Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4891/15 (I. K., vl. Stomatološke ordinacije Dr. Izudin Kebo i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Komunalna taksa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4891/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4891/15, rješavajući apelacije Izudina Kebe i „Elektrometal“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Izudin Kebo protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008906 15 Uvp od 21. augusta 2015. godine i „Elektrometal“ d.o.o. Cazin protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 009998 15 U od 25. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4891/15 Izudin Kebo, vl. Stomatološke ordinacije Dr. Izudin Kebo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 07 0 U 008906 15 Uvp od 21. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta (kao vlasnika stomatološke ordinacije), podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja obaveze plaćanja komunalne naknade. U predmetnoj upravnoj stvari, apelant je obavezan, kao korisnik poslovnog prostora, na plaćanje komunalne naknade u mjesečnom iznosu od 49,92 KM počev od 1. maja 2008. godine. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da je tačno da žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog upravnog rješenja nije potpisana, kako to propisuju odredbe člana 66. stav 2. Zakona o upravnom postupku FBiH. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, ova povreda pravila federalnog zakona o upravnom postupku nije imala utjecaja na pravilnost odluke u konkretnoj pravnoj stvari, s obzirom da apelant tokom cijelog upravnog i upravno-sudskog postupka nije osporavao da on nije potpisao navedenu žalbu, niti u svom zahtjevu za vanredno preispitivanje osporava pravilnost utvrđene komunalne naknade. S tim u vezi je dalje navedeno da povreda „pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari“, kao razlog podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje propisan odredbom člana 41. stav 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), ne odnosi se na bilo kakve procesno-pravne povrede, već samo na one koje su mogle bitno utjecati na rješenje upravne stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. ZUS.

2. AP-794/16 Elektrometal d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Azira Hrle, advokatica iz Cazina, podnio je 18. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 009998 15 U od 25. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja upravnog organa, kojim je apelantu utvrđena visina komunalne takse za 2014. godinu u iznosu od 267,03 KM za korištenje reklamnog natpisa. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da Općina Cazin nema nikakvog osnova da naplaćuje predmetnu taksu-rentu za korištenje reklamnog prostora koji se nalazi na lokaciji koja je u isključivom vlasništvu apelanta. S tim u vezi je dalje navedeno da je neosnovan apelantov navod definicije rente u konkretnom slučaju, kao i navod da je zemljište isključivo vlasništvo apelanta, jer o tome nema dokaza u upravnom predmetu. Također je istaknuto da je neosnovan navod iz tužbe da se pogrešna primjena materijalnog prava u predmetnoj upravnoj stvari ogleda u pogrešnoj primjeni odredaba Odluke o komunalnim taksama do čega je došlo iz razloga što prvostepeni upravni organ nije upoznat sa pravnim činjeničnim stanjem. Zatim je navedeno da je neosnovan i apelantov tužbeni navod da prvostepeni upravni organ nije ničim dokazao da apelant koristi predmetni pano, te da se isti koristio u toku cijele 2014. godine, kao i da je prvostepeni upravni organ neosnovano odredio obavezu plaćanja komunalne takse. S obzirom na navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4891/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4891/15 (I. K., vl. Stomatološke… | Sudska praksa | Aktio