Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3063/15 (I. P.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Povreda
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Apelacija preuranjena
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3063/15

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3063/15, rješavajući apelaciju Ivice Perkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ivice Perkovića.

Utvrđuje se povreda prava na preispitivanje presude iz člana 2.

Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001339 15 Kvlz od 22. septembra 2015. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom pravu na žalbu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001339 15 Kžž od 22. juna 2015.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske radi rješavanja po apelantovoj žalbi protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. marta 2015.

godine, u skladu sa članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i standardima prava utvrđenim ovom odlukom.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama sa ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se apelacija Ivice Perkovića izjavljena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001339 15 Kvlz od 22.

septembra 2015. godine i broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. marta 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 001339 13 K 2 od 24. februara 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivica Perković (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. marta 2015. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 001339 13 K 2 od 24. februara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. novembra 2015. godine protiv Presude Vrhovnog suda broj 13 0 K 001339 15 Kvlz od 22. septembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Republičkog tužilaštva Republike Srpske zatraženo je 28. oktobra i 18. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. novembra i 22. decembra 2015. godine, Okružni sud 9. novembra, Republičko tužilaštvo 24. decembra, a Tužilaštvo 16. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 K 001339 11 K od 16. jula 2012. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ i osuđen na kaznu zatvora od pet godina i šest mjeseci. Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio žalbu, koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 13 0 K 001339 12 Kž od 27. novembra 2012. godine uvažio i ukinuo presudu Okružnog suda od 16. jula 2012. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

6. Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 K 001339 13 K 2 od 24. februara 2014. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je za vrijeme ratnog stanja, u vrijeme oružanog sukoba između TOBiH i Hrvatskog vijeća obrane, sa jedne, i oružanih snaga Republike Srpske, sa druge strane, kao pripadnik 103. derventske brigade HVO-a, postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (od 12. augusta 1949. godine), tako što je na način detaljno opisan u tač. 1. i 2. presude (tač. 3. i 5. optužnice u odnosu na lica: Borko Trivunović i Vlado Marković, te Radoslav Stojaković), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te ga je sud primjenom istog zakonskog propisa, a uz primjenu relevantnih odredaba Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ Republike Srpske) osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan da plati troškove postupka u iznosu od 643,80 KM. Na osnovu člana 298. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je oslobođen optužbe da je na način preciziran presudom i tač. 2, 4. i 6. optužnice (u odnosu na Željka Stajčića), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, te je podsticao druge na njihovo izvršenje, čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Okružni sud je, na osnovu člana 297. tačka g) ZKP, odbio optužbu (tačka 1. optužnice) protiv apelanta da je (radnjama u odnosu na lica: Luka Petković i Stanimir Pijetlović) na način opisan u ovoj tački, kršeći pravila međunarodnog prava ili oružanog sukoba, namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, te podsticao druge na njihovo izvršenje, čime bi počinio krivično djelo protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo historijat postupka, kao i da je Tužilaštvo preciziralo i izmijenilo optužnicu. Dalje, Okružni sud je naveo dokaze Tužilaštva i odbrane koji su predloženi i koji su izvedeni, te je Tužilaštvo tražilo da se utvrdi da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a odbrana je navela da je u toku postupka Tužilaštvo vršilo selekciju dokaza, utjecaj na svjedoke, da su svjedoci „usmjeravani“ prema apelantu, da u svojim izjavama datim ranije niko nije spominjao apelanta, da su iskazi svjedoka u ključnim dijelovima protivrječni i da su isti svjedoci u izjavama nedosljedni, kao i da nije van razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo. Također, odbrana je navodila da su oštećeni bili vojno angažirani, dakle, nisu bili civili, kao i da sud donese oslobađajuću presudu.

8. Okružni sud je razmotrio pravne činjenice u odnosu na krivično djelo za koje se apelant teretio uz pozivanje na relevantne domaće i međunarodne propise. Posebno se pozivajući na član 3. stav 1. Ženevske konvencije, Okružni sud je utvrdio da su zaštićena lica – civili - lica koja ne učestvuju u neprijateljstvima, što podrazumijeva i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje, što je u konkretnom predmetu bio slučaj sa Željkom Stajčićem, Radoslavom Stojakovićem, Dragoljubom Tepićem, Goranom Tepićem, Borkom Trivunovićem. Dalje, pozivajući se i citirajući član 43. Protokola broj 1 uz Ženevske konvencije, Okružni sud je naveo da je svako lice prisutno na teritoriji, izuzev pripadnika oružanih strana, civil, kao i da civilno stanovništvo čine sva lica koja su civili i da prisustvo među tim civilnim stanovništvom lica koja nisu civili ne lišava stanovništvo njegovog civilnog karaktera, kao i da će se, u slučaju sumnje, lice smatrati civilom (član 50. Protokola broj 1 uz Ženevske konvencije). Dalje, Okružni sud je istakao da je, u skladu sa članom

295. ZKP, ocijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu toga izveo zaključak o dokazanosti činjenica. Okružni sud je, dalje, na gotovo 20 strana presude naveo izjave svjedoka optužbe, odbrane i apelantov iskaz. Okružni sud je naveo izjave svjedoka - oštećenih Borka Trivunovića, Vlade Markovića, Radoslava Stojakovića (kao i svih ostalih saslušanih svjedoka) koji su se izjašnjavali na okolnosti i hapšenja (u kući ili na Čardaku, gdje su se vodile borbe), okolnosti zatvaranja, okolnosti mučenja i maltretiranja, ko, kada i kako je to radio, kada su čuli za „Mungosa“ ili „Mungose“ kao jedinicu, te su posebno ispitivani na okolnosti izjava datih ranije ( 2007/2008. ili 2010. godine), kao i na okolnosti kako i zašto su promijenili iskaze (pogotovo iskaze iz 1994. godine) i da li je Tužilaštvo utjecalo na njih. Također, svjedoci su odgovarali ko je još bio zatvoren sa njima i šta su čuli od drugih zatvorenih lica. Okružni sud je prihvatio iskaze svjedoka date na glavnom pretresu, u pretežnom dijelu, te je naveo šta smatra utvrđenim i u pogledu odlučnih činjenica. Okružni sud je, također, naveo iskaz Željka Stajčića, koji je svjedočio na okolnosti lišavanja slobode 26. aprila 1992. godine, okolnostima zatvaranja, licima koja su bila prisutna, mučenja, apelantovog prisustva, iskaza datog ranije u kojem nije spominjao da ga je tukao apelant (iz 2009. godine). Okružni sud, međutim, nije prihvatio iskaz ovog svjedoka u dijelu koji se odnosi na njegov status i zarobljavanje, pa je ustanovio da ovaj svjedok nije imao status civila zbog čega nije ni ocijenio dokaze u odnosu na tač. 2, 4. i 6. optužnice.

9. Dakle, nakon što su svjedoci dali svoj iskaz na glavnom pretresu, od pojedinih svjedoka je traženo da se očituju o svojim iskazima datim ranije (u kojima nisu navodili apelanta), potpisu na iskazima datim ranije, ili zbog čega su mijenjali iskaz, te je Okružni sud naveo zašto je i u kojem dijelu prihvatio iskaze svakog konkretnog svjedoka. Dalje, Okružni sud je utvrdio, bez obzira na to što su svjedoci različito opisivali apelanta, da je apelant u kritično vrijeme imao nadimak „Mungos“. Dalje, Okružni sud je istakao da iskaze svjedoka koji su dati pred Službom nacionalne sigurnosti po izlasku iz logora, koje je apelantova odbrana uložila u spis, nije mogao ocijeniti zbog toga što ove izjave nisu date na način propisan zakonom, niti su svjedoci upozoreni prilikom davanja iskaza. Okružni sud je, također, naveo da iskaze svjedoka koje je uložila odbrana nije mogao ocijeniti jer oni nisu predočavani svjedocima, niti su im postavljana pitanja u vezi sa činjenicama o kojima su tada svjedočili. Također, Okružni sud je ocijenio da je nemoguće da jedan svjedok identično iskazuje, imajući u vidu veliki protek vremena, psihičke traume i fizička zlostavljanja koja su prošli u logoru. Uvidom u materijalnu dokumentaciju koju je priložila odbrana Okružni sud je utvrdio imena lica koja su poginula kao pripadnici HVO-a 4. aprila 1992. godine, a uvjerenjima Općine Derventa - Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu potvrđeno je da su sljedeća lica bila angažirana u ratu: Radoslav Stojaković, Dragoljub Tepić, Goran Tepić, Stanimir Pijetlović, Luka Patković, Borko Trivunović i Željko Stajčić, kojim je utvrđen status boraca, te je za Stanimira Pijetlovića i Luku Patkovića utvrđeno da su učestvovali u ratnim djejstvima na Čardaku - Derventa, pa je iz navedenog dokaza zaključio da su se na Čardaku, zaista, vodile borbe, te da su 26. aprila 1992. godine uhvaćena lica srpske nacionalnosti kod kojih su po izlasku iz logora konstatirane tjelesne povrede. Okružni sud je donio zaključak da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se događaj desio u vrijeme oružanog sukoba, da je apelant bio pripadnik HVO-a, da su oštećeni Borko Trivunović, Vlado Marković i Radoslav Stojaković bili civili, te da, dakle, postoji uzročna veza između preduzetih radnji apelanta i oružanog sukoba i oštećenih civila, prema kojima je apelant nečovječno postupao, nanoseći im velike patnje i povrede tjelesnog integriteta, čime se u apelantovim radnjama stječu sva obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Dalje, Okružni sud je utvrdio da je Tužilaštvo van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio predmetno krivično djelo pod tačkom 1, a pod tačkom 2. presude isto je utvrđeno samo u odnosu na lica Vladu Markovića i Radoslava Stojakovića. U odnosu na ostala lica (četiri čovjeka koja se spominju da su bila u logoru) nije dokazano počinjenje djela, jer nijedan od ova četiri svjedoka nije saslušan, njihova imena se u kontekstu fizičkog maltretiranja sporadično spominju, isticana je i činjenica da neki nisu živi i nije predlagano čitanje njihovih iskaza iz istrage. Dalje, u odnosu na tač. 2, 4. i 6. optužnice, u odnosu na optuženog Željka Stajčića, uslijed nedostatka dokaza, primjenom odredbe člana 298. tačka v) ZKP, sud je apelanta oslobodio optužbe. Okružni sud je naveo da se u tački 1. optužnice radi o presuđenoj stvari. Okružni sud je ustanovio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

10. Protiv presude Okružnog suda žalbu su izjavili apelant i Tužilaštvo. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 001339 14 Kž 2 od 13. novembra 2014. godine kojim je u krivičnom predmetu protiv apelanta odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da obje žalbe osnovano ukazuju da je počinjena bitna povreda odredaba ZKP, član 11. stav 1. tačka k), jer je izreka presude protivrječna razlozima iz obrazloženja, te jer jedno te isto lice različito tretira (Željko Stajčić), u jednom dijelu kao civila, a u određenim dijelovima ne daje mu status civila. Stoga su osnovani navodi iz žalbi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba ZKP, odnosno da se dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude. Zbog navedenog, kao i zbog činjenice da je u ovom predmetu presuda već jednom ukinuta, vijeće Vrhovnog suda je, u smislu odredbe člana 324. stav 2. ZKP, odlučilo da se u ovom predmetu održi pretres pred Vrhovnim sudom, koji će se voditi u skladu sa odredbama člana 332. ZKP.

12. Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. marta 2015. godine kojom je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, a uvažavanjem žalbe tužioca preinačena je prvostepena presuda na način da je presuđeno da je apelant kriv što je, kršeći pravila međunarodnog prava u članu 3. stav 1. tač. 1.a) i c) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, članu 13. stav 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 2. tač. a) i e) II dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, za vrijeme sukoba koji se u naznačenom vremenu odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine između organiziranih oružanih snaga Republike Srpske i Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, s druge strane, kao pripadnik 103. derventske brigade HVO-a, prema licima koja ne učestvuju direktno u neprijateljstvima i u odnosu na koja se mora postupati u svakoj prilici čovječno, svjesno i voljno prema civilnim licima, nakon njihovog privođenja na području općine Derventa primjenjivao mjere zastrašivanja, te narušavao njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem na način detaljno opisan pod tač.1-5 presude (detaljno opisanim radnjama prema Željku Stajčiću, Borku Trivunoviću, Vladi Markoviću, Radoslavu Stojakoviću), dakle, za vrijeme oružanog sukoba kršeći pravila međunarodnog prava prema civilima primjenjivao mjere zastrašivanja i narušavao njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Vrhovni sud je apelanta primjenom člana 42. stav 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Sud je oštećene, na osnovu člana 108. ZKP, uputio na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom, a apelanta obavezao na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 643,00 KM i paušala u iznosu od 300,00 KM na osnovu člana 99. stav 1. ZKP.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je iznio hronologiju događaja pred redovnim sudom, te naveo da je osporenoj presudi prethodila, također, odluka Vrhovnog suda kojom je ranija odluka prvostepenog suda ukinuta. U ponovljenom postupku donesena je osporena odluka, a žalbu su izjavili apelant i tužilac iz svih razloga propisanih zakonom. Također, vijeće Vrhovnog suda je zaključilo da se o žalbenim prigovorima ne može donijeti odluka bez održavanja pretresa pred Vrhovnim sudom, što je odlučeno Rješenjem broj 11 0 K 001339 14 Kž od 13. novembra 2014. godine. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tužilac na pretresu pred Vrhovnim sudom izmijenio optužnicu u apelantovu korist, tako što je izostavio određena oštećena lica, pa je izmijenjenom optužnicom stavio na teret apelantu „daleko manju količinu kriminalnih radnji u odnosu na prvobitnu“ optužnicu. U završnoj riječi tužilac je predložio da se žalba u osporenom dijelu presude koji se odnosi na oštećenog Željka Stajčića uvaži. Apelant je, u konačnici, tražio da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i da se oslobodi optužbe, a da se žalba tužioca odbije kao neosnovana. Vrhovni sud je naveo da je na pretresu prihvatio sve dokaze optužbe i odbrane izvedene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom.

14. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, zaista, izreka presude protivrječna njenim razlozima uslijed čega je prvostepeni sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka, i to u dijelu koji se odnosi na status civila određenih lica. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio na nije učinjena povreda krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP, jer je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze koji se odnose na osuđujući dio presude, te dao razloge za neprihvatanje pojedinih dokaza odbrane, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Također, Vrhovni sud nije prihvatio apelantove navode o izostanku razloga o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je naveo da su u pobijanoj presudi, u st. 1. i 2, činjenična utvrđenja prvostepenog suda potpuna i pravilna i da se zasnivaju na dokazima koji su ocijenjeni u skladu sa relevantnim odredbama ZKP. Vrhovni sud je dao obrazloženje o ocjeni dokaza iz prvostepene presude, te zaključio da je prvostepena presuda dala valjane razloge zbog čega određene činjenice uzima kao dokazane, te pravilno obrazložila razlike u iskazima svjedoka, kao i pravilno analizirala iskaze svjedoka odbrane koje sud nije prihvatio o čemu je dao svoje razloge. Vrhovni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio objekte u kojima su civili bili zatvoreni i da je, upravo, apelant nečovječno postupao prema njima, te je dao valjane razloge zbog čega određene činjenice uzima kao dokazane i pravilno obrazložio razlike u iskazima svjedoka.

15. Dalje, ispitujući status (civila) za koji je tužilac tvrdio da su određena lica imala, a odbrana tvrdila da su bili pripadnici Vojske Republike Srpske, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 3. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je nekim licima potvrđeno učešće u ratu, odnosno priznat status boraca, ne znači sama po sebi da ta lica nemaju status civila. Vrhovni sud je zaključio da su određenim licima samo formalno priznati ovi statusi (boraca), te je na osnovu izjava saslušanih oštećenih lica i ostalih svjedoka u toku postupka utvrđeno da lica koja su zarobljena (u mjestu Čardak) nisu bila pripadnici vojnih formacija, niti su učestvovala u ratnim dešavanjima, nosila oružje, uniforme i drugo. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je i oštećeni (Željko Stajčić) imao status civila, ocijenio je njegov iskaz kao kategoričan i logičan i saglasan iskazima ostalih saslušanih svjedoka, te je Vrhovni sud dao detaljno obrazloženje za ovo, kao i zašto ne postoji realni stjecaj krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv vojnih zarobljenika u apelantovim radnjama. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iskaz apelanta i svjedoka odbrane u odnosu na oštećenog Stajčića nije prihvatio, jer su u suprotnosti sa iskazom oštećenog i ostalih svjedoka optužbe. Vrhovni sud je dao i obrazloženje u odnosu na izvjesne razlike u iskazima svjedoka, koji su rezultat proteka vremena (20 godina). Također, Vrhovni sud je ukazao da ocjena dokaza treba da sadrži obrazloženje zbog čega i na osnovu čega je sud utvrdio (ili nije utvrdio) postojanje bitnih elemenata krivičnog djela i na koji način je ocijenio protivrječne dokaze, ali to ne podrazumijeva obavezu da pojedinačno razjasni svaku razliku u iskazu svjedoka. Vrhovni sud je, također, istakao da se iskazi svjedoka koje je prihvatio u mnogo čemu prepliću, nadovezuju i čine jednu cjelinu, kao i potpunu i objektivnu sliku o apelantovom učešću u kritičnim događajima. Dakle, Vrhovni sud je ustanovio da je apelant na način opisan u presudi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te je imao svijest o djelu i o svim okolnostima događaja iz čega proizlazi zaključak o htijenju da se izvrši djelo, odnosno o apelantovom direktnom umišljaju. Dalje, imajući u vidu da je ovom presudom apelant optužen i za radnje prema dr. Željku Stajčiću, sud je ustanovio da je žalba tužioca u dijelu odluke o kazni osnovana, a da je apelantova žalba neosnovana, zbog čega je prvostepenu presudu izmijenio i osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Sud je naveo sve olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani zbog čega je apelantu primjenom relevantnih zakonskih odredaba izrekao kaznu ispod granice propisane zakonom.

16. Protiv presude Vrhovnog suda apelant je izjavio žalbu koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 13 0 K 001339 15 Kžž od 22. juna 2015. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je pošao od odredbe člana 324. ZKP, odnosno od krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, te je utvrdio da iz zakonskog određenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva proizlazi da je radnja ovog krivičnog djela određena tako da se može poduzeti u različitim alternativno određenim oblicima jednom ili više puta i u svakom slučaju prouzrokovati posljedicu, a za postojanje djela je bez značaja da li je radnja krivičnog djela sa prouzrokovanjem posljedice učinjena jednom ili više puta. Pri tome, kada jedno lice izvrši više inkriminiranih radnji ovog krivičnog djela, radit će se o samo jednom djelu, krivičnom djelu ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje se ima shvatiti kao jedno krivično djelo, bez obzira na broj izvršenih radnji, jer se radi o prividnom stjecaju jedinstvenog krivičnog djela, pri čemu je pri pravnoj ocjeni djela značajna samo ukupnost takve djelatnosti. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odbio žalbu kao nedozvoljenu.

17. Apelant je izjavio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 13 0 K 001339 15 Kvlz od 22. septembra 2015. godine odbio kao neosnovan.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da zahtjev nije osnovan, navodeći da povreda krivičnog zakona kao osnov za podnošenje ovog pravnog lijeka podrazumijeva da su u pravosnažnoj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, a da je pravilnom primjenom materijalnog prava na takvu činjeničnu osnovu trebalo donijeti drugačiju odluku. Međutim, mogućnost pobijanja pravosnažne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovim pravnim lijekom nije propisana, niti se povreda krivičnog zakona, kao zakonski osnov za ovaj pravni lijek, može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da iz obrazloženja zahtjeva proizlazi da se prigovor o povredi krivičnog zakona, u suštini, zasniva na tvrdnji o nedostacima činjenične osnove pobijane presude koji su se reflektirali na pravilnost primijenjenog krivičnog zakona pri pravnoj ocjeni apelantovih radnji kritičnog događaja, pri čemu se posebno osporava metodološki pristup ocjeni dokaza u vezi sa utvrđivanjem svojstva civila određenim licima. Slijedeći navedeno, zahtjevom se dovodi u pitanje zaključak osporene presude o apelantovom umišljaju, odnosno da nije imao svijest da postupa prema civilima, te se osporava i zaključak o pravnoj ocjeni djela kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud je naveo da se na prigovorima ovakvog karaktera ne može zasnivati tvrdnja o povredi KZ, jer se zahtjevom pokušava revidirati utvrđeno činjenično stanje čiji bi rezultat imao drugačiju ocjenu apelantovih radnji u kritičnom događaju, odnosno osporava se zaključak o pravnoj ocjeni djela kojim su radnje apelantove kvalificirane kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva. S obzirom na to da se zahtjevom za preispitivanje ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, a da se apelantovi prigovori, u stvari, svode na navedeno, Vrhovni sud nije prihvatio tvrdnju iz zahtjeva da o učinjenoj povredi krivičnog zakona koja se izvodi iz manjkavosti činjenične osnove osporene presude.

19. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor o povredi prava na apelantovu odbranu zbog nemogućnosti da izjavi žalbu protiv presude Vrhovnog suda, koji je nakon održanog pretresa apelanta osudio i za tri radnje izvršenja za koje je prvostepenom presudom oslobođen od optužbe, pri tome ocijenivši da se radi o prividnom stjecaju jedinstvenog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 333. stav 1. tačka v) ZKP, te je naveo da je apelant u prvostepenoj kao i u drugostepenoj presudi, koja je donesena na pretresu pred drugostepenim sudom, proglašen krivim za jedno krivično djelo, te je, u smislu pravne kvalifikacije, te primjene instituta prava na žalbu sudu trećeg stepena, u smislu citirane zakonske odredbe irelevantna razlika u broju izvršenih pojedinih inkriminiranih radnji, jer se radi o jednom krivičnom djelu u obje presude. U odnosu na apelantov prigovor (da mu je povrijeđeno pravo na odbranu), da je obrazloženje osporene presude u pogledu odlučnih činjenica nejasno, neutemeljeno i proizvoljno, te da je izostala ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, precizirajući pogotovo nedosljednost u izjavama svjedoka Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da navedenim prigovorima apelant ukazuje na manjkavost obrazloženja koje manifestira bitnu povredu odredaba ZKP, člana 311. stav 1. tačka k). Međutim, pod bitnu povredu prava na odbranu, prema stavu Vrhovnog suda, ne mogu se podvesti one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba ZKP, predviđene članom 311. stav 1. ZKP, koje su predviđene kao žalbeni osnov, ali ne i kao osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Također, u odnosu na prigovor o povredi člana 329. stav 1. tačka a) ZKP, kojim je apelant sugerirao da je pretres trebalo provesti u vezi sa članom 332. stav 6. ZKP, odnosno na identičan način kako se vodi glavni pretres pred prvostepenim sudom, Vrhovni sud je istakao da je pretres pred drugostepenim sudom prvenstveno određen odredbama člana 332, te člana 319. st. 3. i 4. ZKP i člana 331. ZKP, a da je primjena odredaba o glavnom pretresu supsidijarna, jer se te odredbe primjenjuju samo na ona pitanja koja nisu regulirana navedenim odredbama.

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije ( Ustavni sud primjećuje da je u apelaciji u dijelu u kojem apelant navodi povrede naveden „član

12. Evropske konvencije“, ali iz daljnjeg teksta apelacije, kao i apelantovog prijedloga kako da Ustavni sud odluči sve ukazuje da je u pitanju greška i da se radi o članu 13. Evropske konvencije). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i odbranu, na djelotvoran pravni lijek, na jednakost strana, na obrazloženu odluku. U opširnoj apelaciji apelant ističe da je Vrhovni sud morao (uslijed utvrđenih povreda koje se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje) ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, čime je povrijedio i odredbu člana 329. stav 1. ZKP, te provesti dalje postupak u skladu sa članom 332. ZKP, odnosno prema pravilima o glavnom pretresu, jer je ocijenio da se mora održati pretres pred Vrhovnim sudom. Apelant ističe da, nakon što je Vrhovni sud utvrdio bitnu i apsolutnu povredu ZKP, nije mogao na konkretan slučaj primijeniti odredbu člana 328. ZKP, odnosno preinačiti presudu, nego je trebalo da ukine presudu i da vrati predmet na ponovno suđenje. Dalje, apelant ističe da Vrhovni sud uvažava i apelantovu žalbu u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja da bi, zatim, u osporenoj odluci naveo da su, suprotno navodima apelantove žalbe, činjenična utvrđenja prvostepenog suda pravilna. Apelant navodi da je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje na osnovu čitanja iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, dakle, na temelju istog dokaznog materijala, bez održane javne rasprave, iako su iskazi svjedoka protivrječni, čime je apelantu onemogućeno da učestvuje u postupku, kao i da nije udovoljeno zahtjevu da mu se dostavi audiosnimak sjednice. Apelant navodi da se i sastav vijeća mijenjao, što, također, predstavlja apsolutnu povredu pravila krivičnog postupka. Dalje, apelant navodi da odluka Vrhovnog suda nema obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica. Apelant ističe i da mu je onemogućeno pravo na žalbu, jer je presudom Vrhovnog suda proglašen krivim i za dio za koji je prvostepenom presudom oslobođen optužbe, te da je sud postupio suprotno odredbi člana 333. stav 1. tačka b) ZKP, pogotovo zato što presuda Vrhovnog suda nije donesena u kontradiktornom postupku, odnosno na temelju održane rasprave, već na temelju istih dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud apelanta oslobodio optužbe. Ovim je, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i efikasan pravni lijek. Dalje, apelant iznosi i propuste prvostepene presude (Okružnog suda), pogotovo ističući propuste Tužilaštva u vezi sa dokaznom građom koju su prikupljali i koja je apelantu išla u korist, a koju nisu ocijenili. Kada je odbrana, najzad, po nalogu suda došla do određenih dokaza (skrivenih od Tužilaštva), Okružni sud je prihvatio prijedlog Tužilaštva da se oni ne koriste kao dokaz, te je sam jedan dio ocijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima. Apelant ukazuje da se konkretno radi o dokazima kojim se dokazuje vojni angažman oštećenih lica, kao i da je jedan od ključnih svjedoka sve događaje u toku rata opisao, te da je tu „bilježnicu predao prilikom ispitivanja“, a Tužilaštvo je navelo da nju ne posjeduje o čemu se sud uopće nije očitovao. U dopuni apelacije apelant je ukazivao da ni po zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud nije donio zakonitu i obrazloženu presudu i da nije na adekvatan način ispitao apelantove navode iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti. S tim u vezi, apelant navodi da je isticao samo procesne nepravilnosti koje je napravio Vrhovni sud donoseći osporenu presudu, da se nije bavio činjeničnim utvrđenjima da je u ocjeni zahtjeva Vrhovni sud sve pogrešno naveo, čime je učinio povredu istih prava kao i Vrhovni sud u odluci od 24. marta 2015. godine. Apelant ističe da nije dobio odgovor Vrhovnog suda na prigovore o povredi krivičnog zakona, kao i da je želio da „Vrhovni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izvede drugačiju ocjenu radnji osuđenog, a time i zaključak o činjenju krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ“. Apelant ukazuje da nije dobio odgovor na svoje prigovore o povredi KZ. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti Okružnom sudu izvršenje presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Kao osnov za donošenje privremene mjere, apelant navodi da ima zanatstvo i da je 11 ljudi zaposleno, te da bi njegovim eventualnim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora po presudama čije se zakonitosti apelacijom ozbiljno osporavaju nastala izvjesna i neotklonjiva šteta po apelantovo zanatstvo, kao i apelanta i zaposlenike. Apelant je dostavio podatke iz kojih se vidi da je vlasnik „Trgovine i usluge - Interijer Marko“ sa 11 zaposlenih.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana, te da su pobijane presude Vrhovnog suda ( od 24. marta i 22. septembra 2015. godine) donesene u skladu sa relevantnim odredbama ZKP i KZ.

22. Tužilaštvo je u odgovoru, najprije, analiziralo navode iz apelacije, te je odgovorilo na sve, navodeći, prije svega, da Vrhovni sud nije mogao vratiti predmet na ponovno odlučivanje, jer je presuda već ranije jednom bila ukinuta. Dalje, rješenje Vrhovnog suda kojim je određeno održavanje pretresa govori o „pravilnosti činjenične osnove pobijane presude“, ali se on odnosi na činjenice u vezi sa povredom odredaba ZKP. U tom smislu, prema mišljenju Tužilaštva, nema protivrječnosti u postupanju drugostepenog suda. Također, sud je bio propisno sastavljen, jer je promjena vijeća uslijedila nakon što je jedno vijeće odlučilo o održavanju pretresa, a ne o osnovanosti žalbe. Tužilaštvo, dalje, ističe da je presuda jasna i obrazložena i donesena nakon savjesne ocjene dokaza. Osim toga, Tužilaštvo je istaklo da žalba nije dozvoljena protiv drugostepene presude, te se u tom pravcu pozvalo na argumentaciju Vrhovnog suda iz rješenja od 22. juna 2015. godine. Tužilaštvo je navelo da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto je određene dokaze prihvatio, a određene ne, koje je kasnije ocijenio drugostepeni sud. Tužilaštvo je, također, navelo da je apelant, odnosno odbrana koristila dokaze koji nisu dozvoljeni u toku postupka, kao i da ne postoji obaveza Tužilaštva da odbrani dostavlja dokaze, a da apelantova odbrana nije tražila tužilački spis na uvid (na šta ima pravo). Tužilaštvo je pojasnilo da zapisnici iz 1992. godine nisu korišteni kao dokaz, jer nisu sačinjeni u skladu sa ZKP, kao i da činjenica da su oni korišteni prilikom donošenja naredbe o provođenju istrage ne utječe na njihovu nevalidnost kao dokaza na glavnom pretresu, jer naredba o provođenju istrage donosi se kada postoje osnovi sumnje koji mogu proizlaziti iz različitih izvora, ali to ne znači da se mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. Imajući u vidu apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Republičko tužilaštvo je ustanovilo da je on neosnovan i da osnov za donošenje privremene mjere koji je naveo apelant ne potpada pod uvjete predviđene članom 69. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske. Opreza radi, Tužilaštvo je navelo da je apelacija podnesena nakon proteka roka za podnošenje.

23. Republičko tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povreda koje apelant navodi u apelaciji, kao i da sudovi nisu prekršili apelantova prava.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13.

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

[...] Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav 7.

Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

[...]

k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. [...] Odluke drugostepenog suda po žalbi Odlučivanje u sjednici vijeća ili na pretresu Član 319.

(1) Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. (2) Da li će se održati pretres odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća.

(3) Pretres pred drugostepenim sudom održaće se samo ako je potrebno da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izvedu novi dokazi ili ponove već ranije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovni glavni pretres.

(4) Na pretres pred drugostepenim sudom pozivaju se optuženi i njegov branilac, tužilac, oštećeni, zakonski zastupnici i punomoćnici oštećenog, kao i oni svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se saslušaju.

[...] Član 324.

Drugostepeni sud može odbaciti žalbu kao nepravovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinačiti prvostepenu presudu, ili ukinuti ovu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.

Pretres pred drugostepenim sudom mora se održati ako je u istom krivičnom predmetu presuda već jednom bila ukinuta.

Preinačenje prvostepene presude Član 328.

(1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, treba donijeti drugačija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 311. stav 1. tač. đ), e), i) i j) ovog zakona.

(2) Ako drugostepeni sud utvrdi da postoje zakonski uvjeti za izricanje sudske opomene, preinačit će rješenjem prvostepenu presudu i izreći će sudsku opomenu.

(3) Ako su se zbog preinačenja prvostepene presude stekli uvjeti da se odredi, odnosno ukine pritvor na osnovu člana 196. st. 1. i 5. ovog zakona, drugostepeni sud će o tome donijeti posebno rješenje protiv koga nije dopuštena žalba.

Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa Član 329.

(1)Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim u slučaju iz člana 328. stav 1. ovog zakona,

b) je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno odrediti novi glavni pretres pred prvostepenim sudom.

(2) Drugostepeni sud može narediti da se novi glavni pretres održi pred drugim sudijom, odnosno pred potpuno izmijenjenim vijećem.

(3) Drugostepeni sud može i samo djelimično ukinuti prvostepenu presudu, ako se pojedini dijelovi presude mogu izdvojiti bez štete za pravilno suđenje.

(4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Pretres pred drugostepenim sudom Član 332.

Pretres pred drugostepenim sudom počinje izvještajem izvjestioca koji izlaže stanje stvari ne dajući svoje mišljenje o osnovanosti žalbe.

Na prijedlog stranaka ili branioca ili po službenoj dužnosti, pročitaće se presuda ili dio presude na koji se odnosi žalba, a po potrebi i zapisnik o glavnom pretresu.

Nakon toga, pozvaće se žalilac da izloži žalbu, a nakon toga suprotna stranka da izloži odgovor na žalbu. Optuženi i njegov branilac imaju uvijek posljednju riječ.

Stranke i branilac mogu na pretresu iznositi nove činjenice i dokaze.

Tužilac može, s obzirom na rezultat pretresa, u cijelosti ili djelimično odustati od optužnice ili izmijeniti optužnicu u korist optuženog.

Ako u čl. 319. i 331. ovog zakona nije što drugo određeno, odredbe o glavnom pretresu pred prvostepenim sudom shodno će se primjenjivati i u postupku pred drugostepenim sudom.

Žalba na presudu drugostepenog suda Opšta odredba Član 333.

(1) Protiv presude drugostepenog suda dopuštena je žalba u slučaju ako je:

a) drugostepeni sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili potvrdio presudu prvostepenog suda kojim je izrečena takva kazna,

b) drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašava krivim, odnosno ako je povodom žalbe na prvostepenu presudu kojom je optuženi proglašen krivim izrekao presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe i

v) drugostepeni sud povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi proglašava krivim, odnosno ako je povodom žalbe na osuđujuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe.

(2) O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće Vrhovnog suda, shodno odredbama koje važe za postupak u drugom stepenu. Pred ovim vijećem ne može se održati pretres.

VI. Dopustivost i meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana

13. Evropske konvencije, jer mu je onemogućeno da izjavi žalbu na presudu Vrhovnog suda, a apelant tvrdi da mu zakon dozvoljava takvu mogućnost. Imajuću u vidu specifične okolnosti i žalbene navode u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da je potrebno napomenuti da će u konkretnom slučaju prvo ispitati navode koji se odnose na povredu prava na preispitivanje presude, što je preduvjet da dalje ispita ostale navode iz apelacije.

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno osporio apelacijom presudu Vrhovnog suda od 24. marta 2015. godine, koju je primio 18. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U dopuni apelacije od 27. novembra 2015. godine apelant je osporio presudu Vrhovnog suda od 22. septembra 2015. godine, koju je primio 22. oktobra 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava formalne uvjete u pogledu dopustivosti.

Povreda prava na žalbu/preispitivanje presude

30. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek, jer mu nije dozvoljena mogućnost da izjavi žalbu protiv presude Vrhovnog suda u skladu sa članom 333. ZKP. Apelant smatra da je, s obzirom na to da je osporenom presudom Vrhovnog suda apelant proglašen krivim i u odnosu na dio presude kojim je bio oslobođen optužbe, primjenom člana 333. stav 1. tačka b) ZKP trebalo da ima mogućnost da izjavi žalbu. Suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je naveo (rješenje od 22. juna 2015. godine) da se u konkretnom slučaju radi o jednom krivičnom djelu, te žalba protiv presude Vrhovnog suda (jer su obje presude „osuđujuće“) nije dopuštena.

31. Iako je apelant istakao povredu prava na efikasan pravni lijek, Ustavni sud primjećuje da se apelant, u suštini, žali na povredu prava na preispitivanje presude koje je zagarantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

32. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

(1)Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.

(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

33. Ustavni sud zapaža da iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi, Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, „preispitivanje 'osude' i 'kazne' koje vrši viši sud može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja, ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantirano ovim članom koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu mora, po analogiji s pravom na pristup sudu, otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.

34. Također, Ustavni sud primjećuje da „pravo na žalbu“ služi za postizanje dva cilja: prvo, služi kao mehanizam kojim stranke mogu izdjejstvovati povoljniju odluku za sebe, kao i da promovira ideje kao što su konzistentnost i pravičnost i da uspostavi jedinstvenu interpretaciju, odnosno primjenu prava. S druge strane, pravo na žalbu ne znači nužno i povoljniji ishod odluke po žalbi. Također, Evropska konvencija ne sadrži zabranu reformatio in peius, odnosno postoji mogućnost da osuda po žalbi bude još „teža“. Međutim, nesporno je da ono što je bit prava na žalbu jeste, zapravo, nada koja se ostavlja licima koja je ulažu, kojoj dodatno doprinosi činjenica da će konačnu odluku donijeti sud koji će osigurati pravičnost suđenja, nakon što ispita slučaj, kao i da je sud koji donosi odluku u prvom stepenu motiviran da postupak završi na najbolji mogući način uz poštivanje svih standarda domaćeg prava, kao i standarda iz Evropske konvencije, jer će odluku razmatrati „viši sud“.

35. Dakle, Ustavni sud napominje da je član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju primjenjiv uvijek i samo kada se radi o „kazni“ i „osudi“. Način na koji će države urediti postupak po žalbi je u njihovoj diskrecijskoj nadležnosti, ali jednom uređen sistem se mora slijediti i sve date i predviđene garancije se moraju poštivati. Stoga, ukoliko je pravo na žalbu propisano domaćim zakonom, država mora osigurati pravičnost postupka po žalbi.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant presudom Okružnog suda od 24. februara 2014. godine u jednom dijelu „oslobođen optužbi“ da je na opisan način, kršeći pravila međunarodnog prava, nanosio patnju i bol civilnom stanovništvu, čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Rješavajući po žalbi, Vrhovni sud je donio odluku kojom je odbio apelantovu žalbu, a uvažavanjem žalbe tužioca „presuda je preinačena“ i presuđeno je da je apelant kriv i za tačke optužnice za koje je po presudi Okružnog suda bio oslobođen optužbe.

37. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je ZKP u stavu 1. člana 333. propisao tri slučaja pod tačkama a), b), i v) kada je žalba dozvoljena protiv drugostepene odluke. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je tačkom b) propisano da je žalba dozvoljena ako je drugostepeni sud „preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašava krivim“, a tačkom c) predviđena je mogućnost prava na žalbu ako je „drugostepeni sud povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi proglašava krivim“.

38. Međutim, u konkretnom predmetu prvo sporno pitanje jeste da li se apelantov slučaj odnosi na tačku b) ili v) stava 1. člana 333. ZKP. Polazeći od dispozitiva same presude, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju presuda „preinačena“, te bi bio primjenjiv član 333. stav 1. tačka b) ZKP. Također, Ustavni sud primjećuje da se sam apelant poziva na član 333. stav 1. tačka

b) u odnosu na svoje pravo na žalbu. S druge strane, u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda od 22. juna 2015. godine kojim je žalba odbačena kao nedozvoljena Vrhovni sud se nije (iako je trebalo) referirao niti na jednu konkretnu odredbu ZKP u odnosu na žalbu, odnosno pravo na žalbu, osim paušalnog pozivanja na član 324. ZKP kojim je ovo pravo bilo propisano u ZKP koji je ranije važio. Zaključak suda o nedozvoljenosti žalbe je donesen na osnovu činjenice da se radi o jednom krivičnom djelu, te da su obje presude bile „osuđujuće“. U presudi od 22. septembra 2015. godine Vrhovni sud navodi da je „i u drugostepenoj presudi, koja je donesena na pretresu povodom žalbe na presudu prvostepenog suda, [apelant] proglašen krivim za jedno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je sa aspekta pravne kvalifikacije djela, te primjene instituta prava na žalbu sudu trećeg stepena, u smislu citirane odluke, irelevantna razlika u broju izvršenih pojedinih inkriminiranih radnji...“. Pri tome se Vrhovni sud u odnosu na pravo na žalbu pozvao na član 333. stav 1. tačka v) ZKP. Iz navedenog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da je sud pošao od činjenice da je održan pretres pred drugostepenim sudom zbog čega je primjenjiv član 333. stav 1. tačka v) ZKP, zanemarujući i ne osvrćući se na činjenicu da je u dispozitivu presude Vrhovnog suda od 24. marta 2015. godine sasvim jasno navedeno da je presuda preinačena. Sve navedeno dodatno komplicira činjenica da i obrazloženje presude Vrhovnog suda od 24. marta 2015. godine, kojom je „preinačena presuda Okružnog suda“, također, ne sadrži niti jednu odredbu procesnog zakona po kojoj je postupak vođen, održan pretres i donesena preinačena presuda, što bi dalje uputilo apelanta na eventualnu mogućnost žalbenog postupka i preciziralo pravac djelovanja, osim pouke o pravnom lijeku (za koju apelant i tvrdi da je suprotna zakonu u okolnostima konkretnog slučaja).

39. Ustavni sud, opet, naglašava da sam postupak po žalbi, ukoliko je predviđen, mora biti pravičan. Pravičnost je teško definirati, ali minimum garancija koje sadrži „pravičnost“ jeste da postupak bude „jasan“ i „pristupačan“, odnosno da je lice koje je suočeno sa osuđujućom presudom jasno upoznato sa procedurom po žalbi, odnosno da je procedura dovoljno jasna da ne ostavlja dileme u vezi sa pravom na žalbu. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Galstyan protiv Ermenije (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 26986/03, presuda od 15. novembra 2007. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da žalbeni postupak na način na koji je to propisano odredbom domaćeg zakona ne omogućava određenom licu jasno i pristupačno pravo na žalbu na način na koji je to u konkretnom slučaju utvrđeno, uslijed čega je došlo do kršenja prava na žalbu, jer aplikant nije imao mogućnost da pokrene žalbeni postupak koji bi zadovoljio zahtjeve člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

40. Kada se ima u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju način na koji Vrhovni sud tumači i primjenjuje relevantnu odredbu člana 333. ZKP na konkretan predmet, odnosno zaključuje da u konkretnom slučaju žalba nije dozvoljena, u suprotnosti sa garancijama iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, ako je domaćim zakonom, a jeste, predviđena mogućnost žalbe u određenim slučajevima, a pogotovo ako su predviđene tri „različite“ situacije iz kojih proizlazi navedeno pravo, te dva različita „postupka“ koji im prethode (što je razlika između tačke b) i v)), prije svega, mora se jasno utvrditi o kojoj se situaciji radi. Sljedeći korak je da se utvrdi da li se okolnosti konkretne situacije odnose na propisane zakonske uvjete, odnosno da li je u pitanju izrečena kazna dugotrajnog zatvora, „presuda kojom je optuženi oslobođen optužbe“ i izrečena mu presuda kojom se optuženi proglašava krivim, ili je povodom žalbe „na oslobađajuću presudu“ na pretresu donesena presuda kojom se optuženi proglašava krivim. Pri tome Ustavni sud ukazuje na stav u svojoj Odluci broj AP 3939/12 od 10. novembra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je naveo da treba ispitati šta znači termin „oslobađajuća presuda“ (kojom se bavio u navedenom predmetu). Za konkretni slučaj je potrebno prvo predmet „podvesti“ pod odgovarajući zakonski propis, pa tek onda utvrditi šta je „oslobađajuća presuda“, odnosno „presuda kojom se optužba odbija“, a tek zatim ispitati ostale aspekte relevantne za zaključak o kakvim se odlukama radi i namjeru zakonodavca putem propisivanja ovakve odredbe. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da je navedena odredba sadašnjeg člana 333. ZKP trpjela izmjene, odnosno mijenjala sadržaj, te sigurno postoji jasno opravdanje za takvo postupanje koje se mora poštivati i jasno precizirati u praksi. U suprotnom bi se izgubio smisao procedure, odnosno proceduralne garancije koje nudi član 333. ZKP, kao i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a samim tim i suština prava, što uvijek vodi ka proizvoljnosti u odlučivanju, a time i kršenju načela pravne sigurnosti.

41. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom primjenom odredbe člana 333. ZKP, bez jasne procedure i primjene proceduralnih garancija iz domaćeg zakona povrijeđeno apelantovo pravo na preispitivanje iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

42. Imajući u vidu da je u presudi povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud ispitivao apelantovo pravo na žalbu, Ustavni sud smatra da je potrebno u tom dijelu presudu ukinuti. Imajući u vidu utvrđenu povredu, Ustavni sud je ustanovio da je potrebno ukinuti i Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 001339 15 Kžž od 22. juna 2015. godine i predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi ponovo ispitao žalbu, poštujući standarde prava na žalbu u skladu sa propisanom zakonskom procedurom.

Ostali navodi

43. Ustavni sud, također, napominje da je apelacijom pokrenuto i pitanje povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak o utvrđenoj povredi prava na preispitivanje odluke, te posljedice povrede koju je dužan otkloniti Vrhovni sud u skladu sa ovom odlukom, Ustavni sud primjećuje da su u ovoj fazi postupka - sada kada se predmet vraća Vrhovnom sudu radi odlučivanja po apelantovoj žalbi protiv Presude Vrhovnog suda broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. marta 2015. godine - apelantovi navodi u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjeni, jer je krivični postupak još u toku. Dakle, bez obzira na to što je u pogledu formalne dopustivosti apelacije utvrdio da je ona dopustiva, Ustavni sud napominje da je apelacija u pogledu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, nakon utvrđene povrede člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, postala preuranjena.

44. Imajući u vidu prethodno, Ustavni sud smatra da je u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija preuranjena, što je posljedica utvrđene povrede člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je u apelantovom slučaju odbačena žalba iako u konkretnom slučaju nisu jasno određeni uvjeti propisani zakonom i njihova primjenjivost, što postupak po žalbi ostavlja bez garancija propisanih standardom člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

46. Ustavni sud smatra, uslijed utvrđene povrede prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, da je u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija preuranjena.

47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3063/15 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio