Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3874/15 (A. H. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3874/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3874/15, rješavajući apelacije Adnana Humačkića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Adnan Humačkić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 070794 14 Gž od 1. jula 2015. godine;
Živko Škrbić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 129659 15 Gž od 26. novembra 2015. godine;
Davor Ćuk protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 028084 14 Gž od 10. novembra 2015. godine;
Mirko Adamović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049941 13 Rev od 14. oktobra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3874/15 Adnan Humačkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mensud Đonko advokat iz Mostara, podnio je 6. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 070794 14 Gž od 1. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda na način da je tuženi („Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo) obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete na motornom vozilu isplati iznos od 7.040,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 4.400,65 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. novembra 2009. godine pa do konačne isplate, dok je potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa i u dijelu odluke o troškovima postupka (odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka). U postupku je utvrđeno da je lice koje je upravljalo vozilom, koje je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tuženog, skrivilo saobraćajnu nesreću u kojoj je nastala šteta na vozilu apelanta, te je utvrđeno da odgovornost lica koje je skrivilo nesreću odgovara procentu od 80%. S druge strane, sud je zaključio da odgovornost apelanta za nastanak predmetne nesreće iznosi 20 % jer je krećući se većom brzinom od dozvoljene (brzinom od 76 km/h na mjestu gdje je kretanje vozila ograničeno na 60 km/h i gdje je postavljen znak „radarska kontrola“), iako nije kriv za predmetnu nesreću, doprinio da štetne posljedice i oštećenje na vozilima bude znatno veće. U odnosu na troškove parničnog postupka Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odmjerio i dosudio troškove postupka primjenom odredbi čl. 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu da su i apelanta i tuženog zastupali advokati kao punomoćnici, te da je podnesenim troškovnikom tuženi potraživao daleko veće troškove postupka od punomoćnika apelanta (sud se prilikom odlučivanja mora kretati u granicama postavljenih zahtjeva stranaka). Naime, s obzirom da su troškove provedenih vještačenja apelant i tuženi predujmili podjednako, odnosno troškove saobraćajnog vještačenja zajedno su predujmili apelant i tuženi, troškove mašinskog vještačenja platio je apelant, dok je troškove neuropsihijatrijskog vještačenja platio tuženi, to je sud izračunavši troškove apelanta i tuženog došao do utvrđenja da se u konkretnom slučaju radi o podjednako podmirenim troškovima.
2. AP-5657/15 Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 24. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 129659 15 Gž od 26. novembra 2015. godine. U postupku koji je apelant pokrenuo 1. novembra 2011. godine, tužbom kojom je tražio da mu tužena (ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka-„Elektrodistribucija“ Banjaluka) na ime naknade štete (pregorjevanja elektro uređaja zbog pada napona na niskonaponskoj mreži u periodu od 20. avgusta do 1. septembra 2010. godine) isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, Osnovni sud u Banjaluci je 18. februara 2015. godine donio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je presudom od 26. novembra 2015. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao odgovornost tužene za nastalu štetu, kao ni visinu svog potraživanja. Naime, u konkretnom slučaju apelant smatra da je dokazao odgovornost tužene za vršenje opasne djelatnosti i prouzrokovanje štete na njegovim uređajima na osnovu podneska „NG-Elektronik“ Čelinac (kojim se navodi da su kvarovi na uređajima nastali zbog nestabilnog napona), garantnih listova i zapisnika komisije za utvrđivanje i procjenu štete. Međutim, Okružni sud smatra da navedeni dokazi ne mogu biti temelj za utvrđivanje postojanja odgovornosti tužene za stradavanje elektro uređaja apelanta, te da konačan zaključak o postojanju odgovornosti tužene sud može donijeti na osnovu pravno relevantnih dokaza (zapisnik o izlasku na lice mjesta radnika tužene, dokumentacija tužene o eventualno izvođenim radovima na mreži u spornom periodu ili prijave većeg broja građana sa istim ili sličnim problemima) koje apelant u konkretnom predmetu nije izveo, pa je pravilno zaključio prvostepeni sud da apelant nije dokazao odgovornost tužene za prouzrokovanu štetu. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku nije dokazao ni visinu svog potraživanja u konkretnom slučaju, s obzirom da nije predložio vještačenje uništenih elektro uređaja.
3. AP-5723/15 Davor Ćuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, kojeg zastupa Jelena Todić advokatica iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 028084 14 Gž od 10. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog („Mig-komerc“ d.o.o. Zableće, Ribnik) i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade nematerijalne štete nastale povređivanjem apelanta na radu isplati određeni novčani iznos, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku pred drugostepenim sudom je utvrđeno da je štetni događaj, u kojem je povrijeđen apelant, nastao zbog njegove nepažnje jer je prilikom cijepanja drva morao prilagoditi drvo kuda će se sjeći, što nije učinio, nego je pokušao izvršiti prilagođavanje i noga mu je tada bila brža od povlačenja ruku unazad kada je dao komandu, tako da je povredu apelantovog prsta napravilo drvo a ne cjepač koji se ne može spustiti do kraja. Dakle, štetni događaj uzrokovan isključivom radnjom tužitelja (apelanta) kao oštećenika, oslobađa imaoca opasne stvari (tuženog) od odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Ovo iz razloga što apelant nije povrijeđen od neposrednog dejstva opasne stvari čiji je vlasnik apelant, te da tuženi ne odgovara za štetu koja je nastala apelantu jer je ona posljedica isključivo ponašanja apelanta (iako je bio osposobljen za bezbjedan rad nije postupao u skladu sa pravilima o radu na cjepaču) koja je doprinijela nastanku štete. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je uzrok povređivanja apelanta nedovoljna pažnja apelanta, odnosno nepravilno držanje drveta u momentu nožnog aktiviranja sjekire cjepača, te je odlučio kao u dispozitivu presude.
4. AP-5728/15 Mirko Adamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Branislav Kosić advokat iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049941 13 Rev od 14. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena na drugostepenu presudu kojom je uvažena žalba tužene (Republike Srpske) i preinačena prvostepena presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta (kojim je tražio da mu tužena isplati određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka). Vrhovni sud je naveo da je u spornom periodu protiv apelanta pored disciplinskog postupka vođeno i više krivičnih postupaka koji su završeni obustavom istrage ili oslobađanjem od optužbe, te da u navedenim postupcima nije došlo do pritvaranja apelanta niti je isti neopravdano osuđen, zbog čega nema odgovornosti tužene prema odredbama čl. 425. i 429. Zakona o krivičnom postupku, kojima je propisano pravo na naknadu štete do koje je došlo usljed neosnovanog pritvaranja ili neopravdane osude. Dalje se navodi da sama činjenica vođenja krivičnih postupaka protiv apelanta ne može dovesti do naknade nematerijalne štete apelantu po opštim pravilima o naknadi štete, s obzirom da su isti provedeni od strane nadležnih organa i na temelju zakonskih ovlaštenja, te da je apelant u skladu sa odredbom člana 3. stav 1. Zakona o krivičnom postupku bio zaštićen prezumpcijom nevinosti usljed čega i ne može ni doći do povrede časti i ugleda apelanta. Također, Vrhovni sud je istakao da apelant u predmetnom disciplinskom postupku nije izvodio dokaze na okolnosti dokazivanja da je predmetni disciplinski postupak vođen uslijed zloupotrebe prava, već je izveo samo dokaz čitanjem djelimične presude Osnovnog suda prema kojoj je do poništenja odluke o prestanku radnog odnosa apelanta došlo uslijed povrede koja je počinjena u disciplinskom postupku (povreda prava na saslušanje odnosno prava na odbranu), proizilazi da apelant nije dokazao da su, vezano za njegove navode o vođenju disciplinskog postupka, ispunjeni uslovi za naknadu štete. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3874/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelanti u predmetu broj AP-5657/15 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-5657/15 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman