Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2780/13 (M. G.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2780/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2780/13, rješavajući apelaciju Marka Goranovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marka Goranovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku naknade nematerijalne štete u postupku pred Osnovnim sudom u Derventi koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 038011 13 Rev od 21.

januara 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Marku Goranoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Goranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja postupka naknade nematerijalne štete u kojem je u vrijeme podnošenja apelacije bila donesena Presuda Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 038011 13 Gž od 22. maja 2013. godine, a koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 038011 13 Rev od 21. januara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao pravnog zastupnika tužene druge strane u predmetnom postupku zatraženo je 9. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. novembra 2015. godine, Pravobranilaštvo 24. novembra 2015. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 9. novembra 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Republike Srpske - Ministarstva finansija Banja Luka, pravnog sljednika Republike Srpske - Ministarstva odbrane Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade nematerijalne štete nastale ranjavanjem 21. maja 1992. godine kao pripadnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS).

6. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05) koji je objavljen 21. novembra 2005. godine i koji je stupio na pravnu snagu osmog dana od dana objavljivanja, apelantov predmet 16. decembra 2005. godine dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje.

7. Pravobranilaštvo je, ocijenivši apelantov zahtjev opravdanim, zakazalo usmenu raspravu za 30. januar 2007. godine kojoj je apelant lično pristupio i na kojoj se izjasnio da nije saglasan s predloženim vansudskim poravnanjem (Zapisnik broj Un-142/06 od 30. januara 2007. godine), nakon čega je ovaj organ donio Zaključak o obustavljanju predmetnog postupka broj Un-142/06 od 30. januara 2007. godine. Dalje slijedi da je apelant protiv navedenog zaključka izjavio žalbu Ministarstvu pravde Republike Srpske 12. februara 2007. godine, koje je Rješenjem broj 08.03/693-594/07 od 5. marta 2012. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Dakle, s obzirom da predmetni postupak pred ovom organom nije uspio, Pravobranilaštvo je 5. juna 2012. godine predmetni spis vratilo Osnovnom sudu na daljnje postupanje.

8. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 038011 12 P od 20. marta 2013. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose pojedinačno označene kao u izreci presude, i to za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog umanjenja opšte životne sposobnosti i za naruženost, sve u ukupnom iznosu od 56.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 2013. godine kao dana presuđenja pa do isplate. Istom presudom apelant je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva.

9. Tužena je 27. marta 2013. godine izjavila žalbu protiv presude Osnovnog suda od 20. marta 2013. godine.

10. Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 038011 13 Gž od 22. maja 2013. godine, žalba tužene je djelimično uvažena i presuda prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu preinačena tako što je tužena obavezana da apelantu na ime nematerijalne štete isplati precizirane novčane iznose za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog umanjenja opšte životne sposobnosti i za naruženost, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima umanjenim u odnosu na iznose dosuđene prvostepenom odlukom suda, a na ime troškova postupka iznos od 2.421,50 KM umjesto dosuđenog iznosa od 3.110,80 KM. Istom presudom žalba tužene je u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

11. Iz odgovora na apelaciju Okružnog suda proizlazi da je tužena protiv presude Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je 21. januara 2014. godine donio Presudu broj 84 0 P 038011 13 Rev kojom je reviziju tužene djelimično uvažio i presudu Okružnog suda od 22. maja 2013. godine preinačio tako što je žalbu tužene djelimično usvojio i presudu Osnovnog suda od 20. marta 2013. godine preinačio u dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime ovog vida nematerijalne štete isplati iznos od 15.000,00 KM umjesto 30.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu revizija tužene odbijena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant ukazuje da mu je u postupku koji je vodio radi naknade nematerijalne štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu apelant ističe da: „Pravo na pravično suđenje prekršeno je zbog nedonošenja prvostepene presude u razumnom roku.“ Apelant tvrdi da je bez ikakvog opravdanog razloga predmet stajao pred Osnovnim sudom od 9. decembra 1998. godine do 8. oktobra 2012. godine „odnosno 13 godina i 9 mjeseci, a ukupno je postupak trajao, bez ikakvih opravdanih razloga, više od 14 godina“. Istakao je da je Osnovni sud održao samo dva ročišta, i to 8. oktobra 2012. godine i 20. februara 2013. godine, a da je drugostepeni sud po žalbi tužene odlučio 22. maja 2013. godine. Dakle, apelant smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog predmeta nisu postupali u skladu s relevantim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog čega traži naknadu nematerijalne štete, kako navodi, „u maksimalnom iznosu“, kao i troškove sastavljanja apelacije po njegovom punomoćeniku u iznosu od 1.170,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, da su u obrazloženju presude ovog suda dati razlozi za donošenje odluke kao u izreci presude. Okružni sud je takođe dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 84 0 P 038011 13 Rev od 21. januara 2014. godine, kojom je taj sud, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 22. maja 2013. godine, reviziju tužene djelimično usvojio, presudu Osnovnog suda od 20. marta 2013. godine preinačio u dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, tako što je tuženu obavezao da apelantu na ime ovog vida nematerijalne štete isplati 15.000,00 KM umjesto 30.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu revizija tužene odbijena kao neosnovana.

14. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je nesporno da je apelant tužbu Osnovnom sudu podnio 9. decembra 1998. godine i taj sud je, postupajući u skladu s odredbom čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05) koji je objavljen 21. novembra 2005. godine i koji je stupio na pravnu snagu osmog dana od dana objavljivanja, apelantov predmet 16. decembra 2005. godine dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje. Dalje je navedeno da je Pravobranilaštvo, ocijenivši apelantov zahtjev opravdanim, zakazalo usmenu raspravu za 30. januar 2007. godine kojoj je apelant lično pristupio i na kojoj se izjasnio da nije saglasan s predloženim vansudskim poravnanjem (Zapisnik broj Un-142/06 od 30. januara 2007. godine), nakon čega je ovaj organ donio Zaključak o obustavljanju predmetnog postupka broj Un-142/06 od 30. januara 2007. godine. Protiv navedenog zaključka apelant je izjavio žalbu Ministarstvu pravde Republike Srpske 12. februara 2007. godine koje je Rješenjem broj 08.03/693-594/07 od 5. marta 2012. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Dakle, s obzirom da predmetni postupak pred ovom organom nije uspio, Pravobranilaštvo je 5. juna 2012. godine predmetni spis vratilo Osnovnom sudu na daljnje postupanje.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

16. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U predmetnom postupku apelant je podnio apelaciju nakon donošenja Presude Okružnog suda broj 84 0 P 038011 13 Gž od 22. maja 2013. godine ukazujući na dužinu predmetnog parničnog postupka. Iako je predmetni postupak nakon podnošenja apelacije okončan donošenjem presude Vrhovnog suda koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvar, predmetna apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda u odnosu na navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant tvrdi da je u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog dužine postupka pred Osnovnim sudom.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu nematerijalne štete, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tužene, te je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenljiv. U odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku

25. Apelant smatra da je sudski postupak povodom njegove tužbe trajao neprimjereno dugo budući da je tužbu sudu radi naknade nematerijalne štete podnio 9. decembra 1998. godine, a da je predmetni postupak okončan 22. maja 2013. godine.

a) Relevantni principi

26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

27. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak započeo podnošenjem apelantove tužbe 9. decembra 1998. godine te da je okončan, kako to proizlazi iz spisa predmeta, Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 038011 13 Rev od 21. januara 2014. godine, o čemu je Ustavni sud obaviješten od strane Okružnog suda. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan parnični postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete trajao 15 godina i 12 dana. Međutim, apelant je, kako to iz navoda apelacije proizlazi, eksplicitno ukazao na dužinu postupka pred Osnovnim sudom. Stoga će, budući da Ustavni sud prema članu 31 Pravila Ustavnog suda pri odlučivanju u pravilu ispituje da li postoje one povrede koje su iznesene u apelaciji, predmet ocjene pred Ustavnim sudom biti period od podnošenja tužbe do donošenja Presude Osnovnog suda broj 84 0 P 038011 12 P od 20. marta 2013. godine, dakle period od 14 godina, četiri mjeseca i 11 dana.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

28. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja apelantovog prava na naknadu nematerijalne štete zbog ranjavanja kao pripadnika VRS. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima su sudovi trebali raspraviti, nije radilo o složenom predmetu niti u vezi s činjeničnim stanjem niti u vezi s primjenom propisa (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti meritumu AP 2509/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 29).

29. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak.

30. U odnosu na doprinos Osnovnog suda dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom od momenta podnošenja tužbe (9. decembra 1998. godine) do momenta ustupanja predmeta Pravobranilaštvu (16. decembra 2005. godine) u smislu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava trajao ukupno sedam godina i sedam dana. Dalje, predmetni spis se nalazio pred Pravobranilaštvom u periodu od 16. decembra 2005. godine do 5. juna 2012. godine, dakle ukupno šest godina, pet mjeseci. Nakon toga je cio spis vraćen Osnovnom sudu koji je 20. marta 2013. godine donio prvostepenu odluku, dakle nakon što je protekao period od devet mjeseci i 15 dana. Stoga, uzimajući u obzir period prije ustupanja spisa Pravobranilaštvu i period nakon što je spis iz Pravobranilaštva ponovno vraćen Osnovnom sudu proizlazi da je Osnovni sud u predmetnom postupku rješavao u periodu od sedam godina, devet mjeseci i 23 dana. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeni period ne zadovoljava garancije prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na Okružni sud i Vrhovni sud, Ustavni sud primjećuje da su ti sudovi svoje odluke donijeli u relativno kratkom vremenskom periodu (na obje sudske instance postupak je završen u periodu od devet mjeseci) koji zadovoljava garancije prava na pravično suđenje.

31. Ustavni sud takođe uočava da se spis u periodu od šest godina i pet mjeseci nalazio pred Pravobranilaštvom što je značajno uticalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka, ali je period od više od sedam godina koliko se nalazio pred Osnovnim sudom imao odlučujući uticaj na prekomjernu dužinu predmetnog postupka.

32. Cijeneći navedeno, kao i činjenicu da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka i da Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, kod nesporne činjenice da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena u decembru 1998. godine, a prvostepena presuda donesena u maju 2013. godine, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina parničnog postupka pred Osnovnim sudom koji trajao preko 14 godina ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

34. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

35. Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. S obzirom na to da je, nakon obraćanja javnoj vlasti, postupak povodom apelantove tužbe do donošenja presude Osnovnog suda trajao preko 14 godina, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

36. U odnosu na apelantov zahtjev koji se odnosi na naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da je Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te da stoga ovi troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku u situaciji kad je prvostepeni sud odluku po apelantovoj tužbi donio nakon 14 godina, četiri mjeseca i 11 dana za šta je, i pored okolnosti da se predmet više od šest godina nalazio pred Pravobranilaštvom, u pretežnom dijelu odgovoran Osnovni sud koji nije ponudio nikakve razloge koji su eventualno mogli uticati na dužinu postupka u tolikom trajanju, a koji bi se mogli smatrati objektivnim i razumnim opravdanjem.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2780/13 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio