Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3858/12 (B. R., M. B., Z. D., E. Č. i Z. B.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Zakup
  • Ponavljanje postupka
  • Žalba
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanski postupak
  • Izuzeće
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3858/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3858/12, rješavajući apelaciju B. R. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. R., M. B., Z. D., E. Č. i Z. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000408 12 Rev2 od 7. augusta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 000408 10 Gž 2 od 21. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 58 0 P 000408 09 P 2 od 30. augusta 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. R., M. B., Z. D., E. Č.

i Z. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 OP 000408 12 Gvlž od 27. decembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 000408 12 Gvl od 13.

novembra 2012. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. R., M. B., Z. D., E. Č. i Z. B. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dušanka Šoljić- Ćorić, advokatica iz Mostara, podnijeli su 7. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000408 12 Rev2 od 7. augusta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000408 10 Gž 2 od 21.decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 58 0 P 000408 09 P 2 od 30. augusta 2010. godine.

2. Apelanti su podneskom od 11. februara 2013. godine dopunili apelaciju i osporili Rješenje Kantonalnog suda broj 58 OP 000408 12 Gvlž od 27. decembra 2012. godine i Rješenje Općinskog suda broj 58 0 P 000408 12 Gvl od 13. novembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Dragana Brkića i Dragana Ćesića zatraženo je 29. jula 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. jula 2015. godine, Kantonalni sud 19. augusta 2015. godine, Općinski sud 25. augusta 2015. godine, a Dragan Brkić i Dragan Ćesić 10. augusta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv Dragana Brkića i Dragana Ćesića (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi) radi utvrđenja otkaza zakupa, predaje u posjed i isplate. U toku postupka tuženi su, uz odgovor na tužbu protiv apelanata, podnijeli protivtužbu radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu građenja, a u slučaju da sud odbije taj protivtužbeni zahtjev, predložili su da se usvoji sljedeći protivtužbeni zahtjev kojim od apelanata zahtijevaju isplatu 270.366,00 KM na ime prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi nekretnina, zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

7. Presudom Općinskog suda broj 07-58 P 000408 05 P od 8. marta 2007. godine, i to stavom I tačka 1. dispozitiva, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je 10. februara 2005. godine otkazan ugovor o zakupu, zaključen 22. januara 1994. godine između prednika apelanata i tuženih. Tačkom 2. stava I dispozitiva presude djelimično je usvojen drugi tužbeni zahtjev, pa su tuženi obavezani da apelantima isplate iznos od 59.820,00 KM, a odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi vrate u posjed i na slobodno raspolaganje nekretnine označene kao k. č. br. 59/98, u naravi dvorište površine 300 m s poslovnom zgradom na adresi Trg Tihomira Mišića bb Mostar (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Tačkom 3. stava I dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi na jednake dijelove prema ugovoru o zakupu na ime ugovorenih mjesečnih zakupnina od 300 KM za period od jula 1993. godine do januara 2005. godine isplate iznos od 34.500,00 KM. Tačkom 4. stava I dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu novčanih iznosa, počevši od 10. oktobra 2005. godine na ime korištenja tuđe stvari i neosnovanog bogaćenja, bliže navedenih u dispozitivu presude.

8. Stavom II dispozitiva presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih, pa je utvrđeno da su tuženi stekli pravo vlasništva po osnovu gradnje na jedinstvenom građevinskom objektu s tri posebna poslovna prostora i pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na kojoj je objekt sagrađen i koja mu služi za redovnu upotrebu.

9. Stavom III dispozitiva presude apelanti su obavezani da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 3.601,50 KM.

10. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda broj Gž-007-0-Gž-07-000405 od 29. juna 2007. godine prvostepena Presuda Općinskog suda broj 07-58 P 000408 05 P od 8. marta 2007. godine je potvrđena u cijelosti.

11. Odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine reviziju djelimično uvažio, nižestepene presude preinačio tako što je u stavu I tačka 1. dispozitiva presude utvrdio da je 10. februara 2005. godine otkazan ugovor o zakupu, zaključen 22. januara 1994. godine između prednika apelanata kao zakupodavaca i tuženih kao zakupoprimaca. Tačkom 2. stava I dispozitiva presude obavezani su tuženi da apelantima predaju u posjed i na slobodno raspolaganje predmetne nekretnine oslobođene od stvari i trećih osoba u roku od 30 dana. Tačkom 3. stava I dispozitiva presude obavezani su tuženi da apelantima isplate na ime zakupnine po ugovoru o zakupu ukupan iznos od 9.900,00 KM (period od 21. marta 2002. godine do 1. januara 2005. godine) sa zakonskom zateznom kamatom od 22. marta 2005. godine (dan podnošenja tužbe) pa do isplate, sve u roku od 30 dana od pravomoćne presude.

12. Tačkom 1. stava II dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi da apelantima isplate iznos od 59.820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. aprila 2006. godine do isplate. Tačkom 2. stava II dispozitiva presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi stekli pravo vlasništva po osnovu gradnje na jedinstvenom građevinskom objektu s tri poslovna prostora, te da su stekli pravo vlasništva na parceli na kojoj je objekt sagrađen i koja služi za redovnu upotrebu zgrade.

13. Stavom III dispozitiva presude ukinuta je drugostepena presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi od 10. oktobra 2005. godine, kao dana nastupanja posljedica pismenog otkaza ugovora o zakupu, na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist i neosnovano bogaćenje plate iznose bliže navedene u dispozitivu presude (stav I tačka 4. prvostepene presude) i u odnosu na odluku o troškovima postupka (stav III prvostepene presude). Stavom IV dispozitiva presude revizija je u ostalom dijelu odbijena.

14. Protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine tuženi su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu.

15. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1268/09 od 13. juna 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju tuženih, utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise jer nije odlučio u cijelosti o protivtužbenom zahtjevu tuženih.

16. U međuvremenu, prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1268/09, a nakon što je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine ukinuta drugostepena presuda Kantonalnog suda u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi od 10. oktobra 2005. godine na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist i neosnovanog bogaćenja plate iznose bliže navedene u dispozitivu presude (stav I tačka 4. prvostepene presude), Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-09-000 024 od 13. maja 2009. godine žalbu apelanata uvažio, prvostepenu presudu u dijelu kojim su apelanti potraživali novčani iznos na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist i neosnovanog bogaćenja ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. Također je ukinuta i odluka o troškovima postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da, s obzirom da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi otkaz ugovora o zakupu, da je odbio i tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi vrate u posjed i slobodno raspolaganje utuženu nekretninu (a kojim tužbenim zahtjevima apelanata je udovoljeno presudom Vrhovnog suda), prvostepeni sud uopće nije utvrđivao činjenično stanje vezano za tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade za korištenje tuđe stvari i neosnovano obogaćenje na ime ubiranja zakupnina u tom periodu, pa je potrebno da prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrdi sve relevantne činjenice neophodne za odlučivanje o ovom tužbenom zahtjevu apelanata da bi mogao odlučiti o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.

Osporene presude

17. U ponovljenom postupku, provedenom u postupku izvršenja prethodne presude Vrhovnog suda u dijelu kojim je odlučivano o potraživanju apelanata vezanom za korištenje tuđe stvari u svoju korist i neosnovano bogaćenje, odnosno u izvršenju rješenja Kantonalnog suda od 13. maja 2009. godine, Općinski sud je Presudom broj P 58 0 P 000408 09 P 2 od 30. augusta 2010. godine (stav I) djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta, te je prvotuženi obavezan apelantima platiti mjesečni iznos od po 800,00 KM za period od 10. februara 2005. godine do 1. decembra 2009. godine i iznos od po 600,00 KM mjesečno za period od 10. februara 2005. godine do 1. juna 2009. godine (dakle za dva poslovna prostora), sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 15-tog dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate, a drugotuženi mjesečno po 250,00 KM za period od 10. februara 2005. godine do 1. jula 2007. godine, a od 1. jula 2007. godine pa do 1. juna 2009. godine mjesečno po 700,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 15-tog dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženim naloži da predmetne nekretnine vrate u prvobitno stanje na način da poslovnu zgradu vrate u površinu od 160 m , dvorište u površinu od 181 m , uz uklanjanje svih uređaja i opreme iz zgrade i dvorišta i dovođenja u oblik i gabarite prikazane na parceli novog premjera prema skici vještaka geometra Azre Ćeranić od 25. februara 2010. godine, koja se proglašava sastavnim dijelom presude u skladu s posjedovnim listom broj 367 ko Mostar II. Stavom II prvostepene presude djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih, pa su apelanti obavezani tuženim isplatiti iznos od 214.282,26 KM na ime građevinske cijene objekta koji se nalazi na nekretnini kč. 59/98 iz zk. uloška 5314 ko Mostar (novi 4418 ko Mostar) sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 17. maja 2005. godine pa do isplate, a s preostalim dijelom preko dosuđenog tuženi su odbijeni. Stavom III presude tuženi su obavezani naknaditi apelantima troškove parničnog postupka u iznosu od 5.552,44 KM.

18. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je, odlučujući o postavljenim zahtjevima tužbe i protivtužbe, pošao od toga da je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine pravomoćno presuđeno da su prednici apelanata s tuženim zaključili ugovor o zakupu 22. januara 1994. godine sa svim pravima i obavezama propisanim odredbama čl. od 14. do 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 2/87, 30/90, Službeni list RBiH broj 3/93) i da je ugovor istekao 22. januara 2004. godine, od kada se smatra produženim na neodređeno vrijeme, te da je prestao otkazom ugovora o zakupu od strane apelanata s danom 10. februar 2005. godine, u skladu s članom 33. stav 1. i članom 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Uvidom u navedeni ugovor o zakupu, Općinski sud je utvrdio da je predmet zakupa poslovni objekat u Mostaru na Balinovcu k. č. 59/89 i dvorište 300 m (član I), a članom VI je utvrđena zakupnina od 300 DEM mjesečno, dok je članom V propisano da ugovor počinje teći kada se predmetni poslovni objekat stavi u poslovnu funkciju.

19. Općinski sud je našao djelimično osnovanim tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi od 10. februara 2005. godine, kao dana nastupanja posljedice otkaza ugovora o zakupu, pa do stupanja u posjed 1. juna 2009. godine za prostor „Mozart“ na ime naknade po osnovama korištenja tuđe stvari u svoju korist isplate ukupan iznos od 170.200,00 KM. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da nesumnjivo proizlazi dokazanim da su tuženi, po prestanku ugovora o zakupu od 22. januara 1994. godine, poslovni prostor apelanata, sad rekonstruiran i dograđen s tri odvojena poslovna prostora koji čini jednu cjelinu, bez pravnog osnova upotrebljavali u svoju korist bez plaćanja bilo kakve naknade. Istaknuto je da je odredbom člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Otkazom ugovora o zakupu od 22. januara 1994. godine prestali su i ugovori o podzakupu (član 590. ZOO), a tuženi nisu ni imali saglasnost apelanata za izdavanje njihovog poslovnog prostora jer to u ugovoru o zakupu poslovnog prostora mora biti izričito određeno prema odredbi člana 24. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, iako poštenje ili savjesnost nije od značaja jer u svakom slučaju nastaje obaveza za naknadu koristi od upotrebe. Na taj način tuženi su se neosnovano obogatili za visinu zakupnine koju bi plaćali za navedene poslovne prostore u periodu od prestanka ugovora o zakupu 10. februara 2005. godine do predaje u posjed 1. juna 2009. godine za „Lager rasvjetu“ i „Ljekarnu Milas“, odnosno 1. decembra 2009. godine za slastičarnu „Mozart“ i u tom dijelu je Općinski sud ocijenio da je osnovan zahtjev apelanata, a visinu zakupnine je odredio prema visini ugovorenih podzakupnina jer one predstavljaju prosječne tržišne zakupnine za predmetne prostore u navedeno vrijeme. Na dosuđene iznose Općinski sud je apelantima dosudio kamate u skladu s čl. 277. i 324. stav 2. ZOO, od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

20. Općinski sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da tuženi predmetnu nekretninu vrate u prvobitno stanje s obzirom da su apelanti propustili da u roku od tri godine od završetka izgradnje istaknu ovaj zahtjev. Osim toga, istaknuto je da su apelanti, ranijom tužbom od 22. marta 2005. godine, postavili tužbeni zahtjev da im tuženi vrate u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu kč. 59/98 i poslovnu zgradu izgrađenu na kč. 59/98, kojem je udovoljeno i pravomoćno presuđeno Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine na osnovu koje su apelanti ušli u posjed predmetnih nekretnina 1. juna 2009, odnosno 1. decembra 2009. godine, pa su iscrpili svoje pravo izbora u smislu člana 28. stav 5. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i stoga im ne pripada pravo da traže i dovođenje u prvobitno stanje predmetnog poslovnog objekta.

21. U odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženih da im apelanti naknade 300.000,00 KM na ime prosječne građevinske cijene objekta koji se nalazi na nekretnini kč. 59/98, Općinski sud je pošao od osnovnog i dopunskog nalaza vještaka građevinske struke Nenada Krčuma prema kojem rekonstrukcija ranije devastiranog građevinskog objekta apelanata i dogradnja objekata slastičarne i apoteke predstavljaju radove takvog obima da se prema građevinskim standardima i shvaćanjima koja vladaju u prometu smatra novim objektom. Općinski sud je smatrao da se u odnosu na ovaj zahtjev ne može primijeniti odredba čl. 30. i 28. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno odredbe čl. od 44. do 47. navedenog zakona, uz napomenu da i nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 30. tog zakona kojim se traži kumulativno nesavjesnost i graditelja i vlasnika zemljišta, a u konkretnom slučaju postoji samo nesavjesnost graditelja (kako je pravomoćno utvrđeno presudom Vrhovnog suda od 19. februara 2009. godine). Također, po mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju se nije mogla primijeniti ni odredbe člana 223. ZOO koja regulira odnos poslovođe bez naloga jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 220. ZOO da dogradnja poslovnih prostora od strane tuženih predstavlja posao koji nije trpio odlaganje. Polazeći od pravomoćne presude Vrhovnog suda od 19. februara 2009. godine da je među strankama postojao ugovor o zakupu, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju, budući da Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao lex specialis to ne regulira, ima primijeniti odredba člana 585. stav 5. ZOO koja propisuje da zakupodavac može zadržati dodatke koje je zakupac učinio na stvari ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja. Visinu dosuđenog iznosa tuženim od 214.282,26 KM Općinski sud je utvrdio na osnovu procjene vrijednosti objekta navedenog vještaka, dok je tužene odbio s preostalim dijelom kao neosnovanim i previsoko postavljenim. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata da nije bilo osnova raspravljati o ovom zahtjevu kao eventualnom protivtužbenom zahtjevu. Općinski sud je istakao da su tuženi, u odgovoru na tužbu 17. maja 2005. godine, postavili i ovaj eventualni zahtjev, tražeći da sud o njemu odluči ako nađe da nije osnovan zahtjev prije njega da se utvrdi da su vlasnici predmetnog građevinskog objekta i zemljišta na kojem je objekat sagrađen, u skladu s članom 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) (eventualna ili supsidijarna kumulacija – radi se o takvim zahtjevima koji su u takvom međusobnom odnosu da se može usvojiti samo jedan zahtjev jer se međusobno isključuju). Kako je Općinski sud našao osnovanim prvi protivtužbeni zahtjev da se po osnovu gradnje utvrdi da su tuženi vlasnici predmetnog jedinstvenog građevinskog objekta s tri poslovna prostora i zemljišta na kojem je objekat sagrađen, to se o eventualnom zahtjevu za isplatu prosječne građevinske cijene objekta u presudi Općinskog suda donesenoj u ranijem postupku 8. januara 2007. godine nije ni odlučivalo jer je dalje raspravljanje o njemu postalo bespredmetno. Budući da je Vrhovni sud, u svojoj presudi od 19. februara 2009. godine, odbio protivtužbeni zahtjev tuženih da se utvrdi da su tuženi stekli pravo vlasništva po osnovu gradnje na građevinskom objektu i zemljištu na kojem je objekat sagrađen, preostalo je odlučiti o zahtjevu tuženih za isplatu sada preinačenog iznosa od 300.000,00 KM kao eventualnom zahtjevu.

22. Općinski sud nije prihvatio novi eventualni zahtjev apelanata koji su oni istakli na pripremnom ročištu u ponovljenom postupku da se tuženim naloži da uz pomoć vještaka finansijske struke polože račun apelantima prikazom obračuna ulaganja i nužnih troškova u poslovni objekat apelanata, ulaganja u povećanje vrijednosti nekretnine, te troškove održavanja, sve kao poslovođa bez naloga ili zakupci, te da uz pomoć istog vještaka izvrše obračun ubiranih plodova, odnosno svih prihoda koje su prisvojili iz neovlaštenog upravljanja nekretninama, što uključuje ubrane podzakupnine, te prihod od djelatnosti slastičarne „Mozart“ s baštom za vrijeme trajanja zakupa, te da nakon izvršenog preboja potraživanja po oba obračuna vrate iznos koji se pokaže kao razlika u roku od 30 dana od dana polaganja obračuna sa zakonskom zateznom kamatom od 14. januara 2010. godine, kao dana postavljanja zahtjeva, do isplate pod prijetnjom izvršenja. Općinski sud je istakao da ovaj tužbeni zahtjev nije postavljen u smislu člana 53. stav 2. tačka 4. ZPP-a. Općinski sud je naveo da tužbeni zahtjev može glasiti na utvrđenje postojanja ili nepostojanja nekog prava ili istinitosti, odnosno neistinosti neke isprave (deklaratorni) ili tražiti promjenu nekog stanja (konstitutivni) ili tužbom tražiti nalaganje, davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje (kondemnatorni), a ovaj eventualni zahtjev apelanata ne predstavlja nijedan od navedenih. Ovakav zahtjev predstavlja prijedlog sudu da od tuženih pribavi određene isprave u skladu s odredbom člana 135. ZPP-a, ali u tom pravcu neodređeno bez navođenja koje su to isprave, dok je u preostalom dijelu prijedlog za finansijsko vještačenje, ali izvan konteksta odredbi čl. 147. i 148. ZPP-a jer se predmet i obim vještačenja ne smije osvrtati na pravne aspekte spora, što može biti samo predmet odluke. Na taj način apelanti ni podneskom od 26. januara 2010. godine nisu uredili treći tužbeni zahtjev kako je od njih traženo rješenjem Općinskog suda od 18. januara 2010. godine, pa je ovaj preinačeni tužbeni zahtjev odbačen. Osim toga, Općinski sud je naveo da se u slučaju korištenja tuđeg imanja bez saglasnosti vlasnika može tražiti samo odgovarajuća naknada u visini zakupnine prema uvjetima prometa u datom kraju i vremenu, ali ne i polaganje računa u vidu samostalnog tužbenog zahtjeva.

23. U toku postupka pred Općinskim sudom apelanti su podnijeli zahtjev za izuzeće sutkinje zbog sumnje u njezinu nepristrasnost koja se očituje u činjenici da je uređujuća sutkinja postupala i u prvom stepenu po tužbi i protivtužbi u ovom predmetu, te da je o predmetu spora stekla određena uvjerenja, navodeći da su njezini stavovi i stečena uvjerenja stranama u postupku poznati kroz prvostepenu presudu. Rješenjem broj 07 58 P 000408 05 P od 22. juna 2009. godine predsjednik Općinskog suda je odbio zahtjev apelanata kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je istaknuto da činjenica da je uređujuća sutkinja ranije postupala u ovom predmetu, sama za sebe, nije razlog za izuzeće sutkinje, te je ukazano da je odredbom člana 49. stav 1. tačka b. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, koji je donio VSTVBiH, izričito propisano: „ [...] Predmeti u kojima je odluka ukinuta i vraćena na ponovno postupanje raspoređuju se u rad istom sudiji ... koji je postupao u predmetu.“

24. Prvostepenim rješenjem istog suda, isti broj od 29. oktobra 2010. godine stavom prvim, odbačen je prijedlog apelanata za naknadno određivanje roka za žalbu, a stavom drugim odbačen je prijedlog apelanata za povrat u prijašnje stanje od 5. oktobra 2010. godine kao neblagovremen.

25. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 000408 10 Gž 2 od 21. decembra 2011. godine stavom prvim žalba apelanata, izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 58 0 P 000408 09 P2 od 30. augusta 2010. godine, odbačena je kao neblagovremena. Stavom drugim presude žalba apelanata, izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 000408 09 P 2 od 29. oktobra 2010. godine, odbijena je kao neosnovana. Stavom trećim i četvrtim presude žalba tuženih je djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu jedan izreke je preinačena tako da je u odnosu na prvotuženog tužbeni zahtjev odbijen. Stavom pet presude žalba tuženih je djelimično uvažena, prvostepena presuda u stavu dva izreke je preinačena na način da su apelanti obavezani isplatiti tuženim na ime građevinske cijene objekta koji se nalazi na nekretnini kč. 59/98 iz zk. uloška broj 5314 ko Mostar (novi broj 4418 ko Mostar) iznos od 286.198,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. maja 2005. godine pa do isplate. Stavom šest presude žalba tuženih je u ostalom dijelu odbijena, a stavom sedam presude odluka o troškovima postupka preinačena tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

26. Kantonalni sud je, prije svega, istakao da je žalba apelanata odbačena kao neblagovremena na osnovu odredbi člana 224. stav 1. ZPP-a, te je naveo da je pregledom spisa nesumnjivo utvrdio da su punomoćnici parničnih stranaka na glavnoj raspravi, održanoj 21. juna 2010. godine, obaviješteni da će odluka biti donesena 30. augusta 2010. godine, kada su je stranke dužne preuzeti u zgradi suda i od kada počinje teći rok za žalbu. Punomoćnici parničnih strana potpisali su svojim vlastoručnim potpisom navedeni zapisnik s glavne rasprave. S obzirom na navedenu uputu, posljednji dan za izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude bila je srijeda 29. septembar 2010. godine, do 24,00 sati. Međutim, kako je punomoćnica apelanata žalbu protiv prvostepene presude predala lično pred Općinskim sudom u četvrtak 30. septembra 2010. godine, a što je vidljivo iz potvrde o prijemu dokumenta Općinskog suda od 30. septembra 2010. godine, to je žalba izjavljena nakon zakonom propisanog roka za izjavljivanje žalbe, te ju je Kantonalni sud kao neblagovremenu odbacio, primjenom odredbi člana 224. stav 1. ZPP-a.

27. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata u odnosu na rješenje kojim je prvostepeni sud odbio prijedlog za naknadno određivanje - produženje roka za žalbu, odnosno odbacio prijedlog za povrat u prijašnje stanje od 5. oktobra 2010. godine kao neblagovremen. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je podneseni prijedlog za povrat u pređašnje stanje neblagovremen s obzirom da je trebao biti podnesen u subjektivnom roku od osam dana od dana saznanja za propuštenu radnju, pa s obzirom da je dan saznanja za propuštenu radnju 30. august 2010. godine, a prijedlog za povrat podnesen 5. oktobra 2010. godine, što je također vidljivo iz potvrde o prijemu dokumenta prvostepenog suda, prijedlog za povrat u prijašnje stanje je stoga podnesen neblagovremeno, te ga je kao takvog valjalo i odbaciti.

28. Kantonalni sud je u obrazloženju presude dalje naveo da je tokom prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je predmet ugovora o zakupu, zaključenog između parničnih stranaka, bio poslovni prostor površine 63 m , što danas na licu mjesta predstavlja poslovni prostor „Lager-rasvjeta“. Prednici apelanata su s tuženima zaključili ugovor o zakupu 22. januara 1994. godine u kojem su ugovorili svoja prava i obaveze (čl. od 14. do 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Navedeni ugovor je istekao 22. januara 2004. godine, od kada se smatrao produženim na neodređeno vrijeme, te je prestao otkazom o zakupu od strane apelanata s danom 10. februarom 2005. godine, što je u skladu s odredbom člana 26. i člana 33. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Također je nesumnjivo utvrđeno da su tuženi uz objekat „Lager-rasvjeta“, a koji je bio predmet ugovora o zakupu, dogradili još dva poslovna prostora, i to slastičarnu „Mozart“ površine 109,16 m s ljetnom baštom površine 166 m i „Ljekarnu Milas“ površine 66,85 m , tako da objekat predstavlja tri odvojena poslovna prostora koji svaki za sebe predstavlja posebnu građevinsku cjelinu, a koju činjenicu je u svom nalazu i mišljenju i iskazu datom na ročištu 21. juna 2010. godine potvrdio vještak građevinske struke Nenad Krčum. Također je navedeno da je nesporno da su tuženi predali u posjed apelantima sva tri poslovna prostora.

29. Kantonalni sud je smatrao da su osnovani žalbeni navodi tuženih da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe člana 585. stav 5. ZOO, kojim je propisano da zakupodavac može zadržati dodatke koje je zakupoprimac učinio na stvari ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja. Po mišljenju Kantonalnog suda, dogradnja dva poslovna prostora, uz postojeći poslovni prostor, koji je bio predmet ugovora o zakupu, ne može se smatrati dodacima koji su učinjeni na zakupljenoj stvari jer dograđena dva nova poslovna prostora čine posebne građevinske cjeline, njihova ukupna površina je tri puta veća od poslovnog prostora koji je bio predmet zakupa i gradnja ta dva nova poslovna prostora ne može se smatrati dodacima zakupljene stvari s obzirom da se ti dodaci moraju nalaziti u samoj zakupljenoj stvari. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, apelantima ne može pripadati pravo na naknadu za korištenje tuđe stvari u odnosu na dva poslovna prostora, slastičarnu „Mozart“ i „Ljekarnu Milas“ jer ovi prostori nikada nisu bili vlasništvo niti posjed apelanata, već se radi o novoj stvari koju su tuženi izgradili svojim sredstvima, ali kojima ne pripada pravo da ih zadrže jer su bili nesavjesni graditelji. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je prvostepenu presudu u stavu jedan izreke preinačio tako da je u odnosu na prvotuženog tužbeni zahtjev odbijen.

30. Kantonalni sud je smatrao da su djelimično osnovani žalbeni navodi tuženih koji se odnose na isplatu, odnosno utvrđivanje građevinske cijene objekta koji se nalazi na nekretnini kč. 59/98. Po ocjeni Kantonalnog suda, pogrešno je prvostepeni sud odbio dosuditi tuženima iznos od 21.964,69 KM, odnosno 10% na ime devastacije. Kantonalni sud je u tom smislu istakao da je vještak građevinske struke Nenad Krčum, koji je u svom prvobitnom nalazu i mišljenju istakao da je poslovni prostor uništen i devastiran, te da mu je potrebna popravka u navedenom iznosu, revidirao svoj nalaz i mišljenje u pismenoj dopuni od 25. maja 2010. godine, ističući da poslovni prostor nije uništen i devastiran, već da je u navedenom potrebno samo izvršiti bojenje zidova i drvenih obloga, a što spada u redovno održavanje objekta i što ne može utjecati na građevinsku vrijednost objekta. Vještak je zbog toga odustao od građevinskih nedostataka, tj. devastacije od 10% ili iznosa od 21.964,69 KM, pa je Kantonalni sud prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio i dosudio tuženima iznos od 21.964,69 KM.

31. Kantonalni sud je također ocijenio da je, suprotno stavu prvostepene presude, osnovan zahtjev tuženih za isplatu građevinske vrijednosti izgrađenog mosta preko Radobolje i uređenje partera u iznosu od 16.600,00 KM, te potpornih zidova i korita u iznosu od 20.000,00 KM. Kantonalni sud je naveo da se vještak građevinske struke izjasnio da izgrađeni most i korito služe za redovnu upotrebu poslovnog prostora jer se preko mosta upravo dolazi u ljetnu baštu slastičarne „Mozart“, pa je on sastavni dio objekta i služi apelantima za dolazak u njihove poslovne prostore. Vještak je također istakao da izgradnja mosta preko rijeke Radobolje, kao i korita rijeke i potpornih zidova predstavljaju troškove uređenja zemljišta i osiguranje objekta, što je u obavezi svaki graditelj u skladu s odredbom člana 64. stav 1. tačka 7. Zakona o prostornom uređenju HNK. Zbog toga je Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio i u ovom djelu i tuženima dosudio na ime građevinske vrijednosti izgrađenog mosta preko rijeke Radobolje i uređenja partera iznos od 16.000,00 KM, te na ime izgradnje potpornih zidova i korita iznos od 20.000,00 KM. Također je, po mišljenju Kantonalnog suda, osnovan i žalbeni navod tuženih da prvostepeni sud nije trebao odbiti amortizaciju u vrijednosti od 12%. Naime, vještak građevinske struke je u svom nalazu i mišljenju, a i saslušan na glavnoj raspravi, istakao da je amortizacija u građevinskoj vrijednosti takva kategorija čiju stopu on kao vještak određuje, a da sud donosi odluku da li se ta amortizacija uračunava ili ne od građevinske vrijednosti objekta. Kantonalni sud je ocijenio da su tuženi pravilno u izjavljenoj žalbi istakli da se amortizacija objekta uračunava samo kod izračuna tržišne vrijednosti objekta koja predstavlja iznos koji su tuženi uložili u izgradnju poslovnih objekata, te na ovu građevinsku vrijednost ne utječe starost objekta, odnosno amortizacija. Stoga je Kantonalni sud prvostepenu presudu i u ovom dijelu preinačio i tuženim dosudio 12% amortizacije objekta, koji iznos je prvostepeni sud u pobijanoj presudi odbio.

32. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u odluci o troškovima postupka, odlučivši da svaka strana snosi svoje troškove postupka pri čemu je imao u vidu troškove parničnog postupka koje su imali apelanti, troškove postupka koje su imali tuženi, kao i uspjeh parničnih stranaka u predmetnom postupku, te se pozvao na odredbu člana 235. stav 3. ZPP-a.

33. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 12 Rev2 od 7. augusta 2012. godine revizija apelanata je odbačena u odnosu na stav 2. izreke drugostepene presude. Revizija je djelimično uvažena i drugostepena presuda je preinačena u odnosu na st. 3. i 4. izreke drugostepene presude i u tom dijelu žalba tuženih je odbijena i prvostepena presuda u stavu 1. izreke potvrđena (u dijelu kojim je prvotuženi obavezan da apelantima za utužene periode za dva poslovna prostora plati novčane iznose precizirane za svaki mjesec ponaosob). U ostalom dijelu (st. 1, 5, 6. i 7. izreke drugostepene presude) revizija je odbijena.

34. Obrazlažući zbog čega je odbačena revizija u odnosu na stav 2. izreke drugostepene presude kojom je odbijena kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 000408 09 P 2 od 29. oktobra 2010. godine, kojim je odbačen prijedlog apelanata za naknadno određivanje roka za žalbu protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud, svojim rješenjem od 29. oktobra 2010. godine, odbacio prijedlog apelanata za naknadno određivanje roka za žalbu izjavljenu protiv Presude prvostepenog suda broj P 58 0 P 000408 09 P 2 od 30. augusta 2010. godine i prijedlog apelanata za povrat u pređašnje stanje od 5. oktobra 2010. godine, a koje rješenje je potvrđeno drugostepenom presudom Kantonalnog suda od 21.decembra 2011. godine (stav dva izreke te presude). Istaknuto je da prema odredbi člana 254. stav 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepenog rješenja kojim je postupak pravomoćno završen. S obzirom da pobijana drugostepena presuda u dijelu kojim je potvrđeno rješenje prvostepenog suda o odbacivanju prijedloga za povrat u pređašnje stanje i prijedlog apelanata za naknadno određivanje roka za žalbu ne predstavlja odluku koju ima u vidu odredba člana 254. stav 1. u vezi s članom 237. stav 1. ZPP-a jer tim rješenjima postupak nije pravomoćno završen, to protiv takve drugostepene odluke revizija nije dopuštena.

35. Vrhovni sud je također smatrao da je neosnovana revizija i u odnosu na stav 1. drugostepene presude kojom je žalba tužitelja odbačena kao neblagovremena. Vrhovni sud je istakao da je članom 185. stav 3. ZPP-a regulirano da „ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude“. Članom 203. stav 1. ZPP-a propisano je da protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude ako u ovom zakonu nije određen drugi rok, a stavom dva regulirano je da blagovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. Polazeći od utvrđenja nižestepenih sudova da je punomoćnik apelanata prisustvovao glavnoj raspravi održanoj 21. juna 2010. godine na kojoj je obaviješten da će se presuda u ovoj pravnoj stvari donijeti 30. augusta 2010. godine, kada su je stranke bile dužne preuzeti u zgradi suda, da u pouci o pravnom lijeku stoji da je rok za žalbu od dana donošenja presude, te da je izjavljenu žalbu protiv prvostepene presude apelant lično predao Općinskom sudu 30. septembra 2010. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana od dana donošenja prvostepene presude (zadnji dan bio 29. septembar 2010. godine), to je, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio član 185. st. 1, 2. i 3. u vezi s članom 203. i članom 213. ZPP-a kada je žalbu tužitelja odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je istakao da su prigovori apelanata da sud nije vršio provjeru kada je presuda dostavljena u pisarnu suda bez utjecaja na drugačije rješenje jer su to su razlozi činjenične prirode zbog kojih se revizija ne može izjavljivati.

36. Vrhovni sud je također smatrao da je revizija neosnovana i u odnosu na stav 5, 6. i 7. drugostepene presude kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu (kojim su apelanti obavezani isplatiti tuženim precizirani iznos na ime građevinske cijene objekta) i troškovima postupka.

37. Vrhovni sud je istakao da je nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine u odnosu na ukinuti dio drugostepene presude, Kantonalni sud Rješenjem broj 007-0-GŽ-09-000-024 od 13.05.2009. godine žalbu apelanata i ostalih tužitelja uvažio, prvostepenu presudu u dijelu potraživanja apelanata i ostalih tužitelja radi isplate novčanog iznosa na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist i neosnovanog obogaćenja ukinuo i u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno postupanje.

38. Dalje je navedeno da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, rješavajući apelaciju tuženih, svojom Odlukom broj AP 1268/09 od 13. juna 2012. godine ukinuo Presudu Vrhovnog suda Federacije broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine „iz razloga što nije odlučio o podrednom protivtužbenom zahtjevu tuženih“.

39. Vrhovni sud je dalje naveo da, nakon što je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu u navedenom dijelu, u ponovnom postupku prvostepeni sud je, pored odlučivanja o ukidnom dijelu tužbenog zahtjeva (koji se odnosi na korištenje tuđe stvari i neosnovano obogaćenje za period od 10. oktobra 2005. godine do predaje u posjed nekretnina apelantima), nakon provedenih dokaza odlučio i o protivtužbenom (supsidijarnom/eventualnom) zahtjevu tuženih s obzirom da su se tek tada stekli procesni uvjeti (član 55. stav 4. ZPP-a) za odlučivanje o njemu jer je pravomoćnom odlukom odbijen glavni (primarni) protivtužbeni zahtjev.

40. Vrhovni sud je dalje naveo da su na osnovu provedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da je ugovor o zakupu, zaključen 22. januara 1994. godine, otkazan 10. februara 2005. godine, da su tuženi i pored otkaza ugovora o zakupu bez pravnog osnova nastavili koristiti poslovne prostore tako što je prvotuženi kao zakupac izdavao u podzakup dva poslovna prostora, a drugotuženi jedan poslovni prostor, a za ugovorenu zakupninu, kako je to navedeno u stavu jedan izreke prvostepene presude, da su dva poslovna prostora koja su tuženi koristili i izdavali u podzakup predati tužiteljima 1. juna 2009. godine, a jedan 1. decembra 2009.godine, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su tuženi izvršili rekonstrukciju prostora, vlasništvo apelanata, koji je bio predmet zakupa tako što su srušili stari objekat i gradili novi, većih gabarita, u kojem su izgrađena tri poslovna prostora, da su tuženi imali saglasnost apelanata za rekonstrukciju tog objekta i dovođenje istog u upotrebno stanje, da nisu imali saglasnost za povećanje gabarita objekta, da objekat čini u naravi jednu cjelinu koja se sastoji od tri poslovna prostora, da je prosječna građevinska cijena izgrađenog objekta 286.198,80 KM, a po cijenama u vrijeme vještačenja s uređenjem zemljišta i prilaza.

41. Imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja da su tuženi svojim sredstvima gradili sporni objekat u vrijeme trajanja ugovora o zakupu na zemljištu, vlasništvo tužitelja, i po ocjeni Vrhovnog suda stekli su pravo na prosječnu građevinsku cijenu objekta u mjestu gdje se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke, u smislu člana 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a kako je to, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odlučio drugostepeni sud u svojoj odluci.

42. Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim prigovore revizije apelanata da tuženim ne pripada naknada za izgradnju mosta preko rijeke Radobolje, postavljanje potpornog zida u koritu rijeke jer su to, i po ocjeni Vrhovnog suda, radovi koji služe za osiguranje objekta i njegovu redovnu upotrebu.

43. Vrhovni sud je također smatrao da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada nije od građevinske cijene odbio amortizaciju objekta, s obzirom da apelantima pripada pravo na građevinsku vrijednost objekta u vrijeme donošenja presude, te da je u tom pravcu dao pravilne i potpune razloge.

44. Konačno, po ocjeni Vrhovnog suda neosnovani su i prigovori revizije koji se odnose na početak toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos protivtužbenog zahtjeva jer je kamata pravilno dosuđena od dana postavljanja zahtjeva. Činjenica da su tuženi tek 2009. godine predali objekat apelantima je, po mišljenju Vrhovnog suda, bez utjecaja na početak toka kamate za građevinsku vrijednost objekta jer apelantima za period nezakonitog korištenja objekta pripada pravo na naknadu koristi od tuženih koju su imali u tom periodu.

45. Vrhovni sud je ispitao i odluku o troškovima postupka i ocijenio da je ona pravilno donesena i da bez obzira na predmetno preinačenje dijela presude uspjeh stranaka se neznatno promijenio, pa nije bilo potrebe odluku mijenjati (član 397. stav 2. u vezi s članom 386. stav 2. ZPP-a).

46. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da apelantima ne pripada pravo na naknadu za korištenje tuđe stvari u odnosu na dva poslovna prostora koja je koristio prvotuženi, ocjenjujući da se radi o novoj stvari koju su tuženi izgradili svojim sredstvima i da apelanti nisu bili vlasnici, a ni tuženi nisu stekli vlasništvo na njima. Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke jasno i nedvosmisleno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenom građevinskom objektu koji ima tri poslovna prostora, a koji je vlasništvo apelanata, pa se u konkretnom slučaju radi o upotrebi tuđe stvari u smislu člana 219. ZOO. S obzirom da su tuženi tuđu stvar upotrijebili u svoju korist i poslije otkaza ugovora o zakupu (što je predstavljalo izričito protivljenje apelanata), to apelantima pripada pravo na naknadu koristi koju su tuženi imali izdavanjem poslovnih prostora (visina zakupnine) vlasništvo apelanata nakon otkaza ugovora o zakupu do predaje u posjed tih poslovnih prostora tužiteljima (član 31. stav 1. i član 45. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u vezi s čl. 219. i 210. ZOO).

47. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

48. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 000408 12 Gvl od 13. novembra 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 OP 000408 12 Gvlž od 27. decembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanata za ponavljanje postupka u kojem je Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 012735 10 Rsž od 21. decembra 2010. godine žalba tuženog odbijena kao neosnovana i prvostepena Presuda Općinskog suda broj 07 58 0 Rs 012735 06 P od 17. augusta 2010.godine potvrđena.

49. U obrazloženjima rješenja je navedeno da Odluka Ustavnog suda BiH AP 1268/09 ne može biti razlog za ponavljanje postupka u smislu člana 255. stav 1. tačka 6. ZPP-a jer odluka Ustavnog suda BiH ne predstavlja novu činjenicu, odnosno novi dokaz u smislu člana 255 stav l. tačka 6 ZPP-a. Također je ukazano da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv Presude Kantonalnog suda 000408 10 Gž 2 od 21. decembra 2011. godine donio Presudu broj 00408 12 Rev 2 7. augusta 2012. godine, te da iz obrazloženja ove revizione odluke proizlazi da je Vrhovni sud imao u vidu Odluku Ustavnog sud BiH AP 1268/09 od 13. juna 2012. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

50. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te su se pozvali na zabranu diskriminacije zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.

51. Apelanti ističu da su osporene odluke nezakonite, prvenstveno zbog toga što su donesene u postupku koji je uslijedio nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 19. februara 2009. godine, koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 1268/09 od 13. juna 2012. godine. Naime, po shvatanju apelanata, s obzirom da je navedena odluka Vrhovnog suda ukinuta, dejstvo odluke Ustavnog suda se odnosi i na ukidni dio presude Vrhovnog suda, pa zaključuju da su odluke donesene u ponovljenom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom nezakonite. Također ističu da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nisu poštovani stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda.

52. Apelanti nadalje ističu da im je u predmetnom postupku uskraćeno pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek jer je njihova žalba Kantonalnom sudu odbačena kao neblagovremena zbog, po njihovom shvaćanju, pogrešne primjene odredaba ZPP-a, odnosno odbijen im je zahtjev za povrat u prijašnje stanje.

53. Apelanti također smatraju da im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, te navode da je ista sutkinja donijela osporenu prvostepenu odluku kao i raniju prvostepenu odluku koja je ukinuta, te da je favorizirala tužene u postupku, što se ogleda, između ostalog, u tome što Općinski sud nije prihvatio novi eventualni zahtjev apelanata koji su oni istakli na pripremnom ročištu u ponovljenom postupku.

54. Konačno, apelanti smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo na njihovu štetu prilikom utvrđivanja visine koristi koju su tuženi stekli korištenjem imovine apelanata i koju su obavezani da naknade apelantima, odnosno prilikom utvrđivanja vrijednosti objekata koje su tuženi izgradili na zemljištu apelanata i koji su predati apelantima u posjed.

55. Na taj način, po mišljenju apelanata, osporenim presudama je došlo do nezakonitog miješanja u njihovo pravo na imovinu.

56. Apelanti navode i da su diskriminirani, ali taj navod nisu posebno obrazlagali.

b) Odgovor na apelaciju

57. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena prava apelanata garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

58. Tuženi su u odgovoru na apelaciju interpretirali osporene presude, te zaključili da su pravilne i na zakonu zasnovane.

V.Relevantni propisi

59. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Vraćanje zakupljene stvari Član 585.

[...] (4) Ako je za vreme zakupa izvršio kakve promene na stvari, dužan je vratiti je u stanje u kome je bila kad mu je predata u zakup.

(5) On može odneti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njenog oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrednost u vreme vraćanja.

60. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

[...] (4) Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.

Član 31.

Pravo vlasništva na plodove koje stvar daje pripada vlasniku stvari.

Član 45.

[...] (2) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio.

61. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73705 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 53.

[...] (2) Tužba mora sadržavati:

1) osnovu nadležnosti suda, 2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

[...] Član 55.

[...] (3) U jednoj tužbi tužilac može istaći više zahtjeva protiv istog tuženog kada su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

[...] (4) Tužilac može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud prihvati sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Član 74.

(1) Tuženi može u odgovoru na tužbu a najkasnije na pripremnom ročištu podnijeti protivtužbu ako je zahtjev iz protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti ili ako se protivtužbom traži utvrđenje kojeg prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu.

[...] (4) Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući način se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 175. stav 2.

O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, [...] Član 176.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom. Član 185.

(1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.

(2) Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi.

(3) Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.

Član 203.

(1) Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude [...].

Član 250.

(1) Ako revizijski sud ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelomično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VI.Dopustivost

62. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

63. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 12 Rev2 od 7. augusta 2012. godine

64. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog broj 58 0 P 000408 12 Rev2 od 7. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu su apelanti primili 10. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

65. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 58 OP 000408 12 Gvlž od 27. decembra 2012. godine

66. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

67. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

68. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 58 OP 000408 12 Gvlž od 27. decembra 2012. godine odnose isključivo na postupak u kojem se odlučivalo o njihovom prijedlogu za obnovu pravomoćno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, u načelu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi, u smislu autonomnog značenja tog pojma, o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata (o kojim je odlučeno osporenim presudama) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

VII.Meritum

69. Apelanti pobijaju navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

70. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

71. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

72. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih osoba koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine).

73. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata i protivtužbenom zahtjevu tuženih, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

74. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

75. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

76. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetu detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata da im tuženi od 10. februara 2005. godine, kao dana nastupanja posljedice otkaza ugovora o zakupu, pa do stupanja u posjed 1. juna 2009. godine za predmetne nekretnine na ime naknade po osnovama korištenja tuđe stvari u svoju korist isplate naknadu za korištenje tuđe stvari u iznosima utvrđenim prvostepenom presudom, odnosno o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženih da im apelanti isplate prosječnu građevinsku cijenu spornog objekta koji su tuženi svojim sredstvima gradili u vrijeme trajanja ugovora o zakupu na zemljištu u vlasništvu apelanata, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i ZOO. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke jasno i nedvosmisleno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenom građevinskom objektu koji ima tri poslovna prostora, a koji je vlasništvo apelanata, te da se u konkretnom slučaju radi o upotrebi tuđe stvari u smislu člana 219. ZOO. S obzirom da su tuženi tuđu stvar upotrijebili u svoju korist i poslije otkaza ugovora o zakupu, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su tuženi stekli pravo na prosječnu građevinsku cijenu objekta u mjestu gdje se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke, u smislu člana 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

77. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

78. Ustavni sud također ne vidi proizvoljnost u odlukama sudova u pogledu blagovremenosti žalbe apelanata. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka i relevantnih odredbi ZPP-a nesumnjivo proizlazi da su apelanti žalbu podnijeli neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 30 dana od dana donošenja presude, a o datumu donošenja presude punomoćnik apelanata je obaviješten na glavnoj raspravi. Osim toga, suprotno navodima apelanata, ovakvim odlukama sudova, apelantima u konkretnom slučaju nije ograničeno pravo na pristup sudu s obzirom da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoje navode u drugostepenom postupku kroz odgovor na žalbu tuženih, te im je također bilo omogućeno da izjave reviziju Vrhovnom sudu, što su apelanti i učinili. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pristup sudu neosnovani.

79. Apelanti dalje navode da je sutkinja Općinskog suda Nada Hamović- Kovačević u istoj pravnoj stvari već odlučivala, zbog čega smatraju da se radi o sudu koji nije nezavisan i nepristrasan.

80. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost.

81. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o pristrasnosti zasnivaju isključivo na tome da je ista sutkinja Općinskog suda sudila u prvostepenom postupku u kojem je donesena Presuda Općinskog suda broj 07-58 P 000408 05 P od 8. marta 2007. godine, kao i u ponovljenom postupku, nakon što je rješenjem Kantonalnog suda djelimično ukinuta navedena prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, te donijela Presudu broj P 58 0 P 000408 09 P 2 od 30. augusta 2010. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je sutkinja Općinskog suda Nada Hamović-Kovačević učestvovala u predmetu apelanata kao sutkinja prilikom donošenja navedenih presuda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP-a propisano da „sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa“.

82. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmetnog slučaja kao nesporno proizlazi da se ne radi o navedenoj situaciji budući da proizlazi da vijeće, odnosno navedena sutkinja nije učestvovala u donošenju odluke nižeg suda, a zatim sudila, već se radi o učestvovanju iste sutkinje u donošenju odluka suda iste instance u dvije (prvostepene) faze istog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 971/10 od 10. aprila 2013. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na subjektivnu pristrasnost navedene sutkinje. Ovo stoga što se, kako je naprijed navedeno, subjektivna nepristrasnost pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže, što u konkretnom slučaju apelant nije učinio, jer sam pravni stav sudije s kojim se apelanti ne slažu ne može biti razlog za zaključak o subjektivnoj pristrasnosti navedene sutkinje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o pristrasnosti sutkinje Općinskog suda neosnovani.

83. Konačno, u vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su osporene odluke donesene u postupku koji je vođen nakon što je odlukom Ustavnog suda AP 1268/09 od 13. juna 2009. godine ukinuta presuda Vrhovnog suda od 19. februara 2009. godine, Ustavni sud podsjeća da se prema odredbama člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. S obzirom da je presudom Vrhovnog suda od 13. juna 2009. godine predmetni postupak završen samo u jednom dijelu, dok je u drugom dijelu drugostepena presuda ukinuta i u tom dijelu postupak ponovljen, presuda Vrhovnog suda od 19. februara 2009. godine je pred Ustavnim sudom ispitivana samo u dijelu u kojem su tuženi (koji su u tom postupku imali poziciju apelanata) došli do konačne odluke, odnosno samo u dijelu u kojem je postupak završen. Dakle, presuda Vrhovnog suda od 19. februara 2009. godine nije bila predmet odlučivanja u postupku pred Ustavnim sudom u dijelu u kojem je drugostepena presuda ukinuta, pa Odluka Ustavnog suda AP 1268/09 od 13. juna 2009. godine i nije mogla obuhvatiti i njen ukidni dio. Stoga su i ovi navodi apelanata neosnovani.

84. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nediskriminacija

85. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

86. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

87. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

88. U konkretnom slučaju apelanti se nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Međutim, apelanti, osim paušalnog navoda da su diskriminirani, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na dom, također, neosnovani.

Pravo na imovinu

89. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

90. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su i ovi navodi detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na član 13. Evropske konvencije imajući u vidu akcesornu prirodu ovog prava.

VIII.Zaključak

91. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene presude, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti su apelanti ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

92. Nema kršenja ni prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

93. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u parničnom postupku iz kojih je proistekla osporena odluka.

94. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

95. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman