izbijanje zuba, privremeni gubitak svijesti, krvarenje i sl. predstavlja mučenje preduzeto s ciljem da se zarobljenicima nanese fizička psihička bol i patnja. Nadalje, ukazano je da su radnje izvršenja krivičnih djela za koje su apelanti oglašeni krivim određene alternativno, pa da nezavisno od njihovog broja i modaliteta sve predstavljaju jedinstveno krivično djelo, da na osnovu njihovog ukupnog učinka na oštećene treba izvoditi zaključak da li predstavljaju mučenje, nečovječno postupanje, nanošenje velike patnje ili povrede integriteta ili zdravlja ljudi.
V.Relevantni propisi
41. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata ili oružanog sukoba naredi da se prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomcima ili sanitetskom ili virskom osoblju vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, ili nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, ili protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama materijala sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica koje nije opravdano vojnim potrebama, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
42. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta („Službeni glasnik BD“ br. 34/13 – prečišćeni tekst i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (…) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7 Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.
(…) Član 10 Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koga drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava ovog člana.
Član 14 Jednakost u postupanju i pravedno suđenje (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(…) Član 15 Slobodna ocjena dokaza (1) Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(…) Član 16 Princip akuzatornosti i teret dokazivanja (…) (2) Tužilac je dužan da dokaže krivicu optuženog.
Član 23 Stvarna nadležnost i sastav suda (1) Osnovni sud i Apelacioni sud sude u krivičnim predmetima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom.
(…) Član 24 Mjesna nadležnost suda (1) Osnovni sud i Apelacioni sud su nadležni da sude za svako krivično djelo učinjeno ili pokušano na teritoriji Brčko distrikta BiH.
(…) Član 28 Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan da pazi na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan da se oglasi nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom sudu, ali je dužan da preduzme one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.
Član 45 Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(…) (3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca, ili branioca ne angažuju lica iz člana 39 stava 3 ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i u postupku po pravnom lijeku.
Član 47 Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(…) (3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi, odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz stavova 3 i 4 ovog člana, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 297 Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji (…)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (…)
g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (…) Član 298 Povrede krivičnog zakona Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:
a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, (…) Član 306 Granice ispitivanja presude Apelacioni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
Član 430 Rješavanje predmeta iz nadležnosti Suda BiH (1) Predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova Brčko distrikta BiH do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena.
(2) Predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova Brčko distrikta BiH, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će sudovi Brčko distrikta, osim ako Sud BiH po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet.
(3) Ako je Sud Bosne i Hercegovine vođenje postupka iz svoje nadležnosti prenio sudovima Brčko distrikta na čijem je području krivično djelo izvršeno ili pokušano, sudovi Brčko distrikta će prihvatiti dokaze koji su u skladu sa zakonom prikupljeni u toku istrage i sudskog obezbjeđenja dokaza.
43. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27a.
Prenošenje vođenja postupka za krivična djela iz Glave XVII KZBiH (1) Ako se postupak vodi za krivična djela iz čl. 171. do 183. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, Sud može rješenjem prenijeti vođenje postupka drugom sudu na čijem je području pokušano ili izvršeno krivično djelo, najkasnije do zakazivanja glavnog pretresa, a uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, svojstva počinioca i ostale okolnosti važne za ocjenu složenosti predmeta.
(2) Sud rješenje iz stava (1) ovog člana može donijeti i na prijedlog stranaka ili branioca, a u fazi istrage samo na prijedlog tužioca.
(3) Rješenje iz stava (1) ovog člana donosi Vijeće sastavljeno od trojice sudija iz člana 24. stav (7) ovog zakona. Protiv rješenja Vijeća žalba nije dopuštena.
Član 449.
Rješavanje predmeta primljenih u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu.
(2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će mjesno nadležni sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, odluči da preuzme takav predmet a uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, svojstva počinioca i ostale okolnosti važne za ocjenu složenosti predmeta.
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu s ovim zakonom VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na apelaciju koju je podnio advokat Muhamed Lišić
44. Pri ispitivanju dopustivosti prvobitno podnesene apelacije u ime apelanta Galiba Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
45. Ustavni sud konstatira da je advokat Muhamed Lišić 28. decembra 2015. godine u ime apelanta Galiba podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 K 0204242 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine, ali uz apelaciju nije dostavio i posebnu punomoć za zastupanje apelanta Galiba pred Ustavnim sudom, a kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda. Na zahtjev Ustavnog suda da dostavi punomoć za zastupanje apelanta Galiba, advokat Lišić je, podneskom od 19. februara 2016. godine, obavijestio Ustavni sud da apelant Galib neće da mu izda punomoć, te da ga je obavijestio da je, zastupan po advokatu Osmanu Mulahaliloviću iz Brčkog, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 K 0204242 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine.
46. Ustavni sud zaključuje da je apelaciju koju je podnio advokat Muhamed Lišić u ime apelanta Galiba podnijela neovlaštena osoba, budući da nije imao posebnu punomoć za zastupanje apelanta Galiba pred Ustavnim sudom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
47. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke Dopustivost u odnosu na apelacije koje je podnio advokat Osman Mulahalilović
48. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
49. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 0204242 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Galib je primio 30. novembra 2015. godine, a apelacija po punomoćniku Osmanu Mulahaliloviću je podnesena 27. januara 2016. godine. Apelant Niaz je osporenu presudu primio 15. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2016. godine. Dakle, obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
52. Apelanti pobijaju presudu Apelacionog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/2 i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
55. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa apelanti stoga u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
56. Oba apelanta, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno iz sljedećih razloga: sudovi BD nisu bili nadležni da postupaju u konkretnom slučaju, osporena presuda se zasniva na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način i uz povredu načela jednakosti stranaka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant Niaz još tvrdi da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo, a apelant Galib da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
57. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
58. U konkretnom slučaju, apelanti pokreću pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koje se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njihove navode.
59. Apelanti tvrde da sudovi BD nisu bili nadležni da postupaju u konkretnom slučaju jer, kako su u suštini naveli, nije postojalo rješenje Suda BiH u smislu člana 27a. ZKPBiH kojim im je ustupljena nadležnost za postupanje.
60. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da su sudovi BD uspostavljeni Zakonom o sudovima BD, koji je donio supervizor za BD. Članom 21. navedenog zakona ustanovljena je krivična nadležnost Osnovnog suda prema kojoj je ovaj sud, pored ostalog, nadležan da sudi za sva krivična djela, te za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na Osnovni sud da on sudi. Članom 22. ovog zakona određeno je da je Apelacioni sud nadležan da odlučuje o redovnim i vanrednim pravnim lijekovima izjavljenim na odluke Osnovnog suda. Nadalje, članom 23. ZKPBD propisana je stvarna nadležnost Osnovnog i Apelacionog suda prema kojoj su ovi sudovi nadležni da sude u krivičnim predmetima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom. Najzad, članom 430. stav 2. ZKPBD određeno je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova BD do stupanja na snagu ZKPBD dovršiti ovi sudovi i ako optužnica nije potvrđena, odnosno nije stupila na pravnu snagu, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju presude Apelacionog sud ukazano da je ZKPBD stupio na snagu 16. septembra 2010. godine, a da je Optužnica Tužilaštva BD broj KT-RS-15/09 od 26. oktobra 2010. godine, potvrđena 9. novembra 2011. godine, a što upućuje na zaključak da je upravo u skladu s članom 430. stav 2. ZKPBD, Osnovni sud stvarno nadležan za presuđenje u prvom stepenu, a Apelacioni sud u žalbenom postupku. Shodno navedenom, ne može se prihvatiti osnovanim pozivanje apelanta na član 27a. ZKPBiH jer navedena odredba regulira situaciju kada Sud BiH postupak pokrenut pred tim sudom, odnosno Tužilaštvom BiH za krivična djela iz člana od 171. do 183. KZBiH može prenijeti sudu na čijem području je neko od ovih djela pokušano ili izvršeno, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja.
61. Nadalje, oba apelanta tvrde da je povrijeđeno načelo jednakosti stranka u postupku, te da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. U suštini, navodi apelanta u ovom dijelu svode se na tvrdnju da im je bio uskraćen pristup cjelokupnim, konkretno navedenim spisima, odnosno da bi u slučaju da im je dozvoljen uvid, ovi spisi sigurno sadržavali informacije i podatke za diskreditaciju konkretno navedenih svjedoka-oštećenih.
62. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u predmetu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, aplikacija broj 6684/05, presuda od 11. januara 2011. godine) istakao da je u predmetu Rowe i Davis (vidi Evropski sud, Rowe i Davis protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 28901/95, presuda od 16. februara 2000. godine, st. 60-62) ustanovio načela koja su primjenjiva na obavezu da se otkriju dokazi koji su relevantni u krivičnom postupku:
„60. Fundamentalni aspekt prava na pravično suđenje je da krivični postupak, uključujući elemente tog postupka koji su u vezi sa procedurom, trebaju biti adversarni i da treba postojati jednakost oružja između tužioca i odbrane. U krivičnom predmetu, pravo na adversarni postupak znači da i tužiocu i odbrani mora biti data prilika da se upoznaju i da komentarišu opservacije i komentare predočene od druge strane... Dodatno, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da tužilaštvo otkrije odbrani sve materijalne dokaze koji su u njegovom posjedu, a koji idu u prilog ili su protiv optuženog...
61. Međutim, obaveza da se otkriju relevantni dokazi nije apsolutno pravo. U svakom krivičnom postupku mogu postojati konkurentni interesi, kao što je nacionalna sigurnost ili potreba da se zaštite svjedoci od rizika odmazde ili da se sačuvaju tajni policijski metodi istrage zločina, koji se moraju ocijeniti naspram prava optuženog... U nekim slučajevima može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi kako bi se zaštitila fundamentalna prava drugih lica ili osigurao važan javni interes. Kako god, u smislu člana 6. stav 1., dozvoljene su samo one mjere ograničenja prava optuženog koje su striktno neophodne... Pored toga, da bi optuženom bilo pruženo pravično suđenje, poteškoće uzrokovane odbrani ograničenjem njenih prava moraju biti dovoljno uravnotežene procedurama koje prati sudska vlast… 62. (...) Zadatak Evropskog suda je da utvrdi u svakom konkretnom slučaju da li je procedura donošenja odluka koja je primijenjena, koliko je god to moguće, u skladu sa zahtjevom adversarnog postupka i jednakosti oružja i uključuje li adekvatne mjere za zaštitu interesa optuženog...“
63. Također, prilikom razmatranja da li procedure osiguravaju adekvatne mjere za postizanje ravnoteže, Evropski sud u svakom slučaju ispituje i prvostepeni i žalbeni postupak, pogotovo što je, kako to stalno ukazuje, njegov zadatak u pogledu člana 6. da utvrdi da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi citiranu presudu McKeown protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 44).
64. Dovodeći naprijed navedene stavove Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da ZKPBD u članu 14. regulira jednakost strana u postupku, u članu 47. pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju. Nadalje Ustavni sud zapaža da zakonsko rješenje iz člana 14. ZKPBD, što je u skladu i s citiranim stavovima Evropskog suda, najprije osigurava obavezu suda da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, tj. u pogledu pristupa dokazima osigurana je procedura koju prati sudska vlast. Osim toga, i sud i tužilac su obavezni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
65. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene presude Apelacionog suda proizlazi da je apelant Galib propustio da navede koji konkretni dokazi i od koga su bili uskraćeni, koji su to dopisi koji su upućivani i kome, te zbog čega su i koji dokazi bili od odlučnog značaja za pravilno utvrđenje neke od odlučnih činjenica. Zbog toga je Apelacioni sud zaključio da nije u mogućnosti ispitati prvostepenu presudu u tom dijelu jer se u žalbi ne konkretizira o kojim se dokazima radi, koje institucije Brčko distrikta ili entiteta nisu omogućile uvid u dokazni materijal, kao i koje važne činjenice bi se na osnovu tih dokaza trebale utvrditi, a koje bi, u konačnici, mogle dovesti do povoljnijeg ishoda krivičnog postupka za apelanta. U apelaciji, apelant Galib ukazuje na konkretne spise: Ki 43/93 od 16. februara 1994. godine (svjedok B. P.), Kri 22/95 od 6. maja 1995. godine (svjedok S. P.), Ki 51/93 od 24. decembra 1994. godine (svjedok Ž. K.) i Ki 43/93 od 20. januara 1994. godine (svjedok V. Đ.).
66. Ustavni sud podsjeća na ranije zauzeti stav da apelanti prigovore koje žele s uspjehom koristi pred Ustavnim sudom moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, istaći u prethodnim fazama postupka (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Rukovodeći se navedenim stavom, te imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporene presude Apelacionog suda, koji nisu dovedeni u sumnju apelantovim navodima, Ustavni sud se neće upuštati u ispitivanje tvrdnji apelanta Galiba da mu je onemogućen uvid u cjelokupne naprijed pobrojane spise, na koje je ukazao tek u apelaciji.
67. S druge strane, u vezi s navodima apelanta Niaza u ovom dijelu (vezano za uvid u iste spise na koje je u apelaciji ukazao apelant Galib), Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda razmotrena tvrdnja apelanta Niaza da mu je onemogućen uvid u spise Ki 43/93 od 16. februara 1994. godine (svjedok B. P.), Kri 22/95 od 6. maja 1995. godine (svjedok S. P.), Ki 51/93 od 24. decembra 1994. godine (svjedok Ž. K.) i Ki 43/93 od 20. januara 1994. godine (svjedok V. Đ.), pa da je tako prekršeno načelo jednakosti stranaka ocijenjena neosnovanom. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je braniocu apelanta Niaza, odmah nakon potvrđivanja optužnice, omogućen neograničen uvid, koji uključuje prepisivanje i umnožavanje cjelokupnog dokazanog materijala na kom se optužnica zasnivala, uključujući i zapisnike o ispitivanju navedenih svjedoka-oštećenih. Nadalje, ukazano je da osim ovih zapisnika iz konkretnih krivičnih spisa tužilac nije koristio niti jedan drugi dokaz, niti je nešto drugo uvršteno u dokazni materijal. Stoga je Apelacioni sud zaključio da je nagađanje apelanta Niaza „da je u tim spisima zasigurno bilo materijala za diskreditaciju ovih svjedoka-oštećenih“ hipotetske naravi i ne dovodi u pitanje zakonitost ovih dokaza niti „jednakost oružja“.
68. Ustavni sud primjećuje da apelant Niaz ne tvrdi da mu je bio onemogućen uvid u kompletan sudski spis i dokaze koji su uloženi u njega, a na kojima se optužnica zasnivala, odnosno od trenutka potvrđivanja optužnice, kako je naveo Apelacioni sud. Nadalje, apelant ne tvrde da su iz spisa na koje u apelaciji ukazuju preuzeti bilo koji drugi dokazi, izuzev zapisnika o saslušanju navedenih svjedoka kojima je imao pristup i koji su uvršteni u dokaznu građu, pa se ne može prihvatiti kao osnovana tvrdnja da mu je onemogućen pristup dokazima na kojima se optužba zasnivala. Nadalje, apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da navedene svjedoke oštećene unakrsno ispita i na taj način dovede u pitanje njihov kredibilitet. Također, ne može se zaključiti da kredibilitet ovih svjedoka nije bio podvrgnut i ocjeni suda, pred kojim su neposredno ispitani, te koji ih je cijenio u vezi s iskazima drugih svjedoka, kako onih koji su imali status oštećenih tako i onih koji taj status nisu imali, uz obrazloženje zbog čega i u kom dijelu im poklanja vjeru, odnosno zbog čega ih nije prihvatio (kao što je slučaj, npr. s dijelom iskaza svjedoka oštećenog B. P. kojim je teretio apelanta Galiba, a koji nije prihvaćen). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant Niaz ne problematizira i ne dovodi u pitanje iskaze brojnih drugih svjedoka, uključujući i one koji su imali status oštećenih, niti njihov kredibilitet, a na kojim su redovni sudovi, također zasnovali odluku o postojanju krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti. Najzad, apelant Niaz ne tvrdi da su iskazi ovih svjedoka-oštećenih na koje ukazuju u apelaciji, a to ne proizlazi ni iz obrazloženja osporene presude, imali karakter odlučujućih za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti, odnosno da se odluke redovnih sudova u pretežnom dijelu zasnivaju na njima. Stoga, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima činjenica da apelantu Niazu nije omogući uvid u spise iz kojih su zapisnici o saslušanju ovih svjedoka preuzeti u cilju eventualne diskreditacije iskaza ovih svjedoka, suprotno navodima apelanta, ne rezultira kršenjem načela jednakosti stranaka u postupku na način koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka kao cjeline. Najzad, apelant Niaz ničim nije obrazložio, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega bi ovi dokazi bili nezakoniti u smislu člana 10. ZKPBD, kako je u apelaciji naveo. S obzirom na navedeno Ustavni sud, podržavajući naprijed navedene stavove Evropskog suda, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja procedura donošenja osporene odluka Apelacionog suda provedena u skladu sa zahtjevom adversarnog postupka, pri čemu, suprotno apelacionim navodima, nije bilo kršenja standarda jednakosti oružja.
69. Nadalje, oba apelanta tvrde da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i da djelo koje im se stavlja na teret ne predstavlja krivično djelo (krivično djelo iz člana 144. KZSFRJ). U prilog ovih tvrdnji su, u suštini, istakli da Tužilaštvo nije dokazalo da su oštećeni B. P., S. P., M. S., P. R., Ž. K. i C. R. trpjeli velike patnje ili povrede tjelesnog integriteta, te da kod oštećenih B. P., S. P., M. S., Ž. K. i C. R. nije obavljeno vještačenje koje bi to eventualno potvrdilo ili demantiralo, odnosno da nisu predočili bili kakvu medicinsku dokumentaciju.
70. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
71. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
72. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda ukazano na pravnu prirodu krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ koje, pored blanketne dispozicije, ima i alternativno propisane radnje počinjenja, a zbog čega, nezavisno od broja i modaliteta radnji koje je počinilac preduzeo, sve one predstavljaju jedinstveno krivično djelo. Nadalje, u vezi s tvrdnjama oba apelanta o nedostatku medicinske dokumentacije, odnosno vještačenja, a zbog čega se ne može govoriti o velikim patnjama ili povredama tjelesnog integriteta, u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda dati su iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega nedostatak medicinske dokumentacije, odnosno vještačenja za pojedine od oštećenih nije bio od značaja za zaključak da su konkretno navedene radnje apelanata, a što je utvrđeno ne samo na osnovu iskaza oštećenih, već i svjedoka koji to svojstvo nisu imali u postupku, kao i onih koji su također bili oštećeni, za učinak imale povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, te mučenje. U prilog zaključku da nedostatak medicinske dokumentacije, odnosno vještačenja za neke od oštećenih nije od značaja za zaključak o postojanju velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta, ukazano je i na stav vještaka patologa o oštećenim za koje je pribavljena relevantna dokumentacija, koji nije mogao potvrditi da je konstatirano zdravstveno stanje u uzročnoj vezi s premlaćivanjima koja su oštećeni pretrpjeli, kao i na njegov zaključak da nanošenje udaraca čizmom, policijskom palicom, kundakom ili drugim pogodnim predmetom, zavisno od lokaliteta povređivanja nije moralo imati trajne i u vrijeme ljekarskog pregleda vidljive posljedice, koje bi se, s medicinskog aspekta, mogle dovesti u vezu s radnjama za koje je apelant oglašen krivim jer za učinak tih povreda nije karakteristično da ostavljaju vidljive tragove protekom vremena. Shodno navedenom, Apelacioni sud je ukazao i da bi jedino relevantna bila medicinska dokumentacija iz perioda kada su povrede i nastale, a koju niti jedan od svjedoka oštećenih, kao ni svjedoci oštećeni na koje apelant ukazao nisu posjedovali, odnosno nisu ni mogli posjedovati s obzirom na vrijeme i okolnosti u kojima je do nanošenja povreda došlo. Stoga, tvrdnje apelanta u ovom dijelu također nisu mogle biti prihvaćene kao osnovane.
73. Apelant Niaz smatra da je prekršeno i načelo in dubio pro reo, odnosno da Tužilaštvo van razumne sumnje nije dokazalo postojanje krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti. U vezi s tim ovaj apelant posebno ukazuje na iskaz svjedoka B. P. koji je, kako tvrdi, diskreditirao sam sebe, s obzirom da ni na zahtjev suda nije dostavio medicinsku dokumentaciju koju je tvrdio da posjeduje. Iz nejasnog dijela navoda, u kojem se ukazuje na izjavu R. G., te iskaz svjedoka Z. T. proizlazi da se problematizira i zamjena identiteta. Apelant ukazuje i da se činjenični opis i pravna kvalifikacija u odnosu na oštećenog Ž. K. ne poklapaju. Najzad, apelant je izrazio sumnju i da su oštećeni B. P. i S. P. „profesionalni svjedoci“ jer su se u ovom svojstvu pojavljivali i u predmetu protiv apelanta Galiba, te u još jednom konkretno navedenom predmetu koji se vodi kod Osnovnog suda.
74. U vezi s navodima apelanta Niaza da je prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiocu, te da se treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, a teret dokazivanja je na tužiocu. Kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77. i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelokupna analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
75. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju prvostepene presude kao i presude Apelacionog suda iscrpno interpretirani iskazi priličnog broja saslušanih svjedoka, te da su oba suda ove iskaze cijenili pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, na čemu su zasnivali zaključak da li im i u kojoj mjeri poklanjaju vjeru, te koje odlučne činjenice na osnovu ovakve ocjene utvrđuju kao dokazane. Nadalje, a suprotno tvrdnjama apelanta, kako je već ukazano u ovoj odluci, u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda je na jasan i nedvosmislen način ukazano zbog čega nedostatak medicinske dokumentacije, odnosno medicinskog vještačenja za pojedine oštećene, konkretno i za svjedoka-oštećenog B. P. nije mogao biti od značaja za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, pa zbog toga pojedine oštećene, uključujući i ovog svjedoka diskreditirati. Također, a kako je već ukazano u ovoj odluci apelantu Niazu nije bila uskraćena mogućnost da kredibilitet ovog svjedoka-oštećenog dovede u pitanje u unakrsnom ispitivanju, odnosno nije izostala ocjena kredibiliteta ovog svjedoka od strane suda pred kojim je neposredno ispitan. Nadalje, u vezi s nejasnim dijelom navoda u kojem se problematizira zamjena identiteta i ukazuje na iskaze svjedoka R. G. i Z. T. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Apelacionog sud proizlazi da je identični apelantov navod ocijenjen neosnovanim. U vezi s tim interpretirani su iskazi navedenih svjedoka, te je ukazano da su, uglavnom, svi oštećeni apelanta Niaza poznavali i prije rata, kao i pobrojani svjedoci koji nisu imali status oštećenih, a u vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka S. B., N. I., M. G., E. F., E. B. i M. H. Nadalje, nejasno je šta apelant podrazumijeva pod tvrdnjom da se „činjenični opis i pravna kvalifikacija u odnosu na oštećenog Ž. K. ne poklapaju“ s obzirom da iz obrazloženja presude Apelacionog suda proizlazi da brutalnost apelantovog ponašanja (udaranje svezanog Ž. K., nakon čega je pao na pod i udaranje nastavljeno) nesumnjivo predstavlja mučenje, preduzeto s motivom da se oštećenom Ž. K., koji je za apelanta bio neprijateljski vojnik, nanese fizička bol i patnja. Najzad, Ustavni sud ukazuje da činjenica da se iste osobe pojavljuju kao svjedoci u odvojenim ili spojenim krivičnim postupcima koji se vode povodom istih događaja protiv više osumnjičenih, odnosno optuženih, sama po sebi, nije dovoljna za sumnju da su te osobe „profesionalni svjedoci“, kako tvrdi apelant Niaz. Stoga tvrdnje apelanta Niaza u ovom dijelu nisu mogle biti prihvaćene kao osnovane.
76. Najzad, apelant Galib tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer u spisu predmeta nema rješenja kojim se određuje branilac po službenoj dužnosti, kao i da sam nije izabrao branioca. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 K 020424 15 Kž 9 od 29. oktobra 2015. godine, koje je apelant predočio uz apelaciju, proizlazi da je na Zapisniku o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog broj KT/RZ-15/09 od 15. oktobra 2010. godine, koji je potpisao Muhamed Lišić, advokat iz Brčkog, označeno da imenovani postupa kao izabrani branilac apelanta. Shodno navodnom, proizlazi da su navodi apelanta Galiba u ovom dijelu očigledno neosnovani.
77. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da navodi apelanta o nenadležnosti sudova BD da postupaju u konkretnom slučaju, povredi načela jednakosti stranaka u postupku, pribavljanju dokaza na nezakonit način, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, povredi načela in dubio pro reo i prava na odbranu nisu osnovani, odnosno da u okolnostima konkretnoga slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanata, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
78. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
79. Oba apelanta tvrde da je osporenom presudom Apelacionog suda prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
80. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
81. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
82. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti tvrdnje o povredi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine zasnivaju na tvrdnji da im je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1, te iz člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su navodi apelanata u odnosu na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije već detaljno ispitani u ovoj odluci i da je zaključeno da su neosnovani. Stoga je potrebno ispitati i navode u odnosu na član 14. Evropske konvencije.
83. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osobe ili grupe osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
84. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje, te da tvrdnje u ovom dijelu zasnivaju na argumentima zbog kojih smatraju da im je ovo pravo povrijeđeno. Međutim, ni iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu kao ni iz navoda apelanata nije moguće zaključiti da se radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno apelanti u vezi s tim nisu predočili niti jedan dokaz.
85. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6. stav 1. u vezi s prvom iz člana 14. Evropske konvencije, neosnovani.
86. Najzad, imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke ispitao navode apelanata u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije, i ocijenio da su apelacioni navodi u tom pogledu neosnovani, Ustavni sud zaključuje da samim tim nema povrede ni člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine budući da je Ustavni sud upravo primijenio standarde prava i sloboda iz Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
87. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak nije vođen pred zakonom određenim nadležnim sudom, da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, da su dokazi pribavljeni na nezakonit način, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo, te pravo na odbranu, odnosno da postupak sagledan u cjelini nije bio pravičan.
88. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije budući da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su tretirani drugačije u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne.
89. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je osigurana direktna primjena prava i sloboda iz Evropske konvencije i njezinih protokola i prioritet nad svim ostalim zakonima kada tvrdnje u ovom dijelu apelanti zasnivaju na povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pojedinačno i u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije, a Ustavni sud je upravo primjenom standarda prava i sloboda iz Evropske konvencije zaključio da su apelacioni navodi u ovom dijelu neosnovani.
90. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
91. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere apelanta Niaza.
92. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman