Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3057/14 („Hering“ d.d. Široki Brijeg i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3057/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3057/14, rješavajući apelacije „Hering“ d.d. Široki Brijeg i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Hering“ d.d. Široki Brijeg protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 DN 001944 13 GŽ od 6. maja 2014.

godine;

Latifa Omerbegović i Zijad Omerbegović protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 DN 011193 10 GZ od 18.

septembra 2014. godine;

N.D. protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 DN 008460 14 GZ 2 od 8. oktobra 2014. godine;

„Šipad“ d.d. Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 DN 006531 14 GŽ od 19. novembra 2014. godine;

„Šipad“ d.d. Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 DN 006507 14 GŽ od 19. novembra 2014. godine;

Ž.I.L. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Dn 002361 15 Gž od 8. juna 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3057/14 „Hering“ d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dinko Nenadić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 DN 001944 13 GŽ od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u zemljišnoknjižnom predmetu, odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje novog zemljišnoknjižnog uloška za dvije katastarske čestice, te određeno da se u z.k. ulošcima ima izvršiti zabilježba odbijanja. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da iz predmetnog zahtjeva proizlazi da apelant traži da se najprije utvrdi da je temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, a potom da se izvrši nova uspostava z.k. uložaka. Kako apelant traži utvrđenje prava vlasništva temeljem dosjelosti, a kako odredba člana 3. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH ne govori ko i na koji način će to u konkretnom slučaju utvrđivati, a pogotovo ne govori da bi to trebao utvrđivati zemljišnoknjižni referent, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog, za što je dao valjane razloge koje prihvata i drugostepeni sud, jer se utvrđenje prava vlasništva dosjelošću može tražiti samo tužbom pred nadležnim sudom, a ne u zemljišnoknjižnom postupku i pravomoćna odluka suda služi kao osnov za uknjižbu. Budući da je apelant uz zahtjev priložio z.k. uloške čije novo uspostavljanje traži, Kantonalni sud je zauzeo stav da je pravilan zaključak prvostepenog suda, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, da se nisu ispunili ni uslovi iz odredbe člana 63. naprijed navedenog Zakona, jer je zemljišna knjiga za predmetne nekretnine uspostavljena, a nije uništena, niti oštećena, niti iz drugih razloga nedostaje dio zemljišne knjige. Slijedom navedenog je osporena drugostepena odluka donesena primjenom odredbe člana 235. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.

2. AP-4911/14 Latifa Omerbegović i Zijad Omerbegović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Vogošće, podnijeli su 19. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 DN 011193 10 GZ od 18. septembra 2014. godine . U konkretnom slučaju, u zemljišnoknjižnom predmetu, osporenom konačnom odlukom je odbijen zahtjev prvoapelantice radi uknjižbe prava svojine na katastarskoj čestici, iz razloga što na istoj nije uplanjen objekat u A listu, a u B vlasničkom listu je uknjiženo državno vlasništvo sa pravom raspolaganja Općine Vogošća. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud naveo da se prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe člana 27. stav 4. u vezi člana 49. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i člana 26. stav 1. Zakona o vladi Kantona Sarajevo, kojim je Vlada KS donijela Uredbu o obrazovanju i vođenju Knjiga položenih ugovora, ako nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige. Stoga se, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno pozvao, prilikom donošenja svog odbijajućeg rješenja, na odredbe člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o svemu kao u izreci prvostepenog rješenja. Imajući u vidu navedeno, osporena drugostepena odluka je donesena primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-4950/14 N.D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bužima, podnio je 21. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 DN 008460 14 GZ 2 od 8. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, u zemljišnoknjižnom predmetu, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov zahtjev za uknjižbu, slijedom čega je apelant uknjižen kao suvlasnik sa dijelom ½ (apelant tražio da se uknjiži kao jedini vlasnik) na predmetnoj parceli. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da je u momentu kada je apelant podnio predmetni zahtjev bila upisana sudska mjera obezbjeđenja u z.k. ulošku, kojom mjerom je bilo zabranjeno upisanom licu M.B. da raspolaže sa jednom polovinom dijela nekretnina. Dakle, zaključeno je da je u momentu podnošenja predmetnog zahtjeva (2009. godine) apelant nije mogao biti upisan sa pravom vlasništva 1/1 dijela, jer je njegovom prethodniku mjerom osiguranja bilo zabranjeno da raspolaže sa ½ dijela nekretnina koje su bile predmetom kupoprodaje. S tim u vezi je dalje navedeno da je mjera osiguranja kasnije opravdana donošenjem pravomoćne sudske odluke, kojom je utvrđeno da parcela koja bila predmetom kupoprodaje predstavlja bračnu stečevinu upisanog lica i njegovog supružnika sa po dijelom ½. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije mogao apelanta upisati sa dijelom 1/1, jer njegov prethodnik nije imao to pravo u navedenom obimu (niko ne može prenijeti više prava na drugog, nego što ga je i sam imao).

4. AP-5570/14 „Šipad“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnio je 24. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 DN 006531 14 GŽ od 19. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagača Općine Zenica, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba apelanta, kao zainteresovane osobe, te je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je dozvoljena uknjižba prava raspolaganja na nekretnini u korist „Šipad-komerc“ d.d. Sarajevo, a na osnovu pravosnažnog rješenja Općine Zenica iz 2000. godine. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je dozvolio traženi upis, ocijenivši da su za to ispunjene zakonske pretpostavke. Dalje je istaknuto da je apelantu kao žalitelju potrebno ukazati da se sud, prilikom ispitivanja zahtjeva za upis, ograničava samo na formalno-pravnu stranu podneska, te da je prvostepeni sud nakon izvršene provjere spisa predmeta utvrdio da traženi upis u času njegovog podnošenja i provjere odgovara stanju u zemljišnim knjigama i da nema zapreka zahtijevanom upisu, odnosno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za upis. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, sud nije ovlašten provjeravati materijalno-pravne pretpostavke u pogledu valjanosti pravnog osnova, tj. da li je u konkretnom slučaju predmetno rješenje Općine Zenica zakonito. Osim toga je Kantonalni sud istakao da apelant nije dokazao postojanje uslova za primjenu odredbi člana 60. stav 1. i člana 70. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, jer je prvostepeni sud uknjižbu izvršio na osnovu pravomoćnog rješenja organa uprave i jer se ne radi o uspostavi zemljišnoknjižnog uloška. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-5571/14 „Šipad“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnio je 24. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 DN 006507 14 GŽ od 19. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagača Općine Zenica, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba apelanta, kao zainteresovane osobe, te je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva na nekretnini u korist „Šipad-komerc“ d.d. Sarajevo, a na osnovu pravosnažnog rješenja Općine Zenica iz 2005. godine. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da je prvostepeni sud nezakonito dopustio uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini (poslovnom prostoru) u konkretnom slučaju, jer po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeno rješenje nije u suprotnosti sa odredbom člana 3. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBih, niti odredbom člana 33. st. 1. i 4. Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima FBiH, kao i odredbom člana 117. Zakona o premjeru katastra i nekretnina. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, sud nije ovlašten provjeravati materijalno-pravne pretpostavke u pogledu valjanosti pravnog osnova, tj. da li je u konkretnom slučaju predmetno rješenje Općine Zenica zakonito. Osim toga je Kantonalni sud istakao da apelant nije dokazao postojanje uslova za primjenu odredbi člana 60. stav 1. i člana 70. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, jer je prvostepeni sud uknjižbu izvršio na osnovu pravomoćnog rješenja organa uprave i jer se ne radi o uspostavi zemljišnoknjižnog uloška. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.

6. AP-3473/15 Ž.I.L. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dinko Nenadić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Dn 002361 15 Gž od 8. juni 2015. godine. U konkretnom slučaju, u zemljišnoknjižnom predmetu, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za uspostavljanje novog zemljišnoknjižnog uloška za dvije katastarske čestice, te je određeno da će se u u z.k. ulošcima izvršiti zabilježba odbijanja. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da u predmetnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 63. i člana 88. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH kako bi se udovoljilo apelantovom zahtjevu, jer zemljišna knjiga za predmetne nekretnine nije uništena, nestala niti je oštećena ili da iz iz drugih razloga nedostaje dio zemljišne knjige, a niti je nemoguće povezivanje pravnih odnosa sa dosadašnjim nekretninama. Također je navedeno da je pravilan stav prvostepenog suda u pogledu utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama temeljem dosjelosti, jer zemljišnoknjižni ured nije ovlašten da to pravo utvrđuje. Imajući u vidu navedeno, osporena drugostepena odluka je donesena primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3057/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3057/14 („Hering“ d.d. Široki Brijeg i… | Sudska praksa | Aktio