Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3946/15 (S. F. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3946/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3946/15, rješavajući apelacije Sabihe Fitozović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sabiha Fitozović protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025738 15 Gž od 15. juna 2015. godine;

Ramo Selimanović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050991 15 Rev od 20. novembra 2015. godine;

Mesud Spahić, Sinan Prcanović, Mustafa Bajrić, Eniz Spahić i Safet Pokvić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 067857 15 Gž od 20. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3946/15 Sabiha Fitozović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Šamca, koju zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 025738 15 Gž od 15. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen u cjelosti (na osnovu odricanja) tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da sud obaveže tuženu Republiku Srpsku da joj naknadi nematerijalnu štetu koju je pretrpjela zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. decembra 1993. godine pa do isplate. Apelantica je, također, obavezana da naknadi tuženoj troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je konstatovao da je apelantica pismenim podneskom od 21. oktobra 2014. godine obavijestila prvostepeni sud da odustaje od tužbe zbog bolesti i materijalnog stanja, te da tužena na pripremnom ročištu od 27. novembra 2014. godine nije pristala na povlačenje tužbe, nakon čega je sud odgodio ovo ročište za naredni termin. Dalje je navedeno da je apelantica, izjavom ovjerenom od strane Udruženja logoraša Opštine Bosanski Šamac od 4. decembra 2014. godine, obavijestila prvostepeni sud da se odriče podnošenja tužbe, nakon čega je taj sud rješenjem od 5. februara 2015. godine opozvao pripremno ročište i prvostepenom presudom odbio predmetni tužbeni zahtjev apelantice u cjelosti, te je obavezao da tuženoj naknadi troškove postupka. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je dopustio zastupanje tužene od strane lica koja ne ispunjavaju zakonske uslove. Ovi navodi žalbe su, po ocjeni drugostepenog suda, neosnovani iz razloga što je tuženu zastupao zamjenik pravobranioca RS, a na ročištima stručni suradnik u Pravobranilaštvu RS po ovlaštenju pravobranioca, a što je u skladu sa odredbom čl. 1. i 17. Zakona o pravobranilaštvu RS. U odnosu na žalbene navode koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Okružni sud je naveo da ti navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke, budući da se presuda zbog odricanja može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u zabludi ili pod utjecajem prinude ili prevare (član 208. stav 3. ZPP). Imajući u vidu navedeno, osporena drugostepena presuda je donesena primjenom odredbe čl. 226. i 235. tačka 2. ZPP.

2. AP-807/16 Ramo Selimanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Žepča, kojeg zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnio je 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050991 15 Rev od 20. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena drugostepena presuda kojom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda na način da je odbijen u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova u logorima HVO (u Žepču, Ljubuškom i Mostaru) u periodu od 7. juna 1993. godine do 10. septembra 1993. godine. U predmetnoj pravnoj stvari je je utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je predmetna tužba podnesena 11. septembra 2006. godine, a da je ratno stanje u Federaciji BiH ukinuto 22. decembra 1995. godine, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine. S tim u vezi je u obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud istakao da apelant neosnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zasnivajući svoj stav da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev trebalo raspraviti i razriješiti primjenom odredbe člana 377. navedenog Zakona. U tom smislu je revizioni sud istakao da je za primjenu privilegovanog roka iz člana 377. ZOO nužno postojanje osuđujuće krivične presude. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, parnični sud ne može ni kao prethodno pitanje utvrđivati postojanje elemenata krivičnog djela, pritom se pozivajući i na pravni stav Ustavnog suda izražen u odlukama br. AP-3111/09 od 23. decembra 2013. godine i AP-3979/11 od 27. septembra 2014. godine. Ostali revizijski prigovori, kojima apelant tvrdi da je drugostepena presuda suprotna načelu pravičnosti kroz navode da je notorna činjenica da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom, prema mišljenju Vrhovnog suda nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-862/16 Mesud Spahić, Sinan Prcanović, Mustafa Bajrić, Eniz Spahić i Safet Pokvić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Travnika i Novog Travnika, koje zastupa Advokatsko društvo Adil Lozo i dr. iz Travnika, podnijeli su 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 067857 15 Gž od 20. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, radi naknade nematerijalne štete koju su pretrpjeli za vrijeme provedeno u logorima pod kontrolom HVO u periodu od 15. oktobra 1992. godine do 19. jula 1993. godine. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da prihvata u cjelosti stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog osnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu da je tužba podnesena 19. novembra 2012. godine. Dalje je navedeno da se privilegovani rok iz člana 377. ZOO, na kojeg su se apelanti pozvali, može primijeniti samo ako je krivično djelo prema tužitelju utvrđeno u krivičnom postupku, pozivajući se pritom i na odluku Ustavnog suda u predmetnima br. AP- 3111/09, AP-3979/11 i AP-4537/11. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je o istaknutom prigovoru potraživanja prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3946/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3946/15 (S. F. i drugi) | Sudska praksa | Aktio