Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2936/14 (Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2936/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2936/14, rješavajući apelacije Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 035437 13 Rev od 8. aprila 2014. godine;
JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 093973 13 Rev od 22. jula 2014. godine;
Opština Lopare protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 018572 15 Rev od 7. maja 2015. godine;
Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije BiH protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 013247 15 Pž 3 od 12. oktobra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2936/14 Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 035437 13 Rev od 8. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (F.D.) da mu na ime neisplaćenog duga koji se odnosi na dospjeli kredit isplati ukupan iznos od 120.234,07 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno revizionim navodima apelanta, drugostepeni sud pravilno zaključio da je prihvatanjem uplate dvije rate od strane PP „Spreča“, pravni prednik apelanta (UPI banka) dao svoj pristanak na preuzimanje duga u smislu odredbe člana 446. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Prema navedenoj zakonskoj odredbi pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od peuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime. U konkretnom slučaju UPI banka kao pravni prednik apelanta je bez ograde prihvatila izvršenu uplatu iznosa od 2.820,00 KM od strane PP „Spreča“, takvoj uplati se nije protivila (nije obavijestila uplatioca niti tuženog) iako joj je bilo jasno stavljeno na znanje da uplatu vrši PP „Spreča“ u svoje ime i plaća kao svoj dug (tako je navedeno na uplatnici). Vrhovni sud ističe da ugovor kojeg su zaključili tuženi i PP „Spreča“(29. oktobra 1996. godine) proizvodi pravno dejstvo u smislu odredbe člana 446. Zakona o obligacionim odnosima, jer je PP „Spreča“ navedenim ugovorom preuzeo sve obaveze prema davaocu kredita umjesto tuženog. Dakle, preuzimanjem duga tuženog preuzimalac- PP „Spreča“ stupio je na mjesto tuženog kao ranijeg dužnika koji se osnovom navedenog ugovora oslobodio svoje obaveze prema apelantu, pa je odluka nižestepenih sudova kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta zbog nedostatka pasivne legitimacije zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava, zaključio je Vrhovni sud.
2. AP-4376/14 JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 093973 13 Rev od 22. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (A.A. vl. SZR „ZE-RI-KO“ Drežnica) na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 93.450,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (na ime štete koja je nastala na ribljem fondu i kavezima tužitelja), dok je odbijen tužiteljev zahtjev preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da je tužitelj obavljao zanatsko-proizvodnu djelatnost „kavezni uzgoj ribe“ za koju je imao sve potrebne dozvole i odobrenja, te da je kritične vremenske situacije došlo do puštanja veće količine vode kroz klapne brane HE Jablanica i Grabovica, a prije toga nije bilo očišćeno smeće koje je nanosila voda, zbog čega je došlo do blokade objekta ribnjaka i nastanka štete.Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije izvršio svoju obavezu čišćenja naplava koje su uzrok pomora riba u ribogojilištu tužitelja, kao i da se apelant bavi opasnom djelatnošću, te je primjenom odredaba čl. 173., 174. i 177. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta na isplatu tražene (obične) štete koja je utvrđena na osnovu nalaza vještaka. Naime apelant je kao pravno lice koje se bavi proizvodnjom i prometom električne energije mogao i morao znati da će uslijed velikih padavina doći do podizanja akumulacije na HE na Neretvi, te da navedena situacija zahtjeva propuštanje viška vode preko preljevnih organa brane, jer bi u protivnom došlo do oštećenja objekta brane. Kako prije otvaranja klapni brane apelant nije poduzeo mjere čišćenja vode od prirodnog i vještačkog otpada, koje su nanijele štetu ribnjaku tužitelja, to je drugostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta kao isključivo odgovorno lice da plati tužitelju traženu materijalnu štetu. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku) odbio zahtjev tužitelja za isplatu štete preko dosuđenog iznosa (izgubljena dobit).
3. AP-3949/15 Opština Lopare (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Bijeljina, podnio je 14. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 018572 15 Rev od 7. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i Mjesne zajednice Piperi (tužitelji-protivtuženi) kojim su tražili da se utvrdi da tuženi-protivtužitelj (EKO- PROM d.o.o. Brčko) nije rekonstruisao i asfaltirao lokalni put, na način pobliže označen u dispozitivu presude, da se obaveže tuženi-protivtužitelj da izgradi lokalni put u skladu sa zaključenim ugovorom (između tužitelja-protivtuženih i tuženog-protivtužitelja zaključenog 30. avgusta 2008. godine), te ukoliko tuženi-protivtužitelj ne postupi po naprijed navedenom da se obaveže da tužiteljima-protivtuženim isplati iznos od 150.000,00 KM i troškove postupka. Osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja i obavezan je apelant da tuženom-protivtužitelju na ime duga isplati iznos od 100.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2009. godine i troškovima postupka, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 24. juna 2008. godine do 1. januara 2009. godine, kao i protivtužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja-protivtuženog Mjesnu zajednicu Piperi. U konkretnom slučaju tužitelji-protivtuženi su sa tuženim-protivtužiteljem zaključili ugovor o građenju iz kojeg proizilazi da je predmet ugovora bilo asfaltiranje lokalnog makadamskog puta u naselju Piper-Begovići, odnosno da je tuženi-protivtužitelj preuzeo obavezu da asfaltira postojeći makadamski put, te da ugovoreni radovi u skladu sa odredbom člana 23. stav 2. Zakona o javnim putevima imaju karakter rekonstrukcije javnog puta i slijedom toga se na odgovornost tuženog-protivtužitelja, kao izvođača radova, za nedostatak izvedenih radova, ne može se primijeniti odredba člana 644. Zakona o obligacionim odnosima kako to smatraju tužitelji-protivtuženi. Ovo iz razloga što prema ovoj zakonskoj odredbi izvođač radova odgovara za solidnost građevine, ali ne i za solidnost drugih građevinskih radova, u šta spadaju i radovi na rekonstrukciji građevine. S obzirom da radovi koje je izveo tuženi-protivtužitelj imaju karakter rekonstrukcije javnog puta, što proizlazi i iz samog tužbenog zahtjeva tužitelja-protivtuženih, to tuženi-protivtužitelj ne snosi odgovornost za eventualne greške u projektu i za nedostatke zemljišta na kojem je podignuta građevina, jer se na njegovu odgovornost za nedostatke u izvedenim radovima u ovom slučaju ne može primijeniti odredba člana 644. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje, nesporno je među parničnim strankama da su tužitelji-protivtuženi, kao suinvestitori, pozvali tuženog-protivtužitelja da otkloni nedostatke u primjerenom roku, da je to tuženi-protivtužitelj učinio u ostavljenom roku ali da su se isti nedostatci na izvedenim radovima ponovo pojavili, stoga se može zaključiti da tuženi-protivtužitelj kao izvođač nije ni otklonio nedostatke građevinskih radova koje je izveo na rekonstrukciji i asfaltiranju predmetnog puta. Kod ovakvog stanja, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da su tužitelji-protivtuženi imali primarno pravo da sami ili putem trećeg lica izvrše otklanjanje nedostataka na račun izvođača (tuženog-protivtužitelja) i da nakon toga od njega traže naknadu u visini troškova nastalih otklanjanjem nedostataka. Međutim, s obzirom da tužitelji-protivtuženi nisu tražili tužbenim zahtjevom naprijed navedeno, to su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 620. Zakona o obligacionim odnosima odbili njihov tužbeni zahtjev. S druge strane, budući da je tuženi-protivtužitelj izvršio svoju ugovorom preuzetu obavezu, a apelant prema njemu nije izvršio uplatu ugovorom preuzete obaveze u iznosu od 100.000,00 KM, to je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužitelja primjenom odredaba čl. 625-627 u vezi sa članom 630. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-5345/15 Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnio je 2. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 013247 15 Pž 3 od 12. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja (d.o.o. Transmont Kladanj) i preinačena je prvostepena presuda tako što je obavezan apelant da tužitelju na ime duga (prevoza pripadnika Armije RBiH) isplati iznos od 8.265,10 KM, te da tuženom naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda. U postupku je utvrđeno da su organi tužene učinili nespornom činjenicu da je prevoz (pripadnika Armije RBIH na relaciji Kladanj-Tuzla i obratno u periodu od 1. aprila do 30. juna 1995. godine) zaista izvršen, odnosno potvrdili su verodostojnost podataka prikazanih u pregledima izvršenih usluga, te na osnovu navedenog proizilazi da je tužitelj dokazao da po osnovu izvršenih usluga ima osnovano potraživanje prema apelantu u utuženom iznosu. S obzirom na utvrđeno Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na glavni dug osnovan, pa je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2936/14.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman