Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4259/15 (Zemljoradnička zadruga „Ugljevik“)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4259/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4259/15, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Ugljevik“, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zemljoradničke zadruge „Ugljevik”.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se vodi pred Opštinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 Ip 032559 14 Ip 2.
Nalaže se Opštinskom sudu u Tuzli, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Opštinskom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zemljoradnička zadruga „Ugljevik“ (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ugljevika, podnijela je 14. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Opštinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu broj 32 0 Ip 032559 14 Ip 2. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 3. novembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Opštinski sud je 16. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 3. marta 2016. godine od Opštinskog suda pribavio informaciju o datumu podnošenja apelantkinjinog prijedloga za izvršenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantkinja je 29. juna 2009. godine Opštinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Zemljoradničke zadruge „Šibošnica“ (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate duga u iznosu od 2.030,00 KM, a na osnovu presude Opštinskog suda broj Mals-1177-05.
7. Opštinski sud je 21. decembra 2009. godine donio Rješenje o izvršenju broj 032-0- Ip-09-000292 kojim je određeno izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika.
8. Na ročištu održanom 28. maja 2010. godine, apelantkinja se djelimično namirila za iznos od 2.000,00 KM i u tom dijelu je njen punomoćnik povukao prijedlog za izvršenje.
9. Istovremeno apelantkinjin punomoćnik je predložio nastavak izvršnog postupka za preostali iznos duga, i to 30,00 KM na ime glavnog duga, 100,00 KM na ime troškova parničnog postupka, 80,00 KM na ime troškova izvršnog postupka i 1.481,90 KM na ime obračunate zatezne kamate, što ukupno iznosi 1.691,90 KM.
10. Podneskom od 19. jula 2010. godine, apelantkinja je predložila promjenu predmeta i sredstva izvršenja tako što bi se namirila od potraživanja izvršenikovog dužnika na osnovu ugovora koji je izvršenik zaključio s firmom d.o.o. „SIMS-MI“ Šibošnica, zaključenog na određeno vrijeme i to od 1. januara 2010. godine do 1. januara 2013. godine.
11. Budući da je 1. januara 2013. godine istekao pomenuti ugovor između izvršenika i njegovog dužnika, Zaključkom Opštinskog suda broj 32 0 Ip 032559 14 Ip 2 od 19. septembra 2014. godine apelantkinji je naloženo da izvrši promjenu predmeta i sredstva izvršenja.
12. Apelantkinja je, prema navodima Opštinskog suda, podneskom od 10. oktobra 2014. godine zatražila odlaganje izvršenja, što je Opštinski sud i dozvolio rješenjem od 5. decembra 2014. godine.
13. Postupajući po apelantkinjinom zahtjevu iz navedenog podneska, Opštinski sud je pokušao dostaviti P1, P2 i P3 obrasce izvršeniku, ali je dostava bila neuredna.
14. Opštinski sud je takođe pribavio podatke o imovini izvršenika od Zemljišno-knjižne kancelarije tog suda, o čemu je ponovo obavijestio apelantkinju uz dostavljanje zemljišno-knjižnih izvadaka.
15. Apelantkinja je, prema navodima Opštinskog suda, ponovo zahtijevala odlaganje izvršenja podneskom od 6. aprila 2015. godine, što je taj sud i dozvolio rješenjem od 20. aprila 2015. godine.
16. Novim podneskom od 31. jula 2015. godine, apelantkinja je zatražila od Opštinskog suda da u što kraćem roku sprovede izvršenje na nepokretnostima u svojini izvršenika.
17. Postupajući sudija je 1. oktobra 2015. godine dostavio spis sudskim izvršiocima kako bi oni na licu mjesta utvrdili da li eventualno postoji još pokretne imovine izvršenika ili da li se predmetni poslovni prostor izdaje nekom trećem licu. Sudski izvršilac je prilikom obavljanja tih radnji utvrdio da je navedeni poslovni prostor zatvoren i da je devastiran, te da na adresi izvršenika nema drugih pokretnih stvari.
18. Sud je 10. novembra 2015. godine donio rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja za preostali dio duga u ukupnom iznosu od 1.691,90 KM, tako što je odredio da se izvršenje provede na nepokretnostima izvršenika upisanim u zk. ul. broj 110 k. o. Bučje na kojima je izvršenik upisan s pravom raspolaganja u dijelu 1/2 i na nepokretnostima upisanim u zk. ul. broj 20 k. o. Bučje na kojima je izvršenik upisan s pravom raspolaganja u dijelu 1/1.
19. Prema stanju spisa, predmetni izvršni postupak je u toku pred Opštinskim sudom. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da Opštinski sud u periodu dužem od četiri godine nije sproveo izvršenje kako je apelantkinja predložila iako je izvršni postupak hitne prirode, već je tek 19. septembra 2014. godine apelantkinji naložio da dostavi novi prijedlog za izvršenje, odnosno da označi novi predmet i sredstva izvršenja, a budući da je Ugovor na koji se apelantkinja pozvala istekao u januaru 2013. godine. Apelantkinja je s druge strane učinila sve kako bi ostvarila svoje pravo, ali ostaje nejasno zašto je postupajući sudija čekao da ugovor o zakupu, na kom se moglo sprovesti izvršenje u periodu od tri godine od dana podnošenja prijedloga, istekne te da tek onda predmet uzme u rad. Na taj način, apelantkinji je onemogućeno da svoje potraživanje naplati. Apelantkinja potražuje i naknadu štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 4.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
21. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok postupka, navodeći da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu, te da se duži vremenski period, koliko postupak traje, ne može staviti u odlučujućoj mjeri na teret tog suda. Naime, Opštinski sud smatra da je apelantkinja, odnosno njen punomoćnik, u znatnoj mjeri doprinijela produžavanju trajanja izvršnog postupka jer je 10. oktobra 2014. godine tražila odlaganje izvršenja, a nakon toga i 6. aprila 2015. godine, čime je pokazala svoju nezainteresovanost za okončanje postupka. Nakon što je doprinijela da postupak miruje devet mjeseci i 21 dan, 31. jula 2015. godine apelantkinja je od Opštinskog suda zatražila da hitno uzme njen predmet u rad, što je ujedno i prva urgencija koju je apelantkinja u ovom predmetu podnijela. Opštinski sud se takođe pozvao i na preopterećenost suda velikim brojem nezavršenih predmeta, kao i nedostatak sudskih izvršilaca. Opštinski sud je istakao i „administrativne i zakonskih barijere“ kao jedan od razloga nepostupanja u apelantkinjinom predmetu u dužem vremenskom periodu, a zbog sporog procesa popunjavanja upražnjenih mjesta.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
26. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
27. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
28. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
30. U konkretnom slučaju, apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njenog prijedloga za izvršenje od 29. juna 2009. godine nije okončan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
32. Apelantkinja smatra da joj je zbog neokončanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog neokončanja izvršnog postupka koji je u toku pred Opštinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
a) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 29. juna 2009. godine pokrenula izvršni postupak i da taj postupak, prema stanju spisa, još traje. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period od gotovo sedam godina.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
36. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji je apelantkinja pokrenula na osnovu pravosnažne presude u predmetu isplate duga. S obzirom na stanje spisa, te odgovor Opštinskog suda, Ustavni sud konstatuje da nema naznaka koje bi upućivale na to da je predmet složene prirode niti postoje evidentni elementi koji ga čine naročito zahtjevnim.
37. Posmatrajući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja u dva navrata tražila odlaganje izvršenja, što je Opštinski sud i dozvolio. Ovakvo apelantkinjino postupanje je zasigurno u određenoj mjeri doprinijelo dužini trajanja postupka. Međutim, apelantkinja se nakon toga obratila Opštinskom sudu urgencijom za hitno postupanje u njenom predmetu, što opet pokazuje njen interes za okončanje postupka.
38. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud ističe da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina).
39. U pogledu ponašanja Opštinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, nakon podnošenja prijedloga za izvršenje 29. juna 2009. godine, rješenje o izvršenju donio 21. decembra 2009. godine, odnosno šest mjeseci nakon što je prijedlog podnesen. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 15 Zakona o izvršnom postupku za ovu radnju propisan rok od osam dana, što je Opštinski sud očigledno višestruko premašio, a za svoju neaktivnost u tako dugom periodu nije ponudio nikakvo opravdanje. Nakon donošenja rješenja, izvršni postupak je vođen redovno, što je rezultovalo apelantkinjinim djelimičnim namirenjem već u maju 2010. godine, te u tom dijelu Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud postupao ažurno i efikasno. Međutim, nakon te radnje, Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud u periodu od preko četiri godine bio potpuno neaktivan, a svoju neaktivnost nije ničim opravdao. Iako je apelantkinja zatražila odlaganje izvršenja, to je učinila tek u oktobru 2014. godine, a zatim u aprilu 2015. godine. Ovakvo apelantkinjino ponašanje nije imalo uticaja na period od jula 2010. godine do septembra 2014. godine, kada je Opštinski sud bio potpuno neaktivan, te je propustio da pokuša izvršenje na ugovoru koji je apelantkinja označila u svom podnesku od 19. jula 2010. godine. Nakon što je pomenuti ugovor istekao, Opštinskom sudu nije preostalo ništa drugo nego da apelantkinji naloži da izvrši promjenu predmeta i sredstva izvršenja. Opštinski sud je u drugoj polovini 2015. godine ponovo postao aktivan u apelantkinjinom predmetu, sprovodeći određene procesne radnje koje još uvijek nisu rezultovale izvršenjem pravosnažne presude, odnosno potpunim namirenjem apelantkinje.
40. Ustavni sud posebno naglašava da je Opštinski sud prilikom postupanja morao da bude svjestan činjenice da je izvršni postupak pokrenut 2009. godine i da se radi o hitnom postupku. Opštinski sud je pri tome dužan da postupa efikasno i u skladu sa zakonskim propisima kako bi se postupak okončao što brže. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud nakon perioda neaktivnosti od šest mjeseci donio rješenje o izvršenju i prve radnje obavio u kratkom periodu. Međutim, nakon toga, uslijedilo je potpuno odsustvo aktivnosti u periodu od preko četiri godine, za što Opštinski sud nije ponudio nikakvo opravdanje osim onoga da je preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta i da radi s nedovoljnim brojem sudskih izvršilaca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Pored toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava „hronična opterećenost sudova ne opravdava, dok trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovano na primjer, recesijom, može se opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine)“. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi.
41. Ustavni sud konstatuje da Opštinski sud nije ispoštovao zakonske odredbe u odnosu na vođenje postupka bez odugovlačenja, odnosno za svoju neaktivnost u izuzetno dugom vremenskom periodu nije ponudio adekvatno opravdanje. Iako je Opštinski sud naveo da je suočen s poteškoćama kadrovske prirode i problemima prilikom popunjavanja upražnjenih mjesta, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne može da prihvati ovakvo objašnjenje kao opravdanje za neokončanje izvršnog postupka u apelantkinjinom predmetu u ukupnom trajanju od gotovo sedam godina.
42. Imajući u vidu navedeno, a prije svega, činjenicu da je Opštinski sud u toku postupanja u apelantkinjinom predmetu imao jedan period neaktivnosti od šest mjeseci, praćen jednim znatno dužim periodom od preko četiri godine, u kojem nije provodio nikakve procesne radnje, te da postupak još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud zapaža da se cjelokupni period od 2009. godine do dana donošenja ove odluke ne može smatrati razumnim u pogledu člana 6 Evropske konvencije.
43. Uzevši u obzir sve činjenice u ovom predmetu, uprkos apelantkinjinom doprinosu, koji je u konkretnom slučaju neznatan, u odnosu na doprinos Opštinskog suda, Ustavni sud zaključuje da je Opštinski sud svojim ponašanjem, odnosno odsustvom aktivnosti u dužim vremenskim periodima, značajno produžio trajanje izvršnog postupka. Ustavni sud ovakvo ponašanje ne može ocijeniti opravdanim.
44. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. Apelantkinja je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja izvršnog postupka. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
46. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa s obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i nalaganje Opštinskom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak dovoljna satisfakcija za apelantkinju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada izvršni postupak pred Opštinskim sudom traje gotovo sedam godina, u kom periodu je Opštinski sud imao duže periode neaktivnosti, a svoju neaktivnosti u tako dugim vremenskim intervalima nije ničim opravdao.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman