Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5234/15 („Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5234/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5234/15, rješavajući apelacije „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017841 15 U od 22. oktobra 2015.
godine;
„OPTIMUM“ d.o.o. Široki Brijeg protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012195 15 Uvp od 10. decembra 2015.
godine;
„Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014097 15 Uvp od 11. decembra 2015.
godine;
„Bugojno Tours“ d.o.o. Bugojno protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016718 15 Uvp od 3. novembra 2015.
godine;
Amir Alagić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016791 15 Uvp od 22. decembra 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017841 15 U od 22. oktobra 2015.
godine;
„OPTIMUM“ d.o.o. Široki Brijeg protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012195 15 Uvp od 10. decembra 2015.
godine;
„Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014097 15 Uvp od 11. decembra 2015.
godine;
„Bugojno Tours“ d.o.o. Bugojno protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016718 15 Uvp od 3. novembra 2015.
godine;
Amir Alagić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016791 15 Uvp od 22. decembra 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5234/15 „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 017841 15 U od 22. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant u kontrolisanom periodu obavljao djelatnost finansijskog i operativnog lizinga uglavnom putničkih i teretnih vozila, kao i opreme. Dalje je utvrđeno da je nakon izvršene kontrole izlaznog PDV-a u kontrolisanom perioud obavljao djelatnost iznajmljivanja i davanja u zakup (leasing) opreme, mašina, kamiona i ostalih mašina i opreme. Kontrolom izlaznog PDV-a je utvrđeno da je apelant kao poreski obveznik klijentima sa kojima je raskinuo ugovore o finansijskom lizingu ispostavljao knjižne obavijesti, potpisane i ovjerene od strane kupaca, na kojima je naznačeno da se istim u cjelosti ili djelimično storniraju računi o isporuci predmeta lizinga ispostavljeni po osnovu ugovora o finansijskom lizingu. Slijedom navedenog je zaključeno u predmetnoj upravnoj stvari da apelant kao davalac lizinga nije mogao ispraviti (stornirati) cjelokupni iznos PDV obračunatog u momentu isporuke predmeta lizinga na način propisan odredbom člana 20. st. 11. i 12. Zakona o PDV. Ovakav stav je zauzet iz razloga što je povrat dobara, odnosno opreme isporučene po osnovu ugovora o lizingu, izvršen nakon korištenja predmeta lizinga od strane korisnika istog, koji predmet je vraćen u izmijenjenom stanju i umanjene vrijednosti iz kojeg razloga dospjela glavnica i kamate koje su naplaćene ili se potražuju od korisnika lizinga ulaze u poresku osnovicu u smislu odredbe člana 20. stav 1. navedenog Zakona. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke naveo da je pravilan stav tužene (Bosna i Hercegovina-Uprava za indirektno oporezivanje Banja Luka) da je apelant u konkretnom slučaju mogao putem knjižnih obavijesti izmijeniti samo izlaznu PDV obavezu, obračunatu na poresku osnovicu koju čini iznos naknade koju neće naplatiti od primaoca lizinga, budući da dospjela glavnica i kamata koje su naplaćene ili se potražuju od korisnika lizinga ulaze u osnovicu za obračun PDV-a (član 20. stav 1. Zakona o PDV). Osim toga je istaknuto da za rješavanje ove upravne stvari nije bilo potrebno održavanje usmene rasprave, jer za njeno održavanje nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 29. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS), s obzirom da apelant nije obrazložio zakonske razloge zbog kojih smatra da je sporna stvar složena i da je potrebno održavanje usmene rasprave radi bolje razrješenja stanja stvari. Imajući u vidu navedeno, osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 37. st. 1. i 2. ZUS.
2. AP-123/16 „OPTIMUM“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 7. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 012195 15 Uvp od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu naloženo plaćanje novčanog iznosa od 92.979,00 KM, odnosno izvršen je razrez obaveze PDV-a na ime korekcije izlaznog PDV-a iskazanog u poreskim prijavama za poreski period od 1. oktobra 2010. godine do 31. avgusta 2011. godine. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno zaključilo da su poreski organi tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH-Banja Luka) da je apelant 1. marta 2009. godine zaključio ugovor o uslugama prevoza sa društvom „FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg, kao i anekse tog ugovora, kojim je za 2009. godinu ugovoren popust od 5% za ostvareni promet usluga na godišnjem nivou, odnosno 18% za 2010. godinu. Dalje je utvrđeno da između apelanta i navedenog društva 2. aprila 2010. godine zaključen ugovor o prodaji i prijenosu udjela i istupanju člana i pristupanju kupovinom udjela novog člana, kojim je navedeno društvo postalo 100% vlasnikom apelanta. Slijedom navedenog je u osporenoj odluci zaključeno da je je promjena vlasništva nad apelantom utjecala na to da se dogovoreni popust sa 5% iz 2009. godine povećava na 18% za 2010. godinu. Stoga su, po ocjeni apelacionog upravnog vijeća Suda BiH, pravilno poreski organi, a suprotno tužbenim prigovorima, pravilnom primjenom odredbe člana 20. stav 8. Zakona o PDV-u i člana 22. stav 3. Pravilnika o primjeni navedenog Zakona popust koji je važio u 2009. godini primijenili i na poslovnu 2010. godinu i u tom smislu izvršili korekciju knjižnih obavijesti po kojima je apelant obračunavao ugovoreni popust u 2010. godini, te utvrdili apelantu dodatnu poresku obavezu u naprijed navedenom novčanom iznosu na način opisan detaljno u Zapisniku o kontroli od 28. novembra 2011. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
3. AP-126/16 „Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 014097 15 Uvp od 11. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu korekcije ulaznog i izlaznog PDV-a. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu kao poreskom obvezniku utvrđen razrez indirektnih poreza za poreski period od 1. decembra 2010. godine do 31. jula 2011. godine u iznosu od 34.348,00 KM i naložena uplata utvrđene obaveze, nastale kao rezultat korekcije ulaznog i izlaznog PDV-a zbog nepravilnosti utvrđenih u postupku kontrole. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da je, a kako to proizlazi iz spisa predmeta, apelant i po shvatanju apelacionog upravnog vijeća Suda BiH knjižnu obavijest ispostavio (poreznom obvezniku „FARMKO“ d.o.o. Široki Brijeg) suprotno odredbi 55. stav 6. Zakona o PDV-u, s obzirom da se u istoj poziva na ugovore po kojima nisu ispostavljene fakture i na kojoj se ne poziva na fakturu na kojoj se odobrava popust. s tim u vezi je dalje istaknuto da u konkretnom slučaju nije izvršena dodatna uplata po osnovu ugovorenih usluga u iznosu od 500.000,00 KM za koji iznos bi apelant knjižnom obavijesti mogao odobriti kupca u iznosu od 136.405,00 KM, što iznosi 15% od prometa, slijedom čega je zaključeno da apelant nije mogao po osnovu tako izdate knjižne obavijesti izvršiti korekciju ulaznog PDV-a. Također je navedeno da je pravilno tužena Uprava za indirektno oporezivanje BiH, Banja Luka, primjenom preračunate stope izvršila obračun PDV-a za izvršenu uplatu od 100.000,00 KM po osnovu ugovora o ustupanju od 20. novembra 2010. godine (zaključen između apelanta i „Farma koza Muša“ d.o.o. Široki Brijeg) u iznos od 14.529,00 KM te pravilno zaključila da se po navedenom ugovoru radi o prometu usluga u smislu odredbe člana 8. navedenog Zakona, a ne o prometu dobara u smislu člana 7. stav 2. istog Zakona. na kraju je navedeno da je, i po ocjeni apelacionog vijeća, apelantu dana mogućnost da aktivno učestvuje u postupku i da se izjasni u odnosu na sve činjenice koje su važne za donošenje pravilne i zakonite odluke, zbog čega prigovor koji se odnosi na povrede postupka nije osnovan. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
4. AP-145/16 „Bugojno Tours“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 9. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 016718 15 Uvp od 3. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na dodatu vrijednost. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu za poreski period od 1. oktobra 2008. godine do 31. avgusta 2011. godine utvrđena dodatna obaveza PDV u novčanom iznosu od 25.904,00 KM. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je tužena Uprava za indirektno oporezivanje BiH, Banja Luka, izvršila kontrolu poslovanja za navedeni period, te da je utvrđeno da je 10. oktobra 2007. godine zaključen ugovor o međusobnim pravima i obavezama između apelanta i druga da privredna društva („Bugojno bus“ d.o.o. Bugojno i „Zeba tours“ d.o.o. Sarajevo), čiji je predmet ugovora uvođenje novih bh kooperanata na postojeće dozvole registrovane međunarodne autobuske linije, te je između ostalog regulisano da će „Zeba tours“ d.o.o. Sarajevo svoje vozilo-minibus predati bez naknade u stvarno i trajno vlasništvo apelantu i izvršiti sve potrebne pravne radnje za nesmetanu promjenu vlasnika predmetnog vozila. Slijedom navedenog je zaključeno da se u konkretnom slučaju radilo o prometu-razmjeni dobara (dva prometa-promet dobara autobusa i promet koji se odnosi na uslugu ustupanja na korištenje međunarodne autobuske linije i usluge reklamiranja „Zeba Tours“ d.o.o. Sarajevo isticanjem naljepnica sa njegovim nazivom na istom autobusu od strane apelanta i „Bugojno bus“ d.o.o. Bugojno) uz naknadu u smislu odredbe člana 4. stav 3. tačka 7. Zakona o PDV, koji je oporeziv u smislu odredbe člana 3. stav 3. tačka istog Zakona. Također je navedeno da nije osnovan ni navod apelanta o utvrđivanju dodatne poreske obaveze utvrđene korekcijom ulaznog poreza na nabavljeno gorivo. S tim u vezi je istaknuto da je tužena imala pravo, u smislu odredbe člana 71. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, da u postupku kontrole provjerava i utrošak nabavljenog goriva za koje je apelant vršio odbitak ulaznog poreza i da utvrdi da li je gorivo korišteno u poslovne svrhe radi ostvarivanja oporezivog prometa. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
5. AP-449/16 Amir Alagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 016791 15 Uvp od 22. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naplate uvoznih dadžbina. U predmetnoj upravnoj stvari, apelant je obavezan da obavezan na plaćanje novčanog iznosa od 1.163,23 KM na ime manje plaćene uvozne dadžbine i PDV-a. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da su pravilno carinski organi donijeli odluku o izmjeni podataka i obavezali apelanta na plaćanje manje naplaćenih uvoznih dadžbina po carinskoj prijavi za motorno vozilo, kojom je apelant zatražio da mu se odobri preferencijalno tarifno postupanje na osnovu izjave o fakturi, kao dokaza o porijeklu vozila. S tim u vezi je istaknuto da su carinski organi službenim putem zatražili provjeru dokaza o porijeklu uvezene robe-izjave na računu izdate od slovenskog privrednog društva „In Stortive Moravče“, koje je obavijestilo Upravu za indirektno oporezivanje BiH, Banja Luka, da ne raspolaže sa odgovarajućim dokazima o preferencijalnom statusu robe iz Evropske unije. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, zaključeno je da su se u predmetnoj upravnoj stvari ispunili uslovi za izmjenu podataka u carinskoj prijavi i naknadnu naplatu uvoznih dadžbina u smislu odredaba člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH, prema kojoj carinski organi mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, izvršiti izmjenu prijave nakon puštanja robe u promet, kada je robu još uvijek moguće pokazati. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5234/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u predmetnim upravnim stvarima, koje su okončane osporenim sudskim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman