Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1904/15 (M.R.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 244
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1904/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1904/15, rješavajući apelaciju M.R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. ožujka 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M.R.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku povrata u posjed stana u Sarajevu po apelantičinom zahtjevu od 5. lipnja 2002. godine, koji se trenutačno nalazi na rješavanju pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo.
Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da, sukladno članku 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po žurnom postupku donese odluku u predmetu broj 23- 04/II-23-182/02, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici M.R. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati M.R. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo i Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 21. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka pred upravnim tijelima i redovitim sudovima u predmetu vraćanja u posjed stana u Sarajevu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 29. srpnja 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Uprava je dostavila odgovor na apelaciju 14. kolovoza 2015. godine.
3. Od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je 1. prosinca 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je 8. prosinca 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4. Od Uprave i Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 11. veljače 2016. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelacije. Uprava je svoj odgovor dostavila 24. veljače 2016. godine, a Ministarstvo 25. veljače 2016. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 5. lipnja 2002. godine podnijela zahtjev za povrat stana u posjed u Aleji lipa broj 11/3.
7. Rješenjem Uprave broj 23-04/II-23-182/02 od 17. lipnja 2003. godine odbijen je apelantičin zahtjev kao neutemeljen.
8. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3771/03 od 29. prosinca 2003. godine poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
9. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/II-23-182/02 od 13. svibnja 2004. godine kojim je apelantičin zahtjev za vraćanje stana odbijen kao neutemeljen.
10. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-2262/04 od 24. kolovoza 2004. godine poništilo rješenje Uprave od 13. svibnja 2004. godine i stvar riješilo tako što je odbacilo apelantičin zahtjev kao nepravovremen.
11. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-885/04 od 26. travnja 2006. godine uvažena je apelantičina tužba, osporeno rješenje tuženog Ministarstva poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje.
12. Apelantica je podnescima od 17. srpnja 2006. godine, 7. studenog 2007. godine i 4. kolovoza 2008. godine urgirala kod Uprave, tražeći da to tijelo žurno donese rješenje o povratu predmetnog stana. Osim toga, apelantica je 21. prosinca 2007. godine Ministarstvu podnijela i priziv zbog šutnje administracije, budući da prvostupanjsko tijelo nije donijelo i dostavilo rješenje u propisanom roku u smislu članka 216. Zakona o upravnom postupku.
13. Nakon toga, Uprava je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 23-04/II-23-182/02 od 5. studenog 2008. godine kojim je u toč. I. i II. dispozitiva potvrdila da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Istim rješenjem je u toč. III, IV, V. i VI. dispozitiva utvrđeno da Ramiz Ćutuk stan koristi bez pravnog osnova, te mu je utvrđen prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana i određeno da stan mora napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
14. Ministarstvo je, rješavajući priziv Ramiza Ćutuka i Veterinarskog fakulteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), donijelo Rješenje broj 27/02-23-8381/08 od 30. prosinca 2008. godine kojim je poništeno rješenje Uprave od 5. studenog 2008. godine i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
15. Apelantica je 22. lipnja 2010. godine Ministarstvu podnijela priziv zbog šutnje administracije, budući da prvostupanjsko tijelo nije donijelo rješenje u propisanom roku u smislu članka 216. Zakona o upravnom postupku.
16. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3199/10 od 9. kolovoza 2010. godine naložilo Upravi da u roku od 15 dana postupi po rješenju Ministarstva od 30. prosinca 2008. godine i donese rješenje u ovoj upravnoj stvari.
17. Iz stanja spisa proizlazi da je, u međuvremenu, Uprava donijela Rješenje broj 23-04/II-23- 182/02 od 26. srpnja 2010. godine kojim je apelantičin zahtjev odbijen kao neutemeljen.
18. Protiv tog rješenja apelantica je pravovremeno izjavila priziv nakon čega je Ministarstvo donijelo Rješenje broj 27/02-23-3616/10 od 1. rujna 2010. godine kojim je predmetni priziv odbilo.
19. Apelantica je 14. listopada 2010. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Ministarstva od 1. rujna 2010. godine.
20. Apelantica je podnescima od 26. studenog i 21. prosinca 2010. godine, 16. veljače i 2. ožujka 2011. godine i 25. rujna 2013. godine urgirala kod Kantonalnog suda, tražeći da taj sud prioritetno riješi njezinu tužbu.
21. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 010573 10 U od 26. ožujka 2015. godine kojom je tužbu uvažio, poništio Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-3616/10 od 1. rujna 2010. godine i Rješenje Uprave broj 23-04/II-23-182/02 od 26. srpnja 2010. godine i predmet je vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
22. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Vrhovni sud proizlazi da je taj sud „po podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 26. ožujka 2015. godine postupio u vrlo kratkom roku, odnosno 23. srpnja 2015. godine, na način da je rješenjem zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke odbačen. Naredbom od 29. srpnja 2015. godine predmetna odluka je dostavljena svim strankama u postupku, a cio spis uz napomenu Kantonalnom sudu u Sarajevu“.
23. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku, postupajući po presudi Kantonalnog suda od 26. ožujka 2015. godine, održalo usmenu raspravu 3. rujna 2015. godine.
24. Iz stanja spisa, također, proizlazi da je opunomoćenik Ramiza Ćutuka i vlasnika stana podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, budući da iz objektivnih razloga nije bio nazočan usmenoj raspravi, pa je predložio da se zaključak od 3. rujna 2015. godine kojim je održana predmetna usmena rasprava stavi izvan snage i upravni postupak vrati u fazu prije njezinog održavanja.
25. Uprava je donijela zaključak broj 23-04/II-23-182/02 od 6. listopada 2015. godine kojim je odbila zahtjev Ramiza Ćutuka i vlasnika stana za povrat u pređašnje stanje. Protiv navedenog zaključka nije izjavljen priziv.
26. Nakon toga Uprava je, rješavajući po presudi Kantonalog suda od 26. ožujka 2015. godine, donijela Rješenje broj 23-04/II-23-182/02 od 19. listopada 2015. godine kojim je (toč. I. i II. dispozitiva rješenja) potvrđeno da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Istim rješenjem (toč. III, IV, V. i VI. dispozitiva) utvrđeno je da predmetni stan koristi Ramiz Ćutuk, te mu je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana i određeno da je dužan napustiti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, kao i da nema pravo na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
27. Protiv navedenog rješenja priziv su pravovremeno 11. studenog 2015. godine podnijeli Ramiz Ćutuk i vlasnik stana. Ramiz Ćutuk je podnio priziv i 13. studenog 2015. godine. Apelantica je 21. studenog 2015. godine dostavila odgovore na prizive.
28. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05/02-23-2845/15 od 2. prosinca 2015. godine kojim je poništeno rješenje Uprave od 19. listopada 2015. godine i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
29. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavila Uprava proizlazi da je u ponovnom postupku zakazana usmena rasprava za 15. siječanj 2016. godine. Kako na zakazanu raspravu nisu pristupile zainteresirane stanke, ona je odgođena za 16. veljaču 2016. godine. Nakon toga, apelantica je podneskom od 28. siječnja 2016. godine predložila da se zakazana rasprava odgodi i zakaže neki drugi dan. Uprava je narednu usmenu raspravu zakazala za 10. ožujak 2016. godine, o čemu su uredno obaviještene stranke u postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
30. Apelantica smatra da je, zbog trajanja postupka povrata u posjed predmetnog stana od ponošenja zahtjeva, tj. 5. lipnja 2002. godine, do dana podnošenja apelacije, povrijeđeno njezino pravo na suđenje u „razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola proj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je opisala kronologiju postupka, te navela da je više nego očito da su Uprava i Ministarstvo odugovlačili i usporavali postupak, a sve radi onemogućavanja apelantice da se vrati u svoj dom. Nadalje, apelantica je istaknula da je osoba starije dobi, narušenog zdravlja, tako da je ovakvim postupanjem nadležnih institucija dovedeno u pitanje hoće li ona za svog života doživjeti povratak u svoj dom, koji je, zbog ratnih djejstava i činjenice da se nalazi na Grbavici, bila prisiljena napustiti. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njezinu apelaciju i donese odluku kojom će utvrditi povredu navedenih prava. Osim toga, apelantica je postavila i zahtjev za nakandu nematerijalne štete u iznosu od 3.900,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
31. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnoj pravnoj situaciji, u postupanju tog suda, ne postoji kršenje navedenih ustavnih prava i prava čija je zaštita garantirana u Evropskoj konvenciji, niti njezinim protokolima. Vrhovni sud je, također, naveo da je rješavajući po podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalong suda od 26. ožujka 2015. godine donio rješenje od 23. srpnja 2015. godine, kojim je zahtjev odbačen.
32. Uprava je u odgovoru na apelaciju opisala kronologiju predmetnog postupka, te istaknula da na duljinu trajanja postupka kod Uprave utječu stanke koje odgađaju održavanje rasprave.
33. Ministarstvo je u svom odgovoru na apelaciju, također, navelo kronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istaknula da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost apelacije, pa je predložilo da se apelacija odbaci kao nedopustiva. V.Relevantni propisi
34. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 244. stav 1.
(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
35. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantna odredba glasi:
Članak 9.
Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stupnju. Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
36. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
37. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Članak 4.
Nositelj stanarskog prava iz članka 3. stavak 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom tijelu uprave nadležnome za stambene poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno. […] Članak 10.
Postupak u predmetima po zahtjevu iz članka 4. ovog zakona smatra se žurnim.
VI.Dopustivost
38. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
40. Sukladno članku 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
41. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravomoćno okončan, prema članku 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
42. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelantica smatra da je, zbog duljine trajanja postupka povodom njezinog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“
44. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
45. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije
46. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam „građanskih prava i obveza“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. rujna 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.
b)Razdoblje koje se uzima u obzir
47. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantičinog zahtjeva za povrat stana u posjed započeo 5. lipnja 2002. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u tijeku pred Upravom. Dakle, postupak povodom apelantičinog zahtjeva traje više od 13 i pol godina i još nije okončan, pa je to razdoblje koje će Ustavni sud ispitati.
c)Analiza razumnosti trajanja postupka
48. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je trebalo utvrditi pripada li apelantici pravo na vraćanje u posjed stana u Sarajevu. Iako su, radi utvrđivanja navedene činjenice, izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu. Osim toga, obzirom na činjenicu da se ovim postupkom traži povrat u posjed stana za koji apelantica smatra da je njezin, može se izvesti zaključak da je postupak značajan za apelanticu.
49. Analizirajući duljinu postupka koji traje od 5. lipnja 2002. godine i koji još nije okončan, Ustavni sud primjećuje da je Upravi trebalo više od jedne godine da donese prvu odluku u ovom postupku (17. lipnja 2003. godine) kojom je odbijen apelantičin zahtjev, koje rješenje je u prizivnom postupku poništeno rješenjem Ministarstva (29. prosinca 2003. godine) i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Nakon toga Uprava je u ponovljenim postupcima donijela četiri rješenja (13. svibnja 2004. godine, 5. studenog 2008. godine, 26. srpnja 2010. godine i 19. listopada 2015. godine) kojima je odbijala apelantičin zahtjev, odnosno kojima je utvrđivala da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, rješavajući po apelantičinim i prizivima privremenog korisnika Ramiza Ćutuka, te vlasnika stana, Ministarstvo donijelo pet rješenja (24. kolovoza 2004. godine, 30. prosinca 2008. godine, 9. kolovoza i 1. rujna 2010. godine i 2. prosinca 2015. godine) kojima je, jednom prilikom, poništavano prvostupanjsko rješenje i apelantičin zahtjev odbačen kao nepravovremen, u dva navrata poništavana prvostupanjska rješenja i predmet vraćan prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, jednom prilikom nalagano prvostupanjskom tijelu da donese rješenje u predmetnoj stvari i, konačno, jednom prilikom potvrđeno rješenje Uprave. Nakon toga Kantonalni sud je, rješavajući u upravnim sporovima protiv spomenutih rješenja Ministarstva, donio dvije presude (26. travnja 2006. godine i 26. ožujka 2015. godine) kojima je uvažio apelantičine tužbe, osporena rješenja poništavao i predmet vraćao prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. Prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Upravom.
50. Promatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih tijela i Kantonalnog suda, posebice ako se uzme u obzir da je Ministarstvo svojim rješenjima poništavalo prvostupanjsko rješenje i apelantičin zahtjev odbacivalo kao nepravovremen, u tri navrata poništavalo odluke Uprave i predmet vraćalo na ponovni postupak, nalagalo prvostupanjskom tijelu da donese rješenje u predmetnoj stvari i, konačno, potvrđivalo rješenje Uprave, kao i činjenicu da je i Kantonalni sud u dva navrata svojim odlukama poništavao rješenja Ministarstva i rješenje Uprave i predmet vraćao prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav.
51. Dakle, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanticu, da o apelantičinom zahtjevu za povrat stana u posjed nije riješeno, a da je od podnošenja zahtjeva proteklo oko 13 i pol godina. Stoga, ocjenjujući ponašanje tijela Uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela duljini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog duljine trajanja postupka, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
52. Obzirom na činjenicu da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, nakon Rješenja Ministarstva broj 05/02-23-2845/15 od 2. prosinca 2015. godine, predmet proslijeđen na nadležno postupanje prvostupanjskom tijelu Uprave, Upravi je naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.
Pitanje naknade nematerijalne štete
53. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. Obzirom na to da je predmetni postupak trajao više od 13 i pol godina, te da se radi o žurnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantici trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 3.900,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
55. Obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice ispitati apelantičine navode o povredi prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku i prava na imovinu iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 1. Sporazuma o ljudskim pravima, jer se i oni, u suštini, odnose na duljinu trajanja postupka.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije u situaciji kada postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed nije završen ni nakon više od 13 i pol godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih tijela uprave i Kantonalnom sudu, jer apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela duljini trajanja postupka, a tijela javne vlasti nisu iznijela obrazloženja koja bi mogla biti dovoljna i razumna za ovako dugo trajanje postupka.
57. Na temelju članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman