Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5549/15 (M. G.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5549/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5549/15, rješavajući apelaciju Mire Galić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mire Galić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neokončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 I 065875 09 I.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 71 0 I 065875 09 I u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Miri Galić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog neokončanja izvršnog postupka, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Miri Galić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Galić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 15. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije okončan izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 I 065875 09 I.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 8. januara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 20. januara 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 24. juna 2009. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika A. D., D. D. i E. I. (u daljnjem tekstu: izvršenici) radi isplate potraživanja u iznosu od 47.800,00 KM koje je utvrđeno pravosnažnom i izvršnom Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000621 od 19. oktobra 2007. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011- 0-Gž-08-00159 od 13. februara 2008. godine, te radi naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 5.684,40 KM koji su utvrđeni pravosnažnom i izvršnom Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-09-000176 od 29. aprila 2009. godine. Apelantkinja je predložila da se izvršenje sprovede zabilježbom izvršenja na određenoj nepokretnosti u svojini izvršenika, te popisom, procjenom i prodajom nepokretnosti izvršenika.
6. Rješenjem broj 71 0 9 065875 09 I od 31. jula 2009. godine Osnovni sud je odredio predloženo izvršenje, te je naložio Zemljišnoknjižnoj kancelariji da izvrši zabilježbu izvršenja.
7. Osnovni sud je 7. septembra 2010. godine održao ročište radi predlaganja vještaka građevinske struke.
8. Na ročištu od 8. februara 2011. godine Osnovni sud je izvršio spajanje apelantkinjinog predmeta i predmeta broj 71 0 0911276 10 I s obzirom da se radi o istim strankama.
9. Prema stanju spisa, Osnovni sud je održao ročišta 7. jula 2011. godine i 15. decembra 2011. godine.
10. Protiv rješenja o izvršenju izvršenici su 11. jula 2011. godine izjavili prigovor u kojem su, između ostalog, naveli da su 3. juna 2010. godine izvršili svoju obavezu isplate potraživanja u iznosu od 47.800,00 KM. Takođe, izvršenici su predložili da Osnovni sud naloži apelantkinji da im preda u posjed nepokretnosti u Banjoj Luci.
11. Osnovni sud je na prijedlog izvršenika od 14. oktobra 2011. godine donio odluku o razdvajanju ranije spojenih predmeta.
12. Rješenjem od 28. marta 2012. godine Osnovni sud je djelimično usvojio prigovor izvršenika, te je rješenje o izvršenju od 31. jula 2009. godine stavio van snage u dijelu kojim je određena obaveza izvršenika da apelantkinji isplate iznos od 47.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i u tom dijelu ukinuo sve sprovedene izvršne radnje, dok je rješenje o izvršenju u preostalom dijelu održano na snazi.
13. Nezadovoljni navedenim rješenjem izvršenici su 12. aprila 2012. godine izjavili žalbu.
14. Osnovni sud je 7. septembra 2012. godine donio rješenje o troškovima izvršnog postupka u iznosu od 6.359,75 KM.
15. Nezadovoljni rješenjem o troškovima izvršnog postupka izvršenici su 21. septembra 2012. godine izjavili žalbu.
16. Osnovni sud je 4. februara 2013. godine predmet dostavio Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi protiv rješenja o troškovima postupka, a Okružni sud je 27. septembra 2013. godine predmet vratio Osnovnom sudu u kojem je naveo da je taj sud u pouci o pravnom lijeku pogrešno odredio pravo podnošenja žalbe, umjesto pravo podnošenja prigovora.
17. Osnovni sud je 26. marta 2014. godine donio rješenje kojim se djelimično usvaja prigovor izvršenika u dijelu u kojemu su određeni troškovi izvršnog postupka, te je odredio da su izvršenici dužni apelantkinji isplatiti troškove izvršnog postupka u iznosu od 5.482,25 KM.
18. Nezadovoljni navedenim rješenjem izvršenici su 1. aprila 2014. godine izjavili žalbu.
19. Osnovni sud je 22. septembra 2014. godine spis dostavio Okružnom sudu radi odlučivanja o izjavljenim žalbama, a Okružni sud je 27. oktobra 2014. godine donio rješenje kojim se odbija žalba izvršenika izjavljena protiv rješenja od 28. marta 2012. godine, dok je u odnosu na rješenje o troškovima izvršnog postupka od 26. marta 2014. godine žalba izvršenika uvažena, osporeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.
20. Prema stanju u spisu predmetni izvršni postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantkinja smatra da je zbog neokončanja izvršnog postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je, između ostalog, navela da Osnovni sud više od godinu dana nije odlučio o troškovima postupka prema ukinutom rješenju iako predmetni izvršni postupak traje duže od šest godina i hitne je prirode, te da apelantkinja od 2011. godine, kada je izmireno glavno potraživanje, čeka da sud donese odluku i sprovede rješenje o troškovima parničnog i izvršnog postupka. Imajući u vidu navedeno apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Osnovnom sudu hitno postupanje u izvršnom postupku. Takođe, apelantkinja zahtijeva da joj Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je detaljno izložio činjenično stanje predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da u predmetnima izvršnog referata ima veliki broj neriješenih predmeta.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
26. Budući da navodi iz apelacije, u ovom dijelu, ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
27. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
28. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
30. U konkretnom slučaju, apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom prijedloga za izvršenje od 24. juna 2009. godine nije u cijelosti okončan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
32. Apelantkinja smatra da je zbog neokončanja izvršnog postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postiupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog neokončanja izvršnog postupka koji je u toku pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti promatrano kao sastavni dio postupka u smislu članka 6. Europske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora da ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 24. juna 2009. godine pokrenula izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizovala svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije u cjelini okončan i da traje više od šest godina. Analiza trajanja postupka
38. Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom predmetu radi o izvršnom postupku koji nije u cijelosti okončan u dijelu naknade troškova parničnog postupka i troškova koji su nastali tokom izvršnog postupka, da je izvršenje predloženo protiv više izvršenika na nepokretnosti koja je u njihovoj svojini i da je tokom postupka izvršeno spajanje, a zatim razdvajanje drugog izvršnog predmeta tog suda, tako da se konkretan predmet može smatrati nešto složenijim.
39. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da apelantkinja ni na koji način nije doprinijela dužini trajanja postupka. Osim toga, ocjenjujući značaj koji predmetni postupak ima za apelantkinju, Ustavni sud na osnovu predočenih dokumenata i odgovora na apelaciju, ne nalazi elemente na osnovu kojih bi mogao da zaključi da je predmetni postupak od posebnog značaja za apelantkinju.
40. Analizirajući postupanje redovnih sudova u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina) smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje nijedna stranka u sporu nije vlast ni državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84- 86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za efikasno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.
41. U tom kontekstu, analizirajući postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o apelantkinjinom prijedlogu za izvršenje od 24. juna 2009. godine, u relativno kratkom roku donio rješenje o izvršenju od 31. jula 2009. godine i naložio zabilježbu izvršenja u zemljišnoj knjizi, ali da je nakon proteka više od godinu dana održao ročište za predlaganje vještaka građevinske struke (7. septembra 2010. godine). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u nastavku postupka održao ročišta 8. februara 2011. godine, 7. jula 2011. godine i 15. decembra 2011. godine, kao i da je u razumnom roku, rješenjem od 28. marta 2012. godine odlučio o prigovoru izvršenika koji je izjavljen protiv rješenja o izvršenju. Međutim, Ustavni sud zapaža da su protiv navedenog rješenja izvršenici izjavili žalbu, a da je Osnovni sud 22. septembra 2014. godine, dakle nakon proteka više od dvije godine spis predmeta dostavio Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je prema stanju u spisu Osnovni sud u rješenju od 7. septembra 2012. godine, kojim je odlučio o troškovima izvršnog postupka pogrešno naveo uputu o pravnome lijeku, zbog čega je predmet 27. septembra 2013. godine Okružni sud vratio. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, rješenjem od 27. oktobra 2014. godine, odbio žalbu izvršenika izjavljenu protiv rješenja od 28. marta 2012. godine, dok je u odnosu na rješenje od 26. marta 2014. godine žalba izvršenika uvažena, osporeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Međutim, prema stanju spisa Osnovni sud u periodu dužem od godinu dana nije preduzimao bilo kakve radnje u cilju daljeg sprovođenja izvršnog postupka radi naplate troškova parničnog postupka, odnosno u ponovljenom postupku nije donio odluku o troškovima izvršnog postupka. Dakle, iz naprijed izloženog činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je Osnovni sud, prilikom preduzimanja procesnih radnji, imao značajne periode neaktivnosti, kao i da je postupanje Osnovnog suda bilo nedjelotvorno, s obzirom da je predmet zbog pogrešne upute o pravnom lijeku Okružni sud vratio, te da je rješenje od 26. marta 2014. godine ukinuto i predmet vraćen radi ponovnog odlučivanja. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da na izvršenom referatu tog suda ima veliki broj neriješenih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, na primjer recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Međutim, iz odgovora na apelaciju ne proizlazi da je Osnovni sud preduzeo bilo kakve mjere kojima bi postigao bolju efikasnost u radu u izvršnim postupcima koji se prema zakonu smatraju hitnim, iz čega proizlazi da nema opravdanja za uočene periode neaktivnosti Osnovnog suda. Uzevši u obzir sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud, svojim ponašanjem, odnosno odsustvom aktivnosti u dužim vremenskim periodima i nedjelotvornim postupanjem, propustio izvršiti svoju obavezu da efikasno i ekonomično sprovede izvršni postupak koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim. Stoga, Ustavni sud nalazi da se odgovornost za neokončanje predmetnog izvršnog postupka u periodu od dužem od šest godina može u najvećoj mjeri pripisati Osnovnom sudu.
42. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog neokončanja predmetnog izvršnog postupka i dugih perioda apsolutne neaktivnosti suda u dva navrata povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Apelantkinja je tražila da joj Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog neokončanja izvršnog postupka. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može da odredi naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 38/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe ZIP-a kojima je regulisano da je u postupku izvršenja sud „dužan postupati hitno“, a s obzirom na to da je apelantkinja 24. juna 2009. godine pokrenula izvršni postupak i da on do dana donošenja ove odluke, dakle nakon više od šest godina, nije okončan Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantkinji treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada izvršni postupak traje više od sedam godina i još uvijek nije okončan zbog toga što je Osnovni sud nedjelotvornim postupanjem i nepreduzimanjem izvršnih radnji u značajnim vremenskim periodima propustio izvršiti svoju obavezu da efikasno i ekonomično sprovede izvršni postupak.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman