Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2079/13 (J. P. iz Dubrovnika)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2079/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2079/13, rješavajući apelaciju Josipa Papca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Papca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 001503 13 Kž od 14. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Josip Papac iz Dubrovnika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 13. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 001503 13 Kž od 14. marta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 18. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. januara 2016. godine, Okružni sud 4. januara 2016. godine, a Okružno tužilaštvo 31. decembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je Presudom broj 15 0 K 001503 12 K od 19. decembra 2012. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je izrekao kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci i mjeru bezbjednosti oduzimanja predmeta, i to 61,8116 grama opojne droge heroin.
6. Iz obrazloženja presude proizilazi da se kao sporno pitanje nametnula pravna valjanost dokaza optužbe s obzirom da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta (opojna droga heroin) nije izvršeno, kako je apelant tvrdio, u skladu sa članom 135 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Okružni sud je zaključio da predmeti oduzeti od apelanta navedeni u zapisniku o pretresu putničkog vozila i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta nisu predmeti čije otvaranje i pregled je obavezan kao procesna radnja u smislu člana 135 a u vezi sa članom 132 stav 2 ZKPRS. U vezi s tim je ukazano da su navedeni predmeti decidirano opisani, vaganjem tačno izmjereni i fotografisani. Zbog toga, tako individualno određene predmete po ocjeni Osnovnog suda nije obavezno otvarati u smislu člana 135 ZKPRS. Najzad, u prilog navedenom Okružni sud je ukazao da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud u Presudi broj 13 0 K 000767 11 Kž od 29. maja 2012. godine.
7. Okružni sud nije prihvatio ni apelantovu tvrdnju da je predmetnu opojnu drogu kupio isključivo za svoje potrebe, čime njegova radnja gubi karakter krivičnog djela. U vezi s tim je ukazano da, pored radnje neovlašćene kupovine opojne droge, poseban elemenat bića ovog krivičnog djela predstavlja i utvrđivanje da je kupovina izvršena radi prodaje. Na temelju sprovedenih dokaza: medicinske dokumentacije, iskaza svjedoka S.V., apelantovog priznanja, te nalaza i mišljenja vještaka G.C. nesporno je utvrđeno da je apelant narkoman sa dugogodišnjim stažom, pa da se slijedom navedenog postavlja pitanje da li je apelant drogu kupio za sopstvene potrebe. S tim u vezi je ukazano da, iako ne postoje čvrsti kriterijumi o količini droge na osnovu koje bi se utvrdila njena daljnja namjena, po ocjeni suda, pronađena količina od nepuna 62 grama neto-mase heroina, kao najznačajnije i najraširenije droge koja se zloupotrebljava, prevazilazi okvire sopstvenih potreba i upućuje na pouzdan zaključak da je droga kupljena u svrhu dalje prodaje. Zbog toga, nije prihvaćeno mišljenje vještaka G.C. da bi pronađena količina heroina mogla predstavljati količinu koja bi poslužila ličnoj upotrebi apelanta u trajanju od 10 do 15 dana. Okružni sud je istakao da toksična i legalna doza heroina za ljude još nije potpuno definisana, ali da se u literaturi navodi da je to 50 - 75 mg. Mada je nesporno da se zbog tolerancije organizma vremenom javlja potreba za povećanjem doze heroina, po ocjeni suda, teško je prihvatljiva teza iz nalaza vještaka G.C. da se ona kod apelanta povećala na dnevnu dozu od 5 grama. To bi značilo da mjesečne potrebe apelanta za ovom drogom iznose oko 150 grama. Navedena količina ovog opijata na “crnom tržištu” košta oko 3.000 evra, pa se postavlja pitanje kako apelant uopšte dolazi do novih količina droge uz izdvajanje tako enormne količine novca, imajući u vidu da je opštepoznato da duži narkomanski staž nosi sa sobom osiromašenje ne samo korisnika droge nego i cijele njegove porodice. U vezi s tim je ukazano da se, u pravilu, prvo rasprodaje porodična imovina, a sljedeći izvor prihoda za nabavku droge je sama preprodaja droge, gdje se korisnik droge pojavljuje kao “iznuđeni delinkvent”. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da pronađena količina opojne droge heroin nije bila namijenjena isključivo za potrebu optuženog apelanta, nego da je “dio “ kupljene količine optuženi namijenio za dalju prodaju da bi opet došao do prijeko potrebnog novca za svoje buduće snabdijevanje. U prilog navedenom ukazano je da ni vještak, neuropsihijatar G.C. ovu opciju u svom nalazu i mišljenju nije isključila.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 K 001503 13 Kž od 14. marta 2013. godine odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva, te apelanta i njegovog branioca i potvrdio presudu Okružnog suda.
9. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je Vrhovni sud je zauzeo stav da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS i tonski zapisi telefonskih razgovora, realizovanih u kritičnom periodu između apelanta i svjedoka V.R., koji su preslušani na glavnom pretresu, zakoniti dokazi, jer su pribavljeni na osnovu odgovarajućih naredbi prvostepenog suda donesenih prema V.R. (zaključio sporazum o priznanju krivice) u skladu sa članom 234 stav 1 i članom 236 stav 1 ZKPRS. Zbog toga, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanta i njegovog branioca da su ovi dokazi nezakoniti jer nije postojala naredba suda za sprovođenje posebnih istražnih radnji i prema apelantu, kao licu koje je ostvarilo komunikaciju sa V.R.
10. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da predmeti oduzeti od apelanta, navedeni u zapisniku o pretresanju putničkog motornog vozila i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 18. juna 2012. godine CJB Trebinje (praškasta materija smeđe boje koja ima morfološke karakteristike opojne droge heroin, mobilni telefon navedenog pretplatničkog i serijskog broja i broja SIM kartice) predstavljaju individualno određene predmete sa jasnim karakteristikama opisanim u navedenoj potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta kako je pravilno zaključio Okružni sud. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju ne radi o predmetima čije je otvaranje i pregled bio obavezan kao procesna radnja u smislu člana 135 u vezi sa članom 132 stav 2
ZKPRS.
11. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta kojim je osporavao pravilnost zaključka prvostepenog suda da je drogu kupio za daljnju prodaju, ukazujući na nepravilnost utvrđene količine kupljene droge, tj. da su i on i svjedok V.R. izjavili da se radilo o kupovini 50 gr heroina (ali ne osporavajući i cijenu od 1.000 evra), te na nalaz i mišljenje vještaka G.C. o njegovim dnevnim potrebama kao dugogodišnjeg narkomana. Vrhovni sud je zaključio da je u prvostepenoj presudi pravilno obrazloženo da se radi o većoj količini opojne droge heroin koju je apelant kupio za iznos od 1.000 evra, da je ukupna količina droge, pronađena u njegovom vozilu, pravilno utvrđena na osnovu zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta koji je apelant potpisao bez primjedbi, te najzad da razlika između količine koja je označena u presudi i one koju apelant tvrdi da je kupio nema značaja za postojanje krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Takođe, ukazano je da je nalaz i mišljenje vještaka G.C. prvostepeni sud pravilno ocijenio sa aspekta stručnog znanja, te u vezi sa ostalim sprovedenim dokazima, na osnovu čega je pravilno zaključio da je apelant opojnu drogu heroin za iznos od 1.000 evra kupio radi daljnje prodaje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant tvrdi da se osporena presuda zasniva na dokazima koji su pribavljeni protivno članu 10 ZKPRS. Apelant tvrdi da ni on, a ni njegov branilac nisu upoznati ko je i kada vršio otvaranje oduzetog predmeta i mjerenje sadržaja tog pakovanja, odnosno da s tim u vezi ne postaji niti jedan dokaz. U vezi s tim, ukazuje da je on u svojoj izjavi, kao i svjedok Tužilaštva V.R., koji je u međuvremenu sačinio sporazum o priznanju krivnje, tvrdili da se radilo o kupoprodaji količine droge od 50 gr a da je osporenim presudama utvrđeno da se radi o količini od 61,8116 grama. U ovom dijelu takođe ukazuje i da je vještak V.M. izjavila da je vršila vještačenje „uzorka praha“ oduzetog od njega, ali da se ne zna ko je i kada vršio uzorkovanje tog praha. Zbog navedenog, apelant smatra da je proizvoljan i neutemeljen zaključak Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetima čije je otvaranje obavezno u smislu člana 135 u vezi sa članom 132 stav 2
ZKPRS.
14. Nadalje, apelant tvrdi i da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija pribavljeni na nezakonit način jer u odnosu na njega nije izdata naredba, a zbog čega snimanje nije sprovedeno zakonito. S tim u vezi apelant je ukazao na čl. 234, 236 i 239 ZKPRS.
15. Apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju nisu se stekla obilježja krivičnog djela iz člana 224 KZRS. On smatra da ovo krivično djelo ne postoji ukoliko su radnje koje čine njegovo obilježje (kupovina, prenošenje i držanje) preduzete radi sopstvenih potreba. Apelant tvrdi da je sprovođenjem dokaza-nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra G.C. dokazao da je drogu kupio, kao dugogodišnji narkoman, za sopstvene potrebe, a ne za daljnju prodaju, da Tužilaštvo nije sprovelo niti jedan dokaz kojim bi dovelo u sumnju ili osporilo ovaj dokaz. Po njegovom mišljenju, zaključak da je kupio drogu radi daljnje prodaje je utemeljen samo na nagađanjima i pretpostavkama a zbog čega smatra da je povrijeđena pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo.
16. Najzad, apelant tvrdi da, iako je na navedeno ukazao u žalbi, Vrhovni sud nije ponudio razloge i obrazloženja zbog čega ove prigovore ne prihvata.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su oni identični žalbenim navodima o kojim je ovaj sud iznio stav u osporenoj presudi na koji se u cjelini poziva.
18. Okružni sud je istakao da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da ocjena dokaza i primjena zakona nije bila proizvoljna i diskriminatorska.
19. Okružno tužilaštvo je istaklo da su osporene presude donijete uz uvažavanje svih procesnih garancija i prava apelanta u smislu prava na pravično suđenje, te zaključio da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi nacin neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(…)
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza Član 10.
(...)
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Obaveza sastavljanja zapisnika Član 62.
(1) O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviće se zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.
(...)
Sadržaj zapisnika Član 63.
(...)
(2) Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku, a oduzete stvari će se priključiti zapisniku ili će se navesti gdje se nalaze na čuvanju.
(3) Prilikom preduzimanja radnji kao što su uviđaj, pretresanje stana ili lica ili prepoznavanje lica ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i drugo), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski snimci i slično, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.
Zapisnik o pretresanju Član 126.
(1) O svakom pretresanju stana, prostorije ili lica sastaviće se zapisnik koji potpisuje lice kod kojeg se vrši pretresanje ili na kojem se vrši pretresanje i lica čije je prisustvo obavezno. Prilikom vršenja pretresanja oduzeće se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i isprave koji se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah izdati licu kojem su predmeti, odnosno isprave oduzete.
(…) Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 132.
(1)Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisnik će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i izdati o tome potvrdu.
(2)Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
(…) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.
(1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se brinuti da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.
Naredba o vještačenju Član 161.
(1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu.(...)
Postupak vještačenja Član 164.
(...)
Prilikom davanja nalaza i mišljenja o predmetu koji se pregleda, vještak će se oslanjati na dokaze na koje mu je ukazalo ovlašćeno službeno lice, tužilac ili sud. (...)
Pregledanje predmeta vještačenja Član 165.
(…) (3) Ako je u okviru vještačenja potrebno izvršiti analizu neke materije, vještaku će se, ako je to moguće, staviti na raspolaganje samo dio te materije, a ostatak će se u potrebnoj količini sačuvati za slučaj naknadnih analiza.
Nadzor tužioca nad radom ovlašćenih službenih lica Član 226.
(1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora veća od pet godina, ovlašćeno službeno lice dužno je da odmah obavijesti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzme potrebne mjere da se pronađe izvršilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.
(2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1.
ovog člana, ovlašćeno službeno lice dužno je da u slučaju opasnosti od odgađanja preduzme neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1.
ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlašćeno službeno lice dužno je da postupi po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto, ovlašćeno službeno lice dužno je da odmah obavijesti tužioca i dostavi prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.
(...)
Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza Član 227.
(1) Radi izvršenja zadataka iz člana 226. ovog zakona, ovlašćeno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja;
preduzeti potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova; obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka.
(...)
(5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlašćeno službeno lice sastavlja izvještaj. Uz izvještaj se dostavljaju i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o preduzetim mjerama i radnjama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu da budu korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlašćeno službeno lice poslije podnošenja izvještaja sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužno je da prikuplja potrebna obavještenja i izvještaj o tome, kao dopunu prethodnog izvještaja, odmah preda tužiocu.
(...)
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.
(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija;
(...)
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a) protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.
(1)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(...)
Slučajni nalazi Član 238.
Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 235. ovog zakona.
Postupanje bez sudskog naloga ili izvan njenog okvira Član 239.
Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.
Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Član 240.
Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.(...)
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 K 001503 13 Kž od 14. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2013. godine a apelacija je podnesena 13. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedenu presude tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi zasnovali odluke na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati, da su proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, jer su pogrešno ocijenili odlučni dokaz pa da je s tim u vezi povrijeđena i pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, te najzad da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje.
31. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
32. Apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije koje se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tome smislu i ispitati njegove navode.
33. U konkretnom slučaju apelant najprije tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se odluke redovnih sudova zasnivaju na dokazima na kojim se, u smislu člana 10 ZKPRS, ne mogu zasnovati. U ovom dijelu apelant je iznio dvije tvrdnje. Prema prvoj, pregled i otvaranje oduzetog predmeta preduzet je protivno članu 135 u vezi sa članom 132 stav 2 ZKPRS jer ni on, kao ni njegov branilac nisu upoznati ko je i kada vršio otvaranje oduzetog pakovanja i mjerenje sadržaja tog pakovanja. Slijedom navedenog, apelant smatra da je zbog toga nezakonit i nalaz i mišljenje vještaka. Prema drugoj, posebna istražna radnja, nadzor i tehničko snimanje, nije sprovedena u skladu sa ZKPRS jer ne postoji naredba suda za sprovođenje navedene radnje prema njemu.
34. Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza
– na primjer, dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
35. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).
36. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
37. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
38. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je pregled i otvaranje oduzetog predmeta preduzet protivno članu 135 u vezi sa članom 132 stav 2 ZKPRS, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da nije bilo mjesta primjeni procedure iz člana 135 u vezi sa članom 132 stav 2 ZKPRS, tj. da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetima čije otvaranje i pregled je obavezan kao procesna radnja u smislu navedene odredbe. U prilog ovom stavu ukazano je da su navedeni predmeti prilikom oduzimanja detaljno opisani, da su vaganjem tačno izmjereni i fotografisani, pa da tako individualno određene predmete nije obavezno otvarati u smislu člana 135 ZKPRS.
39. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 291/08 od 19. novembra 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje. Ustavni sud je u toj odluci, razmatrajući tvrdnje apelanta da je zapisnik o otvaranju, vizualnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta („Zelena biljna materija koja ima morfološke osobine opojne droge marihuane [...] 16 pakovanja”) predstavlja nezakonit dokaz, pored ostalog, jer je ta procesna radnja obavljena suprotno odredbama člana 135 ZKP ukazao (vidi, tačka 48): "obrazloženje [osporene sudske odluke] u potpunosti zanemaruje imperativne odredbe st. 1 i 2 člana 135 ZKP kojima je propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužitelj, te da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičko ili pravno lice od kojeg je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Ustavni sud podsjeća na to da odsustvo navedenih lica (fizičkog ili pravnog lica od kojeg je predmet oduzet, sudije za prethodni postupak i branioca) ne sprečava tužioca da izvrši otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ali da će u zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac naznačiti lica koja su […] prisustvovala ovoj radnji, odnosno njihovo odsustvovanje, uz napomenu da su navedena lica uredno obaviještena". U tom slučaju, Ustavni sud je, imajući u vidu da je pretresu prethodila naredba za pretres koja takođe nije bila izdata u skladu sa zakonom, zaključio da nadležni tužilac nije izvršio otvaranje i pregled predmeta privremeno oduzetih od apelanta u skladu sa imperativnim odredbama st. 1 i 2 člana 135 ZKPRS, te da redovni sudovi, u pogledu nepoštivanja st. 1 i 2 člana 135 ZKPRS, nisu dali bilo kakvo obrazloženje osim, prema mišljenju Ustavnog suda, bespotrebnog pozivanja na nepostojanje razloga iz stava 3 člana 135 ZKPRS. Slijedom navedenog, Ustavni sud je zaključio da je u navedenom slučaju povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje.
40. Nadalje, Ustavni sud je, rukovodeći se navedenim stavom u vezi sa procedurom propisanom članom 135 ZKPRS, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3364/10 od 12. februara 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio (vidi tačku 33) da propust tužioca da o "otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta" (pronađene PVC kesice sa sadržajem materija koje su imale karakteristike opojnih droga) obavijesti sudiju za prethodni postupak, kako je to propisano članom 135 stav 2 ZKPRS, te imajući u vidu da se radilo o "predmetima" koji su oduzeti prilikom nezakonitog pretresa, zapisnik o otvaranju, vizuelnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta, sačinjen u prisustvu tužioca, apelanta i njegovog branioca, koji je korišćen kao dokaz u postupku ne predstavlja zakonit dokaz u smislu člana 10 st. 2 i 3 ZKPRS.
41. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno, a apelant to ne dovodi u pitanje ni u apelaciji, da je automobil kojim je apelant upravljao zaustavljen od pripadnika policijske stanice Trebinje, da je tom prilikom ustanovljeno da se u vozilu nalazi pakovanje koje asocira na opojnu drogu, odnosno da apelant nije osporavao da je prevozio opojnu drogu. Apelant ne osporava da je prilikom pretresanja nađena droga, da mu je izdat zapisnik o pretresanju, kao i potvrda o oduzimanju predmeta. Takođe, apelant ne tvrdi da navedeni zapisnik i potvrdu nije potpisao bez primjedbi, odnosno ni u apelaciji s tim u vezi ne iznosi bilo kakve navode. Najzad, apelant ne tvrdi da u navedenim dokumentima oduzeti predmet nije i detaljno opisan. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji izričito naveo da je u zapisniku o oduzimanju predmeta i potvrdi o privremeno oduzetim predmetima, pored ostalog, konstatovano “praškasta materija smeđe boje koja ima morfološke karakteristike opojne droge heroin”.
42. Ustavni sud podsjeća da je članom 132 stav 1 ZKPRS određeno da se nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije u zapisnik popisuju privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija. Nadalje, Ustavni sud zapaža da ZKPRS, pored opštih odredbi kojim reguliše obavezu sastavljanja zapisnika o radnjama koje se preduzimaju u krivičnom postupku (kao što su, npr. čl. 62 i 63 ZKPRS), u posebnim odredbama reguliše i sadržaj zapisnika za pojedine radnje koje se preduzimaju u toku krivičnog postupka. Tako je članom 126 ZKPRS posebno regulisan zapisnik o pretresanju, te određeno, pored ostalog, da se prilikom pretresa mogu privremeno oduzeti samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja, a da se u zapisnik unose i tačno opisuju predmeti i isprave koje se oduzimaju, te da će se to naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta i isprava. U skladu sa članom 62 ZKPRS, zapisnik se sastavlja istovremeno kad se radnja obavlja a ako to nije moguće, onda neposredno nakon toga. U skladu sa članom 63 stav 2 istog Zakona, oduzete stvari se priključuju zapisniku ili se označava gdje se nalaze na čuvanju. Stavom 3 ovog člana određeno je da se u zapisnik unose i podaci koji su važni za utvrđivanje istovjetnosti predmeta (opis, mjera, veličina i sl.), te da se, ako su napravljene, zapisniku pridodaju, pored ostalog, i fotografije.
43. Ustavni sud zapaža da je članom 132 stav 2 ZKPRS određeno da, ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, tj. ukoliko nije moguće sačiniti zapisnik u smislu člana 126 ZKPRS u koji se unose i detaljno opisuju oduzeti predmeti, odnosno u smislu člana 62 stav 3 ZKPRS, podaci koji su važni za utvrđivanje istovjetnosti predmeta (opis, mjera, veličina, eventualno sačinjene fotografije i sl.), oduzeti predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
44. Članom 135 stav 1 ZKPRS propisano je da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta vrši tužilac, a stavom 2 da je o tome dužan obavijestiti lice od kog je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Kada se ova odredba sagleda u vezi sa članom 132 ZKPRS, u vezi sa čl. 62 i 63 istog zakona, proizilazi da obaveze tužioca u smislu člana 135 ZKPRS nije apsolutna i da ne znači da će u svakom slučaju privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije morati sprovoditi i proceduru propisanu članom
135 ZKPRS.
45. Naime, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 135 ZKPRS proizilazi da je ona u službi obezbjeđenja načela jednakosti stranaka u postupku. U situaciji kada su prilikom pretresa oduzete stvari koje nisu mogle biti popisane, tj. kada nije bilo moguće sačiniti zapisnik u koji se unose i detaljno opisuju oduzeti predmeti, odnosno podaci koji su važni za utvrđivanje istovjetnosti predmeta, one će bite stavljene u omot i zapečaćene, te predate tužiocu. U tom slučaju on će ih otvoriti i pregledati kako bi utvrdio koji konkretno predmeti su oduzeti. Pri tome ima obavezu da o tome obavijesti: lice ili preduzeće od kog su predmeti oduzeti, jer ni oni ne znaju šta je konkretno bilo predmet oduzimanja s obzirom da u zapisniku o pretresu oni nisu popisani; sudiju za prethodni postupak kako bi mogao utvrditi da li su predmet oduzimanja bili predmeti u skladu sa svrhom pretresanja iz naredbe koju je izdao jer u zapisniku o pretresu oni nisu popisani; te najzad, branioca kako bi se upoznao sa dokazima koji su na ovaj način prikupljeni protiv njegovog branjenika, jer ne postoji zapisnik u kom su one popisane. U svakom slučaju, neprisustvo jedne od ili svih navedenih lica tužioca ne sprečava da obavi otvaranje i pregled uz konstataciju da su navedena lica obaviještena. Takođe, neprisustvo bilo kog ili svih navedenih lica, kad su obaviješteni o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta, ne predstavlja prepreku da se u toku cijelog krivičnog postupka osporava zakonitost ovako pribavljenih dokaza, odnosno naredbe za pretresanje, same radnje pretresanja i konkretnih dokaza u vidu predmeta i dokumentacije koji su ovako pribavljeni, odnosno da se traži izdvajanje iz spisa ovako pribavljenih dokaza kao nezakonitih.
46. Međutim, u situaciji kada su prilikom radnje pretresanja u zapisniku o pretresanju popisani oduzeti predmeti u smislu člana 126 u vezi sa članom 63 ZKPRS, te kada je takav zapisnik, bez primjedbi, potpisalo lice od kog su predmeti privremeno oduzeti, nema potrebe da oni budu zapečaćeni, pa shodno tome da budu, u smislu člana 135 ZKPRS, otvoreni i pregledani. Pri tome ni u ovom slučaju ne postoji prepreka da se u toku cijelog krivičnog postupka osporava zakonitost ovako pribavljenih dokaza, odnosno naredbe za pretresanje, same radnje pretresanja i konkretnih dokaza u vidu predmeta i dokumentacije koji su ovako pribavljeni, odnosno da se traži izdvajanje iz spisa ovako pribavljenih dokaza kao nezakonitih.
47. Imajući u vidu citirane odredbe ZKPRS, proizilazi, suprotno apelantovim tvrdnjama, da nije proizvoljan zaključak Vrhovnog i Okružnog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetima čije otvaranje i pregled je obavezan u smislu člana 135 u vezi sa članom 132 stav 2 ZKPRS s obzirom da su oduzeti predmeti u zapisniku o oduzimanju predmeta i potvrdi o privremenom oduzimanju individualno određeni i sa jasnim karakteristikama (pored ostalog, „praškasta materija smeđe boje koja ima morfološke karakteristike opojne droge heroin”), te da je apelant ove dokumenat svojeručno potpisao bez primjedbi. Zbog toga, ne bi se mogla prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da nije upoznat ko je i kada izvršio otvaranje oduzetog predmeta, odnosno da sprovođenju ove radnje nije ni prisustvovao. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, a što apelant ne osporava, proizilazi da je od apelanta prilikom pretresa privremeno oduzet i mobilni telefon navedenog pretplatničkog i serijskog broja i SIM kartice. Ovi predmeti su, kako proizilazi iz obrazloženja presude Okružnog suda, takođe kao dokaz korišćeni u postupku, te su bili predmet vještačenja, ali apelant ne dovodi u pitanje njihovu zakonitost iako iz predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je njihov pregled i otvaranje, kao takođe privremeno oduzetih predmeta, obavljen u skladu sa članom 135 ZKPRS.
48. Najzad, Ustavni sud zapaža da, shodno relevantnim odredbama ZKPRS, proizilazi da je svrha sastavljanja zapisnika, pored ostalog, da bude korišćen kao dokaz o radnji u povodu koje je sačinjen ili da posluži za naknadno ispitivanje pravilnosti obavljene radnje. Takođe, ZKPRS, pored opštih odredbi kojim reguliše zapisnik o radnjama koje se preduzimaju u krivičnom postupku, posebno reguliše zapisnike u vezi s pojedinim radnjama, a kao što je slučaj i sa radnjom pretresanja. Ove odredbe bi očigledno bile iluzorne i lišene svakog smisla ukoliko bi se prihvatio apelantov stav da i u slučaju kada je u zapisniku o pretresanju unijeto i tačno opisano koji predmeti se oduzimaju, odnosno podaci koji su važni za utvrđivanje istovjetnosti predmeta (opis, mjera, veličina, fotografije i sl.), trebaju biti podvrgnuti i proceduri iz člana 135 ZKPRS.
49. Shodno navedenom, proizilazi da se konkretna situacija razlikuje od onih koje su bile razmatrane u navedenim odlukama Ustavnog suda broj AP 291/08 i AP 3364/10. Naime, zajedničko za ova dva predmeta je najprije da je pretres obavljen bez valjanje naredbe a što nisu okolnosti i konkretnog slučaja. Nadalje, u ova dva predmeta prilikom pretresanja sačinjeni su zapisnici o pretresanju, ali u njih nisu unijeti i detaljno opisani oduzeti predmeti, odnosno podaci koji su važni za utvrđivanje istovjetnosti predmeta u smislu člana 126 u vezi sa članom 63 ZKPRS. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi, što ni apelant ne dovodi u pitanje, da takav zapisnik postoji. Nadalje, u ova dva predmeta je nedostatak zapisnika u kom su unijeti i detaljno opisani oduzeti predmeti kreirao obavezu tužioca iz člana 135 ZKPRS koju je on propustio da preduzme u smislu navedene odredbe. U konkretnom slučaju, kod nespornog postojanja navedenog zapisnika, nije ni postojala obaveza pokretanja procedure u smislu člana 135 ZKPRS. Najzad, u ova dva predmeta redovni sudovi su propustili ponuditi adekvatne razloge i obrazloženja zbog čega su prigovore apelanta, koje su isticali u toku cijelog postupka i u kojim su tvrdili da se radi o nezakonitom dokazima, jer su pribavljeni protivno članu 135 ZKPRS, odbili kao neosnovane. U konkretnom slučaju iz predočenog Ustavnom sudu, kao i iz apelantovih navoda, proizilazi da je apelant prigovor o nezakonitom dokazu, jer je pribavljen protivno članu 135 ZKPRS, istakao tek u žalbi na prvostepenu presudu, a u ovoj odluci je već ukazano zbog čega razlozi i obrazloženja Vrhovnog suda s tim u vezi nisu proizvoljni.
50. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 227 ZKPRS određeno da ovlašćena službena lica u svrhu ispunjenja zadataka iz člana 226 istog zakona (pored ostalog, otkrivanje i čuvanje predmeta koji mogu poslužiti kao dokazi) imaju i ovlašćenje da preuzmu mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta predmeta. U tu svrhu, a u skladu sa članom 229 ZKPRS, ovlašćeno službeno lice može izuzetno, nakon obavještavanja tužioca, izvršiti i uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša. Članom 227 ZKPRS je određeno da se o predmetima koji su oduzeti sastavlja zapisnik ili službena zabilješka, odnosno da se uz izvještaj tužiocu dostavljaju, pored ostalog, predmeti, fotografije, spisi o preduzetim mjerama i radnjama.
51. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da je pretresanje apelantovog automobila, kojom prilikom je nađena droga, obavljeno na temelju naredbe nadležnog tužioca koja je kao dokaz sprovedena u postupku. Nadalje, u vezi sa materijom oduzetom pretresom izdat je zapisnik o pretresanju, te potvrda o oduzimanju u kojim je oduzeti predmet individualizovan i jasno određen, odnosno izvršen je popis u smislu člana 132 stav 1 ZKPRS u vezi sa čl. 62 i 63 istog zakona, te je oduzeta materija i izvagana, kao jedna od mjera identifikacije predmeta, o čemu je takođe sačinjen zapisnik koji je sproveden kao dokaz u postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1280/11 od 17. jula 2014. godine, stav 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da se ne zna ni ko je ni kada izvršio vaganje, te da o tome ne postoji niti jedan dokaz.
52. Najzad, u ovom dijelu ne bi se mogla prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da je, zbog nepoštivanja procedura u smislu člana 135 ZKPRS, i vještačenje oduzete materije obavljeno od MUP-a - Uprava kriminalističke policije - Jedinica za forenziku- Kriminalističko-tehnički centar (u daljnjem tekstu: državni organ) nezakonit dokaz, odnosno da je nezakonit dokaz zbog činjenice da je vještak izjavio, kako apelant tvrdi, da je vještačio „uzorak praha“ koji je od njega oduzet, a da se ne zna ko je vršio „uzorkovanje“.
53. Ustavni sud podsjeća da pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud i da se vještačenje koje se može obaviti u okviru državnog organa, po pravilu, povjerava tom organu (član 161 ZKPRS), da se prilikom nalaza i mišljenja o predmetu koji se pregleda vještak oslanja na dokaze na koje mu je ukazalo ovlašćeno službeno lice, tužilac ili sud (član 164 ZKPRS), te da, ako je u okviru vještačenja potrebno izvršiti analizu neke materije, vještaku se, ako je to moguće, stavlja na raspolaganje samo dio te materije (član
165 ZKPRS).
54. Apelant je uz apelaciju predočio nalaz i mišljenje državnog organa iz kog proizilazi da je izvršeno vještačenje nepoznatog praha povodom zahtjeva CJB Trebinje označenog brojem i datumom, a na osnovu naredbe Okružnog tužilaštva označene brojem i datumom, da je na vještačenje dostavljen uzorak smeđeg praha mase 61.8116 gr (od apelanta oduzeta količina) upakovan u tri PVC vrećice, te najzad da se ostatak mase od 61.7812 gr čuva kod državnog organa. Shodno navedenom, a suprotno tvrdnjama apelanta, ne može se zaključiti ni da se ne zna ko je izvršio „uzorkovanje“ koje je poslužilo za vještačenje, odnosno da je ovaj dokaz kao nezakonit trebalo da bude izuzet iz predmeta. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da je u postupku kao dokaz sproveden i zapisnik o pretresu, te zapisnik o vaganju oduzetog predmeta, ne može se prihvatiti kao osnovana ni apelantova tvrdnja da se ne zna kako se našla količina od 61.8116 gr s obzirom da su i on i svjedok V.R., kako tvrdi, izjavili da se radilo o količini droge od 50 grama.
55. Nadalje, apelant tvrdi da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija pribavljeni na nezakonit način, jer u odnosu na njega nije izdata naredba sudije za prethodni postupak. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je identičan žalbeni navod Vrhovni sud ocijenio neosnovanim. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234 stav 2 tačka a) ZKPRS i tonski zapisi telefonskih razgovora, realizovanih u kritičnom periodu između apelanta i svjedoka V.R. koji su preslušani na glavnom pretresu, zakoniti su dokazi, jer su pribavljeni na osnovu odgovarajućih naredbi prvostepenog suda donesenih prema V.R. (zaključio sporazum o priznanju krivice) u skladu sa članom 234 stav 1 i članom 236 stav 1
ZKPRS.
56. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 234 ZKPRS, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, kao jedna od posebnih istražnih radnji, mogu biti određeni kada postoje osnovi sumnje da je neko lice samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju nekog od krivičnih djela pobrojanih u članu 235 istog zakona. Prema ovom članu, u krug lica prema kojim se mogu odrediti ove radnje ulaze i lica za koja postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235 ovog zakona prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije. U skladu sa članom 236 ZKPRS, ove radnje određuje naredbom sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Članom 238 ZKPRS ustanovljeno je ograničenje da se kao dokazi ne mogu koristiti informacije i podaci ako se ne odnose na krivično djelo pobrojano u članu 235 ZKPRS. Članom 239 ZKPRS je propisano da, ako su posebne istražne radnje preduzete bez naloga suda ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima i dokazima ne može zasnovati svoju odluku. Najzad, članom 240 ZKP je određeno da se tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Shodno navedenim odredbama, proizilazi da ne postoji prepreka da se dokaz pribavljen sprovođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug lica prema kojim mogu biti određene iskoristi i u postupku prema licu prema kom ovaka radnja nije određena naredbom suda uz uslov da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo iz člana 235 ZKPRS (član 238 ZKPRS), te da je posebna istražna radnja preduzeta po nalogu suda, odnosno u skladu s njom (član 239 ZKPRS), tj. da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uslovima i na način propisan zakonom (član 240 ZKPRS).
57. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da je Okružno tužilaštvo podiglo optužnicu broj T 16 0 KT 0002784 12 od 20. avgusta 2012. godine koja je po svim tačkama potvrđena 22. avgusta 2012. godine, a kojom je apelantu, te V.R. stavljeno na teret da su počinili krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Rješenjem ovog suda broj 15 0 K 001402 12 Kps od 11. septembra 2012. godine razdvojen je postupak u odnosu na optuženog V.R. s obzirom da je zaključio sporazum o priznanju krivice, a postupak u odnosu na apelanta je nastavljen pod novim brojem.
58. Apelant ne osporava da je u odnosu na V.R. bila izdata naredba suda o sprovođenju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, niti dovodi u pitanje njenu zakonitost u smislu citiranih odredbi ZKPRS. Imajući u vidu član 240 ZK RS kojim je određeno da se tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku, a što u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje, tj. da je postojala naredba suda za sprovođenje konkretne istražne radnje prema V.R., da je u skladu s njom i postupljeno, na temelju čega su i pribavljeni snimci telefonskih razgovora između V.R. i apelanta, koji su u postupku iskorišćeni kao dokaz, ne može se prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da se radi o nezakonitom dokazu jer nije postojala naredba za sprovođenje ove radnje i u odnosu na njega (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4393/11 od 17. septembra 2014. godine, stav 40, dostupna na www.ustavnisud.b a ).
59. Pored toga, u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant slobodnom voljom i bez prinude nije stupio u kontakt sa V.R., odnosno da nije bio slobodan da odluči da li će s njim razgovarati ili ne, te da je apelant imao lični interes za to - dogovaranje i kupovina droge (vidi, mutatis mutandis, već citiranu, Bykov, stav 102.). Takođe, Ustavni sud zapaža da je mjera nadzora i tehničkog snimanja u odnosu na V.R. preduzeta u skladu sa zakonom, u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja – otkrivanja i kažnjavanja neovlašćenog posjedovanja i stavljanja u promet opojne droge, što predstavlja javni interes koji preteže nad apelantovim interesom za zaštitu privatnog života u smislu člana II/f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Prade protiv Njemačke, presuda od 3. marta 2016. godine).
60. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je u postupku bilo uskraćeno da osporava autentičnost zapisa telefonskih razgovora između njega i V.R. koji su preslušani na glavnom pretresu, niti je u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji doveo u pitanje njihov sadržaj. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Okružnog suda, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da se u postupku pred ovim sudom apelant protivio korišćenju ovog dokaza. Najzad, apelantov žalbeni prigovor da je ovaj dokaz nezakonit, jer nije postojala naredba suda u odnosu na njega, preispitan je od Vrhovnog suda, a razlozi i obrazloženje koji su s tim u vezi ponuđeni, s obzirom na relevantne odredbe ZKPRS na kojim je Vrhovni sud u tom dijelu obrazložio svoje odlučenje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
61. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su tvrdnje apelanta da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporena presuda zasniva na nezakonitim dokazima neosnovane.
62. Apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Međutim, suština njegovih navoda u ovom dijelu odnosi se na tvrdnju da je povrijeđena pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo. Naime, apelant tvrdi da je sprovođenjem dokaza-nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra G.C. dokazao da je drogu kupio, kao dugogodišnji narkoman, za sopstvene potrebe, a ne za daljnju prodaju, da Tužilaštvo nije sprovelo niti jedan dokaz kojim bi dovelo u sumnju ili osporilo ovaj dokaz. Po njegovom mišljenju, zaključak da je kupio drogu radi daljnje prodaje je utemeljen samo na nagađanjima i pretpostavkama jer krivično djelo za koje je proglašen krivim ne postoji ukoliko su radnje koje čine njegovo obilježje (kupovina, prenošenje i držanje) preduzete radi sopstvenih potreba, a što je, kako smatra, dokazao sprovođenjem dokaza sprovedenih u postupku.
63. U svezi s ovim dijelom navoda da je u predmetnom postupku prekršena pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo zagarantovano članom 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno da nije dužan dokazivati svoju nevinost. Takođe, pretpostavka nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiocu, te da se treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo a, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 29, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelokupna analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
64. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima na temelju sprovedenih dokaza kao nesporna utvrđena činjenica da je apelant dugogodišnji narkoman. Nadalje, Okružni sud je dao iscrpno obrazloženje i razloge zbog čega je zaključio da pronađena količina od nepuna 62 grama neto-mase heroina, i pored činjenice da ne postoje čvrsti kriterijumi o količini droge na osnovu koje bi se utvrdila njena daljnja namjena, te nalaza i mišljenja vještaka G.C. da je apelantova dnevna doza 5 gr, prevazilazi okvire sopstvenih potreba i upućuje na pouzdan zaključak da je droga kupljena u svrhu dalje prodaje. U vezi s tim ukazano je, pored ostalog, da se radi o najznačajnijoj i najrasprostranjenijoj drogi koja se zloupotrebljava, da dugogodišnji narkomanski staž neminovno dovodi do osiromašenja, da je “dio“ kupljene količine apelant namijenio za dalju prodaju da bi opet došao do prijeko potrebnog novca za svoje buduće snabdijevanje, a koju opciju nije isključio ni vještak neuropsihijatar G.C. Razmatrajući apelantove žalbene navode u ovom dijelu, Vrhovni sud se saglasio sa ocjenom Okružnog suda u pogledu nalaza i mišljenja vještaka G.C., ukazao da apelant nije osporavao da je drogu kupio za iznos od 1.000 evra, te, najzad, da obilježje krivičnog djela iz člana 224 stav 1 KZRS, za koje je apelant proglašen krivim, ne čini i količina droge.
65. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
66. Najzad, apelant tvrdi da su u presudi Vrhovnog suda izostali razlozi i obrazloženja u pogledu žalbenih navoda koje je istakao na presudu Okružnog suda. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja ove presude proizilazi da je apelant istakao navode u pogledu zakonitosti dokaza, te da je pogrešan zaključak da je drogu kupio radi daljnje prodaje, ukazujući pritom na nalaz i mišljenje vještaka G.C., te samu količinu nađene droge, a s čim u vezi su dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, a u nedostatku razloga i dokaza koji bi uputili na zaključak da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o nekom suštinskom navodu apelanta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
67. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su presude redovnih sudova zasnovane na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati shodno zakonu, da su dovedene u pitanje garancije pretpostavke nevinosti i princip in dubio pro reo, te najzad da su sudovi propustili obrazložiti svoje odluke na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a zbog čega se ne može zaključiti da postupak sagledan u cjelini nije bio pravičan.
68. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su presude redovnih sudova zasnovane na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati shodno zakonu, da su dovedene u pitanje garancije pretpostavke nevinosti i princip in dubio pro reo, te najzad da su sudovi propustili obrazložiti svoje odluke na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, odnosno da postupak sagledan u cjelini nije bio pravičan.
70. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman