Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5332/15 (J. P.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5332/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5332/15, rješavajući apelaciju Jasne Purković, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasne Purković podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 1 Rs 003985 15 Rsž od 31. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Jasna Purković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rogatice, koju zastupa Nada Mandić, advokatica iz Istočnog Sarajeva, podnijela je 25. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 1 Rs 003985 15 Rsž od 31. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tužene Javne predškolske vaspitno obrazovne ustanove „Dječije obdanište“ Rogatica od 14. juna 2013. godine, po kome je apelantici prestao radni odnos i da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad do 8. decembra 2013. godine i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja poništavanog rješenja ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da apelantici na ime naknade štete zbog izgubljenih neto plata za period od 16. juna do 8. decembra 2013. godine isplati određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelantica Ugovor o radu na određeno vrijeme, do isteka mandata, zaključila sa tuženom na osnovu Odluke SO Rogatica od 30. novembra 2009. godine, kojom je apelantica imenovana na funkciju direktora tužene, na period od četiri godine, pa kako je odlukom SO Rogatica od 29. aprila 2013. godine, apelantica razriješena dužnosti direktora tužene, prije isteka mandata, to joj je i prestao radni odnos sa tuženom razrješenjem sa funkcije direktora odlukom SO Rogatica, nakon čega je tužena donijela rješenje od 14. juna 2013. godine, kojim je utvrđeno da je apelantici prestao radni odnos na određeno vrijeme zbog isteka mandata razrješenjem, te iz razloga što je istekom mandata apelantici istekao i rok važenja Ugovora o radu na određeno vrijeme.
Naime, utvrđeno je da je apelantica sa tuženom, nakon imenovanja na funkciju direktora tužene od strane SO Rogatica, na period od četiri godine, zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme - do isteka mandata, odnosno do isteka roka na koji je izabrana za direktora. Dakle, utvrđeno je da je prestankom funkcije na koju je izabrana, odlukom SO Rogatica, apelantici prestao i radni odnos sa tuženom zaključen na određeno vrijeme (do isteka mandata), odnosno prestao Ugovor o radu na određeno vrijeme. Shodno tome, utvrđeno je da se osporeno rješenje tužene, koje ima deklarativan karakter, ne može smatrati nezakonitim, niti se može smatrati da donošenjem tog rješenja nije odlučeno o sudbini Ugovora o radu na određeno vrijeme. Isto tako, utvrđeno je da tužena nije ni bila dužna donositi posebnu odluku o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme sa apelanticom, jer ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje po sili zakona istekom roka na koji je zaključen. Budući da je u konkretnom slučaju Ugovor o radu sa apelanticom zaključen na određeno vrijeme - do isteka mandata na funkciji direktora tužene, koji je istekao razrješenjem, sud je zaključio da se ne može smatrati da rok na koji je zaključen Ugovor o radu sa apelanticom ističe istekom četverogodišnjeg mandata, te da je četverogodišnji mandat zagarantovan. Osim toga, sud je zaključio da osporeno rješenje nije donijeto ni suprotno odredbama člana 125. stav 1. tačka 6. Zakona o radu, kojima je propisano da ugovor o radu prestaje da važi istekom roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme, obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor o radu na određeno vrijeme koji je apelantica zaključila sa tuženom, upravo prestao istekom roka na koji je zaključen, odnosno istekom mandata apelantici razrješenjem od strane SO Rogatica.
U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi i u činjenici da je postupak trajao duži vremenski period. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantičine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od jedne godine i četiri mjeseca, i u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman