Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-426/16 (V. M.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-426/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-426/16, rješavajući apelaciju Vesne Mustafić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Mustafić protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 016465 15 Kž 2 od 7.
decembra 2015. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Mustafić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj 83 0 K 016465 15 Kž 2, od 7. decembra 2015. godine.
2. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 K 016465 12 K od 20. marta 2014. godine apelantica je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav
1. Krivičnog zakona Republike Srpske.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 K 016465 15 Kv od 5. oktobra 2015. godine apelanticin zahtjev za ponavljanje postupka okončanog presudom Osnovnog suda broj 83 0 K 016465 12 K od 20. marta 2014. godine odbačen je kao nedopušten, jer priložene činjenice i dokazi nisu u skladu sa članom 347. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske podobni da se na osnovu njih dozvoli ponavljanje postupka.
4. Osporenim rješenjem Okružnog suda u Bijeljini, broj 83 0 K 016465 15 Kž 2, od 7. decembra 2015. godine apelanticina žalba protiv rješenja Osnovnog suda broj 83 0 K 0164654 15 Kv od 5. oktobra 2015. godine odbijena je kao neosnovana.
5. Apelantica je 12. februara 2016. godine Ustavnom sudu podnijela zahtjev za određivanje privremene mjere kojom je zatražila odlaganje izvršenja kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci utvrđene presudom Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 016465 12 K od 20. marta 2014. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o njenoj apelaciji.
Apelacioni navodi
6. Apelantica se u apelaciji poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92.). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, takođe, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54.).
9. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se pod "lišenjem slobode" podrazumijeva "zadržavanje osobe na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme", bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici (čak i kada je osoba došla dobrovoljno, ali je od te osobe zatraženo da ostane u policijskoj stanici). Dakle, ono što ukazuje da je došlo do "lišenja slobode" jeste postojanje "prinude" – zadržavanje osobe na određenom mjestu tj. onemogućavanje osobe da napusti određeno mjesto od strane javne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, da apelantica nije lišena slobode već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelantica mogla biti lišena slobode, dakle, koji ukazuje da takva mogućnost postoji. Ustavni sud ukazuje da se u takvoj situaciji (tj. u situaciji kada se apelantica još uvijek nalazi na slobodi) ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3684/14 od 21. oktobra 2014. godine, tačka 8. dostupna na www.ustavnisud.ba ) .
10. Ustavni sud takođe zapaža da se apelantica pozvala u apelaciji i na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o njenom prijedlogu za ponavljanje krivičnog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanatice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u principu, ne primjenjuju na postupak povodom prijedloga za obnovu postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli obnova pravosnažno okončanog postupka, a ne odlučuje se o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, niti o njegovim građanskim pravima i obavezama (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. juna 2010. godine i AP 781/11 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o „utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta, odnosno o njegovim „građanskim pravima i obavezama“ može utvrditi da je takva apelacija dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stavak 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije odlučivano o „osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice“, odnosno o njenim „građanskim pravima i obavezama“, nego samo o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli obnova pravosnažno okončanog postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
11. S obzirom na odluku o dopustivosti Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelantice za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman