Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5229/14 (M. L. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5229/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5229/14, rješavajući apelacije Muje Ljuce i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mujo Ljuca protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 042239 14 GŽ od 19. septembra 2014. godine;

L.T. protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Mal 007865 15 Gž od 13. novembra 2015. godine;

„Kuprešak“ d.o.o. Laktaši i Mile Kuprešak protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 141706 14 Gž od 10.

decembra 2015. godine;

Hajro Arapović i Husnija Bakić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 163031 15 Rev od 10.

novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5229/14 Mujo Ljuca (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 8. decembra 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 042239 14 GŽ od 19. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u predmetu radi naplate duga po osnovu mjenice, odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor, te potvrđeno rješenje o izvršenju prvostepenog suda kojim je apelant obavezan da tužitelju na osnovu mjenice isplati novčani iznos od 8.442,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o dospjeloj, a neisplaćenoj novčanoj obavezi apelanta prema tužitelju, slijedom čega je predmetnom tužbenom zahtjevu udovoljeno primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima i člana 3. Zakona o visini stope zakonske kamate Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva obavezujući ga na solidarnu isplatu duga, iako se prijedlogom za izvršenje traži isplata djeljive obaveze, te da tužitelj nije dokazao da je pokušao naplatiti predmetni dug od glavnog dužnika i da konačno apelant nema status jemca jer ugovor o jemstvu nije ni sačinjen. S tim u vezi je navedeno da je zakonska obaveza apelanta na solidarno ispunjenje obaveze propisana odredbom člana 46. Zakona o mjenici, odnosno da postoji zakonska solidarnost apelanta kao dužnika izražena kroz načelo solidarnosti u mjeničnom pravu. Dalje je navedeno da apelant neosnovano ističe da je obaveza mjeničnih avalista akcesorna, tj. da zavisi od postojanja ugovora o jemstvu, te da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje ugovora o jemstvu kojim je apelant jamčio za obaveze glavnog dužnika iz ugovora o kreditu. Po ocjeni drugostepenog suda, irelevantno je utvrđivanje postojanja pravnog posla koji se mjenicom obezbjeđuje, s obzirom na pravnu prirodu mjenice za ovaj postupak, te činjenicu da je u konkretnom slučaju ugovorom o kreditu na osnovu zaloge predmetne mjenice tužitelj odobrio kredit glavnom dužniku uz obezbjeđenje predmetnom mjenicom koja pripada njemu i tužitelju u ovom predmetu. Dakle, drugostepeni sud je konstatovao da bi aval bio punovažan on mora biti dat na mjenici ili na alonžu i potpisuje avalista, kao što je to i učinjeno u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

2. AP-378/16 L.T. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Čelinca, podnijela je 23. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 007865 15 Gž od 13. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica obavezana da tužiocu isplati novčani iznos na ime duga po osnovu ugovora o kreditu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je da se apelantica kao solidarni jemac obavezala ispuniti obavezu prema tužiocu kao povjeriocu. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je u konkretnom slučaju ugovoreno solidarno jemstvo u smislu odredbe člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Po ocjeni drugostepenog suda okolnost da je u ovom postupku utvrđeno da je adresa glavnog dužnika J.R. nepoznata, odnosno da se od nje kao korisnika kredita ne može isti naplatiti, ne utječe na obavezu apelantice na isplatu potraživanja po osnovu tog kredita jer ona odgovara kao solidarni jemac. Također je istaknuto da žalbeni navod apelantice da je ona kao jemac bila prezadužena nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, s obzirom da apelantica u toku prvostepenog postupka nije isticala prigovore u smislu odredbe člana 1009. stav 3. ZOO, niti je predlagala izvođenje dokaza u tom smislu, već ih je tek istakla u žalbenom postupku koji se ne mogu prihvatiti saglasno odredbi člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS.

3. AP-803/16 „Kuprešak“ d.o.o. Laktaši i Mile Kuprešak, iz Laktaša, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnijeli su 18. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 141706 14 Gž od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena prvostepena presuda na način da su apelanti, zajedno sa tuženim B.J., obavezani da solidarno isplate tužitelju novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama na ime duga po osnovu ugovora o kreditu. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je na apelantima kao tuženima bila obaveza da dokažu da su ugovori o jemstvu i refinansiranom kreditu popunjeni mimo volje ugovorača (oni tokom postupka nisu sporili da su potpisi njihovi). Također je drugostepeni sud istakao da su ostali nedokazani navodi drugoapelanta, koji je ujedno i zakonski zastupnik prvoapelanta, da su ugovori i mjenice preuzeti iz drugog kreditnog dosjea, a drugoapelant preuzima na sebe rizik potpisujući „bjanko“ dokumente. U tom smislu je Okružni sud zaključio da nisu prihvatljivi razlozi prvostepenog suda da su sporni ugovori o jemstvu ništavi, slijedom čega je valjalo žalbu tužioca uvažiti u ovom dijelu, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke.

4. AP-858/16 Hajro Arapović i Husnija Bakić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Tuzle, koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 163031 15 Rev od 10. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su apelanti kao drugo i treće tuženi obavezani da solidarno isplate dug tužitelju po osnovu ugovora o kreditu. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj primao rate po osnovu kredita uredno do 25. jula 2007. godine, a nakon toga je plaćanje rata obustavljeno, slijedom čega je zaključeno da je tužitelj primjenom odredbe člana 1067. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pravilno postupio kada je otkazao sporni ugovor o kreditu prije isteka ugovorenog roka iz razloga neplaćanja više od dvije rate, što je u skladu sa odredbom člana 9. tog ugovora, zbog čega su stečeni uslovi da glavni dužnik i jemci budu obavezani solidarno na plaćanje preostalog glavnog duga, te obračunatih ugovorenih i zateznih kamata. U obrazloženju osporene odluke, revizioni sud je naveo da je provedenim dokazima utvrđeno da tuženi nisu isplatili mjenični dug, već da je samo dijelom isplaćen dug po osnovu ugovora o kreditu. U odnosu na revizione prigovore da mjenica sa oznakom „bez protesta“ nije vjerodostojna isprava, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilan stav drugostepenog suda, budući da je prigovor izvršenika u tom postupku uvažen i stavljeno van snage rješenje o izvršenju, slijedom čega po ocjeni Vrhovnog suda ovi prigovori više nisu relevantni u predmetnoj parnici koja je završena kao po tužbi iz osnovnog građansko-pravnog posla-naplate duga po ugovoru. Dakle, kako je u predmetnom postupku u toku parnice promijenjen pravni osnov potraživanja, iz mjenične u građansko-pravnu parnicu, Vrhovni sud je zauzeo stav da navedeni prigovori nisu relevantni. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je u predmetnoj pravnoj stvari pravilno primijenjena odredbe člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima, slijedom čega je revizija tuženih neosnovana, pa je osporena odluka donesena primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5229/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5229/14 (M. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio