Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-187/13 (R. Š.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-187/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-187/13, rješavajući apelaciju Ranka Ševe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Ševe podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 0056177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ranko Ševo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Dabić advokat iz Banja Luke, podnio je 15. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine.
2. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelanta oglasio krivim za počinjeno krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. oktobra 2010. godine do 15. decembra 2011. godine.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružno tužilaštvo Banja Luka – Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) protiv apelanta i još pet lica podiglo optužnicu broj KT ST 23/10 od 2. februara 2011. godine zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela, da je optužnica potvrđena 3. februara 2011. godine, da su izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane te uz saglasnost stranaka i njihovih branilaca provedeni su dokazi suda. Na osnovu svih izvedenih dokaza, između ostalog i dokaza odbrane: saslušanjem četiri svjedoka, zapisnika o saslušanju apelanta u svojstvu svjedoka te zapisnika o lišenju slobode za lice B.G, Okružni sud je zaključio da su apelant i ostala lica (u daljnjem tekstu: suokrivljeni), počinili krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret. Apelantu je konkretno stavljeno na teret da je sa suokrivljenim I.Š, B.D, D.Đ i Ž.M. počinio krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS u vrijeme, u mjestu i način kako je navedeno u izreci presude.
4. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na nezakonitost pribavljanja dokaza - listinga obavljenog telefonskog saobraćaja oštećenog, apelanta i ostalih suokrivljenih za relevantni period (od 24. septembra do 31. oktobra 2010. godine) Okružni sud je ocijenio da su mobilni telefonski aparati (sa brojevima koji su navedeni u presudi) sa pripadajućim SIM karticama, privremeno oduzeti ili su dobrovoljno predati ovlašćenim službenim licima, a sam pretres mobilnih aparata je izvršen po naredbi sudije za prethodni postupak. Tek potom su operateri telefonskog saobraćaja po naredbi sudije za prethodni postupak dostavili listinge obavljenog telefonskog saobraćaja za označene brojeve u traženom periodu, što je u skladu sa odredbama člana 136. a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS).
5. Što se tiče neosnovanosti prigovora koji su se odnosili na zakonitost provedenih vještačenja, Okružni sud je naveo da su sva vještačenja (tjelesnih povreda oštećenog S.K, grafološkog vještačenja, pretresanja SIM kartica i mobilnih aparata, bioloških tragova sa lica mjesta, pretresanja vozila i uzimanja tragova iz vozila), izvršena prema naredbama sudije za prethodni postupak ili Specijalnog tužilaštva, iz čega proizlazi da navedeni dokazi nisu pribavljeni na nezakonit način. Također je povodom prigovora da su zapisnici o uviđaju pribavljeni na nezakonit način, jer branilac apelanta kao i branioci ostalih suokrivljenih u postupku nisu prisustvovali uviđaju, Okružni sud je naveo da je uviđaj istražna radnja koju mogu izvršiti tužilac ili ovlaštena službena osoba, da se može izvršiti na svakom mjestu gdje tužilac ili ovlaštena službena osoba mogu neposrednim opažanjem utvrditi neke važne činjenice koje se utvrđuju u postupku. Uviđaj, kao istražna radnja, kako je dalje navedeno, nije ograničena samo na mjesto događaja gdje je učinjeno krivično djelo te stoga tužilac ili ovlaštena službena lica nemaju obavezu da na uviđaj pozovu osumnjičenog ili njegovog branioca. Stoga su po ocjeni suda uviđaji u toku istrage izvršeni u skladu sa odredbama čl. 156. i 158. ZKP RS, imajući u vidu da navedeni zakon nije propisao obavezu pozivanja osumnjičenog ili njegovog branioca. U tom smislu je neosnovanim ocijenjen i prigovor usmjeren na nezakonitost provedenih radnji pretresa objekata i vozila, jer je sudija za prethodni postupak u naredbama naveo da pretres može biti izvršen bez prisustva osumnjičenih, stoga i apelanta, što je u skladu s odredbom člana 124 st. 3. i 4. ZKP RS. Nakon što je sud dao ocjenu izjavljenih prigovora odbrane ocijenjeno je da su predmeti i tragovi na koje je prigovorima ukazano izuzeti na pravilan način, na osnovu procedure propisane u ZKP RS.
6. Okružni sud je na temelju svih provedenih dokaza koje je analizirao i cijenio pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti utvrdio da su apelant i suokrivljeni I.Š, Ž.M, B.D. i D.Đ. međusobno komunicirali, da međusobna komunikacija i brojnost obavljenih razgovora ukazuju da su oni zajedno, po prethodnom dogovoru izvršili krivično djelo otmice oštećenog S.K. u vrijeme, mjestu i na način kako je opisano u izreci presude i da poduzete radnje u krivičnopravnom smislu predstavljaju krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Okružni sud je nakon navođenja sadržaja dokaza odbrane i to iskaza saslušanih svjedoka (četiri) i iskaza apelanta koji je dat u svojstvu svjedoka zaključio da nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda, da je iskazu jednog od svjedoka poklonjena vjera u cijelosti jer je iskaz dat istinito i uvjerljivo dok su preostali (tri) dati u cilju davanja alibija apelantu da u vrijeme počinjenja krivičnog djela kod sebe nije imao svoje vozilo i da u relevantnom periodu nije imao mobilni aparat. Stoga je zaključeno da su navedeni iskazi dati s ciljem da apelantu pomognu u izbjegavanju krivične odgovornosti.
7. U odnosu na postojanje svijesti i volje apelanta za krivično djelo koje je počinio, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant bio svjestan krivičnog djela i da je htio njegovo izvršenje, jer je preduzimajući radnje prema oštećenom zajedno sa suokrivljenim bio svjestan da oštećenom oduzima slobodu prisiljavanjem uz prijetnju ubistvom s ciljem odvođenja i zadržavanja, u namjeri da od njega oduzmu imovinsku korist.
8. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije sud je imao u vidu da krivično djelo koje je apelant počinio spada u grupu krivičnih djela protiv sloboda i prava građana, te je cijeneći ovu činjenicu uz postojanje olakšavajućih okolnosti izrekao kaznu za koju smatra da je srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela.
9. Vrhovni sud je odlučujući o žalbama Specijalnog tužilaštva, apelanta i ostalih suokrivljenih, donio presudu broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Apelant je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje što je rezultiralo povredom KZ RS, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači.
10. Vrhovni sud je ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 320. ZKP RS povodom žalbenog prigovora i po službenoj dužnosti, istakao da u konkretnom postupku nije počinjena bitna povreda iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP RS, jer prvostepena presuda nije zasnovana na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda niti povredama propisanim u ZKP RS. S tim u vezi je pojašnjeno da je uvidom u cio spis Okružnog suda utvrđeno da su materijalni dokazi Specijalnog tužilaštva, između ostalog Zapisnik o pretresu apelantovog vozila „Alfa Romeo“ pribavljen nakon donošenja i provođenja naredbi sudije za prethodni postupak, pri čemu je u potpunosti ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje se određuje ova istražna radnja. Osim toga, ukazano je da su preduzeti uviđaji kojima su pronađeni, opisani i obezbijeđeni tragovi kao i fotodokumentacija izvršeni u skladu sa članom 156. i 158. ZKP RS. Suprotno stanovištu iz žalbe, analizom pobijane presude, Vrhovni sud je ocijenio da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta i ostalih suokrivljenih, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava radi čega su neprihvatljivi žalbeni navodi zasnovani na tvrdnji da u obrazloženju presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je obrazlažući dalje istakao da je pobijana presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka, upravo na način kako to propisuje odredba čl. 295. i 304. stav 7. ZKP RS. Prvostepena presuda je po mišljenju Vrhovnog suda dala pravilnu ocjenu tih iskaza zbog čega se suprotne tvrdnje iz žalbe ne mogu prihvatiti. U presudi su naime iskazi svjedoka cijenjeni i dovedeni u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima, nakon čega je izveden pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koja je oglašen krivim, te je jasno obrazložen način poduzimanja radnji u odnosu na apelanta i ostale suokrivljene. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje nedostaci u dijelu činjenične osnove pobijane presude, od čega zavisi primjena materijalnog prava.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na tvrdnjama da obrazloženje osporenih presuda, naročito drugostepene presude, ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza čime mu je uskraćeno pravo na obrazloženu odluku. Pri tome je ukazano da su se osporene presude bavile spornim pitanjima procesne prirode koja se odnose na postupak pribavljanja dokaza uz zaključak da su svi dokazi pribavljeni na zakonit način. Za apelanta je u tom kontekstu upitno da li je u osporenim presudama navedeno dovoljno valjanih argumenata za zaključak u pogledu odlučnih činjenica da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, smatrajući da ni jedan izvedeni dokaz jasno ne ukazuje da je kao saizvršilac učestvovao u krivičnopravnoj radnji otmice. Osim toga, smatra da se takva praznina nije mogla popuniti posrednim dokazima, a da su iskazi svjedoka koje je predložio u svojoj odbrani pogrešno cijenjeni. Apelant smatra da nedostatak valjanog obrazloženja iz pobijane presude čini zaključke o odlučnim činjenicama očigledno proizvoljnim. Ponovljeni su navodi za koje apelant ističe da su istaknuti u žalbi i to: da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je izvršena pogrešna ocjena dokaza i da presuda nije dovoljno obrazložena odnosno da nije po standardu „obrazložene odluke“ te da drugostepeni sud ove žalbene navode nije sveobuhvatno analizirao.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je apelacijom suštinski ukazano na: pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i stoga pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču ocjene dokaza i s tim u vezi izvođenja zaključaka o odlučnim činjenicama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, tokom pretresa pred prvostepenim sudom proveden je obiman dokazni postupak, budući da je apelant u tom postupku bio obuhvaćen sa još pet suoptuženih, kasnije suokrivljenih za različita krivična djela proistekla iz istog krivičnopravnog događaja a zatim je izvršena analiza i sadržajna ocjena svih dokaza optužbe i odbrane. Okružni sud je po okončanju dokaznog postupka izvršio pojedinačnu, međusobnu i ukupnu analizu i ocjenu dokaza kako optužbe tako i odbrane, izvodeći nedvosmislen zaključak u pogledu odlučnih činjenica na temelju kojih je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za krivično djelo otmice iz člana 165 stav 2. u vezi stava 1. KZ RS. Za naprijed navedeno utvrđenje Okružni sud je naveo detaljno i jasno obrazloženje uz argumentovane i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta.
16. Ovakve zaključke Okružnog suda u cijelosti je potvrdio Vrhovni sud, koji je suprotno navodima apelacije odgovorio na svaki žalbeni prigovor i obrazložio svoje zaključke dajući valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud napominje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
17. Dovodeći u vezu naprijed navedeni stav s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi kojom je suštinski ukazano na činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza, u svojoj presudi ponovio da je prvostepena presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka na temelju kog je utvrđeno činjenično stanje koje nedvosmisleno upućuje na zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Osim toga, naglašeno je da je prvostepena presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka, između ostalog i svjedoka odbrane, upravo na način kako propisuju relevantne odredbe ZKP RS (čl. 295. i 304. stav 7). Najzad, Vrhovni sud je zaključio da u činjeničnoj osnovi presude, od koje ovisi primjena materijalnog prava, nema nedostatka kojim bi eventualno bila dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude čije obrazloženje sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica, kako s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, tako i s aspekta činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
18. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman