Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4921/15 (O. S. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4921/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4921/15, rješavajući apelacije Olivere Stanković i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Olivera Stanković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 028775 14 Rsž od 8. septembra 2015. godine;
Bojana Čomić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 007676 15 Rev od 30. jula 2015. godine;
Dragutin Duronjić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 031098 12 Rev od 27. avgusta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4921/15
1. Olivera Stanković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 028775 14 Rsž od 8. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Odluka tuženog (JU CKPO „Prosvjeta“ Rudo) o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga, Odluka upranog odbora tuženog (kojim je odbijena apelanticina žalba), da se naloži tuženom da apelanticu vrati na posao i da apelantici isplati naknadu plata za određeni vremenski period, sa zakonskim zateznim kamatama i uplate doprinosi za utuženi period. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da su odluke tuženog, koje su predmet apelanticinog tužbenog zahtjeva, donijete u skladu sa zakonom, a primjenom Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog, koji je bio na snazi u trenutku donošenja pobijanih odluka. U svom obrazloženju Okružni sud navodi da su stranke dužne da iznesu sve činjenice, na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašten samo izuzetno da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevom kojim ne mogu raspolagati. Dalje se navodi da u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza koji će se dokazi izvesti, odnosno koje će dokaze stranka izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, da je teret dokazivanja nosi ona stranka, u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu, te stoga one činjenice na kojima određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka, koja se na to pravo poziva. S obzirom na navedeno Okružni sud konstatuje da apelantica nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazala činjenice koje je isticala u toku prvostepenog postupka, a koje je ponovo isticala i u izjavljenoj žalbi.
AP-4936/15
2. Bojana Čomić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 007676 15 Rev od 30. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka tuženog („Telekomunikacija“ Republike Srpske a.d. Banja Luka) o otkazu ugovora o radu i da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na rad i da joj isplati naknade plata i toplog obroka za utuženi period, uz uplatu zakonskih doprinosa. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da su neosnovani navodi apelantice da je dovedena u zabludu da njeno radno mjesto nije ukinuto i to verzijom Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženog (po kojoj navodno radno mjesto nije ukinuto), za koje tvrdi apelantkinja da je bio objavljen na portalu tuženog, te da je zbog toga odustala od prijave na interni oglas kod tuženog. Vrhovni sud obrazlaže da bez obzira da li je pravilnik takvog sadržaja bio objavljen na portalu tuženog, da prema izvedenim dokazima apelantica je imala saznanja da je tehnološki višak kod tuženog, jer to proizlazi iz obavjesti tuženog (obavještenje da je zbog tehnoloških i organizacionih razloga nastalih donošenjem izmjena i dopuna Pravilnika o sistematizaciji apelantica privremeno neraspoređena u preduzeću), iskaza svjedoka (koji je o toj činjenici obavijestio apelanticu) i prijave apelantice na interni oglas (o kojem oglasu je apelantica obavještena dopisom tuženog), što znači da je znala da je njeno mjesto ukinuto ili da je došlo do smanjenja broja izvršilaca na tom radnom mjestu. Vrhovni sud zaključuje da bi apelantica sa uspjehom osporila zakonitost sporne odluke, kad bi se i uzelo da nije došlo do ukidanja njenog radnog mjesta, morala dokazati da tuženi eventualno nije donio ili da nije ispoštovao odgovarajuće kriterije, odnosno da eventualno kod utvrđenja viška radnika ima prednost u odnosu na druge radnike tuženog, što znači da je morala dokazati da nisu ispoštovane odredbe člana 124. i 125. Zakona o radu, u kojem pravcu navodima tužbe apelantica nije ni osporavala odluku tuženog niti je izvodila dokaze.
AP-4967/15
3. Dragutin Duronjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 Rs 031098 12 Rev od 27. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog („Rafinerija nafte“ a.d. Bosanski Brod) o otkazu ugovora o radu, da se apelant vrati na rad kod tuženog i da mu tuženi isplati naknadu neisplaćenih plata i toplog obroka, s uplatom traženih doprinosa iz radnog odnosa. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 98. tačka 9. Zakona o radu, odnosno člana 97. stav 2. tačka 9. Pravilnika o radu tuženog (kvalifikovane kao davanje netačnih podataka i dokaza o činjenicama bitnim za zaključenje ugovora o radu), za koju se može izreći mjera otkaza ugovora o radu, te kako je disciplinski postupak pravilno proveden i apelantu pružena mogućnost da iznese svoju odbranu, te da je Direktor tuženog ovlašten da u ime Uprave donosi pojedinačne odluke. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud navodi da je disciplinska komisija i za radnike O. J. i S. P. utvrdila da su učinili iste teže povrede radne obaveze kao apelant, a nije za iste radnje utvrdila lakšu povredu radne obaveze, kako apelant ističe, da utvrđujući sankciju za počinjenu povredu radne obaveze, poslodavac ima pravo da izrekne drugu disciplinsku mjeru osim otkaza, ako ocjeni da za to postoje opravdani razlozi, koje faktički utvrđuje u svakom slučaju zasebno, pa zato nema diskriminatorskog odnosa prema apelantu samo iz razloga što je njemu izrečena mjera otkaza, a ne pismeno upozorenje. Vrhovni sud, također, navodi da su neosnovani apelantovi navodi o zastarjelosti disciplinskog postupka jer je tuženi za težu povredu radne obaveze saznao kada mu je dostavljen akt Policijske stanice, da je disciplinski postupak pokrenut poslije 16 dana i okončan nakon nepunih mjesec dana, kada je donesena odluka o izricanju disciplinske mjere, što je u skladu sa rokovima propisanim članom 120. Pravilnika o radu tuženog.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4921/15.
5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant Dragutin Duronjić (AP-4967/15) je istakaa da mu je, u okviru prava na pravično suđenje, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, navodeći da je od podnošenja tužbe do donošenja revizione odluke proteklo četiri godine deset mjeseci i 21 dan.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, u odnosu na navod apelanta Dragutina Duronjića (AP-4967/15) da je parnični postupak u njegovom slučaju trajao predugo i da je na taj način došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je tužba u toj pravnoj stvari podnesena 12. oktobra 2010. godine (po prvostepenoj presudi ili 6. oktobra po navodima apelanta), a da je konačna osporena presuda donesena 27. avgusta 2015. godine. Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog parničnog postupka od četiri godine deset mjeseci i 15 (21) dana primjerena okolnostima konkretnog slučaja, te da iz predočenih dokaza uz apelaciju (AP-4967/15) ne proizlazi da su sudovi u predmetnom postupku bili pasivni, niti da su namjerno odugovlačili postupak.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman