Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5565/15 (S. M. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5565/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5565/15, rješavajući apelacije Stanimira Marića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stanimir Marić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 217730 15 Gž od 25. novembra 2015. godine;

„Maverik“ d.o.o. Banjaluka protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 I 010013 15 Gž 4 od 27. oktobra 2015. godine;

Jasminka Zec protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 094559 15 Gž od 14. oktobra 2015. godine;

„BH banka“ d.d. Sarajevo u stečaju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Reg 013834 15 Pž od 30.

septembra 2015. godine;

Gordana Mirić protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 044063 15 Gži od 11. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5565/15 Stanimir Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đorđe Marić advokat iz Banjaluke, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 217730 15 Gž od 25. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 10. juna 2015. godine kojim je odbačen apelantov prijedlog za izvršenje od 23. marta 2001. godine. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjem prvostepenog suda broj I-2369/00 od 20. decembra 2000. godine odbijen kao neosnovan prigovor izvršenika (Republika Srpska) protiv rješenja o izvršenju broj I-2369/00 od 1. novembra 2000. godine (kojim je odlučeno o glavnim potraživanjima apelanta-naknade nematerijalne štete), te da navedeno rješenje nije pobijano žalbom stranaka. S obzirom da je navedeno rješenje o izvršenju postalo pravosnažno (član 13. stav 3. Zakona o izvršnom postupku) to je apelantov prijedlog (dopunski) za izvršenje od 23. marta 2001. godine, u pogledu zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose nematerijalne štete, pravilno odbačen jer je podnesen (preinačen) nakon proteka rokova koji su određeni za preinačenje (član 57. Zakona o parničnom postupku). Također, neosnovani su žalbeni navodi apelanta da nije podnio prijedlog za isplatu dosuđene zakonske kamate iz razloga što je u periodu podnošenja prijedloga za izvršenje postojala zabrana primanja prijedloga ukoliko se traži i isplata zakonske zatezne kamate. Ovo iz razloga što apelant ove navode ničim ne dokazuje, a suprotno ovim navodima Zakon o izvršnom postupku je propisao načelo formalnog legaliteta. Prema praksi Evropskog suda, izraz „zakon“ odnosi se na određene kvalitativne kriterijume norme i zahtjeva da ona bude spojiva sa vladavinom prava koja je izričito navedena u Preambuli Evropske konvencije, pa propuštanjem tražioca izvršenja (apelanta) da postavi zahtjev u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate u prijedlogu za izvršenje, ne može se „pripisati“ povredama materijalnog i procesnog prava, kako to žalba ukazuje, zaključio je na kraju Okružni sud.

2. AP-5572/15 „Maverik“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 I 010013 15 Gž 4 od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijene su žalbe apelanta i izvršenika (M.S.) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 28. maja 2015. godine kojim je obustavljen postupak izvršenja na nekretninama založnog izvršenika (M.S.), ukinute su sve provedene izvršne radnje u odnosu na nekretnine založnog izvršenika i naloženo je brisanje zabilješke rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj IP-3/05 od 15. marta 2005. godine, dok je određen nastavak izvršnog postupka na pokretnim stvarima izvršenika. U postupku je utvrđeno da je rješenjem Osnovnog suda od 20. novembra 2009. godine dozvoljeno brisanje upisa hipoteke na nekretninama izvršenika (M.S.), koje su na osnovu rješenjâ Osnovnog suda od 20. jula 1998. godine i 30. maja 2000. godine bile upisane na hipotekarnom povjeriocu USAID Business Finance, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja ovog povjerioca po osnovu ugovora o kreditu (i aneksa ugovora) zaključenog sa izvršenikom „Zlatno zrno“ d.o.o. Gradiška, čiji je jemac bio M.S. Također, rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 24. septembra 2012. godine odbijen je zahtjev Raiffeisen Bank d.d. BiH kojim je tražena uknjižba založnog prava u korist založnog povjerioca USAID Business Finance, što proizilazi i iz izvršenih upisa u teretnim listovima C zemljišno-knjižnih uložaka broj 29 k.o. Brestovčina i 198 k.o. Gradiška selo (izvršenikove nekretnine) u kojima nije upisana hipoteka ni na sadašnjem tražiocu izvršenja-apelantu. Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetna hipoteka prestala da važi činom ispisa (ekstabulacije) iz javnog registra hipotekarnog povjerioca USAID Business Finance, koji je svoje potraživanje prenio na Raiffeisen Bank a banka dalje na apelanta, na kojima također nije upisano založno pravo na nekretninama koje su predmet izvršenja. S obzirom na navedeno, izvršenje na založenim nekretninama je postalo nemoguće jer hipoteka postoji samo kao knjižno pravo i samo tako su zaštićeni hipotekarni povjerioci i treća savjesna lica.

3. AP-5633/15 Jasminka Zec (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić advokati iz Zenice, podnijela je 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 094559 15 Gž od 14. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom izvršni postupak, koji je apelantica pokrenula radi naplate duga, obustavljen je i ukinute su sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da su, zbog činjenice da su apelantica i izvršenik (Zenicatrans prevoz putnika d.d. Zenica) nakon pravosnažnosti i izvršnosti presuda na osnovu kojih je pokrenut predmetni izvršni postupak zaključili Sporazume o vansudskom poravnanju i o načinu izmirenja duga koji je utvrđen presudama, nastupili razlozi iz člana 47. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku koji sprečavaju predmetno izvršenje. Naime, potraživanje apelantice je prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila u vrijeme kada izvršenik više nije mogao istaći u postupcima iz kojih potiču odluke, sporazumima apelantice i izvršenika čija je sadržina sačinjena primjenom odredbi čl. 344. stav 1. i

347. Zakona o obligacionim odnosima, kojima je propisano da obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s time saglasi odnosno, da opći otpust dugova gasi sva povjeriočeva potraživanja prema dužniku izuzev onih za koje povjerilac nije znao da postoje u času kada je otpuštanje izvršeno.

4. AP-5662/15 „BH banka“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Reg 013834 15 Pž od 30. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba tražioca izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 5. marta 2015. godine kojim je odbijen zahtjev apelanta da se izvrši upis zabilježbe rješenja o izvršenju Općinskog suda u Tuzli od 30. oktobra 2014. godine, kojim je određena pljenidba i prodaja osnivačkog udjela izvršenika S.Š. u privrednom društvu „Fruti“ d.o.o. Čelić i to udjela od 5.000,00 KM u novcu, a provođenjem zabilježbe apelant će steći prvenstvo da namiri svoje potraživanje iz udjela izvršenika u navedenom društvu. U toku postupka je utvrđeno da osnivački udio izvršenika predstavlja dio imovine privrednog društva („Fruti“ d.o.o. Čelić) koje se nalazi u stečaju i da isti ulazi u stečajnu masu navedenog privrednog društva. Članom 58. st. 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku je propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu. S obzirom da je stečajni postupak otvoren (18. novembra 2004. godine) prije podnošenja prijedloga za izvršenje, proizilazi da se upis zabilježbe koju je tražio apelant ne može izvršiti na osnovu rješenja donesenog u izvršnom postupku nego se upis zabilježbe može izvršiti samo na osnovu rješenja stečajnog sudije donesenog u stečajnom postupku. Ovo iz razloga što bi se zabilježbom predmetnog rješenja o izvršenju uticalo na dalji tok stečajnog postupka privrednog društva („Fruti“ d.o.o. Čelić u stečaju), čiji je jedan od osnivača izvršenik, te na taj način ugrozio redoslijed i obim namirenja stečajnih povjerilaca.

5. AP-5701/15 Gordana Mirić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice, koju zastupa punomoćnik (otac) Arsenije Mirić iz Vlasenice, podnijela je 24. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 044063 15 Gži od 11. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 20. oktobra 2015. godine kojim je odlučeno da se apelanticin prijedlog za izvršenje od 13. jula 2015. godine i dopunski prijedlog za izvršenje od 15. jula 2015. godine smatraju povučenim. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica, postupajući po zaključku Osnovnog suda u Vlasenici od 15. jula 2015. godine kojim je zatraženo od apelantice da uredi prijedlog za izvršenje u skladu sa odredbom člana 36. Zakona o izvršnom postupku, dostavila sudu podnesak 3. septembra 2015. godine kojim nije ispravila odnosno dopunila prijedlog za izvršenje u skladu sa zaključkom suda, nakon čega je prvostepeni sud pozivajući se na odredbe člana 336. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku utvrdio da se prijedlog apelantice za izvršenje smatra povučenim. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, kod činjenice da apelantica nije ispravila prijedlog za izvršenje u smislu datih uputa, shodno odredbama člana 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku podnesak apelantice prvostepeni sud trebao odbaciti a ne smatrati povučenim. Međutim, kako su pravne posljedice za tražitelja izvršenja (apelanticu) iste, to je Okružni sud potvrdio prvostepeno rješenje. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5565/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5565/15 (S. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio