Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-56/14 („Aragosta“ d.o.o. Banjaluka i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-56/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016 godine, u predmetu broj AP-56/14, rješavajući apelacije „Aragosta“ d.o.o. Banjaluka i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Aragosta“ d.o.o. Banjaluka protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 008510 11 U od 31. oktobra 2013. godine;

„Talir“ d.o.o. Laktaši protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006501 13 Uvp od 6. novembra 2013. godine;

„PENAVA“ d.o.o. Posušje protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014750 15 Uvp od 31. avgusta 2015. godine;

„PENAVA“ d.o.o. Posušje protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014737 15 Uvp od 31. avgusta 2015. godine;

„MACK“ d.o.o. Brčko Distrikt protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 081133 15 Už od 26. avgusta 2015. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Aragosta“ d.o.o. Banjaluka protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 008510 11 U od 31. oktobra 2013. godine;

„Talir“ d.o.o. Laktaši protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006501 13 Uvp od 6. novembra 2013. godine;

„PENAVA“ d.o.o. Posušje protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014750 15 Uvp od 31. avgusta 2015. godine;

„PENAVA“ d.o.o. Posušje protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014737 15 Uvp od 31. avgusta 2015. godine;

„MACK“ d.o.o. Brčko Distrikt protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 081133 15 Už od 26. avgusta 2015. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-56/14 „Aragosta“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 008510 11 U od 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu kontrole obračuna i plaćanja poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant na osnovu Odluke o rezervisanju sredstava za održavanje stanova od 31. decembra 2009. godine, na teret troškova rezervisanja knjižio iznos od 500.000,00 KM, koje prvostepeni organ tužene (Poreska uprava) u skladu sa odredbama Zakona o porezu na dobit, Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dobit i MRS 37 nije prihvatio kao rashod u godišnjoj poreskoj prijavi poreza na dobit, te je na navedeni iznos korigovao osnovicu poreza na dobit na koju je apelantu obračunao porez i pripadajuću kamatu. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak drugostepenog organa tužene da troškovi rezervisanja za održavanje stambenog fonda nisu troškovi, koji se prilikom obračuna poreza na dobit mogu priznati kao rashodi jer se rezervisanja vrše za buduće događaje, kada se, pod uslovom da se ispune uslovi za rezervisanje, priznaju kao troškovi koji utiču na osnovicu poreza na dobit. S obzirom da je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o rezervisanju za pokriće budućih poslovnih gubitaka koji se ne priznaju kao odbici, to je pravilan zaključak organa tužene da ne postoji zakonski osnov za oslobađanje od plaćanja poreske obaveze. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.

2. AP-141/14 „Talir“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 8. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006501 13 Uvp od 6. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu izmjene podataka u carinskoj deklaraciji i povrata više plaćenih indirektnih poreza. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno zaključilo da je tužena (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) u konkretnom slučaju pravilno postupila kada je postupajući po relevantnim odredbama Zakona (Zakona o carinskoj politici, Privremenom sporazumu o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i BiH i Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH) odbila zahtjev apelanta da se robi stavljenoj u slobodan promet po prijavi C-24920 od 30. jula 2010. godine (po fakturi 2002-660) prizna pravo na tarifne preferencijale. Naime, osnovni razlog zbog čega nije udovoljeno apelantovom zahtjevu je činjenica da ukupan zbir na pomenutoj fakturi zajedno sa odobrenim rabatom prelazi iznos od 6.000,00 EUR i iznosi 7.154,60 EUR, koji iznos je apelant kao uvoznik i prijavio kao ukupan fakturni iznos, te da zbog navedenog ne postoji osnov za izmjenu podataka u predmetnoj carinskoj deklaraciji. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

3. AP-4416/15 „PENAVA“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović advokat iz Mostara, podnio je 24. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014750 15 Uvp od 31. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) u predmetu naplate poreza na dodatu vrijednost. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje upravnih organa tužene prema kojem je tužena u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja, u smislu člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH, putem administrativne pomoći zatražila od carinskih organa zemlje izvoznice-Republike Turske da izvrši provjeru sporne fakture apelanta zbog sumnje da je prilikom carinjenja uvezene robe ista prikazana u nižoj vrijednosti od stvarne. Naime, nakon izvršene provjere tužena je došla do zaključka o stvarnoj fakturnoj vrijednosti predmetne robe, zbog čega je obavezala apelanta da na ime manje plaćenih indirektnih poreza plati ukupan iznos od 9.184,32 KM. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

4. AP-4417/15 „PENAVA“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović advokat iz Mostara, podnio je 24. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014737 15 Uvp od 31. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) u predmetu naplate poreza na dodatu vrijednost. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje upravnih organa tužene prema kojem je tužena u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja, u smislu člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH, putem administrativne pomoći zatražila od carinskih organa zemlje izvoznice-Republike Turske da izvrši provjeru sporne fakture apelanta, zbog sumnje da je prilikom carinjenja uvezene robe ista prikazana u nižoj vrijednosti od stvarne. Naime, nakon izvršene provjere tužena je došla do zaključka o stvarnoj fakturnoj vrijednosti predmetne robe, zbog čega je obavezala apelanta da na ime manje plaćenih indirektnih poreza plati ukupan iznos od 4.671,26 KM. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

5. AP-5112/15 „MACK“ d.o.o. Brčko Distrikt (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Broćilo direktor apelanta, podnio je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 081133 15 Už od 26. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa tužene (Direkcija za finansije-Poreska uprava Brčko Distrikta BiH) u predmetu prinudne naplate poreskih obaveza. U predmetnoj upravnoj stvari rješenje o naplati poreske obaveze (iz imovine dužnika-apelanta) je doneseno na osnovu rješenja prvostepenog upravnog organa o pokretanju postupka prinudne naplate poreske obaveze apelanta od 26. jula 2010. godine, koje je doneseno zbog nepostupanja apelanta (u roku od 10 dana od dana prijema naloga za plaćanje od 11. maja 2010. godine) po rješenju od 11. oktobra 2004. godine (kojim je utvrđena obaveza apelanta po osnovu poreza na promet nafte i naftnih derivata). Naime, u postupku je utvrđeno da apelant, u žalbi podnešenoj protiv prvostepenog upravnog akta (kojim je određena prinudna naplata poreske obaveze iz imovine apelanta), nije istakao ni jedan od propisanih razloga iz člana 53. Zakona o poreskoj upravi BD BiH koji sprečavaju izvršenje, kao i da nije nastupila zastara konkretne poreske obaveze. Također, Apelacioni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, rješenje o prinudnoj naplati pravilno dostavljeno apelantu putem oglasne ploče prvostepenog upravnog organa. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 32. Zakona o upravnim sporovima BD BiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-56/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-56/14 („Aragosta“ d.o.o. Banjaluka i drugi) | Sudska praksa | Aktio