Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/13 (N. Š.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3153/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3153/13, rješavajući apelaciju Nevzete Šišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nevzete Šišić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008435 08 Gz od 29. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nevzeta Šišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (Kantonalni sud) broj 09 0 P 008435 08 Gz od 29. aprila 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 14. augusta 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantici je kao nositeljici stanarskog prava na stanu u Ulici Behdžeta Mutevelića broj 9/4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) vraćen u posjed predmetni stan nakon što je iz njega deložiran privremeni korisnik Dževad Makarević (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik).

6. Privremeni korisnik je nakon deložacije, shodno odredbi člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) pokrenuo parnični postupak protiv apelantice radi povrata uloženih sredstava na ime neophodnih troškova popravaka na predmetnom stanu.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj P-1428/01 od 13. augusta 2004. godine koja je presudom Kantonalnog suda od 1. novembra 2006. godine u bitnom potvrđena, tako da je apelantica konačnom presudom, između ostalog, obavezana da privremenom korisniku na ime uloženih sredstava u predmetni stan isplati iznos od 7.438,64 KM.

Osporene presude

8. Apelantica je nakon izvršenja presuda preciziranih u prethodnoj tački ove odluke, pokrenula predmetni parnični postupak protiv tuženog kao davaoca predmetnog stana na korištenje radi isplate novčanog iznosa od 7.438,64 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka.

9. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-002601 od 22. februara 2008. godine tuženi je obavezan da apelantici na ime namirenja sredstava dosuđenih po gore navedenim presudama redovnih sudova isplati novčani iznos od 7.438,64 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, te da naknadi troškove postupke, sve preciznije navedeno u izreci presude.

10. Općinski sud je takav stav zauzeo na osnovu provedenih dokaza primjenom člana 18a. Zakona o prestanku primjene koji omogućava nosiocima stanarskog prava da u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje stana traže namirenje sredstava datih na ima troškova popravaka u stanu od strane privremenog korisnika. Budući da je iz dostavljene dokumentacije zaključeno da je tuženi zapravo davalac predmetnog stana na korištenje, Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Navedeno stoga, kako je istakao Općinski sud, jer je iz priloženih dokaza, i to rješenja o dodjeli stana na korištenje od 29. novembra 1996. godine kojim je predmetni stana dodijeljen privremenom korisniku, nesporno utvrđeno da je tuženi davalac predmetnog stana na korištenje. Još je navedeno da je prilikom dodjele predmetnog stana na korištenje Vlada BiH dala saglasnost tuženom da može raspolagati sa predmetnim stanom, ali bez obzira na tu okolnost Općinski sud je zauzeo stav da je davalac stana na korištenje ipak tuženi, te je shodno tome i odlučio kao u izreci presude.

11. Općinski sud je u preostalom dijelu odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati i troškove parničnog postupka koje je imala u postupku sa privremenim korisnikom, o čemu se Općinski sud izjasnio na str. 4. i 5. obrazloženja. Odluku o troškovima postupka sud je obrazložio na strani 5. obrazloženja.

12. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 P 008435 08 Gz od 29. aprila 2013. godine kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu iznosa od 7.438,64 KM i troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Stavom 2. izreke drugostepene presude odlučeno je da prvostepena presuda u preostalom dijelu ostaje neizmijenjena. Iz obrazloženja proizlazi da odgovor na žalbu tuženog apelantica nije dostavila.

13. Nakon što je ispitao žalbu, osporenu presudu i cijeli spis, Kantonalni sud je zaključio da žalba tuženog dovodi u pitanje stav prvostepenog suda i opravdano ukazuje na činjenicu da tuženi nije vlasnik predmetnog stana. Naime, kako je istakao Kantonalni sud, shodno odredbi člana 5. Zakona o stambenim odnosima društveno-pravne osobe imaju pravo davanja na korištenje stanova u društvenom vlasništvu. Društveno-pravne osobe u pogledu stanova u društvenom vlasništvu, prema ocjeni Kantonalnog suda, imaju pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja kao društvenim sredstvima. U konkretnom slučaju predmetni stan je, prema ocjeni drugostepenog suda, vlasništvo Vlade BiH, što proizlazi iz rješenja SRBiH, Komisije za stambena pitanja od 28. novembra 1978. godine. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, Vlada BiH je, shodno odredbi člana 5. Zakona o stambenim odnosima, dala 26. novembra 1996. godine saglasnost tuženom da može raspolagati s predmetnim stanom, koji je tuženi dodijelio privremenom korisniku. Međutim, vlasnik stana tuženom na taj način nije prenio predmetni stan u vlasništvo. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je samo donio rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje privremenom korisniku, uz saglasnost vlasnika stana. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da se tuženi ne može smatrati davaocem stana na korištenje, u smislu odredbe člana 18a. stav 2. Zakona o prestanku primjene, jer je, prema ocjeni drugostepenog suda, u predmetnom slučaju odlučujuće vlasništvo na predmetnom stanu jer ulaganjem novčanih sredstava u adaptaciju predmetnog stana ima koristi samo vlasnik stana, a to je u konkretnom slučaju Vlada BiH.

14. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino prvo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da je predmetni postupak pokrenut shodno odredbi člana 18a. Zakona o prestanku primjene i da je kao davalac stana na korištenje tuženi pravilno označen. Međutim, prema apelanticinoj ocjeni, Kantonalni sud je izveo pogrešan zaključak da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari i da je apelantica trebala tužiti Vladu BiH, čime je navedeni sud povrijedio apelanticino pravo na imovinu. Apelantica smatra da joj je drugostepenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu i da je na taj način dovedena u diskriminirajući položaj u odnosu na druge osobe koje su ostvarile navedena prava u drugim postupcima koje su vodili pred nadležnim sudovima. Predlaže da Ustavni sud prihvati apelaciju i proglasi je prihvatljivom, te da utvrdi kršenje prava iz Evropske konvencije uz istovremeno poništenje presude Kantonalnog suda i potvrđivanje prvostepene presude.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvala.

17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita jer je navedeni sud pravilno utvrdio da tuženi nije vlasnik predmetnog stana, već je to Vlada BiH koja jedina ima korist od ulaganja novčanih sredstava u adaptaciju predmetnog stana. Stoga je apelantica tužbu trebala da podnese protiv vlasnika predmetnog stana, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 18.(a) (1) Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85 i “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.

(2) U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.

(3) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom. Sve popravke od strane nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao “sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu“ u svrhu otkupa stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine“ Federacije BiH, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01).

19. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 111/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 5.

Organizacije udruženog rada, društveno-političke zajednice, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljnjem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.

Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.

Davalac stana na korišćenje može ovlastiti samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja (u daljnjem tekstu: zajednica stanovanja) da vrši u ime davaoca stana na korišćenje određena prava i dužnosti izuzev onih koje po svojoj prirodi može da vrši samo davalac stana na korišćenje.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 214. stav (1) (1) Primjerak blagovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavit će prvostepeni sud protivnoj stranci odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe. Protivna stranka može u roku od osam dana od prijema žalbe podnijeti tome sudu odgovor na žalbu.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 008435 08 Gz od 29. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 16. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosi se na povrat datih novčanih sredstava što predstavlja postupak privatnog karaktera na koji se primjenjuju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelantica smatra da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da je tuženi pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari jer to, prema apelanticinoj ocjeni, proizlazi iz priloženih dokaza koji datiraju iz 1996. godine kada je predmetni stan dodijeljen na korištenje privremenom korisniku.

30. U vezi s ključnim apelanticinim prigovorima Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

32. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, zauzeo stav da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, obrazloživši to činjenicom da je Vlada BiH, a ne tuženi, stvarni vlasnik predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir odredbu člana 5. Zakona o stambenim odnosima koja davaocu stana na korištenje omogućava da to svoje pravo prenese na drugi organ koji u tom slučaju vrši poslove u ime davaoca stana na korištenje. Shodno citiranoj odredbi, Kantonalni sud je na osnovu raspoloživih dokaza izveo zaključak da je tuženi tokom 1996. privremenom korisniku dao predmetni stan na korištenje i sa privremenim korisnikom zaključio ugovor o korištenju, ali uz prethodnu saglasnost stvarnog vlasnika stana, odnosno Vlade BiH koja je tuženog ovlastila da u njezino ime preduzme navedene radnje. Imajući u vidu dato obrazloženje u kontekstu prigovora apelantice i raspoloživih dokaza koji su tokom postupka provedeni, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava proizvoljnost Kantonalnog suda u segmentima primjene materijalnog prava i utvrđenog činjeničnog stanja.

33. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na kojima je apelantica zasnovala apelaciju, a tiču se primjene materijalnog prava i činjeničnog stanja na što je apelantica neosnovano ukazala. Pravo na imovinu

34. U vezi s apelanticinim pozivanjem i na kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke raspravljajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje, ne nalazeći prigovore osnovanim. Stoga, Ustavni sud pozivanje apelantice na kršenje prava na imovinu također smatra neosnovanim.

Nediskriminacija

35. U suštini iz apelacije proizlazi da apelantica ukazuje da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

36. U vezi s apelanticinim prigovorima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje navedenog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju nije koristila pravni lijek, niti se koristila zakonskom mogućnošću da dostavi odgovor na žalbu tuženog na što je imala pravo (član 214. stav 1. ZPP-a). Imajući u vidu navedeno, u okolnostima kada je žalba tuženog rezultirala osporenom presudom sa kojom apelantica nije zadovoljna, pri čemu Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost Kantonalnog suda u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, pitanje zaštite iz člana

13. Evropske konvencije se ne može pokrenuti, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda ne postoji ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala.

38. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantica, osim pukog pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na diskriminaciju apelantice u predmetnom postupku.

39. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u okolnostima kada apelantica u predmetnom postupku nije ni koristila pravni lijek niti se koristila zakonskom mogućnosti da dostavi odgovor na žalbu, pa nezadovoljstvo osporenom odlukom, per se, ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/13 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio