Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4593/15 (S. Š. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4593/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4593/15, rješavajući apelacije Samira Šabića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Samir Šabić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 014651 14 Gž od 21. septembra 2015. godine;
Mirsad Džafić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013712 15 Gž od 28. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4593/15
1. Samir Šabić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 014651 14 Gž od 21. septembra 2015. godine. Apelant je 30. oktobra 2015. godine dostavio sudu i rješenje Suda BiH broj S1 3 P 014651 15 Rev kojim je apelantova revizija, u predmetnom postupku, odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno konstatuje se da je presuda Suda BiH, protiv koje je i podnesena apelacija, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika i da se predmet vrati tuženoj (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika) na ponovni postupak. U svom obrazloženju Sud BiH navodi da je apelant zaposlen kao policajski službenik, u činu stariji policajac, da se prijavio na Interni oglas za posebno unapređenje policijskih službenika u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH za čin mlađi inspektor. Dalje se navodi da je postupajući po Internom oglasu, Komisija za unapređenje objavila Listu kandidata isključenih iz procesa unapređenja kojim je i apelant isključen iz navedenog procesa zbog toga što nije priložio dokaz da je u svom radu postigao izvanredne rezultate i značajno doprinio povećanju sigurnosti BiH i njezinih građana, te da je Odbor za žalbe tužene rješenjem odbio apelantovu žalbu izjavljenu na Zaključak i navedenu Listu kandidata. Sud BiH konstatuje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da priloženi magistarski rad kojim je apelant stekao akademsku titulu i zvanje magistra politologije, ne predstavlja dokaz koji je propisan odredbom člana 78. Zakona o policijskim službenicima BiH, a koji se odnosi na postignute izvanredne rezultate i značajan doprinos sigurnosti u BiH u svom radu. Sud BiH također navodi da uz ostale uslove i navedeni uslov se ne može posmatrati odvojeno nego svi uslovi propisani odredbom člana 78. stav 1. citiranog zakona su kumulativno propisani, što znači da se moraju u potpunosti ispuniti da bi prijava kandidata za posebno unapređenje bila prihvaćena. AP-4594/15
2. Mirsad Džafić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 013712 15 Gž od 28. septembra 2015. godine. Apelant je 2. marta 2016. godine dostavio sudu i rješenje Suda BiH broj S1 3 P 013712 15 Rev kojim je apelantova revizija, u predmetnom postupku, odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno konstatuje se da je presuda Suda BiH, protiv koje je i podnesena apelacija, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se poništi rješenje tužene (Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika). U svom obrazloženju Sud BiH navodi da se rješenjem, čije se poništenje zahtjeva, odbila apelantova žalba i potvrdilo rješenje Disciplinske komisije Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH na osnovu utvrđenja da je apelant, sa policijskim službenicima sa kojima je obavljao službu, propustio obavijestiti neposrednog rukovodioca o izvršenoj radnji lijepljenja folije na novopostavljenoj kućici. Dalje se navodi da provedeni dokazi potvrđuju da je apelant u vrijeme preduzimanja radnji koje mu se stavljaju na teret (rješenjem na koje je uložio žalbu), usmeno upozoren o nedozvoljenosti preduzimanja bilo kakvih radnji na novim policijskim kućicama i da kada su se takve radnje obavile lijepljenjem zatamljene folije, o istim nije obavijestio nadređene za koje je znao da treba da daju odobrenje za izvršene promjene. Također se navodi da sve činjenice, na kojima se zasniva osporavana odluka drugostepene disciplinske komisije, u pogledu radnji u kojima se ostvaruju bitna obilježja povrede službene dužnosti koja je apelantu stavljena na teret, proizlaze iz provedenih dokaza. Sud BiH konstatuje da budući da je osporavanom odlukom utvrđena svijest apelanta o nedopustivosti ponašanja zbog kojeg je i pozvan na odgovornost i s obzirom da je na zakonit način izrečena disciplinska sankcija, tužbeni zahtjev za poništenje osporavane odluke je neosnovan.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4593/15.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman