Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1097/14 (Z. J. i A. K.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1097/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-1097/14, rješavajući apelacije Zdravka Jonjića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zdravko Jonjić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 004527 13 UVP od 28. novembra 2013. godine;

Alija Kapetanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001215 12 Uvp od 13. maja 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1097/14 Zdravko Jonjić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Viteza, kojeg zastupa Nada Mandić advokatica iz Istočnog Sarajeva, podnio je 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 004527 13 UVP od 28. novembra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom odlukom, koja je donesena po zahtjevu Federalne uprave civilne zaštite za vanredno preispitivanje sudske odluke-presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 27. maja 2013. godine, koja je donesena u upravnoj stvari inspekcijske mjere upravnog nadzora, navedena presuda je preinačena na način da je poništeno rješenje Federalnog ministarstva pravde od 27. jula 2009. godine, kao i prvostepeno rješenje od 1. jula 2009. godine, a kojim je naloženo rukovodiocu Federalne uprave civilne zaštite da postupi po konačnom rješenju Odbora državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor) od 13. marta 2009. godine i izvrši postavljanje apelanta na mjesto rukovodećeg državnog službenika u skladu sa rezultatima provedenog Konkursa od 8. oktobra 2008. godine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je istakao da je upravni inspektorat po predstavci apelanta trebao izvršiti inspekcijski nadzor nad provođenjem spornog rješenja Odbora, ali ne i odrediti postavljanje apelanta na mjesto rukovodećeg državnog službenika, čime je Federalno ministarstvo pravde prekoračilo svoja ovlaštenja iz člana 125. Zakona o organizaciji organa uprave. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, također, istakao da rješenje Odbora, kojim je rješavano o radno pravnom statusu apelanta, a ne o nekoj upravnoj stvari, nema karakter upravnog akta, pa apelant nije niti mogao protiv tog rješenja voditi upravni spor, nego, eventualno, radni spor, pa su i upute u osporenom rješenju Federalnog ministarstva pravde u pogledu mogućnosti vođenja upravnog spora pogrešne i nepravilne. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je zaključio da je zahtjev Federalne uprave civilne zaštite za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovan.

2. AP-3892/15 Alija Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 8. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001215 12 Uvp od 13. maja 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u predmetu inspekcijskog nadzora, naloženo je investitoru G.M., da u roku od 30 dana, podnese zahtjev nadležnom općinskom organu za izdavanje odobrenja za legalizaciju individualnog porodičnog stambenog objekta i pomoćnog objekta u Nadanićima. U postupku je utvrđeno da je, povodom zahtjeva apelanta, urbanističko-građevinski inspektor Opštine Gacko izvršio inspekcijsku kontrolu, kojom prilikom je utvrdio da je G.M., na zemljištu na kojem je vlasnik sa 1/1 dijela, izgradio sporne objekte bez odobrenja za građenje, a što je suprotno odredbama čl. 77. i 78. Zakona o uređenju prostora i građenju Republike Srpske. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je, nakon izgradnje pomenutih objekata, onemogućen prilaz njegovim objektima koji se nalaze na susjednom zemljištu, te da je u konkretnom slučaju trebalo naložiti njihovo rušenje, zaključeno je da će apelant navedene prigovore moći istaći u postupku izdavanja odobrenja za građenje, odnosno prilikom donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti, te da je neosnovano njegovo insistiranje na rušenju spornih objekata, budući da je Zakonom o uređenju prostora i građenju Republike Srpske predviđena mogućnost naknadne legalizacije uz ispunjenje određenih uslova. Zbog navedenog, donesena je odluka kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1097/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1097/14 (Z. J. i A. K.) | Sudska praksa | Aktio