Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4275/13 („Burović“ d.o.o. Ilidža)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4275/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4275/13, rješavajući apelaciju „Burović“ d.o.o. Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Burović” d.o.o. Ilidža podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015692 12 U od 23. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Burović“ d.o.o. Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa direktor Ismet Burović, podnio je 18. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 015692 12 U od 23. septembra 2013. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-1-Pr-07- 009561-IV od 12. jula 2007. godine, obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta i Ismeta Burovića kao odgovornog lica (u daljnjem tekstu: odgovorno lice) zato što „postoje okolnosti koje isključuju vođenje prekršajnog postupka“. Odlučujući o žalbi Porezne uprave Središnji ured- Regionalni istražni odsjek Sarajevo (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je, rješenjem broj 009-0-Pžp-07-000837 od 27. augusta 2008. godine, po službenoj dužnosti preinačio prvostepeno rješenje tako da je prekršajni postupak protiv apelanta i odgovornog lica obustavio zbog nastupanja apsolutne zastare gonjenja.
3. Apelant je 10. oktobra 2008. godine podnio zahtjev Poreznoj upravi za vraćanje 150 vreća sirove kafe koja mu je bila oduzeta tokom prekršajnog postupka po nalogu suda. Porezna uprava je, zaključkom broj 10/1-15-2074-04/01-1/08.-Ž.R.-E.M. od 20. oktobra 2008. godine, prekinula postupak po ovom apelantovom zahtjevu „zbog rješavanja prethodnog pitanja“. U obrazloženju ovog zaključka, Porezna uprava je navela da nije mogla riješiti apelantov zahtjev „jer ovaj organ ne raspolaže svim relevantnim spisima prekršajnog postupka i spisima koji se nalaze u posjedu Ustavnog suda BiH povodom apelacije zbog ćutanja administracije“. Apelant protiv ovog zaključka nije izjavio žalbu. Međutim, povodom istog zahtjeva, apelant i odgovorno lice su 7. oktobra 2010. godine podnijeli žalbu zbog „šutnje administracije“ Federalnom ministarstvu finansija. Kako ni drugostepeni organ nije postupio po navedenoj žalbi, apelant i odgovorno lice su se obratili Federalnom ministarstvu pravde, Upravnom inspektoratu da interveniše kod drugostepenog organa, a zatim su 7. juna 2012. godine Kantonalnom sudu podnijeli tužbu zbog "šutnje administracije". Predmet je pred Kantonalnim sudom zaveden pod brojem 09 0 U 015692 12 U.
4. Nakon toga, apelant i odgovorno lice su, 24. januara 2011. godine, podnijeli apelaciju Ustavnom sudu zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku u navedenom predmetu pred Kantonalnim sudom i u parničnom postupku koji je apelant tužbom za povrat oduzete robe pokrenuo pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj Ps-533/03. Ustavni sud je, odlukom broj AP 300/11 utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, između ostalog, u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom broj 09 0 U 015692 12 U, pa je naložio Kantonalnom sudu „da po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene zbog 'šutnje administracije'“ u navedenom upravnom sporu, kao i da „u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke“ (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 300/11 od 17. jula 2013. godine, dostupna na www.ccbh.ba). Nakon toga, Kantonalni sud je 23. septembra 2013. godine donio osporenu presudu povodom tužbe podnesene zbog „šutnje administracije“ kojom je odbio apelantovu tužbu. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je Porezna uprava postupala po apelantovom zahtjevu za povrat robe, da je zaključkom prekinula postupak, a da protiv tog zaključka apelant nije izjavio žalbu, pa je on postao konačan. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev da sud u upravnom sporu presudom obaveže Poreznu upravu da donese rješenje kojim će apelantu vratiti oduzetu robu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je upravni spor pokrenut tužbom zbog „šutnje administracije“, te da je predmet tog upravnog spora nedonošenje upravnog akta, a taj spor se „rješava po drugim zakonskim propisima“. Također, Kantonalni sud je naveo da su bez utjecaja apelantovi prigovori u odnosu na zaključak o prekidu postupka povodom zahtjeva za povrat robe, budući da je te prigovore apelant mogao iznositi jedino u žalbi protiv tog zaključka, ali on tu mogućnost nije koristio, pa je zaključak „postao pravosnažan u formalnom i materijalnom pravnom smislu“. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da apelant ne može u upravnom postupku tražiti da se riješi po njegovom zahtjevu za povrat robe zato što o istom pitanju rješava i Općinski sud u Sarajevu u parničnom postupku, u predmetu broj 65 0 Ps 07262 10 Ps pokrenutom po apelantovoj tužbi.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da smatra da Kantonalni sud osporenom odlukom u suštini nije izvršio nalog Ustavnog suda iz odluke AP 300/11, jer je taj nalog Ustavnog suda značio, prema apelantovom mišljenju, nalog Kantonalnom sudu da donese meritornu odluku, odnosno da odluči kao sud pune jurisdikcije. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud naloži „FBiH da apelantu vrati 150 vr. sirove kafe [...] kao i zateznu kamatu na iznos 28.500 KM – vrijednost oduzete robe u trenutku njenog oduzimanja [...] počev od dana 12.03.2002. godine pa sve do njenog povrata apelantu, odnosno njene protuvrijednosti“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda odnosi na način na koji je Kantonalni sud postupio nakon odluke Ustavnog suda broj AP 300/11. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine razmatrao Informaciju o izvršenju odluka Ustavnog suda u periodu januar-august 2014. godine, u kojoj je konstatovao, između ostalog, da je Kantonalni sud, dopisom od 19. augusta 2014. godine obavijestio Ustavni sud da je, u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj AP 300/11, donio presudu povodom tužbe zbog „šutnje administracije“ u predmetu broj 09 0 U 015692 12 U. Imajući to u vidu, Ustavni sud je zaključio da je odluka broj AP 300/11 izvršena. Naime, Ustavni sud je navedenom odlukom naložio okončanje postupka koji je u vrijeme donošenja te odluke bio u toku pred Kantonalnim sudom, ali nije, kako to apelant tvrdi, eksplicitno naložio na koji način će Kantonalni sud to učiniti, odnosno nije eksplicitno naložio Kantonalnom sudu da o apelantovoj tužbi odluči meritorno. Naime, u odlukama u kojima utvrdi kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ne ulazi u način na koji će sud koji je dobio nalog da postupak „hitno okonča“ to učiniti, već na osnovu informacije koju dobije o mjerama koje su preduzete s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda, ocjenjuje da li je odluka izvršena ili ne. Kako je već rečeno, Ustavni sud je zaključio da je donošenjem osporene odluke Kantonalni sud izvršio odluku broj AP 300/11, pa se apelacijom koja je isključivo zasnovana na apelantovom razumijevanju i tumačenju naloga koji je Ustavni sud dao Kantonalnom sudu, ne može ovakav zaključak Ustavnog suda dovesti u pitanje, niti takvi navodi mogu pokrenuti pitanje kršenja bilo kojeg ustavnog prava. Osim toga, Kantonalni sud je u osporenoj odluci jasno obrazložio zbog čega je odbio apelantovu tužbu koja je podnesena zbog „šutnje administracije“, kao i razloge zbog kojih je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev da Kantonalni sud odluči meritorno i naloži Poreznoj upravi da apelantu vrati oduzetu robu.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman