Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2441/15 (M. P.)

Odluka donesena 26. 05. 2016.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
  • Ratni zločin
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2441/15

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2441/15, rješavajući apelaciju Marinka Petrovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. svibnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Marinka Petrovića.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu osporenih Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 011525 15 Kž 2 od 15.

travnja 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 011525 15 Kv 2 od 8. travnja 2015. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka

c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marinka Petrovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 011525 15 Kž 2 od 15. travnja 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 011525 15 Kv 2 od 8. travnja 2015. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marinko Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 18. svibnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 011525 15 Kž 2 od 15. travnja 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 011525 15 Kv 2 od 8. travnja 2015. godine. Apelant je, također, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru o puštanju apelanta iz pritvora na slobodu do izricanja prvostupanjske presude. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od Kantonalnog tužiteljstva Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 26. svibnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog i Vrhovnog suda je 19. veljače 2016. godine zatraženo da dostave odgovor jesu li sudovi postupali u daljnjem postupku u svezi sa određivanjem i produljenjem pritvora, te je li saslušan zaštićeni svjedok.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. lipnja 2015. godine, Vrhovni sud 2. lipnja 2015. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 3. lipnja 2015. godine. Vrhovni sud je 24. veljače 2016. godine, na traženje Ustavnog suda od 19. veljače 2016. godine, dostavio rješenja o pritvoru koja su od podnošenja apelacije u međuvremenu donesena, a Kantonalni sud na isti upit 7. ožujka 2016. godine dostavio je odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kpp 2 od 28. veljače 2015. godine apelantu je određen pritvor koji je istekao 29. ožujka 2015. godine do 7.50 sati, kada je pušten na slobodu.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv od 27. ožujka 2015. godine odbijen je kao neutemeljen prijedlog za produljenje pritvora apelantu sadržan u optužnici Kantonalnog tužiteljstva broj T07 0 KTRZ 0004742 12 od 23. ožujka 2015. godine, te utvrđeno da se apelant ima odmah pustiti na slobodu.

7. Kantonalni sud je utvrdio da posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14, u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u konkretnom slučaju nije ispunjena. Kako navodi Kantonalni sud, prema sadržaju prijedloga za produljenje pritvora, svjedok „A“ je dobio mjere zaštite, a to je bilo po osnovi rješenja suca za prethodni postupak od 10. prosinca 2014. godine, zbog toga što mu je apelant odmah nakon izvršenja djela za koje je utemeljeno sumnjiv, dakle, sredinom 1992. godine, zaprijetio da, „ako ikome bude rekao za to ubojstvo, da će i njega isto snaći “ i koja prijetnja bi se „mogla i ostvariti ukoliko optuženi bude pušten na slobodu“. Prema prijedlogu, mjera zaštite svjedoka se odnosi na zabranu objavljivanja njegovih osobnih podataka, što „ne isključuje mogućnost da optuženi [apelant] u ovom trenutku poznaje identitet svjedoka“.

8. Prema stajalištu Kantonalnog suda, takvi navodi iz prijedloga nisu utemeljeni prvenstveno zbog nepostojanja naročitih okolnosti koje bi opravdale bojazan da će apelant u ovom razdoblju, nakon 23 godine od dana izrečene jednokratne prijetnje u specifičnim uvjetima rata, djelo kojim je tada prijetio i izvršiti. Drugim riječima, Kantonalni sud je zaključio da prijetnja nije neposredno predstojeća u smislu da bi se uopće odredio pritvor koji bi spriječio njezino ostvarenje. Navodi se da je bez utjecaja navod da je apelant tek sada u mogućnosti saznati generalije zaštićenog svjedoka, jer je jasno da bi, prema stanju spisa, apelant sve ovo vrijeme od 23 godine to morao znati, ili da bi lako saznao identifikacijske podatke svjedoka ako je stvarno namjeravao ostvariti izrečenu prijetnju svjedoku i sa tolikom ozbiljnosti da bi to i danas bilo aktualno. S druge strane, kako ističe Kantonalni sud, svjedok „A“ navodi da je imao sve ovo vrijeme strah zbog te prijetnje, sve do dana donošenja rješenja od 10. prosinca 2014. godine o njegovom statusu.

9. Razmatrajući po službenoj dužnosti postoje li uvjeti za izricanje neke od mjera zabrane iz članka 140.a ZKPFBiH, Kantonalni sud je ustanovio da bi, obzirom na okolnosti slučaja, mogla doći u obzir zabrana posjećivanja određenih mjesta i područja ili sastajanja sa svjedokom „A“. U svezi sa tim, Kantonalni sud navodi da ima u vidu činjenicu proteka vremena kroz koje razdoblje se nisu ponavljale bilo kakve prijetnje svjedoku i da zbog toga, umjesto pritvora, za koji moraju biti ispunjeni posebni uvjeti, a kako je već rečeno da nisu, ne bi bilo sukladno odredbama o mjerama zabrane ni izricanje tih mjera.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž od 1. travnja 2015. godine priziv kantonalnog tužitelja je djelomično uvažen, pa je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv od 27. ožujka 2015. godine ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

11. Vrhovni sud je utvrdio da su prizivni navodi kantonalnog tužitelja utemeljeni. Naime, iz prijedloga kantonalnog tužitelja broj T07 0 KTRZ 0004742 12 od 23. ožujka 2015. godine za produljenje pritvora, proizlazi da tužitelj svoj prijedlog za produljenje pritvora apelantu, pored ostalog, temelji i na okolnosti da upravo saznanjem apelanta da je protiv njega podignuta optužnica za navedeno kazneno djelo prijetnja smrću upućena zaštićenom svjedoku „A“ postaje aktualna bez obzira na to što je od izvršenja kaznenog djela proteklo više od dvadeset godina. Međutim, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjski sud navedene bitne okolnosti, na koje se Tužiteljstvo izričito pozvalo u prijedlogu, nije ocijenio pri odlučivanju o neophodnosti produljenja pritvora optuženom apelantu. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, postoji sumnja u pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nisu ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora apelantu propisani u članku 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Iz navedenih razloga je Vrhovni sud, na temelju članka 337. stavak 3. ZKPFBiH, donio rješenje kojim je djelomično uvažio priziv kantonalnog tužitelja, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Osporena rješenja

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv 2 od 8. travnja 2015. godine apelantu je produljen pritvor koji će prema ovom rješenju trajati do izricanja prvostupanjske presude, a najdulje dvije godine računajući od momenta lišavanja slobode. Istim rješenjem je obvezano Vijeće da svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru po službenoj dužnost ispita i opravdanost trajanja pritvora.

13. U obrazloženju rješenja prvenstveno je konstatirano da je sudac za prethodni postupak dostavio tom sudu spis sa prijedlogom za produljenje pritvora apelantu sadržanom u optužnici Kantonalnog tužiteljstva od 23. ožujka 2015. godine a koja je potvrđena 24. ožujka 2015. godine. Istaknuto je da je činom potvrđivanja optužnice sudac za prethodno saslušanje utvrdio postojanje utemeljene sumnje. Pored toga je istaknuto da je navedeno vijeće Kantonalnog suda, također, utvrdilo da postoji utemeljena sumnja o izvršenju kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (KZSFRJ) od optuženog apelanta kao suizvršitelja. Navedeno je da na održanom ročištu za izjašnjenje po prijedlogu za produljenje pritvora apelant i njegov branitelj nisu osporavali postojanje utemeljene sumnje, već samo postojanje posebne pritvorske osnove. Kantonalni sud je utvrdio da je posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak l. točka c) ZKPFBiH u konkretnom slučaju ispunjena. Prema odredbi članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, pritvor može biti određen (produljen) ako postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant učiniti kazneno djelo kojim prijeti a za to djelo se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Objektivni uvjet mogućnosti izricanja kazne za djelo kojim apelant prijeti, a to bi bilo djelo ubojstva iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH (ubojstvo radi prikrivanja kod drugog kaznenog djela a prije ispitivanja svjedoka u kontradiktornom postupku), postoji jer je za izvršenje takvog djela predviđena kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Naime, zaštićeni svjedok „A” u izjavi od 10. rujna 2014. godine je naveo da mu je apelant, nakon izvršenog kaznenog djela, zaprijetio riječima „ako budeš ikome rekao za ovo, ubit ću i tebe isto ovako“, koju prijetnju je svjedok shvatio i shvaća i danas kao veoma ozbiljnu iako je protekao rok od skoro 23 godine. Kako dalje navodi Kantonalni sud, u izjavi od 13. studenog 2014. godine, svjedok “A” je naveo da, zbog straha od prijetnji koje mu je izrekao apelant koncem svibnja ili početkom lipnja 1992. godine, o ovom događaju nije pričao nikome, pa ni svojoj supruzi, te da je prvi put o tome progovorio svojim kolegama s posla prije desetak godina u jednom privatnom razgovoru, a nakon toga tek prilikom davanja izjave u Kantonalnom tužiteljstvu u kojoj je decidirano izjavio da, zbog straha za vlastiti život, nije ranije govorio o tome.

14. Kantonalni sud je razmotrio sve dostavljene dokaze iz kojih je izveo zaključak koji se zasniva na iskazu zaštićenog svjedoka „A“ iz kojega Vijeće zaključuje da postoji utemeljena sumnja da je apelant sredinom 1992. godine lišio života civila M.N., kako je to prezentirano u činjeničnom supstratu optužnice, te iz pismenih dokaza o tome da je apelant bio pripadnik vojne formacije HVO-a, da je ubijeni bio civil i dokaza o njegovoj smrti - ekshumaciji koja je obavljena 29. svibnja 2006. godine na lokalitetu gdje se ubojstvo i odigralo. Kantonalni sud je u svezi s tim obrazložio svoje zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza.

15. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da prijetnja upućena svjedoku „A“ postaje aktualna upravo u trenutku kada je apelant saznao da se potvrđenom optužnicom tereti za predmetno kazneno djelo, koje je objektivno teško kazneno djelo. Pošto se radi o prijetnji za život svjedoka ukoliko bude nekom govorio za ubojstvo civilne osobe, što se, prema svim logičnim metodama zaključivanja, odnosi na prijavljivanje tijelima gonjenja ubojstva tog civila, to predstavlja, kako zaključuje Kantonalni sud, naročitu okolnost koja opravdava bojazan o izvršenju prijetnje, odnosno kaznenog djela ubojstvo. Razmatrajući po službenoj dužnosti postoje li uvjeti za izricanje mjere zabrane iz članka 140.a ZKPFBiH umjesto mjere pritvora, Vijeće je utvrdilo da bi, obzirom na okolnosti slučaja, mogle doći u obzir mjere zabrane posjećivanja određenih mjesta i područja ili sastajanja sa svjedokom „A“. U svezi s tim, Vijeće ima u vidu da argumenti navedeni u svezi pritvorske osnove pružaju temelj za zaključak da te mjere ne bi sa sigurnošću ostvarile cilj zbog kojega je određen pritvor.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž od 15. travnja 2015. godine apelantov priziv protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv 2 od 8. travnja 2015. godine je odbijen kao neutemeljen.

17. U obrazloženju rješenja je navedeno da, nasuprot apelantovim prizivnim tvrdnjama, Vrhovni sud smatra da pravilnost zaključka prvostupanjskog suda iz pobijanog rješenja o postojanju utemeljene sumnje da je apelant učinio predmetno kazneno djelo nije dovedeno u pitanje. Istaknuto je da je, nasuprot apelantovim prizivnim navodima, Kantonalni sud u obrazloženju pobijanog rješenja konkretno iznio dokaze na kojim temelji pravni zaključak da je apelant utemeljeno sumnjiv da je učinio kazneno djelo za koje se tereti pri čemu se takav zaključak ne temelji isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka „A“, već i na drugim dokazima koji su navedeni u tom rješenju. Dalje, u pogledu vjerodostojnosti iskaza zaštićenog svjedoka „A“, koji se prizivom nastoji dovesti u pitanje, Vrhovni sud smatra da u ovoj fazi postupka, kada odlučuje o prizivu protiv rješenja o produljenju pritvora apelantu, ne može se upuštati u takvu ocjenu, a što će biti predmetom ocjene prvostupanjskog suda sudećeg vijeća, nakon okončanog glavnog pretresa. Zbog tih razloga, ni pravilnost zaključka prvostupanjskog suda iz obrazloženja pobijanog rješenja o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi apelant prijetnju zaštićenom svjedoku, da „ako ikome budeš rekao za ovo, ubit ću i tebe isto ovako“, shvatio ozbiljno i mogao je realizirati nije dovedeno u pitanje apelantovim suprotnim prizivnim tvrdnjama. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak prvostupanjskog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje utemeljene sumnje u odnosu na apelanta da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

18. Prema ocjeni Vrhovnog suda, okolnost što su od upućene prijetnje svjedoku prošle 23 godine nije relevantna, niti predstavlja apstraktnu i činjenično neutemeljenu procjenu opasnosti od počinjenja kaznenog djela kojim je prijetio. Okolnost da je protiv apelanta podignuta optužnica za predmetno kazneno djelo predstavlja relevantnom prijetnju smrću upućenu zaštićenom svjedoku „A“ bez obzira na protek vremena od njezinog upućivanja, koja bi mogla biti realizirana. Ovo, i prema mišljenju Vrhovnog suda, predstavlja naročite okolnosti u smislu postojanja razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, što opravdava postojanje bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu počinio kazneno djelo kojim je prijetio.

19. Dalje, kako navodi Vrhovni sud, neutemeljenim su ocijenjene i prizivne tvrdnje da bi se prema apelantu i mjerama zabrane, i to zabrane posjećivanja određenih mjesta i područja ili sastajanja sa zaštićenim svjedokom „A“, u zamjenu za mjeru pritvora mogao ostvariti cilj zbog kojeg je pritvor određen, a te navode apelant temelji na tvrdnji „da Tužiteljstvo dopušta mogućnost da [apelant] i u ovom trenutku poznaje identitet zaštićenog svjedoka, pa da bi takve mjere zabrane bile opravdane“. Ovo zbog toga što je prvostupanjski sud takvu mogućnost razmatrao i pravilno ocijenio kada je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo da argumenti navedeni u svezi sa pritvorskom osnovom pružaju temelj za zaključak da te mjere ne bi sa sigurnošću ostvarile cilj zbog kojega je produljen pritvor. Pri tome prvostupanjski sud je svakako imao u vidu težinu i vrstu kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret.

Odluke donesene nakon osporenih rješenja

20. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv 3 od 8. lipnja 2015. godine apelantu je produljen pritvor, pa on prema ovom rješenju može trajati do izricanja prvostupanjske presude uz daljnju odluku da će se kontrola pritvora vršiti svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pritvor je produljen iz razloga koji je propisan u članku 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.

21. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž 3 od 11. lipnja 2015. godine priziv apelantove braniteljice izjavljen protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv 4 od 8. lipnja 2015. godine je odbijen kao neutemeljen.

22. Vrhovni sud je utvrdio da je Kantonalni sud za svoj zaključak da u odnosu na apelanta i dalje egzistira posebna pritvorska osnova vezana za opasnost od počinjenja djela kojim prijeti u osporenom rješenju dao u svemu jasne, te i za Vrhovni sud potpuno prihvatljive razloge. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je zaštićeni svjedok pod pseudonimom ,,A“ u svom iskazu od 10. rujna 2014. godine naveo da mu je sada optuženi apelant neposredno nakon što se inkriminirani događaj desio zaprijetio, govoreći mu: ...ako budeš ikome rekao za ovo, ubit ću i tebe isto ovako“, da je ovako izrečenu prijetnju ozbiljno shvatio i da je ozbiljno doživljava i danas, nakon što su od događaja prošle 23 godine, da upravo zbog straha vezanog za izrečenu prijetnju o kritičnom događaju nije pričao nikome, čak ni svojoj supruzi, te da je prvi put o tome pričao svojim kolegama s posla prije desetak godina, a poslije toga tek prilikom davanja iskaza u Tužiteljstvu. Vrhovni sud smatra da, suprotno stajalištu iz priziva, u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao učiniti djelo kojim prijeti. Ovi razlozi su navedeni u rješenju Kantonalnog suda kojim je pritvor produljen i oni nisu dovedeni u pitanje prizivnim navodima optuženikove braniteljice u kojima ističe da je svjedok pod pseudonimom ,,A“ lažno kazivao o tome da o predmetnom događaju nije govorio drugim osobama, da se taj svjedok u postupku protiv druge osobe isključivo izjašnjavao o apelantu, a ne o osobi protiv koje je taj kazneni postupak vođen, te da njezin branjenik nikada nije ni imao namjeru, niti je bilo što pokušavao kada je u pitanju život navedenog svjedoka. Vrhovni sud zaključuje da baniteljica u svom prizivu nije određeno navela zbog čega prethodno istaknute okolnosti čine nepouzdanim iskaz zaštićenog svjedoka. Istovjetno se zaključuje i u odnosu na tvrdnju iz priziva da je apelant, ukoliko je predmetna prijetnja doista bila stvarna, mogao lišiti života svjedoka pod pseudonimom ,,A“ dok se deset dana nalazio na slobodi nakon što mu je pritvor bio ukinut.

23. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv 4 od 6. kolovoza 2015. godine apelantu je, zbog razloga koji je propisan u članku 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, produljen pritvor, pa on prema ovom rješenju može trajati do izricanja prvostupanjske presude uz daljnju odluku da će se kontrola pritvora vršiti svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

24. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž 3 od 19. kolovoza 2015. godine priziv apelantove braniteljice izjavljen protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kv 4 od 8. lipnja 2015. godine je odbijen kao neutemeljen. Vrhovni sud navodi da je Kantonalni sud za svoj zaključak da i dalje egzistira posebna pritvorska osnova vezana za opasnost od počinjenja djela kojim se prijeti u osporenom rješenju dao u svemu jasne i potpuno određene razloge. Vrhovni sud, dalje, navodi da se svjedok pod pseudonimom „A“ naknadno izjašnjavao o predmetnom događaju prilikom davanja iskaza u Tužiteljstvu. Prijetnja koju je apelant po završetku predmetnog događaja uputio svjedoku je ozbiljna i stvarna, a suprotni prigovori iz priziva optuženikove braniteljice su neutemeljeni. Apelant konkretno prijeti da će svjedoka ubiti kao i oštećenog ako o događaju bude išta rekao, a realizacija izrečene prijetnje je moguća i vezana je za budući događaj - za eventualno svjedokovo otkrivanje počinjenog kaznenog djela. Dakle, svjedoku je, kako zaključuje Vrhovni sud, u slučaju da bude postupao suprotno izrečenoj prijetnji, „u izgled stavljeno ozbiljno zlo“, prijetnja smrću ukoliko o događaju koji je vidio ne bude šutio, pa je u ovakvim okolnostima Kantonalni sud opravdano zaključio da izrečena prijetnja dobiva na značaju i postaje aktualna neposredno nakon što se svjedok o inkriminiranom događaju izjasnio pred mjerodavnim državnim tijelima.

25. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 K od 5. listopada 2015. godine apelantu je produljen pritvor na temelju članka 152. stavak 1. ZKPFBiH, tj. nakon izricanja prvostupanjske presude kojom je proglašen krivim zbog kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (KZSFRJ) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Prema tom rješenju, pritvor apelantu može trajati do pravosnažnosti presude, odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

26. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž 5 od 13. listopada 2015. godine priziv apelantove braniteljice protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 K 011525 15 K od 5. listopada 2015. godine je odbijen kao neutemeljen. Vrhovni sud, prije svega, zapaža da se prizivom braniteljice uopće ne osporavaju razlozi pobijanog rješenja koji se odnose na okolnosti u svezi sa učinjenjem djela, nego se isključivo bavi pitanjima koja se odnose na ličnost učinitelja, ali su, prema ocjeni Vrhovnog suda, takvi prigovori sasvim pogrešno usmjereni. Naime, produljenje pritvora u ovoj fazi kaznenog postupka ima svrhu da se osigura da pravosnažna odluka bude donesena neometano, a time i pravilno i zakonito, pa je zadatak suda da temeljem odredbe članka 152. stavak 1. ZKPFBiH ocijeni je li, obzirom na način učinjenja djela, odnosno ličnost učinitelja, produljenje pritvora neophodno za nesmetano vođenje kaznenog postupka. Kako zapaža Vrhovni sud, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je ocijenio, između ostalog, da, zbog prijetnji koje je svjedoku ,,A“ uputio apelant, postoji i bojazan od ometanja daljeg tijeka kaznenog postupka za što je naveo jasne razloge koji nisu dovedeni u pitanje spomenutim prizivnim prigovorima. Naime, prigovori koji se odnose na istinitost kazivanja svjedoka ,,A“ su pogrešno usmjereni, jer teza pobijanog rješenja u ovom dijelu polazi od toga da je apelant prijetio svjedoku ,,A“, pri čemu za Kantonalni sud uopće nije sporno kada je on (svjedok ,,A“) i kome ispričao o predmetnom događaju. Iz pobijanog rješenja se to jasno vidi, jer je prvostupanjski sud i naveo da je svjedok ispričao o događaju prvo svojim kolegama s posla, a potom i tužitelju, pa navedeni prizivni prigovori niti dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka u relevantnom dijelu, niti se njima može uspješno osporiti zaključak Kantonalnog suda o postojanju prijetnje koju je apelant uputio svjedoku, kao jedne od okolnosti koja ukazuje na neophodnost produljenja pritvora temeljem odredbe članka 152. stavak 1. ZKPFBiH. Također, kako zaključuje Vrhovni sud, činjenica da su od učinjenja djela prošle 23 godine i da se za to vrijeme apelant i svjedok ,,A“ nisu sreli ne dovodi u pitanje zaključak pobijanog rješenja o postojanju svih onih okolnosti na koje se Kantonalni sud sasvim određeno pozvao (a koje prizivom nisu ni osporene u dijelu koji se tiče načina učinjenja djela) i koje, prema stajalištu Kantonalnog suda, ukazuju na neophodnost produljenja pritvora apelantu radi nesmetanog vođenja kaznenog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c) i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članak 6. stavak 2. Europske konvencije.

28. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u kršenju načela pretpostavke nevinosti. Prema navodima u apelaciji, Kantonalni sud je u rješenjima o određivanju pritvora praktično naveo kako smatra dokazanim da je apelant izvršio kazneno djelo.

29. Apelant smatra da je prijedlog Tužiteljstva o produljenju pritvora nakon potvrđivanja optužnice apelantu na temelju članka 146. stavak 1. točka c) ZKP neutemeljen i neopravdan, jer nisu ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora kako u pogledu postojanja temeljnog uvjeta za određivanje pritvora, tako i posebnog pritvorskog razloga iz navedenog članka. Apelant, dalje, smatra da primjena ove pritvorske osnove ovisi o dva pravna standarda, i to: postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora, odnosno utemeljene sumnje da je apelant počinio predmetno djelo, te da uz postojanje ovog uvjeta moraju postojati „naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi učiniti kazneno djelo kojim prijeti“. Prema svim pravnim standardima, prijetnja mora biti ozbiljna i stvarna, a izvršenje djela moguće. Postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio predmetno kazneno djelo se, uglavnom, zasniva na iskazima zaštićenog svjedoka pod pseudonimom „A“, koje je ovaj svjedok dao u dva navrata u vremenskom razdoblju od tri mjeseca 2014. godine. Apelant navodi da se ovaj svjedok u ovom predmetu pojavljuje kao svjedok očevidac, dok se ostali predloženi svjedoci koji imaju posredna saznanja o predmetnom događaju i njihovi iskazi ne mogu uzeti kao vjerodostojni.

30. Apelant zaključuje da sve navedeno ukazuje da ne postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će učiniti kazneno djelo kojim je, navodno, prijetio, jer protek vremena od 23 godine je dugo razdoblje koje ukazuje na suprotno, tj. da apelant nikad nije ni imao takvu namjeru. U konkretnoj pravnoj stvari procjena opasnosti od počinjenja kaznenog djela je apstraktna i činjenično neutemeljena, zaštićeni svjedok sa pseudonimom „A“ u postupku je dobio zaštitu koju je tražio iako je na raspolaganju imao još mjera zaštite, ali ih očito nije tražio, jer mu nisu ni potrebne. Apelant zaključuje da ne postoje naročite okolnosti koje upućuju na iteracijsku opasnost, tj. da se može razumno vjerovati kako je u ovoj pravnoj stvari pritvor opravdan i nužan u svrhu sprečavanja izvršenja kaznenog djela kojim apelant, navodno, prijeti. Apelant navodi da je u navedenim rješenjima neutemeljena tvrdnja da se mjerama zabrane u zamjenu za mjeru pritvora kao najstrožu mjeru, i to mjerama zabrane posjećivanja određenih mjesta i područja ili sastajanja sa zaštićenim svjedokom „A“, ne bi sa sigurnošću ostvario cilj zbog kojeg je određen pritvor. Kako zaključuje apelant, ukoliko Tužiteljstvo dopušta mogućnost da optuženi i u ovom trenutku poznaje identitet svjedoka, tada bi upravo ove mjere zabrane imale cilj i bile opravdane.

31. Apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju, utvrdi povredu navedenih ljudskih prava, ukine osporena rješenja, te donese privremenu mjeru da se apelant pusti iz pritvora na slobodu do izricanja prvostupanjske presude.

b) Odgovori na apelaciju

32. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je neprihvatljivo apelantovo stajalište da nije utvrđeno postojanje utemeljene sumnje, jer apelant daje ocjenu vjerodostojnosti dokaza iz kojih ta utemeljena sumnja proizlazi, što, svakako, nije moguće činiti u postupku ocjene razloga za pritvor. S druge strane, u apelaciji se ponavlja prijedlog za izricanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora a u svezi s tim je dato obrazloženje u rješenju Kantonalnog suda, čijim stajalištima se nema što novo dodati.

33. Vrhovni sud ostaje pri svojim ocjenama iznesenim u osporenom rješenju i pri tome naglašava da u ovoj fazi kaznenog postupka, kada je rješenje doneseno, nije moralo biti sa sigurnošću utvrđeno da je apelant kazneno djelo odista počinio, već je dovoljno samo postojanje utemeljene sumnje kao niži stupanj dokazanosti da ga je učinio. Što se tiče apelantovih prigovora iz osnova članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, Vrhovni sud u svom rješenju je naveo zbog čega je prihvatio razloge iz prvostupanjskog rješenja da oni opravdavaju primjenu navedene zakonske odredbe. Pri tim razlozima Vrhovni sud ostaje u cijelosti i smatra da apelant svojim prigovorima nije doveo u pitanje takve ocjene, te da nisu učinjene povrede članka II /3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak l. c. i 3. Europske konvencije, kako se to tvrdi u apelaciji.

34. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužiteljstvo navodi da su neutemeljeni apelantovi prigovori o povredi prava na slobodu i sigurnost, tj. da u navedenim rješenjima nije narušen princip presumpcije nevinosti.

35. Kantonalni sud je obavijestio Ustavni sud 4. ožujka 2016. godine da je u konkretnom postupku protiv apelanta saslušan zaštićeni svjedok, donesena prvostupanjska presuda, a da se predmet po apelantovom prizivu nalazi na odlučivanju kod Vrhovnog suda Federacije BiH. V.Relevantni propisi

36. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; (….) da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja (….)

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

37. U Kaznenom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

lanak 166. st. 1. i 2. ta ka d) Č č Ubojstvo (1) Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:(....)

d) tko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kojeg drugog kaznenog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda; (.....)

38. Zakon o kaznenom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Članak 145.

Određivanje pritvora Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može osigurati drugom mjerom.

Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženik nalazi u pritvoru , dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć postupati posebno žurno.

Tijekom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik odmah pustiti na slobodu.

Članak 146.

Razlozi za pritvor Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti (….)

c. ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža (…..).

Članak 152. stavak 1.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produljiti ako postoje razlozi iz članka 146. stavak 1. ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinut će se pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a priziv protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

39. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 011525 15 Kž od 15. travnja 2015. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje je doneseno 15. travnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. svibnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

42. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant pobija osporena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c) i 3. Europske konvencije i članak 6. stavak 2. Europske konvencije.

44. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

45. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. (….)

3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1.c) ovog članka mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju (…)

a) Navodi o kršenju prava iz članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije - postojanje utemeljene sumnje i posebnih pritvorskih razloga

46. U odnosu na navode o kršenju prava iz članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u svojoj praksi usvojio stajalište da postojanje „utemeljene sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog uhićenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Postojanje „utemeljene sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „utemeljenim“, ovisit će o svim okolnostima slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih tijela gonjenja zahtijeva žurno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala utemeljena sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A broj 182, toč. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68).

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istaknuo da je činom potvrđivanja optužnice sudac za prethodno saslušanje utvrdio postojanje utemeljene sumnje, ali da je i taj sud utvrdio da iz dokaza koje je Kantonalno tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za produljenje pritvora postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio predmetno kazneno djelo a koje stajalište je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud, pri čemu su u obrazloženjima osporenih rješenja za takav zaključak dali detaljne, jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Stoga, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja utemeljene sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da je prvostupanjski sud razmotrio sve dostavljene dokaze iz kojih je izveo zaključak koji se temelji na iskazu zaštićenog svjedoka „A“ iz kojega Vijeće zaključuje da postoji utemeljena sumnja da je apelant sredinom 1992. godine lišio života civila M.N., kako je to prezentirano u činjeničnom supstratu optužnice, te iz pismenih dokaza o tome da je apelant bio pripadnik vojne formacije HVO-a, da je ubijeni bio civil i dokaza o njegovoj smrti-ekshumaciji koja je obavljena 29. svibnja 2006. godine na lokalitetu gdje se ubojstvo i odigralo. Kantonalni sud je u svezi s tim obrazložio svoje zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza, a Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak prvostupanjskog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje utemeljene sumnje u odnosu na apelanta da je počinio kazneno djelo koja mu se stavlja na teret.

48. Međutim, u svezi sa posebnim zatvorskim razlozima, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud apelantu odredio i produljio pritvor pozivajući se na razlog naveden u članku 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH zbog rizika da bi mogao učiniti kazneno djelo kojim prijeti. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj opasnost od počinjenja kaznenog dijela kojim apelant prijeti, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini kaznena djela kojim prijeti da će ih učiniti. Međutim, ta opasnost mora biti vjerojatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera osobe koja je u pitanju (vidi, Europski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. prosinca 1991. godine, točka 40, Serija A broj 225).

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za izvršenje kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. KZSFRJ. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni jesu li poštovane odredbe članka 5. Europske konvencije (op. cit., Bernobić protiv Hrvatske, točka 69). Dalje, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stajališta Europskog suda, osporene odluke o određivanju pritvora apelantu sadrže „referencu na specifične činjenice i na osobne okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje“. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije dao dovoljno uvjerljivo obrazloženje posebne pritvorske osnove, koju je potom potvrdio i Vrhovni sud, a koja bi bila relevantna i dovoljna da opravda apelantovo držanje u pritvoru. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije dovoljno argumentirano obrazložio da, obzirom na to da su od izvršenja kaznenog djela za koje je apelant optužen, kao i od dana izrečene ozbiljne prijetnje životu svjedoka protekle skoro 23 godine, prijetnja upućena svjedoku „A“ postaje aktualna upravo u trenutku kada je apelant saznao da se potvrđenom optužnicom tereti za predmetno kazneno djelo, koje je objektivno teško kazneno djelo.

50. Ustavni sud posebno ističe stajalište Kantonalnog suda izneseno u njegovoj prvoj odluci kojom je odbijen zahtjev Tužiteljstva za određivanje pritvora apelantu. Upravo je Kantonalni sud tada naveo kako se radi o izrečenoj jednokratnoj prijetnji u specifičnim uvjetima rata, koja u međuvremenu nije ponovljena, niti je došlo do bilo kakvog kontakta između apelanta i zaštićenog svjedoka. Također, Kantonalni sud je zaključio da prijetnja nije neposredno predstojeća, a da je bez utjecaja navod da je apelant tek sada u mogućnosti saznati generalije zaštićenog svjedoka, jer je jasno da bi, prema stanju spisa, apelant sve ovo vrijeme od 23 godine to morao znati, ili da bi lako saznao identifikacijske podatke o svjedoku ako je stvarno namjeravao ostvariti izrečenu prijetnju svjedoku i sa tolikom ozbiljnosti da bi to i danas bilo aktualno. Subjektivno osjećanje straha kod ovog svjedoka, prema navodima u osporenim rješenjima o određivanju pritvora, nije objektivizirano niti jednim drugim dokazom, osim pretpostavkom suda. Ustavni sud ima u vidu i činjenice da je u vrijeme donošenja spornih rješenja o pritvoru optužnica protiv apelanta potvrđena, a da je u međuvremenu zaštićeni svjedok kojem je svojevremeno upućena prijetnja saslušan i donesena prvostupanjska presuda.

51. Ustavni sud ističe i stajališta Europskog suda koji opravdava uporabu ove pritvorske osnove kada postoji stvarna opasnost od ponavljanja teške kaznene radnje. Relevantna je kriminalna prošlost, ličnost osumnjičenog ili optuženog. Također su relevantni broj i karakter kaznenih djela, eventualno otvorena istraga za druga djela. Prema stajalištima Europskog suda, moraju biti zadovoljeni uvjet visine zaprijećene kazne, objektivna ocjena ozbiljnosti i trajnosti prijetnje, tužitelj i sudac moraju imati pristup evidencijama o prethodnim kaznenim djelima.

52. Ustavni sud, prema navedenom, u apelantovom slučaju ne vidi postojanje „naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti“. Naime, sud je samo parafrazirao i naveo da bi apelant mogao izvršiti djelo kojim je zaprijetio prije 23 godine ukoliko bi se nalazio na slobodi, ne navodeći koje su to očigledne i konkretne okolnosti koje ukazuju na to, nego samo apstraktno to navodi i pretpostavlja.

53. Ustavni sud ponovno ukazuje na obvezu redovitih sudova da prilikom odlučivanja o određivanju pritvora prethodno detaljno i savjesno razmotre mogućnost i efekte izricanja blažih mjera kojima se može postići ista svrha. U konkretnom slučaju redoviti sudovi naveli su samo kako mjere zabrane sa sigurnošću ne bi ostvarile svoj cilj, pri tome se pozivajući na težinu djela kojim apelant prijeti. Ustavni sud smatra da su ovi navodi paušalni i da nisu dani odgovarajući razlozi u pogledu zaključka redovitih sudova da blaže mjere zabrane ne bi ostvarile svoj cilj.

54. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su utemeljeni apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, budući da redoviti sudovi postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH nisu detaljno razmotrili, niti za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

Pretpostavka nevinosti

55. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

56. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

57. Apelant navodi i povredu prava na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Europski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeće stajalište: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj svezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali, također, obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…)“ (vidi, Europski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. travnja 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stavak 138).

58. Za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava dana, b) njezina točna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Europski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje članka 6. stavak 2. ako u određenom kontekstu, posebice ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, primjerice, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litve, tač. 41˗45).

59. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što, kako navodi, Kantonalni sud smatra praktično dokazanim da je apelant izvršio kazneno djelo. Međutim, Ustavni sud konstatira da to ne proizlazi iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda, niti proizlazi da je taj sud igdje u osporenom rješenju naveo bilo kakvu tvrdnju u svezi sa apelantom a da prije nje nije postojala odrednica „optuženi“ i „utemeljena sumnja“. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim rješenjima nisu prejudicirali apelantovu krivnju na bilo koji način, te da stoga nije prekršeno načelo pretpostavke nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c) i 3. Europske konvencije kada odluke o određivanju pritvora apelantu ne sadrže dovoljne, konkretne i jasne razloge za određivanje pritvora sukladno općem uvjetu i posebnom uvjetu iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.

62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada Kantonalni sud svojim izražavanjem u osporenom rješenju o produljenju pritvora nije na bilo kakav način prejudicirao apelantovu krivnju.

63. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebice razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

65. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman