Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2814/13 (Radio-televizija Federacije Bosne i H. i B. H.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Privatni život
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Građanski postupak
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Miješanje
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2814/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2814/13, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. travnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 090440 12 Gž od 24. svibnja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 090440 10 P od 28. rujna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 27. lipnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 090440 12 Gž od 24. svibnja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 090440 10 P od 28. rujna 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Zorana Bubića, odvjetnika iz Banjaluke koji zastupa tužitelja Aleksandra Džombića (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 6. studenog 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kako se pismeno upućeno tužitelju vratilo s naznakom pošte „nije tražio“ Ustavni sud je dostavu pismena tužitelju obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 19. veljače 2016. godine u smislu članka 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 16. i 26. studenog 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 090440 10 P od 28. rujna 2012. godine obvezani su apelanti i Slobodan Vasković (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da tužitelju solidarno naknade pravičnu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda i časti u iznosu od 5.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate, te da mu solidarno nadoknade i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana računajući od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je Osnovni sud iz dokaznog sredstva audio-video snimka emisije prvoapelanta „60 minuta“ od 29. ožujka 2010. godine utvrdio da se radi o snimku u trajanju od 12 minuta, te da u činjeničnom smislu navedeni prilog odgovara i činjeničnom opisu tužbe i činjeničnim navodima iz tužbe koji se odnose na tužitelja: „Da je Dodik svjesno žrtvovao Radišića potvrđuje istup Aleksandra Džombića, ministra finansija koji je rekao da je ubijeđen u Golićevu nevinost i ako je ovaj omogućio proces prenosa većinskog paketa akcija na premijerovog kuma. Džombić nije ni pomenuo Radišića a Golića brani jer ga ovaj svojim svjedočenjem može učiniti cimerom u zatvoru budući da mu je upravo ministar finansija naložio da počini teško kriminalno djelo. Očito da Dodik i Džombić čine sve da Golića spase od pravde kako bi zaštitili sopstvene pozicije.“

7. Ukazano je da je u činjeničnom opisu tužbe navedena i izjava trećetuženog sljedećeg sadržaja: „Džombić nije sačekao ni da Ilić završi već je odmah navodno nevinog Golića smijenio sa mjesta direktora IRB RS a ovaj o svojoj odgovornosti nije rekao ni riječi što ne čudi od mafijaša njegovog kalibra …Na naš direktan upit da li su spremni uhapsiti Džombića i Dodika odgovorili su da će to učiniti ukoliko budu imali dokaza o njihovoj upletenosti. Njihova iskrenost će se vrlo brzo naći na ispitu, jer je gotovo nemoguće uhapsiti Radišića, a zaobići Džombića i Dodika.“ Također je navedeno: „Kredit od gotovo pet miliona je bez ikakvog osnova i dokumenata odobrio tadašnji zaposlenik te banke Aleksandar Džombić po Dodikovom nalogu. Radišić nije vraćao pare a banka nije imala šta zaplijeniti jer njegova firma ne posjeduje ništa osim pečata, pa je Džombić u dogovoru sa vlasnikom „Niskogradnje“ Ljubom Čubićem utanačio da on preuzme Radišićev milionski dug što je teško krivično djelo, Džombić je zbog ovih usluga Dodiku i Radišiću postao ministar …“

8. Istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Nere Zivlak-Radulović dostavljenog u spis suda 17. kolovoza 2012. godine proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o tekstu vrlo neprijatnog kompromitirajućeg sadržaja koji narušava dostojanstvo, ugled i čast, te da bi svaki prosječan čovjek trpio oštećenja koja se ogledaju kroz negativna i neprijatna osjećanja, nelagode, nezadovoljstva, frustracije, ljutnje itd. Vještak je naveo da su ove negativne emocije najjače u prva dva dana, potom njihov intenzitet vremenom opada, a najdulje mogu trajati do mjesec dana. Vještak također navodi da se ovakva vještačenja vrše na temelju pregleda osoba i utvrđivanju njihova psihičkog stanja, kao i sagledavanja medicinske i druge relevantne dokumentacije, te da je vještak dužan procijeniti svojstvo ličnosti s obzirom da duševne boli i strah imaju svoju individualnu dimenziju i neće kod svih osoba uvijek biti podjednake. Prilikom saslušanja tog vještaka na glavnoj raspravi vještak je izjavio da u cijelosti ostaje pri naprijed navedenom nalazu i mišljenju, te je pojasnio da kako se u konkretnom slučaju radilo o tekstu vrlo neprijatnog i kompromitirajućeg sadržaja, da glede shvaćanja okoline u kojoj živi i općeusvojenim društvenim normama svaki prosječan čovjek trpi duševne boli koje se ogledaju kroz tzv. negativne emocije, neprijatno osjećanje, nezadovoljstvo, frustracije i ljutnju, te se i u svijesti ljudi koji prate takvu emisiju u velikoj mjeri ruši ugled osobe o kojoj je riječ. Ukazano je da je sud u cijelosti poklonio vjeru nalazu vještaka jer je jasan, neproturječan, te dan u okvirima pravila struke.

9. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da ne postoje uvjeti iz članka 6. Zakona o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) koji bi isključivali odgovornost za klevetu, pa su apelanti za predmetnu štetu povrede časti i ugleda tužitelja odgovorni shodno odredbama članka 5. Zakona o zaštiti od klevete u svezi s člankom 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni list RS“ br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Istaknuto je da se u spornoj emisiji iznose činjenice glede ličnosti tužitelja o tome da on nije spomenuo Radišića, a Golića brani jer ga ovaj svojim svjedočenjem može učiniti cimerom u zatvoru čime se sugerira da je tužitelj osoba koja treba završiti u zatvoru, te da se dalje navodi da je upravo ministar financija, tj. tužitelj (u vrijeme objave emisije tužitelj je obnašao funkciju ministra financija RS) naložio da se počini teško kazneno djelo, kao i da tužitelj čini sve da Golića spasi od pravde kako bi zaštitio vlastitu poziciju. Također se navodi da je nemoguće uhititi Radišića, a zaobići Džombića, tj. tužitelja. Potom se navodi da je tužitelj počinio teško kazneno djelo kada je kao uposlenik banke bez ikakve osnove i dokumenata odobrio kredit trećoj osobi, pa da je iz tih razloga i postao ministar. Ukazano je da ovakvo sporno izražavanje predstavlja iznošenje činjenica, i to neistinitog sadržaja, koje predstavljaju napad na ugled tužitelja i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju tužitelj kao javna ličnost nije dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju obnaša. Sporno izražavanje, po ocjeni suda, ne sadrži vrijednosne sudove o tužiteljevom javnom djelovanju, već sadrži činjenične navode za koje apelanti nisu učinili razumne napore da ih provjere i za koje u ovoj parnici nisu izvedeni dokazi da su navedeni činjenični navodi istiniti.

11. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o iznošenju neistinitih činjenica, a ne mišljenja jer sporno izražavanje nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koje se ne može dokazati, nego je bilo obavljeno kao iznošenje činjenica na što upućuje citirani sadržaj objavljene emisije. Stoga, po mišljenju Osnovnog suda, postoji osnova za tužiteljevo obeštećenje shodno članku 5. Zakona o zaštiti od klevete u svezi s člankom 154. ZOO.

12. Protiv prvostupanjske presude apelanti su podnijeli priziv koji je Okružni sud, Presudom broj 71 0 P 090440 12 Gž od 24. svibnja 2013. godine, odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova prizivnog postupka.

13. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je za odštetnu odgovornost apelanata neophodno utvrditi je li predmetno iznošenje i prenošenje izražavanja sadržano u spornom članku (u konkretnom slučaju emisiji) istinitog ili neistinitog sadržaja i može li se, s obzirom na to, definirati klevetom, te je li time tužitelju pričinjena šteta i u čemu se šteta sastoji.

14. Istaknuto je da kleveta postoji kada sadržaj onoga što je izraženo nije istinit. Navedeno je da apelanti tijekom postupka nisu izvodili dokaze (što ne navode ni u prizivu) da je sadržaj priloga iz emisije „60 minuta“ koju je objavio prvoapelant istinit, ističući da izneseni sadržaj ne predstavlja klevetu. Navedeno što se, po mišljenju apelanata, tužitelj dobrovoljno stavio u javnu sferu pa da je stoga i dužan trpjeti kritike javnosti, paušalno navodeći da su novinari prvoapelanta u žanru istraživačkog novinarstva došli do svih činjenica (bez navođenja činjenica) na temelju kojih je objavljen sporni prilog, uz komentar novinara za koji novinar ne može odgovarati.

15. Ukazano je da je kleveta, iznošenje ili prenošenje nečeg neistinitog za neku osobu, postoji u onom slučaju kada to može škoditi njezinoj časti i ugledu. Kleveta je radnja s posljedicom apstraktne opasnosti i za njezino postojanje nije neophodno da su tuđa čast i ugled faktički povrijeđeni, već je dovoljno da je uslijed iznošenja ili prenošenja neistine postojala mogućnost povrede časti i ugleda, a što je u uvjetima društvenog uređenja moralnih načela okruženja u kome tužitelj živi i pravnog poretka podobno da umanji njegovu moralnu i društvenu vrijednost, da ga izloži osudi i poruzi i da ga učini nedostojnim za vršenje društvenih i državnih funkcija i slično.

16. Istaknuto je da navedeno pretpostavlja da se iznošenje ili prenošenje neistina mora vršiti ozbiljno tako da objektivno kod drugog može stvoriti lošu, nepovoljnu predstavu o onome na koga se kleveta odnosi. Iz sadržaja iznijetog u spornoj emisiji od 29. ožujka 2010. godine proizlazi ozbiljnost i upornost onih koji su emitirali, odobrili i manifestirali izražavanje.

17. Navedeno je da iz sadržaja emisije prvoapelanta „60 minuta“ od 29. ožujka 2010. godine u kojoj se iznose činjenice glede ličnosti tužitelja proizlazi da on nije spomenuo Radišića, a Golića brani jer ga on svojim svjedočenjem može učiniti cimerom u zatvoru, čime se sugerira da je tužitelj osoba koja treba završiti u zatvoru i gdje se navodi da je upravo ministar financija (tužitelj) naložio da se počini teško kazneno djelo, kao i da tužitelj čini sve da Golića spasi od pravde kako bi zaštitio vlastitu poziciju i da je tužitelj počinio teško kazneno djelo kada je kao uposlenik banke bez ikakve osnove i dokumenata odobrio kredit trećoj osobi, pa da je iz tih razloga postao ministar. Stoga sporno izražavanje predstavlja iznošenje činjenica neistinitog sadržaja koje predstavljaju napad na tužitelja i koje se ne mogu smatrati kritikom koju je tužitelj kao javna ličnost dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju vrši. Prema tome, po mišljenu Okružnog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i odredbu članka 5. Zakona o zaštiti od klevete kada je utvrdio postojanje odgovornosti apelanata za naknadu štete tužitelju zbog povrede ugleda i časti.

18. Odlučujući o visini naknade, po mišljenju Okružnog suda, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 200. ZOO a u svezi s člankom 155. ZOO odmjerio visinu naknade nematerijalne štete, cijeneći tom prilikom nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. Nere Zivlak-Radulović od 16. kolovoza 2012. godine i izjavu vještaka na ročištu za glavnu raspravu od 13. rujna 2012. godine. Istaknuto je da se prema nalazu i izjavi vještaka radilo o tekstu vrlo neprijatnog, kompromitirajućeg sadržaja koji narušava dostojanstvo, ugled i čast zbog čega bi i svaki prosječan čovjek trpio osjećanja koja se ogledaju kroz negativna i neprijatna osjećanja neugode, nezadovoljstva, frustracije, ljutnje itd. s obzirom da se u svijesti ljudi koji prate takvu emisiju u velikoj mjeri ruši ugled osobe o kojoj je riječ, a apelant je u vrijeme emitiranja emisije bio javna ličnost-ministar financija Republike Srpske. Pri tome je prvostupanjski sud cijenio značaj povrijeđenog dobra, svrhu novčane naknade i specifičnost konkretnog slučaja tako što je utvrdio da su neistinite činjenice (suprotno nije dokazano) objavljene u veoma gledanoj emisiji koja se emitira na području cijele BiH i da je tužitelj u vrijeme objave emisije bio javna ličnost i obnašao funkciju ministra financija RS.

19. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Okružnog suda, bez osnove su prizivni navodi apelanata da je prilikom donošenja osporene presude došlo do pogrešne primjene odredbi Zakona o zaštiti od klevete i to članka 2. iz razloga što se tužitelj dobrovoljno stavio u javnu sferu zbog čega je dužan trpjeti kritike javnosti putem medija. Navedeno iz razloga što iako pravo na slobodu izražavanja štiti govor i novinarsku slobodu, čak i u situaciji kada se pribjegava stupnju pretjerivanja ili provokaciji (hiperbola, satira ili slikovit govor kako bi se prenijela određena poruka) ovo pravo ipak nije apsolutno i bez bilo kakvog ograničenja, pa kako se u konkretnom slučaju izašlo iz okvira prava na slobodu izražavanja i izvan granica razuma na štetu zagarantiranih osobnih prava tužitelja to su bez osnove navodi priziva da je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

20. Po mišljenju drugostupanjskog suda bez utjecaja su i navodi priziva da je povrijeđena odredba članka 6. Zakona o zaštiti od klevete iz razloga što su apelanti u spornoj emisiji dali svoj komentar o pitanjima od javnog značaja i iznijeli svoje vrijednosne sudove, te da stoga ne postoji njihova odgovornost. Navedeno iz razloga što se iznimke od odgovornosti sadržane u članku 6. Zakona o zaštiti od klevete odnose na slučajeve kada se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u biti istinito, kao i ako je osoba koja je navodno prouzročila štetu bila po zakonu obvezno iznositi ili prenositi izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je izražavanje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, što ne odgovara izražavanju u spornoj emisiji, pa se izražavanje koje su apelanti prenosili u spornoj emisiji ne može podvesti pod slučajeve iznimki od odgovornosti u smislu članka 6. Zakona o zaštiti od klevete.

21. Po mišljenju Okružnog suda bez utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude su i navodi priziva da sud nije utvrdio je li uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava tužitelja na zaštitu ugleda budući da su apelanti kritične prilike izašli iz okvira profesionalne etike i priznatih profesionalnih standarda na štetu tužitelja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije. Ističu da je prvostupanjski sud, kao odlučujući čimbenik glede nastanka štete i njezine visine, cijenio nalaz i mišljenje vještaka iako je navedeni nalaz paušalan i nije utemeljen na medicinskoj dokumentaciji tužitelja, te je nemoguće da bez medicinske dokumentacije vještak, s obzirom na protek vremena, utvrdi postojanje duševnih boli tužitelja u vrijeme objave sporne emisije, pogotovu što u vrijeme vještačenja te boli nisu postojale. Apelant smatra da je prvostupanjski sud propustio cijeniti odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete, te da se izražavanje odnosi na pitanja od političkog i javnog značaja. Smatra da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao kako mu je nastala šteta u smislu odredbe članka 200. ZOO jer svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim tako da neka osoba neće uopće reagirati na istovrsno izražavanje dok druga osoba može trpjeti teške duševne boli koje čak mogu ostaviti i trajne posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.

24. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo kronologiju predmeta, te ukazao da sudac koji dostavlja odgovor na apelaciju nije bio uređujući sudac koji je donio osporenu presudu zbog čega se ne može izjasniti o kršenjima ustavnih prava na koja apelanti upućuju u apelaciji. V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti deo Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(... ) Izuzeci od odgovornosti Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

28. U skladu s člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj 71 0 P 090440 12 Gž pod 24. svibnja 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 27. lipnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

32. Apelanti navode da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, kao i članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Članak 10. Europske konvencije glasi:

(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

a) Opća načela

33. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu demokratskog društva, jedan od temeljnih uvjeta njegova napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10., ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obveze“ u opsegu koji ovisi o njegovoj situaciji i tehničkim sredstvima koja koristi (vidi Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Europski sud je stoga utvrdio niz načela i čimbenika koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostava jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

34. Naime, Europski sud i Ustavni sud su u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sustavu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 103, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, stavak 38.). Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

35. Ustavni sud ukazuje na to da je malo prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pozornijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi Europski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40. [e]).

36. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti utemeljile svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70.).

37. U svezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i prava iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u svezi s tim uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da tisak ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom tisak ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U svezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to na isti način ne važi i za javne ličnosti. Temeljna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u svezi s političarima koji obnašaju svoje zvanične funkcije i na izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obnaša takve funkcije. Dok u prvom slučaju tisak vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što priopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak iako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti glede toga (vidi Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. veljače 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110.).

38. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li s osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, te je li joj je dana mogućnost odgovoriti na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili odgovoriti na navode iznesene u istom članku (vidi Europski sud, Ion Carstea protiv Rumunjske, presuda od 28. listopada 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stavak 35.). Ostali čimbenici koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. je li ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju

39. Dovodeći navedena opća načela u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12 od 8. prosinca 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stavak 29.) Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovu ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz članka 8. Europske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

40. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavi ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno člankom 10. Europske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

41. U svezi s tim, Europski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li se kontaktiralo s osobom u pitanju radi informacija, je li joj dana mogućnost odgovoriti na iznesene navode radi utvrđenja i je li novinar postupao bona fide u nastojanju pružiti javnosti točne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija osobe u pitanju, kao i razdoblje aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objave i, najzad, težina nametnute sankcije.

42. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužitelja, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

43. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornog izražavanja koje je objavljeno u spornoj emisiji prvoapelanta „60 minuta“ od 29. ožujka 2010. godine proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu uključenosti tužitelja u određene „kriminalne“ radnje, a koje za sobom povlače odgovarajuću kaznenu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u svezi s navedenim načelima apelanti imaju obvezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li (apelanti) postupali bona fide, potom u kontekstu uloge i funkcije osoba koje su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obnašanju službene dužnosti u odnosu na privatni život u cilju zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objave. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju obnašaju.

44. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga u emisiji prvoapelanta, čiji je urednik drugoapelant, zadire u i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužitelja koji je u vrijeme emitiranja sporne emisije obnašao funkciju ministra financija RS. Naime, prema utvrđenju redovitih sudova sadržaj iznesenih informacija je bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, što je utjecalo na to da tužitelja u javnosti učini nedostojnim za vršenje društvenih i državnih funkcija, posebice imajući u vidu da je u momentu emitiranja sporne emisije tužitelj obnašao funkciju ministra financija RS. Također, redoviti sudovi su utvrdili da apelanti prije objavljivanja spornog izražavanja nisu učinili razumne napore kako bi te navode provjerili, kao i da u predmetnom postupku nisu izveli dokaze kojima bi dokazali da su sporni činjenični navodi istiniti. Pri tome su redoviti sudovi utvrdili da iz sadržaja sporne emisije proizlazi ozbiljnost i upornost apelanata da emitiraju, odobre i manifestiraju sporno izražavanje. Stoga je u konkretnom slučaju na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza utvrđeno da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.

45. Glede načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastito stajalište (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. siječnja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stavak 47.) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Nasuprot tvrdnjama iz apelacije prema kojima se u svakom pojedinačnom slučaju šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO, kao i da se duševna bol tužitelja jedino mogla utvrditi na temelju medicinske dokumentacije Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“.

46. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redoviti sudovi uzimaju u obzir niz čimbenika značajnih za konkretan predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, redoviti sudovi nisu postupali pukim automatizmom niti proizvoljno, na što apelanti apelacijom neutemeljeno ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecijskim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome su redoviti sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Također, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju provedeno vještačenje po vještaku medicinske struke. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka kao i izjavu koju je dao na ročištu za glavnu raspravu redoviti sudovi su cijenili i prihvatili navodeći da je jasan, neproturječan kao i da je dan u okviru pravila struke. Navedeni vještak je u svom nalazu i mišljenju pri kojem je ostao i prilikom saslušavanja od strane prvostupanjskog suda pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o tekstu vrlo neprijatnog i kompromitirajućeg sadržaja, koji narušava dostojanstvo, ugled i čast svakog prosječnog čovjeka čime se ruši ugled osobe o kojoj je riječ. Dakle, proizlazi da su redoviti sudovi prilikom dosuđivanja novčane naknade dali dovoljne i relevantne argumente koji opravdavaju miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, te da je predmetna „sankcija“ proporcionalna zakonitom cilju koji se želio postići. Stoga Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete tužitelju u iznosu od 5.200,00 KM proporcionalna težini povrede njegova ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s člankom 10. Europske konvencije.

47. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redoviti sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.

48. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Ostali navodi

49. Apelanti su ukazali i na to da su im osporenim presudama povrijeđeni i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz članka II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje tih prava, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. S obzirom na zaključak u svezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe posebno analizirati navedena prava, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi tih prava također neutemeljeni zbog istih razloga kao u svezi s pravom na slobodu izražavanja.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama redovitih sudova naloženo apelantima da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužitelja na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede pravo iz članka II/3.e) i g) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 9. Europske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuje za iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neutemeljeni budući da su razlozi i opravdanja koje su dali redoviti sudovi za miješanje u prava apelanata relevantni i dovoljni i nije bilo proizvoljnosti glede toga.

52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman