Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5566/14 (M. M. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5566/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5566/14, rješavajući apelacije Meksura Mujkića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Meksur Mujkić protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 070493 14 GŽ od 27.

novembra 2014. godine;

Ćamila Sulejmanović protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 070294 14 GŽ od 19.

novembra 2014. godine;

Ismet Redžić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 V 006957 15 Rev od 3. septembra 2015.

godine;

Osman Bužimkić, Enes Bužimkić, Sabahudin Bužimkić, Ismet Bužimkić, Rasim Bužimkić, Suada Bužimkić, Hamida Bužimkić, i Ajša Šertović protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 V 017648 15 Gž 2 od 17. septembra 2015. godine;

Ramo Memić protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 U 015750 14 Gž od 13. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5566/14 Meksur Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 24. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 070493 14 GŽ od 27. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je apelantu, kao protivniku predlagača, određena naknada za eksproprisane nekretnine i drvnu masu (u vlasništvu apelanta) u ukupnom iznosu od 14.014,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju drugostepene odluke, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, u postupku određivanja predmetne naknade apelantu za njegovo eksproprisano zemljište, temeljem izvedenih i pravilno ocijenjenih dokaza u konkurenciji dva dokaza o tržišnoj vrijednosti eksproprisanog zemljišta, prvog kojeg je ponudio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine kao predlagač (procjena Komisije za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina) i drugog kojeg je ponudio apelant (nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z.B.) i pravilno se opredijelio za procjenu pomenute Komisije, koja je ekspropisano zemljište procijenila kao šumsko i poljoprivredno, budući da ga po ocjeni Apelacionog suda nije ni mogla drugačije procijeniti, već samo onako kako je pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji određen njegov pravni režim, a ne kao građevinsko kako to smatra apelant i kako ga je procijenio navedeni vještak. Stoga su, prema mišljenju drugostepenog suda, neprihvatljive žalbene tvrdnje apelanta da je određivanjem naknade u konkretnom slučaju prvostepeni sud povrijedio odredbe čl. 8. i 260. Zakona o parničnom postupku BDBiH, te odredbe člana 145. Zakona o vanparničnom postupku BDBiH i na taj način pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odredbe člana 34. Zakona o eksproprijaciji, kao i odredbe člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i čl. 6. i 14. Evropske konvencije

2. AP-5567/14 Ćamila Sulejmanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 24. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 070294 14 GŽ od 19. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je apelantici, kao protivniku predlagača, određena naknada za eksproprisane nekretnine i voćne zasade u ukupnom iznosu od 29.585,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz Komisije za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina i na taj način pravilno odredio visinu naknade za eksproprisane nekretnine, slijedom čega apelantica navodima žalbe (da je tržišna vrijednost „najveća vrijednost“, da je trebalo vrijednost po vještaku građevinske struke Z.B. uvećati za korektivne faktore, te da se u obzir uzima afekciona vrijednost zemljišta) nije dovela u pitanje zakonitost i pravilnost odluke prvostepenog suda. Također je navedeno da je pravilno prvostepeni sud odbio prijedlog apelantice za izvođenje dokaza uviđaja na licu mjesta radi identifikacije parcela, te vještačenje na okolnost statusa zemljišta, kada su izuzete parcele u djelimičnom rješenju o eksproprijaciji dovoljno određene oznakama i površinom i kada stranke identifikaciju, status i oznake izuzetog zemljišta nisu dovele u pitanje i sumnju. Kako po ocjeni Apelacionog suda nisu povrijeđena prava apelantice, kao protivnika predlagača u predmetnoj pravnoj stvari, zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 344. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku BDBiH.

3. AP-4939/15 Ismet Redžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 7. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 V 006957 15 Rev od 3. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta, kao protivnika predlagača, te je potvrđena drugostepena odluka kojom je potvrđena prvostepena odluka u predmetu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine. Prvostepenim rješenjem je određena predmetna naknada apelantu u iznosu od 22.517,00 KM za preuzeto neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koju naknadu je dužna isplatiti apelantu Općina Velika Kladuša kao predlagatelj. U obrazloženju revizione odluke je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 46., 53., 63.,64. i 70. Zakona o eksproprijaciji), jer je i po ocjeni Vrhovnog suda apelantu pravilno dosuđena tržišna vrijednost za predmetnu nekretninu. Za svoje odluke, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su dali pravilne i potpune razloge, koje prihvata i taj sud pa se apelant upućuje na iste. Na kraju je navedeno da je Vrhovni sud cijenio i ostale revizijske prigovore, ali pošto nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari, nije ih posebno obrazlagao, s tim da nije cijenio navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se iz tih razloga revizija ne može izjaviti. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 248. u vezi sa članom 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-5174/15 Osman Bužimkić, Enes Bužimkić, Sabahudin Bužimkić, Ismet Bužimkić, Rasim Bužimkić, Suada Bužimkić, Hamida Bužimkić, i Ajša Šertović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Slatine, koje zastupa Sanil Hasić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 23. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 V 017648 15 Gž 2 od 17. septembra 2015. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, odbačen je prijedlog apelanata kao predlagača za određivanje navedene naknade podnesen protiv Općine Bosanska Krupa kao protupredlagača, dok je odbijen kao neosnovan njihov zahtjev za naknadu troškova postupka, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je prvenstveno konstatovao da je prijedlog apelanata odbačen iz razloga što je naknada za eksproprisane nepokretnosti pravosnažno sporazumno utvrđena rješenjem organa uprave iz 1952. godine u iznosu od 56.934,00 dinara, odnosno da njihov prijedlog nije odbačen iz razloga što nisu dopunili prijedlog po rješenju iz 2014. godine. S tim u vezi je navedeno da apelanti u žalbi pogrešno smatraju da je sud dužan da utvrđuje da je naknada isplaćena, slijedom čega je pravilno prvostepeni sud primijenio odredbu člana 146. Zakona o vanparničnom postupku FBiH, kojom je propisano da je sud ovlašten u vanparničnom postupku određivati visinu naknade za eskproprisanu nekretninu samo u situaciji kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik nisu postigli sporazum o naknadi. Dakle, zaključeno je da je pravosnažno rješenje o utvrđivanju naknade, doneseno u upravnom postupku, izvršna isprava na osnovu koje se može tražiti prinudna naplata ako ista nije isplaćena ali u izvršnom postupku.

5. AP-828/16 Ramo Memić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sapne, kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 U 015750 14 Gž od 13. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena odluka kojom je apelantu određena naknada za eksproprisanu nekretninu i stabla u ukupnom novčanom iznosu od 4.728,98 KM, koju je korisnik eksproprijacije-protivnik predlagatelja JU „Direkcija regionalnih cesta TK-a“ Tuzla dužna isplatiti apelantu kao ranijem vlasniku. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud, prilikom utvrđivanja visine naknade, prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geometra i poljoprivredne struke kao tačan, što se ne dovodi u osnovanu sumnju ni žalbenim navodima apelanta. Dalje je navedeno da ne stoji žalbeni navod apelanta da je u konkretnom slučaju trebalo izvesti dokaz po vještaku šumarske struke, s obzirom da se šumska stabla nalaze na parceli koja graniči sa parcelom apelanta na kojoj je izvršena djelomična eksproprijacija. Na kraju je istaknuto da je tačno da je apelant osporavao visinu procijenjenih vrijednosti voćnih stabala, ali je po ocjeni drugostepenog suda vještak poljoprivredne struke odgovorio na taj navod i ostao kod svog nalaza. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5566/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5566/14 (M. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio