Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-496/16 (F. B. i A. B. iz Tuzle)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Lišavanje slobode
- Član 2. EK – pravo na život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-496/16
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 496/16, rješavajući apelaciju Faruka Balijagića i Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija apelanta Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 4 od 15. januara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 15 Kv 6 od 31. decembra 2015.
godine u odnosu na član II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl.
2. i 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelanta Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 4 od 15. januara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 15 Kv 6 od 31. decembra 2015.
godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelanta Faruka Balijagića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 024169 16 Kž 4 od 15. januara 2016. godine zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Faruk Balijagić i Ado Balijagić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 2. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024169 16 Kž 4 od 15. januara 2016. godine, a apelant Ado Balijagić i protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024169 15 Kv 6 od 31. decembra 2015. godine. Istovremeno, apelant Ado Balijagić je zatražio da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri naredi njegovo puštanje na slobodu iz pritvora.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 8. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 11, odnosno 15. februara 2016. godine, dok Kantonalni sud nije odgovorio u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 024169 15 Kv 6 od 31. decembra 2015. godine, donesenim u krivičnom postupku protiv apelanata zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31. i 32. KZFBiH, povodom prijedloga u potvrđenoj optužnici Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu Adi Balijagiću produžen je pritvor za dva mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 11. februara 2016. godine ili do nove odluke suda. Apelantu Adi Balijagiću pritvor je produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Apelantu Faruku Balijagiću navedenim rješenjem je ukinut pritvor i određeno da se odmah pusti na slobodu (u međuvremenu, tom apelantu je izvršena teška operacija srca 8. decembra 2015. godine).
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo 8. decembra 2015. godine podiglo optužnicu protiv apelanata zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da je optužnicu potvrdio 9. decembra 2015. godine sudija za prethodno saslušanje tog suda. Nadalje je navedeno da je rješenjem tog suda od 11. decembra 2015. godine, shodno odredbi člana 151. stav 1. ZKPFBiH, apelantima produžen pritvor iz zakonskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH u trajanju od dva mjeseca, koji može trajati do 11. februara 2016. godine ili do nove odluke suda. Odlučujući o žalbama apelanata protiv navedenog rješenja, kako je dalje navedeno, Vrhovni sud je rješenjem od 24. decembra 2015. godine djelimično uvažio žalbe apelanata i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Nakon toga Kantonalni sud je u ponovnom postupku izvršio uvid u kompletan spis, kao i u sve pribavljene dokaze, te imajući u vidu dane upute Vrhovnog suda, donio odluku koja je predmet konkretne apelacije.
8. U pogledu osnovane sumnje da je apelant Ado Balijagić počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, Kantonalni sud je naveo dokaze i priloge dostavljene uz potvrđenu optužnicu, kako su precizirani na str. 2, 3. i 4. obrazloženja rješenja. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud, nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, utvrdio da iz svih postojećih citiranih dokaza postoji dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana sumnja kao primarni uvjet za produženje pritvora apelantu Adi Balijagiću. Također je istaknuto da je Kantonalni sud pri utvrđivanju osnovane sumnje ocijenio iskaze svjedoka E. Ž., A. M., N. G., M. Ž., A. A., E. A. i M. H., kao i rezultate provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBH, odnosno evidentiranih telefonskih razgovora u vremenskom periodu od 30. juna 2015. godine do 5. septembra 2015. godine, i posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKPFBiH, odnosno evidentiranih razgovora u vremenskom periodu od 30. juna 2015. godine do 2. septembra 2015. godine. U obrazloženju rješenja su, na str. 5. do 11, prezentirani iskazi saslušanih svjedoka. Dalje je navedeno da su, po ocjeni Kantonalnog suda, svi navedeni iskazi svjedoka u potpunosti potvrđeni rezultatima provođenja posebnih istražnih radnji s obzirom na to da je MUPKS - Sektor kriminalističke policije uradio izvještaj povodom njihovog preduzimanja od 1. oktobra 2015. godine sa transkriptima pojedinih razgovora povodom provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tač. a) i d) ZKPFBiH sa DVD i CD navedenim u izvještaju.
9. Prema interpretiranim navedenim dokazima, apelanti su, po uzajamnom sporazumu, u relevantnom vremenskom periodu, posredstvom apelanta Ade, stupili u kontakt sa svjedokom E. Ž., tražeći od njega i njegovog brata M. Ž. da oštete automobil apelanta Ade, a kako bi on mogao prijaviti svjedoka E. A. da je ona to učinila. Tom prilikom se, također, raspitivao i da li ima neko ko bi „izranjavao“ A. M., obećavajući za to novčanu naknadu. Nadalje, proizlazi da su apelanti planirali baciti bombu na kuću svjedoka E. A., odnosno opljačkati je, jer je, navodno, u kući bila velika količina novca. Kako bi ostvarili planirano, apelanti su preduzeli i radnje pribavljanja vatrenog oružja. U svrhu ostvarivanja ovog plana, stupili su u kontakt i sa svjedokom N. G., jer su zaključili da svjedok E. Ž. neće moći izvršiti planirano, a i zbog namjere da ga sačuvaju za „preuzimanje“ drugog krivičnog djela na sebe. Nadalje, i E. Ž. i N. G. obećane su nagrada i pomoć nakon što plan ostvare, kao i pomoć u vezi s drugim krivičnim postupcima koji su se vodili protiv njih. Također, obojica svjedoka su bili izloženi prijetnjama i ucjenama ukoliko odustanu od plana. Nadalje, nakon što je svjedok E. Ž. sve ispričao svjedoku A. M., slučaj je prijavljen policiji. Prema izjavi svjedoka A. M., motiv za ovakvo djelovanje apelanata je činjenica da su svjedok E. A. i svjedok A. M. apelantu Faruku dali označeni novčani iznos kako bi supruga svjedoka E. A. prebacio iz jedne u drugu kaznenu ustanovu. Kako ovo obećanje nije ispunio, tražili su novac nazad i u tome većinom i uspjeli posredstvom apelanta Ade, ali je to naljutilo apelanta Faruka. Pri tome apelant Ado je prijetio svjedoku E. A. da ima veze u zatvoru i da će joj otrovati supruga, te vršio pritisak na nju, tražeći još novca za obećanu uslugu. Nakon što su saznali da se njihovi razgovori prisluškuju i posumnjali u svjedoka E. Ž., te svjedoka N. G., koji je u međuvremenu, također, dao izjavu policiji, ova dva svjedoka počela su strahovati za svoje živote, kao i svjedok A. M.
10. U odnosu na prigovore odbrane apelanata da su transkripti presretnutih telefonskih razgovora nezakoniti dokaz, jer nisu dostavljeni tonski zapisi, Kantonalni sud je utvrdio da su oni neosnovani. Navedeno je da je uvidom u predmetni spis Kantonalni sud utvrdio da je tom sudu uz optužnicu dostavljen i već spomenuti izvještaj povodom poduzimanja posebnih istražnih radnji od 1. oktobra 2015. godine sa transkriptima pojedinih razgovora povodom provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tač. a) i d) ZKPFBiH sa DVD i CD na osnovu kojih je sud utvrdio vjerodostojnost pojedinih razgovora navedenih u transkriptima. Na temelju navedenog Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi odbrane apelanata da su transkripti presretnutih telefonskih razgovora nezakoniti dokaz.
11. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu Adi Balijagiću iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka N. G. i E. Ž., koji su, prema činjeničnom opisu djela iz potvrđene optužnice, poticani na počinjenje predmetnih krivičnih djela. Kantonalni sud je utvrdio da iz sadržaja njihovih iskaza proizlazi da oni imaju određeni strah od apelanta Ade Balijagića (isto tako i od apelanta Faruka Balijagića) i da su u odnosu na njih preduzimane određene radnje kako bi se na njih utjecalo da daju drugačije iskaze od onih koje su dali. Svjedok E. Ž je, pored ostalog, naveo da je saznao da Belma Balijagić pokušava da s njim stupi u kontakt i da ga nagovori da povuče svoju izjavu, odnosno da je demantira, a koja se odnosi na nezakonite radnje apelanata, a da će kao protuuslugu dobiti novac. Također, Kantonalni sud je naveo da je svjedok E. A. navela da su je u prizemlju haustora zgrade u kojoj živi fizički napala dva N.N. lica koja su joj rekla: “Imaš pozdrav od Balijagića“, te da su njeno vozilo marke „golf VII“ polupala N.N. lica. Dalje je istaknuto da je svjedok N. G. naveo da je N. N. lice ovom svjedoku telefonom uputilo ozbiljne prijetnje, a što ovaj svjedok dovodi u vezu sa svjedočenjem u ovom predmetu. Nadalje, ukazano je da su apelanti djelovali zajedno u podstrekavanju i pripremanju krivičnih djela, da su svjedocima E. Ž. i N. G. nudili različite pogodnosti ukoliko izvrše krivična djela na koja su ih podstrekavali, te da su prijetili i ucjenjivali svjedoka E. Ž. ukoliko otkrije njihove planove, da je svjedok E. Ž. u drugom krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta Faruka Balijagića lažno svjedočio i na sebe preuzeo izvršenje krivičnog djela. Također, u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv svjedoka E. Ž., apelant Ado Balijagić mu je obećao da će mu apelant Faruk „sve završiti“, svojim vezama mu je osigurao nalaz konkretnog sudskog vještaka o uračunljivosti, koji je i uložen u predmetni spis. Dalje je istaknuto da je svjedok E. Ž. u vezi sa dolaskom vozila marke “golf V“ ispred kuće u kojoj živi sa bratom M. Ž. i majkom naveo da je zbog toga bio prilično uznemiren, jer je navedeni događaj shvatio jednim vidom prijetnje, te je izjavio da realno očekuje da će biti izložen određenim pritiscima apelanata. Dalje, svjedok A. A. je u svom iskazu potvrdio da je dan prije nego što je doveden u Kantonalno tužilaštvo da da iskaz na KPZ Kula, u kojem izdržava kaznu zatvora, u neposrednoj blizini njegove sobe bačena bomba i da on sumnja da iza tog bacanja bombe stoje apelanti, kao i da je navedeni događaj jedan vid upozorenja. Svjedok B. B. je naveo da je, nakon dolaska apelanata u pritvorsku jedinicu KPZ Sarajevo, bio izložen stalnim uvredama i prijetnjama (da ga je apelant Ado Balijagić prilikom susreta pljunuo u lice), te da se 9. oktobra 2015. godine, kada je koristio vanzavodske pogodnosti i bio u naselju Dobroševići, pored njega zaustavilo vozilo marke „audi Q7“ iz kojeg mu se obratio suvozač riječima: „Ti si taj B. B., mafijaš, kani se Balijagića i Ade, bićeš likvidiran ti i tvoja porodica.“ Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti realno ukazuju na stvarnu koluzionu opasnost u odnosu na apelanta Adu Balijagića, to jeste da bi boravkom na slobodi neprimjereno utjecao na svjedoke i opstruirao krivični postupak.
12. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da bi apelant Ado Balijagić boravkom na slobodi počinio krivično djelo kojim prijeti. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od više od tri godine ili teža kazna, tj. da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Nadalje, ukazano je da je apelant Ado Balijagić, zajedno sa apelantom Farukom Balijagićem, pripremao i podstrekavao na izvršenje krivičnih djela više lica s naročitom upornošću, a što proizlazi iz činjenice da su apelanti, nakon što nisu bili sigurni da je svjedok E. Ž. pravo lice za njihovo izvršenje, angažirali i svjedoka N. G. Kantonalni sud je dalje istakao da okolnost da se apelanti terete da su u relativno kratkom periodu, od juna do 3. septembra 2015. godine, počinili više krivičnih djela, po ocjeni Kantonalnog suda, objektivno i van svake sumnje predstavlja takvu osobitu okolnost na temelju koje se može zaključiti da bi apelant Ado Balijagić puštanjem na slobodu mogao ponoviti izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
13. Kantonalni sud je, također, zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora u odnosu na apelanta Adu Balijagića iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH i o tome dao obrazloženje. Također je navedeno da je sud ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera, u smislu člana 137. stav
2. ZKPFBiH, apelantima umjesto mjere pritvora, kao i mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, te je zaključeno da se isti cilj ne bi mogao ostvariti blažim mjerama od mjere pritvora.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 16 Kž 4 od 15. januara 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe odbrane apelanta Ade Balijagića. Istim rješenjem žalba Kantonalnog tužitelja je uvažena, te je prvostepeno rješenje u odnosu na apelanta Faruka Balijagića ukinuto i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje.
15. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant Ado Balijagić počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. S tim u vezi, pored ostalog, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi odbrane apelanta Ade Balijagića da su za donošenje pobijanog rješenja uzeti u obzir samo dokazi Tužiteljstva koji su nezakoniti zbog toga što u toku istrage nisu usvojeni pojedini dokazni prijedlozi odbrane (kao što je privatno pribavljeni DVD), čime je, po mišljenju odbrane, povrijeđena odredba člana 15. stav 2. ZKPFBiH. Po ocjeni tog suda, odbijanje prijedloga odbrane da se prikupljaju njihovi dokazi u istrazi samo po sebi ne čini nezakonite dokaze koje je pribavilo Tužiteljstvo. Vrhovni sud je istakao da će odbrana imati mogućnost u toku dokaznog postupka prvostepenom sudu predložiti svoje dokaze, koji će odlučiti da li će oni biti izvedeni, što zavisi od okolnosti da li su opravdani. Prema odredbi člana 146. stav 1. ZKPFBiH, kako je naveo Vrhovni sud, temeljni uvjet za donošenje rješenja o produženju pritvora (isto je i za donošenje rješenja o određivanju pritvora), a i onoga što je u njemu navedeno jeste postojanje osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo. Dakle, kako je utvrdio Vrhovni sud, postojanje osnovane sumnje ili opravdane sumnje, kako se to navodi u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), predstavljalo je obavezni opći uvjet za donošenje rješenja o produženju pritvora, a ne da li je optuženi učinio krivično djelo. Stoga se u rješenju o produženju pritvora nije odlučivalo o nečemu što prevazilazi okvire postojanja osnovane sumnje, odnosno nije se raspravljalo o tome da je apelant Ado Balijagić učinio krivično djelo za koje se tereti. Takvo raspravljanje, kako je istaknuto, očigledno ne bi bilo pravilno, jer bi time bilo povrijeđeno njegovo pravo na presumciju nevinosti iz člana 3. stav 1. ZKPFBiH i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Vrhovni sud je smatrao da je prvostepeni sud dao sasvim jasne i određene razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant Ado Balijagić počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
16. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju uvjeta za određivanje pritvora apelantu Adi Balijagiću iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Vrhovni sud je utvrdio da su opravdani prigovori odbrane i da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja propustio navesti zadovoljavajuće razloge koji se odnose na sve kumulativno propisane uvjete koji moraju biti ispunjeni za produženje pritvora iz tog zakonskog osnova. Iako je prvostepenim rješenjem bio određen pritvor i prema zakonskom osnovu iz tačke d) stav 1. člana 146. navedenog zakona, usvojivši žalbene navode apelanta Ade Balijagića, Vrhovni sud, iako formalno, nije ukinuo prvostepeno rješenje u tom dijelu, jer je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti da se pritvor u konkretnom slučaju odredi i po tom osnovu.
17. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz tačke b) člana 146. stav 1. ZKPFBiH, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja dao sasvim određene, te i za taj sud prihvatljive razloge zbog čega nalazi da bi apelant Ado Balijagić u slučaju boravka na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Vrhovni sud je naglasio da prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja nije polazio od apstraktne pretpostavke, da bi puštanjem na slobodu apelanta Ade Balijagića utjecanje na svjedoke bilo moguće, već da je iskazima poimenice navedenih svjedoka potvrđeno da je na njih već izvršeno posredno i neposredno utjecanje da daju iskaze koji bi pogodovali apelantu Adi Balijagiću. Vrhovni sud je naveo da je očigledno da je to utjecanje izvršeno aktivnim radnjama koje upućuju na postojanje naročitih okolnosti koje su činjenično verificirane, jer su potkrijepljene iskazima brojnih svjedoka i kao takve ukazuju da će konkretni krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke koji su se konkretno izjašnjavali o tim okolnostima ako apelant Ado Balijagić bude pušten na slobodu.
18. Također, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud za navedeni pritvorski osnov dao jasne i prihvatljive razloge. Istaknuto je da, suprotno navodima odbrane da apelant Ado Balijagić nije pravomoćno osuđivan, produženje pritvora iz navedenog osnova ne podrazumijeva bezuvjetno utvrđenje da je apelant Ado Balijagić pravomoćno osuđivan, pa čak ni za krivična djela zbog kojih se pobijanim rješenjem prema njemu pritvor produžava. Ovo zbog toga, kako je utvrdio Vrhovni sud, što je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi, kako to i piše u navedenoj zakonskoj odredbi, postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant Ado Balijagić boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. I po ocjeni tog suda, u pobijanom rješenju je na zadovoljavajući način navedeno dovoljno razloga da takve okolnosti postoje, odnosno da su utvrđene. U kontekstu takve ocjene Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je apelant Ado Balijagić osnovano sumnjiv da je, i nakon saznanja da se prema njemu (isto tako i apelantu Faruku Balijagiću) provode posebne istražne radnje, nastavio da podstiče svjedoka N.G. i druga lica da učine krivičnopravne radnje koje po svom sadržaju očigledno predstavljaju teška krivična djela. Imajući to u vidu, zatim, obim i složenost tog krivičnog postupka, Vrhovni sud je zaključio da okolnosti koje prate taj krivični postupak upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa za zadržavanje apelanta Ade Balijagića u pritvoru koji preteže nad principom poštivanja njegovih prava na slobodu.
19. Vrhovni sud je ,također, naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije propustio svoju obavezu da, u smislu odredbe člana 145. stav 1. ZKPFBiH, ispita da li se umjesto mjere pritvora, koji je apelantu Adi Balijagiću produžen iz osnova člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH (nije prihvaćena tačka d) spomenute zakonske odredbe), isti cilj može ostvariti nekom drugom mjerom. U tom pogledu, kako je utvrdio Vrhovni sud, prvostepeni sud je naveo da je ispitao takvu mogućnost, pa je ocijenio da se isti cilj ne bi mogao ostvariti nekom blažom mjerom, uključujući i mjere zabrane. Navedeno je da je pri takvoj ocjeni imao u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela, te način njihovog učinjenja, a za koja je apelant Ado Balijagić osnovano sumnjiv da ih je učinio, pa je zaključeno da se samo mjerom pritvora može osigurati njegovo prisustvo za uspješno vođenje tog krivičnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je smatrao da je apelant Ado Balijagić u žalbi proizvoljno i netačno naveo da prvostepeni sud nije razmatrao mogućnost izricanja neke blaže mjere i da nije ocijenio da li bi se, umjesto mjere pritvora, isti cilj mogao postići mjerom zabrane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti tvrde da su im osporenom rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i člana 6. Evropske konvencije. Pored toga, apelant Ado Balijagić navodi povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant Faruk Balijagić osporava dio rješenja Vrhovnog suda, kojim je ukinuto rješenje Kantonalnog suda kojim je tom apelantu ukinut pritvor i koji je pušten na slobodu, te je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučenje.
21. Apelant Ado Balijagić, kojem je pritvor produžen osporenim rješenjima, u veoma iscrpnoj apelaciji najprije osporava da je uopće dokazano da postoji osnovana sumnja kao uvjet bez kojeg pritvor nikada ne može biti određen. Smatra da u konkretnom predmetu ne postoje okolnosti i dokazi da bi Vrhovni i Kantonalni sud mogli izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Svi izvedeni dokazi, po mišljenju tog apelanta, ukazuju na potpunu proizvoljnost suda u postupku utvrđivanja činjenica, odnosno ocjene dokaza za postojanje općeg pritvorskog uvjeta. U pogledu iskaza saslušanih svjedoka, a kako tvrdi ovaj apelant, na čijim iskazima je samo i jedino zasnovana osnovana sumnja, apelant ističe da se radi o nevjerodostojnim dokazima, jer su navedeni svjedoci izvršitelji teških krivičnih djela i povratnici u izvršenju teških krivičnih djela. Detaljno analizirajući iskaze svjedoka, apelant Ado Balijagić tvrdi da su osporena rješenja zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a zbog čega je pogrešan zaključak o postojanju osnovane sumnje. Apelant je detaljno obrazložio u čemu se sastoje kontradiktornosti u iskazima svjedoka E. Ž., A. M., N. G., A. M., zbog čega smatra da se na njima nije mogao zasnovati zaključak o postojanju osnovane sumnje. Također je navedeno da dodatni dokazi u pogledu saslušanih novih svjedoka M. H., B. B. i Š. H. nisu vjerodostojni, budući da se radi o licima koja su višestruki povratnici u činjenju krivičnih djela. Najzad, po njegovom mišljenju, kod pitanja ocjene postojanja osnovane sumnje u potpunosti je primjenjiv stav koji je Ustavni sud zauzeo u predmetu broj AP 1885/13, u prvom redu zbog toga što su, kako tvrdi, zaključci o postojanju osnovane sumnje zasnovani na dokazima „rekla-kazala“.
22. Nadalje, apelant Ado Balijagić smatra da se nisu stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da su svi svjedoci već saslušani više puta, da Tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz da je potrebno saslušati nekog novog svjedoka, kao i da su posebne istražne radnje okončane, jer je zauzet stav da nema potrebe za njihovim daljnjim provođenjem. Po njegovom mišljenju, u prilog zaključku redovnih sudova u ovom dijelu ne mogu poslužiti navodne prijetnje upućene svjedoku N. G. od nepoznatog lica, a za šta nisu ponuđeni konkretni dokazi, te bacanje bombe na KPZ Kula. Također, apelant Ado Balijagić smatra da je neosnovan zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istakao je da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe i da postoje „naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant ponoviti krivično djelo“.
23. Apelant Ado Balijagić je dalje naveo da je Ustavni sud u više svojih odluka usvojio stav da se radi o kršenju prava apelanata pri određivanju pritvora (po općem i posebnim pritvorskim razlozima) i, s tim u vezi, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3512/08, AP 1150/10, AP 2860/14, 247/05 i AP 1885/13. Također, apelant se pozvao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, odluke Yagci i Sargin protiv Turske, aplikacije br. 16419/90 i 16426/90, Tomasi protiv Francuske, aplikacija broj 12850/87, Punzelt protiv Češke Republike, aplikacija broj 31315/96 i dr.). Nadalje, taj apelant smatra da su redovni sudovi, umjesto produženja pritvora, apelantu trebali odrediti blaže mjere koje predviđa zakon.
24. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku, zasnivanje odluke na nezakonitim dokazima, povreda principa in dubio pro reo), apelanti su se pozvali na praksu koju su u pogledu prava na pravično suđenje u krivičnom postupku usvojili Ustavni sud i Evropski sud.
25. U pogledu povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, apelant Ado Balijagić je naveo da mu je ugrožen život i zdravlje, budući da je sutkinja za prethodni postupak obavijestila apelantovu odbranu da u konkretnoj fazi postupka nije nadležna da određuje vještačenje sudskog vještaka neuropsihijatra koje je apelantova odbrana tražila. Sutkinja za prethodni postupak je navela da se vještačenje može provesti nakon eventualnog zakazivanja glavnog pretresa. Apelant Ado Balijagić navodi da mu je, zbog toga, prekršeno pravo na život i zdravlje, jer se zbog psihičkih smetnji liječi od 2010. godine.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra da nisu povrijeđena prava apelanta Ade Balijagića iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni pravo na život iz člana 2. Evropske konvencije.
27. Kantonalno tužilaštvo je najprije istaklo da je u predmetnom slučaju postojanje osnovane sumnje ustanovljeno momentom potvrđivanja optužnice, te da su Vrhovni i Kantonalni sud osporenim rješenjem, analizirajući dostavljene dokaze, na jasan i nedvosmislen način utvrdili postojanje osnovane sumnje da je apelant Ado Balijagić počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Dalje je navedeno da je predmetna apelacija pravno neutemeljena, paušalna i proizvoljna, te da se bavi ocjenom dokaza koji će biti predmet glavnog pretresa. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 32.
Podstrekavanje (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.
(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.
(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito:
upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.
Član 166.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(...)
Član 289.
Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.
(…) Član 328.
Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1. do 3.; člana 324. (Uništenje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2.; člana 325. (Oštećenje zaštitnih naprava na radu) st. 1. i 2. i člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(…)
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na dio apelacije koji se odnosi na apelanta Faruka Balijagića
32. Utvrđujući dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na apelanta Faruka Balijagića, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
33. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenim rješenjem uvažio žalbu kantonalnog tužitelja, te je prvostepeno rješenje u odnosu na apelanta Faruka Balijagića ukinuto i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu u odnose na navode apelanta Faruka Balijagića o povredi ustavnih prava preuranjena.
34. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio da je predmetna apelacija u odnosu na apelanta Faruka Balijagića preuranjena.
Dopustivost u odnosu na navode apelanta Ade Balijagića o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
35. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku, zasnivanje odluke na nezakonitim dokazima, povreda principa in dubio pro reo).
36. U vezi s navodima apelanta Ade Balijagića o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
37. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena. Dopustivost u odnosu na navode apelanta Ade Balijagića o povredi člana II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 5. Evropske konvencije
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024169 15 Kž 2 od 18. novembra 2015. godine kojim je apelantu Adi Balijagiću produžen pritvor i protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 28. januara 2016. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 2. februara 2016. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant Ado Balijagić pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 2. i člana 5. stav 1. tačka
c) Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
43. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
44. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu Adi Balijagiću produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je u saučesništvu sa apelantom Farukom Balijagićem počinio više krivičnih djela, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, lišavanje slobode apelanta Ade Balijagića potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje
45. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
46. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva "postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo" (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
47. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
48. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pri odlučivanju o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant Ado Balijagić (u saučesništvu sa apelantom Farukom Balijagićem) počinio krivična djela ubistvo iz člana 166. stav 1, krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31. i 32. KZFBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant Ado Balijagić počinio predmetna krivična djela u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao, prvenstveno, na iskaze saslušanih svjedoka (koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant Ado Balijagić počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Nadalje, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbama apelanta Ade Balijagića, preispitao zaključke prvostepenog suda, utvrdivši da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u odnosu na navode apelanta Ade Balijagića da je osnovana sumnja utvrđena prije svega na osnovu nevjerodostojnih iskaza svjedoka, ispitao takve navode i dao obrazloženje zašto oni u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Osim toga, Ustavni sud smatra da prigovori apelanta Ade Balijagića koji su usmjereni na postojanje nezakonitih dokaza, povredu načela in dubio pro reo pri ocjeni dokaza, na čemu apelant zapravo i zasniva navode o nepostojanju osnovane sumnje, spadaju u opseg člana 6. stav 1. Evropske konvencije o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru razmatranja dopustivosti predmetne apelacije, pa se takvi prigovori u ovoj fazi postupka čine preuranjenim. Po mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su Vrhovni i Kantonalni sud zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje su takvog karaktera „da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant Ado Balijagić počinio predmetna krivična djela“ u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c). Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta Ade Balijagića u ovom dijelu neosnovani.
49. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, evidentno je da je, u smislu garancija navedenog člana, rješenje o produženju pritvora donio nadležni sud, nakon što je na osnovu predočene dokumentacije detaljno ispitao dokaze dostavljene na okolnosti postojanja osnovane sumnje da je apelant Ado Balijagić na navedeni način počinio predmetna krivična djela. Također, Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta Ade Balijagića (kao i protiv apelanta Faruka Balijagića) 9. decembra 2015. godine potvrđena optužnica zbog osnovane sumnje da su počinili predmetna krivična djela. Nadalje, evidentno je da je, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, u konkretnom slučaju apelant Ado Balijagić uhapšen, odnosno produžen mu je pritvor „radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti“, budući da su redovni sudovi utvrdili „da postoji osnovana sumnja“ da je izvršio konkretna krivična djela iz KZFBiH.
b) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH – utjecaj na svjedoke
50. Ustavni sud zapaža da apelant Ado Balijagić prigovara da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud (a što je potvrdio i Vrhovni sud), obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant Ado Balijagić, ukoliko bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. Naime, Kantonalni sud je ukazao na iskaze svjedoka N. G. i E. Ž. koji su, prema činjeničnom opisu djela iz potvrđene optužnice, podsticani na počinjenje predmetnih krivičnih djela, budući da iz sadržaja njihovih iskaza proizlazi da oni imaju određeni strah od apelanta Ade Balijagića (isto tako i od apelanta Faruka Balijagića) i da su u odnosu na njih preduzimane određene radnje kako bi se na njih utjecalo da daju drugačije iskaze od onih koje su dali, dok je svjedok A. A. svjedočio o bačenoj bombi. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant Ado Balijagić, ukoliko bude na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, suprotno navodima apelanta Ade Balijagića, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja dali eksplicitne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno određivanje pritvora tom apelantu. Navedeno obrazloženje, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b)
ZKPBiH.
c) Posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH – ponavljanje izvršenja krivičnog djela
51. U odnosu na pritvorski razlog iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti iz navedene odredbe, budući da postoji osnovana sumnja da je apelant Ado Balijagić u saučesništvu sa apelantom Farukom Balijagićem u relativno kratkom vremenu počinio krivična djela koja su im stavljena na teret, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant Ado Balijagić mogao ponoviti izvršenje krivičnih djela za koja je osumnjičen, a za koja je ispunjen i objektivni uvjet u pogledu dužine moguće zatvorske kazne. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi istakli da se u konkretnom slučaju ne radi o jednom djelu podsticanja, kao i da je apelant Ado Balijagić, i nakon saznanja da se prema njemu i apelantu Faruku Balijagiću provode posebne istražne radnje, nastavio da podstiče druga lica da učine krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže obilježja teških krivičnih djela. Navedeno obrazloženje koje su dali Vrhovni i Kantonalni sud, po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, dovoljno je konkretizirano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da su neosnovani navodi apelanta Ade Balijagića da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog razloga.
52. U odnosu na navode apelanta Ade Balijagića da su mu, umjesto pritvora, trebale biti određene blaže mjere osiguranja prisustva u krivičnom postupku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili takav apelantov zahtjev i dali razloge zašto nije prihvaćen, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ističe da se apelant u apelaciji pozvao na odluke Ustavnog suda koje su pokretale pitanja prema članu 5. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta koji razmatra, Ustavni sud ističe da navedene odluke Ustavnog suda nisu relevantne za zaključak Ustavnog suda u ovom predmetu.
53. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima o produženju pritvora apelantu Adi Balijagiću nije prekršeno pravo tog apelanta na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Pravo na život
54. Ustavni sud zapaža da je apelant Ado Balijagić naveo povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da apelant nije ponudio razloge koji ukazuju da mu je u konkretnom slučaju ugrožen život. Traženo sudsko vještačenje je u vezi s utvrđivanjem apelantove krivične odgovornosti, ali ne ukazuje da je apelantu odbijena liječnička njega ili uzimanje eventualne terapije, a koja prava apelant ima u skladu sa relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera. Suprotno takvim navodima, Ustavni sud zapaža da je ocu apelanta Ade Balijagića Faruku Balijagiću, koji se zajedno s njim nalazio u pritvoru, izvršena operacija srca 8. decembra 2015. godine, odnosno da mu je pružena potrebna liječnička intervencija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanta Ade Balijagića o povredi prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je sud, odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, dao i dovoljno relevantna obrazloženja o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
56. Također, nije povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Evropske konvencije kada apelant nije ponudio relevantne razloge za svoje tvrdnje.
57. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta Ade Balijagića za donošenje privremene mjere.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman