Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3198/15 (S. B., M. M., S. M., M. H., O. O., M. P. i R. Ć.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3198/15

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3198/15, rješavajući apelaciju Seada Brkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Seada Brkića, Mustafe Muharemovića, Sulejmana Muharemovića, Muje Hadžića, Omera Osmanagića, Mehage Perviza i Rasima Ćoralića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Cazinu br. 020- 0-I-07-00-0884, 020-0-I-07-00-1223, 020-0-I-07-00-1153, 020-0-I-07- 00-1133, 020-0-I-07-00-0851, 020-0-I-07-00-0850 i 020-0-I-07-00- 1121 od 6. maja 2008. godine, obustavljenih Rješenjima Općinskog suda u Cazinu br. 020-0-I-07-00-0884 od 21. oktobra 2015. godine, 020-0-I-07-00-1223 od 19. novembra 2015. godine, 020-0-I-07-00- 1153 od 11. novembra 2015. godine, 020-0-I-07-00-1133 od 19.

novembra 2015. godine, 020-0-I-07-00-0851 od 7. decembra 2015.

godine, 020-0-I-07-00-0850 od 3. decembra 2015. godine i 020-0-I- 07-00-1121 od 7. decembra 2015. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Seadu Brkiću, Mustafi Muharemoviću, Sulejmanu Muharemoviću, Muji Hadžiću, Omeru Osmanagiću, Mehagi Pervizu i Rasimu Ćoraliću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od po 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na pristup sudu, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Seadu Brkiću, Mustafi Muharemoviću, Sulejmanu Muharemoviću, Muji Hadžiću, Omeru Osmanagiću, Mehagi Pervizu i Rasimu Ćoraliću zakonske zatezne kamate na eventualno neisplaćene iznose ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Brkić, Mustafa Muharemović, Sulejman Muharemović, Mujo Hadžić, Omer Osmanagić, Mehaga Perviz i Rasim Ćoralić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnijeli su u periodu od 14. maja 2015. godine do 25. februara 2016. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu Općinski sud) br. 020-0-I-07-00-0884, 020-0-I-07-00-1223, 020-0-I-07-00-1153, 020-0-I-07-00- 1133, 020-0-I-07-00-0851, 020-0-I-07-00-0850 i 020-0-I-07-00-1121 od 6. maja 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3198/15, AP 3617/15, AP 3619/15, AP 3625/15, AP 3640/15, AP 3642/15, AP 3650/15, AP 882/16, AP 883/16, AP 886/16, AP 887/16, AP 888/16, AP 889/16 i AP 890/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3198/15.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 5. augusta 2015. godine da dostavi odgovore na apelacije.

4. Općinski sud je dostavio odgovore na apelacije 25. septembra, 2, 16. i 26. novembra i 22. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudama Općinskog suda br. Rs-165/04 od 13. aprila 2007. godine, Rs-95/04 od 20. juna 2007. godine, Rs-96/04 od 20. juna 2007. godine, Pr-544/00 od 12. marta 2007. godine i Rs-125/04 od 5. aprila 2007. godine obavezan je tuženi DD „Tvornica žičanih proizvoda“ Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime neisplaćenih plaća (i na ime otpremnine) za periode pobliže navedene u izrekama navedenih presuda isplati iznose pobliže određene u izrekama presuda sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbi pa do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.

7. Apelanti su 25. maja, 15. juna, 21. i 24. augusta i 24. septembra 2007. godine podnijeli Općinskom sudu prijedloge za izvršenje na osnovu pravomoćnih Presuda Općinskog suda br. Rs- 165/04 od 13. aprila 2007. godine, Rs-95/04 od 20. juna 2007. godine, Rs-96/04 od 20. juna 2007. godine, Pr-544/00 od 12. marta 2007. godine i Rs-125/04 od 5. aprila 2007. godine protiv tuženog kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje radi naplate potraživanja, i to popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.

8. Općinski sud je, postupajući po prijedlozima apelanata za izvršenje, donio Rješenja br. 020- 0-I-07-00-0884, 020-0-I-07-00-1223, 020-0-I-07-00-1153, 020-0-I-07-00-1133, 020-0-I-07-00- 0851, 020-0-I-07-00-0850 i 020-0-I-07-00-1121 od 6. maja 2008. godine kojima je odredio predložena izvršenja.

9. Apelanti su podnescima od 28. i 31. marta 2014. godine urgirali kod Općinskog suda, tražeći da taj sud predmete uzme u rad i postupa po njima.

10. Iz odgovora na apelacije proizlazi da su sudski izvršitelji izašli na lice mjesta 17. augusta, 8. i 12. oktobra 2015. godine, te da su konstatirali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, nakon čega je Općinski sud donio zaključke od 18. augusta, 12, 22. i 26. oktobra 2015. godine, kojima je obavijestio apelante o neuspjeloj pljenidbi te ih pozvao da u roku od tri mjeseca predlože ponovnu pljenidbu. Nakon što su apelanti postupili po nalozima suda, sudski izvršitelji su ponovo izašli na lice mjesta 20. oktobra, 6. i 17. novembra, 2. i 3. decembra 2015. godine, kada su ponovo konstatirali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja. Općinski sud je 21. oktobra, 11. i 19. novembra, 3. i 7. decembra 2015. godine donio rješenja o obustavi predmetnih postupaka. Općinski sud se u obrazloženjima predmetnih rješenja pozvao na odredbe člana 125. stav 3. i člana 63. stav 7. Zakona o izvršnom postupku.

11. Nakon toga, što proizlazi iz odgovora na apelaciju i informacija kojima Ustavni sud raspolaže, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Rješenja br. 01 0 I 010877 16 Gž od 28. januara 2016. godine, 01 0 I 010861 16 Gž od 3. februara 2016. godine, 01 0 I 010869 16 Gž od 28. januara 2016. godine, 01 0 I 010856 16 Gž od 3. februara 2016. godine, 01 0 I 010897 16 Gž od 8. februara 2016. godine, 01 0 I 010901 16 Gž od 8. februara 2016. godine i 01 0 I 010899 16 Gž od 3. februara 2016. godine kojima je odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepena rješenja o obustavi postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelanti su kao razloge podnošenja apelacija istakli nepostupanje Općinskog suda po odobrenim prijedlozima za izvršenje. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji njihove apelacije, utvrdi povredu navedenih prava, naloži Općinskom sudu da hitno provede izvršenja i donese odluke o provedenom postupku. Osim toga, apelanti su predložili da Ustavni sud naloži Vladi Unsko-sanskog kantona da im na ime naknade nematerijalne štete zbog neprovođenja izvršenja i nedonošenja odluke u razumnom roku isplati novčanu naknadu prema utvrđenom načelu obračuna isplate novčanog iznosa.

b) Odgovor na apelaciju

13. Općinski sud se u odgovorima na apelacije ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnih postupaka koji su u skladu s dostavljenim podacima navedeni u činjeničnom stanju. V.Relevantni propisi

14. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 63.

Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

(7) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 125.

Bezuspješan pokušaj pljenidbe (1) Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.

(2) Tražilac izvršenja može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijestiti, odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan predložiti da se pljenidba ponovo provede.

(3) Ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2. ovog člana ne predloži ponovno provođenje pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja sud će obustaviti izvršenje.

VI.Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

18. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelanti pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreću pitanje neizvršavanja pravomoćnih rješenja kojima je određeno izvršenje na osnovu pravomoćnih sudskih odluka, Ustavni sud apelacije tumači tako da se apelanti pozivaju na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnim postupcima na osnovu pravomoćnih sudskih odluka, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili tražena izvršenja.

23. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo zbog neokončanja izvršnih postupaka koji su u toku pred Općinskim sudom. U pogledu ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvaća „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20).

28. Ustavni sud je, podržavajući navedenu praksu, izgradio i vlastitu praksu prema kojoj je izvršavanje pravomoćne sudske presude sastavni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1248/07 od 11. novembra 2009. godine i AP 2558/07 od 29. juna 2010. godine; odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale obavezu izvršenja sudske presude.

29. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje.

30. Kada su nadležne vlasti obavezne da djeluju u cilju izvršenja presude i kada one to propuste učiniti, njihova neaktivnost može pokrenuti pitanje odgovornosti države u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, u više svojih odluka ponovio da je na svakoj državi da sama usvoji (donese) pravne instrumente-sredstva koji su adekvatni i dostatni da osiguraju ispunjenje pozitivnih obaveza koje su joj nametnute, te da je jedini zadatak Evropskog suda da ispita da li su mjere koje je neka država preduzela u cilju ispunjenja svoje pozitivne obaveze u konkretnom slučaju adekvatne i dostatne.

31. Država, dakle, ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.

32. Dovodeći navedena načela u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelanti posjeduju pravomoćne sudske odluke čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjima koja je donio sud prema njihovom prijedlogu. Također, nije sporno da su apelanti pred Općinskim sudom pokrenuli predmetne izvršne postupke sredinom 2007. godine i da su ti postupci obustavljeni rješenjima Općinskog suda od 21. oktobra, 11. i 19. novembra i 3. i 7. decembra 2015. godine, iz čega proizlazi da su predmetni postupci trajali oko osam, odnosno osam i po godina. Cijeneći ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je tom sudu trebalo oko godinu da odluči o prijedlozima apelanata (6. maja 2008. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga uslijedio period od oko sedam godina potpune neaktivnosti Općinskog suda kada su sudski izvršitelji izašli na lice mjesta (krajem 2015. godine), kojom prilikom su konstatirali da kod izvršenika nisu pronađene stvari koje mogu biti predmet izvršenja, nakon čega je Općinski sud 21. oktobra, 11. i 19. novembra, 3. i 7. decembra 2015. godine donio rješenja o obustavi predmetnih postupaka, a koja su potvrđena rješenjima Kantonalnog suda od 28. januara i 3. i 8. februara 2016. godine.

33. Ustavni sud smatra da se okolnost bezuspješnog pokušaja izvršenja zbog toga što izvršenik nema pokretne imovine koja bi po ZIP-u mogla da bude predmet izvršenja, koji je objektivne prirode i na koji Općinski sud nije mogao utjecati, ne može staviti na teret Općinskom sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda da se moguće propuštanje izvršenja presude zbog siromaštva dužnika ne može uzeti protiv države, osim u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim vlastima, naprimjer, njihovim pogreškama ili odugovlačenju izvršnog postupka (vidi Evropski sud, Šostarić protiv Hrvatske, presuda od 17. aprila 2007. godine, stav 31). Međutim, iako se u konkretnim slučajevima radi o specifičnim postupcima izvršenja budući da izvršenik nije posjedovao stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon donošenja rješenja o izvršenju (6. maja 2008. godine) tek 2015. godine, dakle nakon oko sedam godina preduzeo prve procesne radnje - izašao na lice mjesta i utvrdio da izvršenik nema pokretne imovine koja bi po ZIP-u mogla da bude predmet izvršenja.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, ponavlja, da je u već citiranoj presudi Fuklev protiv Ukrajine, Evropski sud istakao da „država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja“. U konkretnim slučajevima, a na osnovu predočenog, može se zaključiti da apelanti u apelacijama osnovano ističu da im je upravo postupanjem Općinskog suda koji je nadležan za provođenje rješenja o izvršenju onemogućen djelotvoran pristup sudu jer Općinski sud nije efikasno i ekonomično proveo predmetne izvršne postupke, odnosno nije koristio mehanizme propisane relevantnim odredbama ZIP-a kako bi ubrzao ili dovršio izvršni postupak.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud, neprovođenjem Rješenja o izvršenju br. 020-0-I-07-00-0884, 020-0-I-07-00-1223, 020-0-I-07-00-1153, 020-0-I-07-00-1133, 020-0-I-07-00-0851, 020-0-I-07-00-0850 i 020-0-I-07-00-1121 od 6. maja 2008. godine, povrijedio pravo apelanata na djelotvoran pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

37. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

38. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o izvršnim postupcima koji su hitne naravi, te imajući u vidu da su ti postupci ukupno trajali nešto duže od osam godina, Ustavni sud smatra da bi apelantima Seadu Brkiću, Mustafi Muharemoviću, Sulejmanu Muharemoviću, Muji Hadžiću, Omeru Osmanagiću, Mehagi Pervizu i Rasimu Ćoraliću na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na pristup sudu po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznose od po 2.400,00 KM. Navedene iznose apelantima je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

39. Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata u odnosu na to da im je u predmetnim izvršnim postupcima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana

26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim izvršnim postupcima Općinski sud prekršio pravo apelanata na pristup sudu kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, posebno u situaciji kada je Općinskom sudu, nakon donošenja rješenja o izvršenju, trebalo preko sedam godina da preduzme novu procesnu radnju, što je neprihvatljivo dug period uzme li se obzir odredba člana 5. ZIP-a koja propisuje hitnost u postupanju.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3198/15 (S. B., M. M., S. M., M. H., O. O., M… | Sudska praksa | Aktio