Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-989/14 (D. T.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-989/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-989/14, rješavajući apelaciju Darke Trifunovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Trifunović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007407 13 UVP od 31. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Darko Trifunović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Dejan Miletić advokat iz Banja Luke, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 007407 13 UVP od 31. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke-presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba u upravnom sporu koju je ponio protiv rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine-Odbora državne službe za žalbe, a kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo vanjskih poslova), broj 09/1-52-34-21-1102/11 od 13. juna 2011. godine, o raspoređivanju apelanta na radno mjesto I sekretara u Odsjeku za međunarodno-pravne i konzularne poslove u Sektoru za međunarodno-pravne i konzularne poslove Ministarstva vanjskih poslova. Sud BiH je, najprije, istakao da je apelant, nakon provedenog parničnog postupka koji je vodio radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa u Ministarstvu vanjskih poslova, na poziciji I sekretara Stalne misije BiH pri UN-u u Njujorku, djelimično uspio u sporu, tako da je presudom istog suda od 9. aprila 2009. godine, Ministarstvu vanjskih poslova, između ostalog, naloženo da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na odgovarajuće radno mjesto prema njegovim stručnim sposobnostima, dok je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se rasporedi na iste poslove koje je ranije obavljao. Nadalje, cijeneći pravilnim i zakonitim sporno rješenje Ministarstva vanjskih poslova o rasporedu apelanta na sporno radno mjesto I sekretara u Odsjeku za međunarodno-pravne i konzularne poslove u Sektoru za međunarodno-pravne i konzularne poslove Ministarstva vanjskih poslova, a koje je doneseno u postupku izvršenja pomenute pravomoćne presude Suda BiH od 9. aprila 2009. godine, Sud BiH je napomenuo da on nije ovlašten svojom presudom u parničnom postupku odlučiti o rasporedu državnog službenika na ranije-isto radno mjesto (tj. radno mjesto I sekretara u Stalnoj misiji BiH pri UN-u), budući da je to, u skladu sa odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva vanjskih poslova, isključiva nadležnost i ovlaštenje Ministarstva vanjskih poslova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da mu nije omogućena restitucija na koju ima pravo zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Također, Sud BiH je istakao da raspored apelanta na sporno radno mjesto u potpunosti odgovara njegovom zvanju, nivou, stručnim i profesionalnim referencama koje je imao na prethodnom radnom mjestu, a da okolnost da je apelant u međuvremenu stekao titulu doktora nauka ne može biti od uticaja na pravilnost izvršenog rasporeda, jer raspored na mjesto višeg nova ili na diplomatsku službu u inostranstvu nije i ne može biti predmet razmatranja Suda BiH, već nadležnost tijela Ministarstva vanjskih poslova i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u sladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonima Bosne i Hercegovine, te potrebama i ciljevima kadrovske politike Ministarstva vanjskih poslova BiH. Zbog navedenog, Sud BiH je donio odluku kao u izreci presude.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali ni te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman