Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5122/15 (M. D. i A. K. i E. Z.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Državno vlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5122/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5122/15, rješavajući apelacije Mirze Dobrače i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirza Dobrača i Azemina Krak, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 050931 15 Už od 14. oktobra 2015. godine;

Ekrem Zilić, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 05505 15 Už 2 od 12. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5122/15 Mirza Dobrača i Azemina Krak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 18. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 050931 15 Už od 14. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, u upravnom sporu apelanata protiv tužene Komisije za utvrđivanje zemljišta koje pripada zgradama i sporednih dijelova nekretnina na koje se proteže etažno vlasništvo Vlade Brčko distrikta BiH, radi poništenja Odluke tužene od 4. septembra 2012. godine, osporenom konačnom odlukom žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda od 24. marta 2015. godine potvrđena. Tom presudom je tužba apelanata protiv tužene, radi poništenja navedene Odluke tužene, u kojoj su naveli da su predmetnom Odlukom povrijeđene odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te odredbe čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odbijena, u cijelosti, kao neosnovana.

U toku postupka je utvrđeno da kod činjenice da je Ugovorom o otkupu stana koji je zaključen između Brčko distrikta BiH kao prodavca i pravnih prednika prvoapelanta, A.D. i M.D., kao kupaca, i ovjeren 17. jula 2003. godine, otkupljen dvosoban stan u Brčkom koji se nalazi na katastarskoj parceli broj 1490, kao i pravo građenja na pripadajućem zemljištu, onda je pomenuta Komisija (saglasno zadatku određenom Odlukom o imenovanju Komisije koja je donesena 10. maja 2011. godine) bila dužna odrediti odnosno utvrditi zemljište koje pripada otkupljenom stambenom objektu jer predmet Ugovora nije bila cijela katastarska parcela broj 1490 (u Ugovoru nije navedeno da se otkupljuje pravo građenja na katastarskoj parceli broj 1490 u k.o. Brčko 001 nego je predmet Ugovora otkupljivanje prava građenja na pripadajućem zemljištu kako je jasno i decidno određeno članom 1. Ugovora). Također, utvrđeno je i da je sporna Odluka (koja je donesena na prijedlog Komisije) donesena u skladu sa članom 19. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko distriktu BiH (koji propisuje da valjano zaključeni ugovor o otkupu stana, ovjeren od suda je pravni osnov za sticanje prava vlasništva na stan koji je predmet ugovora, prava suvlasništva na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i prava građenja na pripadajućem zemljištu, pod uslovima i na način određen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH) i sa Instrukcijom Gradonačelnika Brčko distrikta BiH od 5. augusta 2011. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-5330/15 Ekrem Zilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 05505 15 Už 2 od 12. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, u upravnom sporu apelanta protiv tužene Kancelarije za upravljanje javnom imovinom Brčko distrikta BiH, radi poništenja Odluke tužene o utvrđivanju zemljišta koje pripada zgradama i sporednim dijelovima nekretnine na koje se proteže etažno vlasništvo od 17. februara 2009. godine, osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda od 25. marta 2015. godine potvrđena. Tom presudom je tužba apelanta protiv tužene, radi poništenja navedene Odluke tužene, u kojoj je naveo da su predmetnom Odlukom povrijeđene odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te odredbe čl. 6. i 13. Evropske konvencije, odbijena, u cijelosti, kao neosnovana.

U toku postupka je utvrđeno da kod činjenice da je Ugovorom o otkupu stana koji je zaključen između Brčko distrikta BiH kao prodavca i N.Z. (pravnog prednika apelanta) kao kupca, i ovjeren 25. novembra 2004. godine, otkupljen četvorosoban stan odnosno stambeni objekat za kolektivno stanovanje u Brčkom, kao i pravo građenja na pripadajućem zemljištu, onda je Komisija za utvrđivanje zemljišta koje pripada zgradama i sporednim dijelovima nekretnine na koje se proteže etažno vlasništvo bila dužna (saglasno zadatku određenom Odlukom o imenovanju Komisije koja je donesena 14. novembra 2008. godine) odrediti odnosno utvrditi zemljište koje pripada otkupljenom stambenom objektu jer predmet Ugovora nije bila cijela katastarska parcela (u Ugovoru nije navedeno da se otkupljuje pravo građenja na katastarskoj parceli broj 1707 u k.o. Brčko 1) na kojoj je objekat izgrađen (predmet Ugovora je jasno i decidno određen članom 1. Ugovora tako da se otkupljuje pravo građenja na pripadajućem zemljištu). Također, utvrđeno je i da je sporna Odluka (koja je donesena na prijedlog Komisije) donesena u skladu sa članom 19. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko distriktu BiH (koji propisuje da valjano zaključeni ugovor o otkupu stana, ovjeren od suda je pravni osnov za sticanje prava vlasništva na stan koji je predmet ugovora, prava suvlasništva na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i prava građenja na pripadajućem zemljištu, pod uslovima i na način određen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH) i sa Instrukcijom o smjernicama za rad Komisije koju je Gradonačelnika Brčko distrikta BiH donio 18. septembra 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5122/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5122/15 (M. D. i A. K. i E. Z.) | Sudska praksa | Aktio