Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5535/14 (S. K. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5535/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5535/14, rješavajući apelacije Senada Kamiša i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Senad Kamiš, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 338257 13 Rev od 7. oktobra 2014. godine;
Emina Suljkanović i Božo Purković, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014233 14 Gž od 28. septembra 2015. godine;
Fadil Eminagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 201353 14 Rev od 16. juna 2015.
godine;
Sandra Dragić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 170059 15 Gž od 16. oktobra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5535/14
1. Senad Kamiš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 338257 13 Rev od 7. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, podnesen radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada FBiH) da apelantu na ime naknade za odvojeni život za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da je potraživanje apelanta za isplatu naknade za odvojeni život, traženo za utuženi period, zastarjelo u smislu odredbe člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i člana 106. Zakona o radu, imajući u vidu da je tužba podnijeta sudu nakon proteka roka propisanog u navedenim članovima. Dalje se navodi, da apelantu predmetna naknada ne pripada ni po odredbi člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH, jer je apelant, kao profesionalno vojno lice, naredbom premješten u novo mjesto službe pa premještaj predstavlja mjesto rada apelanta, a ne privremeno upućivanje na rad u smislu člana 2. navedene Uredbe.
AP-4911/15
2. Emina Suljkanović i Božo Purković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 014233 14 Gž od 28. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, podnesen radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojim su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina – Ministarstvo sigurnosti BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu BiH) da isplati apelantima određeni novčani iznos na ime neisplaćenog dijela plate za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom. U svom obrazloženju Sud BiH navodi da su apelanti u konkretnom slučaju opredijelili tužbeni zahtjev na isplatu dodatka na platu u visini od 25% kako je propisano odredbom člana 19. stav 4. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH, iako taj posebni dodatak tek treba da bude utvrđen podzakonskim aktom, što bi podrazumijevalo da sud usvajanjem takvog zahtjeva odlučuje umjesto tužene. Dalje se navodi da su odredbom člana 26. stav 1. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH navedene institucije BiH, čiji zaposlenici imaju pravo na dodatak, jedino u zakonom predviđenoj proceduri propisanoj stavom 2. navedenog člana, odnosno da Vijeće ministara BiH na prijedlog budžetskih korisnika i uz prethodno mišljenje Ministarstva finansija i trezora BiH utvrđuje posebnim aktom dodatke za radna mjesta. Sud BiH konstatuje da sud nije ovlašten da utvrdi ko ima pravo na predmetnu naknadu i u kom procentu, jer je to u nadležnosti Vijeća ministara BiH.
AP-4927/15
3. Fadil Eminagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 201353 14 Rev od 16. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je preinačena presuda nižestepenog suda tako da je tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) obavezan apelantu da isplati na ime razlike plata, uvećanih za minuli rad za određeni vremenski period, određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da je (u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen), apelant, u spornom vremenskom periodu, zaključio novi ugovor o radu na osnovu odredaba Kolektivnog ugovora za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, odredaba Pravilnika o radu „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, nakon što je u ranijem vremenskom periodu došlo do promjene vlasničke strukture kapitala, od kada je tuženi privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, čime, zaključenjem novog ugovora o radu prestaju prava apelanta zasnovana ranijim ugovorom o radu. Dalje se navodi da je pripadajuća razlika za sporni period utvrđena primjenom Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, te da je saglasno odredbi člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, djelomično preinačena nižestepena odluka tako da je obavezana tužena na isplatu razlike plaće za sporni period u dosuđenom iznosu, odbijajući apelanta sa preostalim dijelom tog tužbenog zahtjeva. AP-5145/15
4. Sandra Dragić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Darko Vidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 170059 15 Gž od 16. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, podnesen radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojim je tražila da se obaveže tuženi („Ledenac“ d.o.o. Banja Luka) da na ime izgubljene zarade u određenom vremenskom periodu isplati apelantici određeni novčani iznos, kao i da uplati doprinose za utuženi period. U svom obrazloženju Okružni sud navodi da je presudom donesenom u prethodnom postupku (koji je pravosnažno okončan), poništeno rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu i tuženom naloženo da apelanticu vrati na rad, da je predmetna presuda postala pravosnažna, da je rok za dobrovoljno izvršenje činidbe tuženog iznosio 15 dana, tako da je istekom zadnjeg dana za dobrovoljno izvršenje činidbe, predmetna presuda stekla svojstvo izvršne isprave shodno odredbi člana 23. Zakona o izvršnom postupku. Dalje se navodi da je odredbom člana 215. Zakona o izvršnom postupku, propisano da se prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave, kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad, odnosno u službu, može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese, odnosno po isteku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi. Okružni sud konstatuje da se radi o prekluzivnom roku i propuštanjem navedenog roka dolazi se do gubitka samog prava vraćanja na rad, slijedom čega i prava na isplatu plata. Okružni sud zaključuje da kako je nesporno utvrđeno da apelantica po pravosnažnosti predmetne presude kojom je tuženi obavezan da apelanticu vrati na rad, nije podnosila prijedlog za izvršenje kojim bi tražila vraćanje na rad, to apelantici iz navedenih razloga, a shodno odredbi člana 215. Zakona o izvršnom postupku, ne pripada naknada na ime izgubljene plate za period donošenja prvostepene odluke kojim je ista vraćena na rad, odnosno za utuženi period.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5535/14.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Fadil Eminagić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman