Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2394/15 (I. M., S. K., M. B., R. A. i E. B.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2394/15

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2394/15, rješavajući apelaciju Ibrahima Mujića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ibrahima Mujića, Safeta Kapića, Muje Bešića, Rašida Abdića i Enesa Bekonjića podnesene zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnih postupaka, obustavljenih rješenjima Općinskog suda u Cazinu br. 020- 0-I-06-00-4902 od 22. juna 2015. godine, 020-0-I-09-00-3772 od 22.

juna 2015. godine, 020-0-I-06-00-5319 od 25. augusta 2015. godine, 020-0-I-06-00-5320 od 9. septembra 2015. godine i 020-0-I-06-00- 5318 od 9. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibrahim Mujić, Safet Kapić, Mujo Bešić, Rašid Abdić i Enes Bekonjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su u periodu od 14. maja do 29. decembra 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnih postupaka koji se vode pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetima br. 020-0-I-06-00-4902, 020-0-I-09-00- 3772, 020-0-I-06-00-5319, 020-0-I-06-00-5320 i 020-0-I-06-00-5318.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2394/15, AP 2399/15, AP 3194/15, AP 3195/15, AP 3199/15, AP 5767/15, AP 5768/15, AP 5769/15, AP 5772/15 i AP 5774/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2394/15.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 2. juna i 5. augusta 2015. godine da dostavi odgovore na apelacije.

4. Općinski sud je 22. jula i 25. septembra 2015. godine dostavio odgovore na apelacije. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudama Općinskog suda br. Rs-192/04 od 8. septembra 2006. godine, 020-0-P-06- 000276 od 31. augusta 2007. godine i Rs-102/04 od 8. septemrba 2006. godine obavezan je tuženi DD „Tvornica žičanih proizvoda“ Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima, na ime neisplaćenih plaća (i na ime otpremnine) za periode pobliže navedene u izrekama navedenih presuda isplati iznose pobliže određene u izrekama presuda, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbi, pa do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.

7. Apelanti su 3. novembra i 20. decembra 2006. godine i 22. juna 2009. godine podnijeli Općinskom sudu prijedloge za izvršenje na osnovu pravosnažnih presuda Općinskog suda br. Rs- 192/04 od 8. septembra 2006. godine, 020-0-P-06-000276 od 31. augusta 2007. godine i Rs-102/04 od 8. septemrba 2006. godine protiv tuženog kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje radi naplate potraživanja, i to popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.

8. Općinski sud je, postupajući po prijedlozima apelanata za izvršenje, donio rješenja br. 020- 0-I-06-00-4902 od 6. maja 2008. godine, 020-0-I-09-00-3772 od 2. marta 2010. godine, 020-0-I-06- 00-5318 od 6. maja 2008. godine, 020-0-I-06-00-5320 od 6. maja 2008. godine i 020-0-I-06-00- 5319 od 6. maja 2008. godine kojima je odredio predložena izvršenja.

9. Iz odgovora na apelacije (u predmetima br. AP 2394/15, AP 2399/15, AP 3195/15, AP 3199/15, AP 5767/15, AP 5768/15, AP 5769/15 i AP 5774/15) proizlazi da su sudski izvršitelji izašli na lice mjesta 19. januara, 6. aprila i 9. juna 2011. godine, te da su konstatirali da se izvršenik ne nalazi na adresi navedenoj u prijedlogu za izvršenje, odnosno da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, nakon čega je Općinski sud donio zaključke od 9. aprila 2012. godine i 10. aprila 2014. godine, kojima je obavijestio apalente o neuspjeloj pljenidbi. Poslije toga ih je pozvao da u roku od 15 dana predlože ponovnu pljenidbu, odnosno pozvao je apelante da sudu dostave tačnu adresu izvršenika. Nakon što su apelanti postupili po nalozima suda, sudski izvršitelji su ponovo izašli na lice mjesta 8. juna i 7. septembra 2015. godine, kada su ponovo konstatirali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja. Općinski sud je 22. juna i 9. septembra 2015. godine donio rješenja o obustavi predmetnih postupaka. Općinski sud se u obrazloženjima predmetnih rješenja pozvao na odredbe člana 125. stav 3. i člana 63. stav 7. Zakona o izvršnom postupku.

10. Nakon toga, što proizlazi iz odgovora na apelaciju i informacija kojima Ustavni sud raspolaže, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio rješenja br. 01 0 I 010506 15 Gž od 6. novembra 2015. godine, 01 0 I 010509 15 Gž od 8. oktobra 2015. godine, 01 0 I 010685 15 Gž od 2. decembra 2015. godine, 01 0 I 010694 15 Gž od 2. decembra 2015. godine kojima je odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepena rješenja o obustavi postupka.

11. U predmetima br. AP 3194/15 i AP 5772/15 Općinski sud je donio zaključak od 15. aprila 2011. godine kojim je pozvao apelanta da predujmi troškove izvršnog postupka radi izlaska sudskog izvršitelja na lice mjesta. Kako apelant nije postupio po nalogu suda, Općinski sud je 25. augusta 2015. godine donio rješenje o obustavi postupka, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 I 010688 15 Gž od 2. decembra 2015. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je, zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelanti su kao razloge podnošenja apelacija istakli nepostupanje Općinskog suda po odobrenim prijedlozima za izvršenje. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji njihove apelacije, utvrdi povredu navedenih prava, naloži Općinskom sudu da hitno provede izvršenja i donese odluke o provedenom postupku. Osim toga, apelanti su predložili da Ustavni sud naloži Vladi Unsko-sanskog kantona da im na ime naknade nematerijalne štete, zbog neprovođenja izvršenja i nedonošenja odluke u razumnom roku, isplati novčanu naknadu prema utvrđenom načelu obračuna isplate novčanog iznosa.

b) Odgovor na apelaciju

13. Općinski sud se u odgovorima na apelacije ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnih postupaka koji su, u skladu sa dostavljenim podacima, navedeni u činjeničnom stanju. V.Relevantni propisi

14. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 63.

Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

(7) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 125.

Bezuspješan pokušaj pljenidbe (1) Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.

(2) Tražilac izvršenja može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijestiti, odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan predložiti da se pljenidba ponovo provede.

(3) Ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2. ovog člana ne predloži ponovno provođenje pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će obustaviti izvršenje.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

18. Budući da navodi iz apelacija ukazuju na to da apelanti pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreću pitanje neizvršavanja pravosnažnih rješenja, kojima je određeno izvršenje na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, Ustavni sud apelacije tumači tako da se apelanti pozivaju na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnim postupcima, na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili tražena izvršenja.

23. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnih postupaka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo u tom pogledu postavila je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). a)Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud zapaža da su apelanti pred Općinskim sudom pokrenuli izvršne postupke u novembru i decembru 2006. godine (u predmetima br. AP 2394/15, AP 3194/15, AP 3195/15, AP 3199/15, AP 5767/15, AP 5768/15, AP 5769/15 i AP 5772/15), odnosno u junu 2009. godine (u predmetima br. AP 2399/15 i AP 5774/15) i da su ti postupci obustavljeni rješenjima Općinskog suda od 22. juna, 25. augusta i 9. septembra 2015. godine. Dakle, relevantni periodi koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnih postupaka jesu periodi od oko osam i po godina (br. AP 2394/15, AP 3194/15, AP 3195/15, AP 3199/15, AP 5767/15, AP 5768/15, AP 5769/15 i AP 5772/15), odnosno periodi od oko šest godina (br. AP 2399/15 i AP 5774/15).

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

30. U konkretnim slučajevima se radi o izvršnim postupcima koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatraju hitnim i zahtijevaju dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da predmetne izvršne postupke provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnim slučajevima (naplata potraživanja apelanata popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, veliki broj tražilaca izvršenja, kao i visina novčanih iznosa koji se potražuju) može govoriti o relativno složenom predmetu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da su apelanti pokrenuli predmetne izvršne postupke radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da su postupci značajni za apelante.

31. Razmatrajući ponašanje apelanata, Ustavni sud, prije svega, ističe da je u predmetima br. AP 3194/15 i AP 5772/15, apelant propustio da postupi po nalogu suda, odnosno da predujmi troškove postupka, nakon čega je Općinski sud donio rješenje o obustavi postupka iz čega proizlazi da je apelantov doprinos u konkretnom slučaju nesporan. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da preostali apelanti u predmetima br. AP 2394/15, AP 2399/15, AP 3195/15, AP 3199/15, AP 5767/15, AP 5768/15, AP 5769/15 i AP 5774/15 ni na koji način nisu doprinijeli dužini trajanja predmetnih postupaka, nego su, štaviše, svojim podnescima od 28. i 31. marta i 2. i 3. aprila 2014. godine urgirali kod Općinskog suda, tražeći da taj sud uzme predmete u rad. Dakle, apelanti su preduzeli sve radnje koje su im bile na raspolaganju kako bi ubrzali postupke izvršenja.

32. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi, te osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995. god.). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

33. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je tom sudu, nakon što su apelanti podnijeli prijedloge za izvršenje, trebalo oko osam mjeseci (br. AP 2399/15 i AP 5774/15), odnosno oko jedne i po godine (br. AP 2394/15, AP 3194/15, AP 3195/15, AP 3199/15, AP 5767/15, AP 5768/15, AP 5769/15 i AP 5772/15) da odluči o prijedlozima apelanata. Ova činjenica ne ide u prilog Općinskom sudu, koji ni u svom odgovoru nije ponudio opravdanje za ove periode neaktivnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža, a što proizlazi iz odgovora na apelacije br. AP 2394/15, AP 2399/15, AP 3195/15, AP 3199/15, AP 5767/15, AP 5768/15, AP 5769/15 i AP 5774/15, da su sudski izvršitelji izlazili na lice mjesta u dva navrata, i to prvi put 19. januara, 6. aprila i 9. juna 2011. godine i drugi put 8. juna i 7. septembra 2015. godine, kada su konstatirali da se izvršenik ne nalazi na adresi navedenoj u pijedlogu za izvršenje, odnosno da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, nakon čega je Općinski sud 22. juna i 9. septembra 2015. godien donio rješenja o obustavi predmetnih postupaka, a koja su potvrđena rješenjima Kantonalnog suda od 8. oktobra, 6. novembra i 2. decembra 2015. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetima br. AP 3194/15 i AP 5772/15 donio rješenje od 25. augusta 2015. godine kojim je obustavio predmetni izvršni postupak, budući da apelant nije postupio po nalogu suda kojim mu je naloženo da predujmi troškove postupka. Predmetno rješenje Općinskog suda je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 2. decembra 2015. godine.

34. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnim slučajevima radi o specifičnim postupcima izvršenja, budući da su sudski izvršitelji u dva navrata bezuspješno pokušali izvršiti pljenidbu pokretnih stvari izvršenika s obzirom na to da su konstatirali da nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, što je objektivna okolnost koja se ne može staviti na teret Općinskom sudu. Iako su u konkretnim slučajevima predmetni izvršni postupci obustavljeni, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon početne neaktivnosti, donio rješenja o izvršenju, da su sudski izvršitelji u dva navrata izlazili na lice mjesta i, u konačnici, konstatirali da nisu pronađene pokretne stvari izvršenika koje bi mogle biti predmet izvršenja. Imajući u vidu sve činjenice konkretnih predmeta, Ustavni sud zaključuje da je postojala određena neaktivnost Općinskog suda u početnom periodu. Međutim, posmatrajući postupke u cjelini, Općinski sud je u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje s ciljem okončanja predmetnih postupaka, a u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku FBiH, odnosno svojim radnjama nije bitnije utjecao na dužinu trajanja predmetnih postupaka. Ustavni sud zapaža da u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupaka.

35. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzimajući u obzir sve faktore, zaključuje da u ovim slučajevima nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. U odnosu na zahtjeve apelanata da im se, zbog dužine trajanja postupaka, isplate naknade na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnim slučajevima utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ u ovom izvršnom postupku, apelantima ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

Ostali navodi

37. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana

26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da ove navode apelanti nisu obrazložili da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda. Budući da su se apelanti samo paušalno pozvali na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i uz okolnost da su postupci obustavljeni, jer je evidentno da je do obustave došlo zbog objektivnih razloga koji se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu, pri čemu je Općinski sud do obustave predmetnih postupaka postupao efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2394/15 (I. M., S. K., M. B., R. A. i E. B.) | Sudska praksa | Aktio