Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1369/13 (V. Č.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1369/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1369/13, rješavajući apelaciju Vida Čergića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vida Čergića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 121866 12 Gž od 12. februara 2013. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vida Čergića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 121866 12 Gž od 12. februara 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 121866 11 P od 6. jula 2012. godine u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Vidu Čergiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati Vidu Čergiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vid Čergić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 121866 12 Gž od 12. februara 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 121866 11 P od 6. jula 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Svete Romanića, tuženog u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 9. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 17. februara 2016. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je dopisom od 27. januara 2016. godine, te od 21. marta 2016. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi spis predmeta broj 71 0 P 121866 11 P. Osnovni sud je dostavio Ustavnom sudu traženi spis 25. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 11. avgusta 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi smetanja posjeda u kojoj je, između ostalog, naveo da je 17. jula 2003. godine stupio u posjed svoje parcele broj k.č. 5406/1 (u daljnjem tekstu: apelantova ili predmetna parcela) i da je ustanovio da je tuženi pomjerio među, podigavši betonski zid u dužini od 66 cm (u daljnjem tekstu: sporni zid), bez apelantove saglasnosti i da očigledno ima namjeru nastaviti radove duž cijele parcele, te da parcela broj k.č. 5406/5 koju koristi tuženi (u daljnjem tekstu: granična parcela) međi sa predmetnom parcelom, kao i da je u razgovoru koji je apelant obavio sa tuženim u prisustvu geometra, koji je izvršio cijepanje parcele, tuženi izjavio da zna kuda ide međa s obzirom na to da je njegov geometar označio među. Apelant je u tužbi predložio da sud odredi privremenu mjeru kojom se nalaže tuženom da uspostavi pređašnje stanje posjeda, tako što će ukloniti sporni zid.
7. Postupajući po apelantovom podnesku od 19. avgusta 2003. godine kojim je precizirao tužbu i predložio da sud donese mjeru obezbjeđenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1531/03 od 27. avgusta 2003. godine kojim je odredio mjeru obezbjeđenja održavanja postojećeg stanja i tuženom je zabranio izgradnju spornog zida.
8. Tuženi je 11. septembra 2003. godine podnio žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda broj P- 1531/03 od 27. avgusta 2003. godine, a 29. septembra 2003. godine dostavio Osnovnom sudu odgovor na tužbu.
9. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-1924/03 od 18. marta 2004. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo predmetno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Spis predmeta je vraćen Osnovnom sudu 26. aprila 2004. godine.
10. Pripremno ročište zakazano za 16. juni 2008. godine je odgođeno, jer dostava poziva na ročište za apelanta nije bila uredna. Na pripremnom ročištu od 18. avgusta 2008. godine apelantov punomoćnik je predložio da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari prekine dok se ne okonča vanparnični postupak broj R-II-263/03 kod tog suda koji se tiče uređenja međa na spornoj površini,sa kojim prijedlogom se saglasio tuženi.
11. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1531/03 od 21. avgusta 2008. godine, koje je postalo pravosnažno 29. septembra 2008. godine, kojim je prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari do okončanja vanparničnog postupka vezanog za uređenje međa na spornoj površini i određeno je da će se postupak nastaviti kada se pravosnažno završi vanparnični postupak, uz obrazloženje da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 379 stav 1 tačka 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da će se postupak nastaviti prema odredbama člana 381 stav 2 ZPP.
12. Apelant je dopisom od 26. maja 2011. godine obavijestio Osnovni sud da je vanparnični postupak uređenja međa pravosnažno okončan i predložio je da se predmetni postupak nastavi, te je, u prilog tome, dostavio i odluke redovnih sudova donesene u postupku uređenja međa.
13. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1531/03 od 16. juna 2011. godine nastavio postupak u predmetnoj pravnoj stvari.
14. Osnovni sud je, zatim, zakazao pripremno ročište pred tim sudom za 28. septembar 2011. godine, koje je odgođeno zbog odlaska sudije na seminar.
15. Tuženi je 2. novembra 2011. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je odgovorio na navode tužbe.
16. Osnovni sud je, na prijedlog punomoćnika tuženog, odgodio pripremno ročište zakazano za 3. novembar 2011. godine.
17. Osnovni sud je 13. decembra 2011. godine održao pripremno ročište na kojem je apelant uredio tužbeni zahtjev i predložio izvođenje određenih dokaza, među kojima i sprovođenje uviđaja u prisustvu vještaka geodetske struke, a tuženi je izložio odgovor na tužbu. Osnovni sud je na ovom ročištu donio rješenje kojim je prihvatio apelantov prijedlog, te je odredio izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta sa vještakom geometrom Z.G. za 17. april 2012. godine, koji je i izvršen navedenog datuma, te je vještak 23. aprila 2012. godine dostavio Osnovnom sudu svoj nalaz i mišljenje.
18. Osnovni sud je 10. maja 2012. godine održao glavnu raspravu na kojoj je apelant uredio svoj tužbeni zahtjev, te povukao prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Nastavak glavne rasprave je održan od 8. juna 2012. nakon čega je glavna rasprava zaključena.
19. Osnovni sud je, zatim, donio Rješenje broj 71 0 P 121866 11 P od 6. jula 2012. godine kojim je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da ga je tuženi smetao u faktičkom posjedu predmetne parcele, tako što je u vremenu između 10. i 15. jula 2003. godine dio svog ogradnog zida (betonskog) postavio na jugoistočni dio apelantove parcele, te da se tuženi obaveže da izvrši uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja uklanjanjem sa apelantove parcele navedenog dijela ogradnog betonskog zida i da se ubuduće kloni ovakvog ili ovome sličnog smetanja posjeda, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Predmetnim rješenjem odbijen je kao neosnovan i apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere, podnesen u tužbi, a kojim je tražio da tuženi odmah, a najkasnije u roku od 48 časova uspostavi pređašnje stanje posjeda, tako što će ukloniti betonski zid koji je podigao u dužini od 66 cm na apelantovoj parceli. Pored toga, predmetnim rješenjem apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
20. Osnovni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi čitanjem materijalnih dokaza i saslušanjem apelanta i tuženog kao parničnih stranaka (koji su pobrojani i interpretirani na str. 3. i 4. predmetnog rješenja), te je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja ocjenjujući sve izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP). Osnovni sud je zaključio da iz relevantnog posjedovnog lista proizilazi da je apelant posjednik predmetne parcele sa 1/1 dijela posjeda. Osnovni sud je dalje konstatovao da je apelant u svom iskazu naveo da je razgovarao sa tuženim nakon što je, po dolasku iz Austrije, na licu mjesta našao izgrađen betonski zid i utvrdio da ga je izgradio tuženi, koji mu je u razgovoru to i priznao, zbog čega je podnio predmetnu tužbu protiv tuženog. Osnovni sud je konstatovao da je ove „činjenice“ potvrdio i tuženi u svojim odgovorima na tužbu. Osnovni sud je ukazao da je, međutim, tuženi na glavnoj raspravi naveo da je navedeni zid izgradila njegova majka koja je angažovala radnike za njegovu gradnju i da nije razgovarao sa apelantom, ali je konstatovao da tuženi te navode ničim nije dokazao. Osnovni sud je, zatim, konstatovao da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da je graničnu parcelu nesmetano koristio zajedno sa svojom majkom, te da je u julu 2003. godine, uz prethodnu konsultaciju sa geometrom na licu mjesta, a isključivo zbog toga da ne bi izvršio radnju smetanja apelantovog posjeda, postavio betonski zid na graničnoj parceli, te da je ogradu postavio po liniji koju su mu geometri pokazali, a koja je posljednje stanje posjeda koji je tuženi do tada koristio u okviru svoje parcele. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da iz navoda tuženog proizilazi da je navedenom razgraničenju geometra 2003. godine prisustvovao i apelant, te da je tuženi, kako su ga prisutni geometri uputili da je predmetni dio granične parcele njegov, sa sjeverozapadne strane parcele, smatrajući da radove izvodi na svojoj parceli, postavio betonski stub bez izlijevanja betonskog zida. Osnovni sud je konstatovao da navedene činjenice da je kontaktirao sa tuženim i rekao mu da je međa obilježena po sudskom rješenju o uređenju međa ne spori ni apelant, koji je u svom iskazu naveo da mu je tuženi na pitanje da međa nije gdje je on obilježio, odgovorio da ju je obilježio onako kako su mu pokazali prisutni geometri. Osnovni sud je konstatovao da je tuženi u toku cijelog postupka ostao kod navoda iz odgovora na tužbu od 2003. godine i podneska od 2. novembra 2011. godine u kojima je navodio izneseno, kao i to da je sporni dio parcele, tada od 7 m², prema rješenju o uređenju međa od 5. oktobra 2010. godine, ušao u sastav apelantove parcele za koju je vještak geodetske struke Z.G. u svom nalazu utvrdio da je navedeni sporni zid dijelom na toj (apelantovoj) parceli, a koji je sporni dio bio u sastavu granične parcele (svojina i posjed tuženog), kako je ranije bilo postavljeno. Osnovni sud je ocijenio da je to potvrdio i vještak Z.G. navodima da je međna linija 2003. godine bila različita i da je mijenjana sudskim rješenjima i da je sada izmijenjena u katastarskom operatu, te da je kao takvu koristio u prikazu postojećeg stanja.
21. Shodno tome, Osnovni sud je došao do zaključka da je tuženi, smatrajući da radove izvodi na svojoj parceli (kako je bilo prije uređenja međa) i da time ne zadire u tuđi posjed, izvršio postavljanje ogradnog betonskog zida na graničnoj parceli, po katastarskom stanju koje je ranije postojalo, a prema kazivanju prisutnog vještaka na licu mjesta. U skladu sa tim, Osnovni sud je ocijenio da kod tuženog nije postojala namjera i znanje, odnosno svijest da preduzimanjem spornih radova na graničnoj (njegovoj) parceli smeta tuđi posjed i jer je tuženi, prema tadašnjem katastarskom stanju, a prema uputama geometra kao stručnog lica, smatrao da navedene radove izvodi u okviru svog dijela posjeda sa jugoistočne strane parcele, koji dio zida se nakon uređenja međa, prema izmijenjenom katastarskom operatu, nalazi u dužini od 0,50 m na apelantovoj parceli. Shodno tome, Osnovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju, prema odredbama člana 75 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), nema ni smetanja posjeda. Takođe, Osnovni sud je u pogledu mjere obezbjeđenja predložene u tužbi od 11. avgusta 2003. godine istakao da je njeno donošenje s obzirom na rješenje merituma spora i povlačenje prijedloga za mjeru obezbjeđenja izgubilo svoju svrhu.
22. Odlučujući povodom žalbe koju je apelant podnio 11. jula 2012. godine protiv rješenja Osnovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 121866 12 Gž od 12. februara 2013. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
23. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da iz stanja spisa proizilazi da je između parničnih stranaka vođen postupak uređenja međa i da je prvostepenim Rješenjem donesenim u tom postupku broj 71 0 V 017806 03 V od 5. oktobra 2010. godine utvrđena međna linija između spornih parcela apelanta kao predlagača i J.R. (majke tuženog) kao protivpredlagateljice, tako što je međa uređena prema prostornoplanskoj dokumentaciji i premjeru i parcelizaciji parcela, izvršenoj 1984. godine. Takođe, Okružni sud je konstatovao da, shodno nalazu i mišljenju vještaka geometra datom u konkretnoj parnici, na apelantovoj parceli leži ogradni betonski zid u preciziranoj dužini. Okružni sud je ocijenio da je među parničnim strankama sporan čin smetanja posjeda a sporno je i posljednje stanje posjeda, te je zaključio da je apelant trebalo da dokaže da je kod tuženog postojala namjera da se smeta tuđi posjed da bi uspio u tužbenom zahtjevu. Okružni sud je dalje ukazao da iz sadržaja navoda parničnih stranaka proizilazi da je tuženi u spornom periodu 2003. godine sa svojom porodicom bio u posjedu spornog dijela parcele i da je preduzeo radnje radi postavljanja ograde, smatrajući da se sporni dio zemljišta nalazi u njegovom posjedu, koji je ostvarivao zajedno sa svojom majkom J.R. Dalje, istakao je da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud 17. aprila 2012. izašao na lice mjesta u prisustvu vještaka geometra Z.G. i da je tada na licu mjesta utvrđeno da dio ogradnog betonskog zida koji je sagrađen sa jugoistočne strane granične parcele dijelom leži na apelantovoj parceli, te da je sporno oko 7 m² površine, koja nakon uređenja međe ulazi u dio apelantove parcele. Okružni sud je ocijenio da je, imajući u vidu da je smetanje posjeda bilo između 10. i 15. jula 2003. godine, a da je međna linija uređena od prvostepenog suda 5. oktobra 2010. godine, pravilan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju izostala svijest i namjera tuženog da zadire u tuđi posjed u vrijeme smetanja i da tuženi nije znao da preduzetom radnjom - izgradnjom ogradnog betonskog zida ulazi u posjed i područje tuđeg posjeda, a da apelant suprotno nije dokazao. Okružni sud je zaključio da iz tih razloga svi navodi apelantove žalbe da je sporni dio u sastavu apelantove parcele, da tuženi nije predložio saslušanje geometra koji mu je navodno pokazao među prije nego što je postavio betonski zid nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda. Okružni sud je istakao da je apelant bio dužan, u smislu odredbe člana 7 stav 1 ZPP u vezi sa odredbom člana 123 istog zakona, dokazati da je tuženi svjesno i sa namjerom povrijedio njegov posjed. Takođe, Okružni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju apelant, pored smetanja posjeda, nije dokazao visinu i obim štete i štetnih posljedica koje bi proizašle iz rušenja ograde, pa je ocijenio da je sa tog aspekta pravilno odbijen zahtjev za uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja uklanjanjem sa dijela apelantove parcele napravljenog ogradnog betonskog zida. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbijanju zahtjeva za određivanje privremene mjere, jer je donošenjem odluke kojom je pravosnažno okončan postupak smetanja posjeda odluka o privremenoj mjeri postala bespredmetna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je u žalbi koju je podnio protiv prvostepene presude naveo da je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao isključivo na odgovoru na tužbu od 24. septembra 2003. godine, koji mu nikada nije dostavljen. Dalje, navodi da je u žalbi naveo da ni sam tuženi u daljnjem toku postupka nije pominjao taj odgovor na tužbu, ni navode iz njega, već da je na pripremnom ročištu kao svoj odgovor na tužbu istakao podnesak od 2. novembra 2011. godine. Tvrdi da je u toj žalbi naveo da tuženi u toku postupka nije predložio saslušanje geometra i susjeda koji su mu navodno pokazali među, odnosno da na pripremnom ročištu nije predložio niti jedan dokaz za svoje tvrdnje i navode. Tvrdi da je u žalbi istakao da su zbog toga činjenična utvrđenja prvostepenog suda neutemeljena i nepotkrijepljena dokazima izvedenim u toku postupka, odnosno da su, naprotiv, u koliziji sa izvedenim dokazima i navodima kako apelanta, tako i tuženog. Navodi da je u žalbi istakao da je tako sud utvrdio da je međa uređena 2003. godine u prisustvu parničnih stranaka, a da je međa, zapravo, uređena rješenjem od 5. oktobra 2010. godine. Takođe, navodi da je u žalbi istakao da je u svom iskazu naveo da je 10. jula 2003. godine došao iz inostranstva, gdje radi, i da je zatekao postavljen sporni zid, te da ga je tuženi 13. jula 2003. godine obavijestio da je on postavio navedeni zid, prema navodnom kazivanju geometra, a ne da je on bio prisutan kada je tu, navodno, bio geometar i pokazivao među. Takođe, apelant ističe da je u žalbi naveo da je vještak geometar Z.G. utvrdio da je sporni zid dijelom na apelantovoj parceli, ali da nije utvrdio da je taj dio bio u sastavu parcele tuženog, kako je to utvrđeno u pobijanom rješenju. Istakao je da je prvostepeni sud, shodno tome, pogrešno zaključio da kod tuženog nije postojala svijest da zadire u apelantov posjed. Međutim, apelant smatra da drugostepeni sud nije dao odgovor na njegove navode, izuzev što je za neke konstatovao da „nemaju uticaja“. Takođe, istakao je da se visina i obim štete ne dokazuju kod smetanja posjeda. Pored toga, apelant je istakao da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari hitne prirode, a da je trajao 10 godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud je konstatovao da apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje nemaju temelj u razlozima koje je taj sud dao u osporenoj drugostepenoj odluci. Naime, Okružni sud je istakao da je u razlozima svoje odluke prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da su izostale svijest i namjera tuženog da zadire u tuđi posjed u vrijeme smetanja i da apelant nije dokazao da je tuženi znao da preduzetom radnjom izgradnje ogradnog betonskog zida ulazi u apelantov posjed. Takođe, istakao je da smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje u pogledu dužine trajanja postupka, jer je odluku povodom apelantove žalbe donio u roku od šest mjeseci, što predstavlja optimalan rok za postupanje u ovakvim i sličnim predmetima u smislu Pravilnika o vremenskim okvirima za postupanje po predmetima u sudovima i Tužilaštvu BiH, jer je spis predmeta dostavljen tom sudu 8. oktobra 2012. godine a odluka o žalbi donesena 12. februara 2013. godine. Shodno navedenom, Okružni sud smatra da je osporena odluka rezultat brižljive ocjene svih dokaza konkretnog slučaja i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio primjenom pozitivnih zakonskih propisa i da u toku postupka nije povrijedio apelantova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana „10 stav 1 Evropske konvencije“.
V. Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 379. stav 1. tačka 1.
Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:
1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, Član 424.
Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.
28. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 75.
Svaki posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja i oduzimanja posjeda.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 121866 12 Gž od 12. februara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 1. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
A)Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na smetanje posjeda, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporena rješenja
37. Iz apelacionih navoda u suštini proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze i proizvoljno utvrdio činjenično stanje, te, shodno tome, proizvoljno primijenio relevantne propise kada je odbio njegov tužbeni zahtjev, a da Okružni sud u osporenoj drugostepenoj odluci nije dao odgovor na njegove žalbene navode u vezi sa navedenim.
38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, O.I. 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.
39. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, napominje da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi smetanja posjeda, tražeći da se utvrdi da ga je tuženi na precizirani način smetao u faktičkom posjedu predmetne parcele u vremenu između 10. i 15. jula 2003. godine. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je tuženi u navedenom vremenskom periodu postavljao ogradni zid na granici između granične parcele koja je posjed i svojina tuženog i predmetne parcele koju posjeduje apelant, te da u vrijeme postavljanja spornog zida nije bila uređena međa između ovih parcela. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i predočene dokumentacije, takođe, proizilazi da je apelant u toku trajanja predmetnog postupka pokrenuo postupak uređenja međe između navedenih parcela, zbog čega je predložio da se predmetni postupak povodom smetanja posjeda prekine do pravosnažnog okončanja tog postupka. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je u postupku uređenja međe prvostepenim sudskim rješenjem od 5. oktobra 2010. godine, potvrđenim rješenjem drugostepenog suda od 4. aprila 2011. godine, utvrđena međna linija između predmetnih parcela, nakon čega je postupak po apelantovoj tužbi za smetanje posjeda nastavljen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka i zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 8. juna 2012. godine proizilazi da je vještak geometar Z.G. dao svoj nalaz i mišljenje da dio spornog ogradnog betonskog zida, koji je sagrađen sa jugoistočne strane granične parcele, dijelom leži na apelantovoj parceli. Međutim, Ustavni suda zapaža, a što je s obzirom na vrstu spora i tvrdnje apelanta kada je nastalo sporno smetanje ključno za rješavanje predmetne pravne stvari, da je vještak u svom iskazu pojasnio da su za prikazivanje međne linije između parcela korišćeni podaci iz katastarskog operata na dan sastavljanja nalaza, te da je 2003. godine međna linija bila različita i da je izmijenjena u katastarskom operatu, te kao takva je korišćena u prikazu postojećeg stanja.
40. Imajući u vidu navedeno, naročito nesporne činjenice da je sporni ogradni zid sagrađen između 10. i 15. jula 2003. godine, a da je međna linija između predmetnih parcela uređena nakon toga, odnosno 5. oktobra 2010. godine, kada je zapravo i utvrđena granica posjeda između tih parcela, kao i imajući u vidu odredbe ZPP i Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, na koje su se redovni sudovi pozvali u usporenim odlukama, Ustavni sud u okolnostima specifičnog predmeta ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su u konkretnom slučaju izostale svijest i namjera tuženog da zadire u tuđi posjed u vrijeme smetanja i da tuženi nije znao da preduzetom radnjom izgradnje ogradnog betonskog zida ulazi u posjed i područje tuđeg posjeda, a da apelant suprotno nije dokazao. Pri tome Ustavni sud smatra da je neosnovan apelacioni navod da je prvostepeni sud donio osporenu odluku samo na osnovu odgovora na tužbu i da je proizvoljno ocijenio izvedene dokaze, naročito apelantov iskaz i nalaz i mišljenje vještaka, te da je proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pravo, jer tako nešto ne proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije. Takođe, Ustavni sud smatra da je, nasuprot apelantovom mišljenju, Okružni sud odgovorio na apelantove žalbene navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje u konkretnom slučaju.
41. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud u okolnostima specifičnog predmeta smatra da nema elemenata koji upućuju na zaključak da su redovni sudovi osporenim odlukama proizvoljno postupili kada su odbili apelantovu tužbu, te smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18). Analiza razumnosti trajanja postupka
43. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni parnični postupak 11. avgusta 2003. godine podnošenjem tužbe protiv tuženog radi smetanja postupka, koji je u meritumu stvari okončan Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 121866 12 Gž od 12. februara 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet i po godina.
44. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet spora, zapravo, bilo pitanje da li je tuženi smetao apelantov posjed. Takođe, Ustavni sud primjećuje da u toku postupka pred prvostepenim sudom nije izveden veliki broj dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u postupku nije bilo naročito složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti.
45. Ustavni sud, dalje, ukazuje na činjenicu da se radi o sporu smetanja posjeda koji se, po ZPP, smatra hitnim, a postupak je okončan nakon devet i po godina. U odnosu na ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbu 11. avgusta 2003. godine, a da je podneskom od 19. avgusta 2003. godine predložio donošenje mjere obezbjeđenja, te da je Osnovni sud u kratkom roku, tj. 27. avgusta 2003. godine, donio rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja. Međutim, Ustavni sud zapaža da, nakon što je Okružni sud u žalbenom postupku ukinuo to rješenje i spis predmeta vratio Osnovnom sudu 26. aprila 2004. godine, Osnovni sud sve do 16. juna 2008. godine, za kada je zakazao pripremno ročište, dakle više od četiri godine, nije preduzeo niti jednu radnju u ovom postupku, odnosno bio je potpuno pasivan. Ustavni sud primjećuje da je, nakon toga, Osnovni sud bio aktivan u konkretnom predmetu, odnosno da je zakazivao ročišta i da je iz opravdanih razloga i na apelantov prijedlog prekinuo predmetni postupak (21. avgusta 2008. godine) do donošenja pravosnažne odluke o prethodnom pitanju u postupku uređenja međa i da je taj prekid postupka trajao skoro tri godine. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, zatim, predmetni postupak nastavio neposredno nakon pravosnažnog okončanja postupka uređenja međa i da je u prihvatljivim rokovima obavljao procesne radnje i donio rješenje od 6. jula 2012. kojim je okončan postupak pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud smatra da potpuna i neopravdana pasivnost tog suda u periodu od 26. aprila 2004. godine do 16. juna 2008. godine, odnosno u periodu od četiri godine a priuori ukazuje na kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» u postupku pred tim sudom. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta, iako je apelant više puta uređivao tužbu i precizirao tužbeni zahtjev, čime se zapravo samo koristio pravom koje proizilazi iz relevantnih odredbi ZPP, ne proizilazi apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, za razliku od Osnovnog suda, Okružni sud u relativno kratkim rokovima od po šest mjeseci donio odluku povodom žalbi podnesenih protiv rješenja Osnovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud, pred kojim se predmet nalazio skoro devet godina, a koji je, nezavisno od okolnosti da zbog prekida postupak u određenom periodu nije mogao postupati, jer nije imao aktivan predmet (nepune tri godine), u periodu od četiri godine bio potpuno pasivan, odnosno nije preduzeo niti jednu radnju u predmetu koji nije naročito složen, a pritom je riječ o postupku smetanja posjeda, koji je po zakonskoj odredbi hitan. Zbog toga, Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Osnovnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a.3) Naknada nematerijalne štete
47. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
48. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u sličnim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48˗51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe ZPP prema kojim se postupak povodom tužbi zbog smetanja posjeda smatra hitnim, a da je postupak u apelantovom slučaju trajao devet i po godina, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.700,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
B) Pravo na imovinu
49. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak, koji je hitne prirode, trajao devet i po godina za šta Osnovni sud snosi odgovornosti, jer, iako se radi o postupku koji se prema zakonu smatra hitnim, i pored okolnosti da zbog prekida postupka u određenom periodu nije mogao postupati, nije iskazao primjerenu ažurnost u vođenju i okončanju tog postupka, već je, naprotiv, u periodu od četiri godine bio potpuno pasivan.
51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, te u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava.
52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman