Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-725/16 (D. C. i A. M.-C.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-725/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 725/16, rješavajući apelaciju Damira Cipurkovića i Aide Mustačević-Cipurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Cipurkovića i Aide Mustačević-Cipurković podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka, koji se trenutno vodi pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 I 067281 11 I.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Damir Cipurković i Aida Mustačević-Cipurković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amila Mimica Kunosić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 15. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka, koji se trenutno vodi pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 32 0 I 067281 11 I. Apelanti su, također, od Ustavnog suda zatražili donošenje privremene mjere kojom će zabraniti raspolaganje pokretnim stvarima koje su predmet izvršnog postupka pred Općinskim sudom u njihovom predmetu, i to kako u odnosu na izvršenika, tako i u odnosu na Poreznu upravu Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni porezni ured Tuzla (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), koja već drži u svom posjedu stvari koje su predmet izvršnog postupka, kao i u odnosu na Općinski sud, te naložiti da se stvari predaju na čuvanje Općinskom sudu sve do okončanja postupka izvršenja, odnosno namirenja potraživanja apelanata.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 19. februara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 3. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 6. aprila 2011. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „GIPROM-a“ d.o.o. Tuzla na osnovu izvršne isprave sudske nagodbe Općinskog suda broj 32 0 P 000 733 07 P od 1. februara 2011. godine radi namirenja glavnog duga u iznosu od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 13. juna 2007. godine pa do isplate, troškova parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. marta 2011. godine pa do isplate, i troškova izvršnog postupka, na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskim računima izvršenika kod poslovnih banaka.
6. Rješenjem Općinskog suda od 11. aprila 2011. godine apelantima je naloženo da u roku od osam dana izvrše uplatu sudske takse na prijedlog za izvršenje. Navedeno rješenje je dostavljeno apelantima 18. aprila 2011. godine.
7. Općinski sud je 16. maja 2011. godine donio Rješenje o izvršenju broj 32 0 I 067281 11 I kojim je odredio predloženo izvršenje. Navedeno rješenje je dostavljeno opunomoćeniku izvršenika 14. juna 2011. godine, a opunomoćeniku apelanata 15. juna 2011. godine.
8. Dopisom od 8. juna 2011. godine naloženo je banci izvršenika da po predmetnom rješenju o izvršenju izvrši pljenidbu novčanih sredstava na računu izvršenika. Navedeni dopis je dostavljen banci izvršenika 14. juna 2011. godine.
9. Dopisom od 27. juna 2011. godine naloženo je banci izvršenika da postupi po rješenju o izvršenju Općinskog suda od 16. maja 2011. godine, jer je rješenje 24. juna 2011. godine postalo izvršno. Navedeni dopis je dostavljen banci izvršenika 4. jula 2011. godine.
10. Budući da su, prema izvještaju o računima pravne osobe, svi bankovni računi izvršenika blokirani, apelanti su 14. februara 2012. godine Općinskom sudu uputili uređeni prijedlog za izvršenje sa prijedlogom mjere osiguranja sa privremenom mjerom osiguranja.
11. Dopisima NLB banke d.d. Tuzla od 31. maja, 21. juna i 8. novembra 2012. godine, te dopisima od 8. januara, 15. marta i 24. aprila 2013. godine Općinski sud je obaviješten da je po predmetnom rješenju o izvršenju izvršen prenos sredstava sa računa izvršenika na račun opunomoćenika apelanata u ukupnom iznosu od 2.201,70 KM.
12. Dopisom od 28. novembra 2014. godine Općinski sud je naložio banci da dostavi podatke o tome da li je dalje postupala po rješenju o izvršenju, ili postoje smetnje za izvršenje, te koliko iznosi preostali dio duga. Navedeni dopis je dostavljen banci izvršenika 3. decembra 2014. godine.
13. Apelanti su 9. februara 2015. godine Općinskom sudu dostavili novi uređeni prijedlog za dozvolu izvršenja i istovremeno zatražili od Općinskog suda da hitno postupi po njihovom prijedlogu.
14. Dopisom banke od 12. februara 2015. godine Općinski sud je obaviješten da izvršenik ima blokadu sa jačim prioritetom naplate, a da preostali dio duga iznosi 10.231,11 KM.
15. Rješenjem broj 32 0 I 067281 15 I 2 od 25. maja 2015. godine izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 16. maja 2011. godine obustavljeno je u dijelu naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 1.298,05 KM, te troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.142,40 KM, troškova za sastav prijedloga za izvršenje i takse na prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju, dok je ostalo na snazi u dijelu naplate glavnog duga u iznosu od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. juna 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate i dijela troškova parničnog postupka u iznosu od 2.201,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. marta 2011. godine pa do konačne isplate, i određeno izvršenje zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Navedeno rješenje izvršenik je zaprimio 3. juna 2015. godine, a opunomoćenik apelanata 8. juna 2015. godine.
16. Zaključkom Općinskog suda od 15. jula 2015. godine određeno je provođenje prinudnog izvršenja za 27. august 2015. godine na adresi izvršenika popisom, procjenom i zapljenom pokretnih stvari izvršenika. Navedeni zaključak opunomoćenik apelanata je zaprimio 24. jula 2015. godine, a izvršenik 21. jula 2015. godine.
17. Službeno lice suda je 27. augusta 2015. godine na adresi izvršenika izvršilo popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika.
18. Službenom zabilješkom Općinskog suda od 30. novembra 2015. godine sud je konstatirao, uvidom u prijavu potraživanja podnesenu sudu 11. septembra 2015. godine, da Porezna uprava ima prioritet naplate potraživanja po rješenju o pokretanju postupka prinudne naplate od 26. januara 2012. godine za iznos naveden u predmetnom rješenju.
19. Zaključkom o prodaji Općinskog suda od 1. decembra 2015. godine određeno je prvo ročište za prodaju pokretnih stvari izvršenika. Navedeni zaključak opunomoćenik apelanata je zaprimio 9. decembra 2015. godine, izvršenik 3. decembra 2015. godine, nadležna Porezna uprava 7. decembra 2015. godine, te je stavljeno i na oglasnu tablu suda.
20. Ročište za prodaju pokretnih stvari izvršenika održano 29. decembra 2015. godine nije uspjelo s obzirom na to da nije bilo ponuđača.
21. Zaključkom o prodaji Općinskog suda od 30. decembra 2015. godine određeno je prvo ročište-drugi put za prodaju pokretnih stvari izvršenika. Navedeni zaključak opunomoćenik apelanata je zaprimio 4. januara 2016. godine, izvršenik 14. januara 2016. godine, nadležna Porezna uprava 5. januara 2016. godine, te je stavljeno i na oglasnu tablu suda.
22. Ročište za prodaju pokretnih stvari izvršenika koje je održano 8. februara 2016. godine nije uspjelo s obzirom na to da nije bilo ponuđača.
23. Zaključkom o prodaji Općinskog suda od 23. februara 2016. godine određene je prvo ročište-treći put za prodaju pokretnih stvari izvršenika za 21. mart 2016. godine i zaključak je otpremljen strankama i Poreznoj upravi.
24. Apelanti su u toku postupka nekoliko puta slali urgencije Općinskom sudu kako bi što hitnije okončao postupak u njihovom predmetu.
25. Prema stanju spisa, predmetni postupak je u toku pred Općinskim sudom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelanti smatraju da im je u predmetnom izvršnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da Općinski sud nije postupao u skladu sa zakonskim odredbama. Također, kako navode apelanti, Općinski sud nije postupio po njihovom prvobitno uređenom prijedlogu za izvršenje iz 2012. godine iako u tom trenutku nisu postojala potraživanja Porezne uprave, te se izvršenje moglo provesti. Apelanti predlažu da Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku, te da naloži Općinskom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak na način da omogući apelantima da namire svoja potraživanja određena u prijedlogu za izvršenje, odnosno da utvrdi prioritet u naplati na pokretnim stvarima izvršenika u odnosu na Poreznu upravu. U protivnom, ukoliko ne usvoji njihov prijedlog, apelanti predlažu da Ustavni sud utvrdi povredu prava na imovinu, te obaveže Općinski sud da na teret budžetskih sredstava Tuzlanskog kantona apelantima naknadi štetu u iznosu određenom u Rješenju Općinskog suda broj 32 0 I 067281 15 I 2 od 25. maja 2015. godine, te da obaveže Općinski sud da apelantima naknadi troškove postupka, koji se sastoje od sastava ove apelacije opunomoćenika u iznosu od 827,00 KM (prosječna plaća u Federaciji Bosne i Hercegovine za novembar 2015. godine, posljednji poznati podatak), uvećano za iznos PDV od 17% (koji iznosi 140.59 KM), odnosno iznos od ukupno 967,59 KM, na teret budžetskih sredstava Tuzlanskog kantona.
b) Odgovor na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je detaljno opisao tok postupka naveden u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je mišljenja da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji. Naime, Općinski sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o složenom izvršnom postupku koji traje duži vremenski period, ali da se taj period ne može staviti na teret tog suda, budući da je on u predmetu postupao kontinuirano. Kako dalje navodi Općinski sud, on će bez odlaganja provesti predmetno izvršenje kada se za to steknu uvjeti. Napomenuo je, također, i to da na efikasnost rada Općinskog suda znatno utječe i činjenica da je preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, te da sistematizacija zaposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da sudije i stručni saradnici zakazivanje rasprava moraju uskladiti prema broju dostupnih daktilografa.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
32. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelanti pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreću pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu sudske nagodbe, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
33. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
34. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
36. U konkretnom slučaju apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njihovog prijedloga za izvršenje od 6. aprila 2011. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
38. Apelanti smatraju da je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, došlo do povrede njihovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
a)Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
39. Ustavni sud konstatira da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom je apelantima dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 7.000,00 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U pogledu ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A- 209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
40. Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke.
41. Kada su nadležne vlasti obavezne da djeluju s ciljem izvršenja presude i kada one to propuste učiniti, njihova neaktivnost može pokrenuti pitanje odgovornosti države u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, u više svojih odluka ponovio da je na svakoj državi da sama usvoji (donese) pravne instrumente-sredstva koji su adekvatni i dovoljni da osiguraju ispunjenje pozitivnih obaveza koje su joj nametnute, te da je jedini zadatak Evropskog suda da ispita da li su mjere koje je neka država preduzela, s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze u konkretnom slučaju, adekvatne i dovoljne.
42. Država, dakle, ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi, te da osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995. god.). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
43. Dovodeći u vezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelanti posjeduju pravosnažnu sudsku odluku čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud prema njihovom prijedlogu.
44. Postupak je u konkretnom predmetu pokrenut 6. aprila 2011. godine i, prema stanju spisa, još uvijek traje. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste gotovo pet godina.
45. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu sudske nagodbe. Prema stanju spisa i odgovoru Općinskog suda, proizlazi da predmet sadrži elemente koji ga čine nešto složenijim, a s obzirom na stanje na izvršenikovom bankovnom računu, te učešće Porezne uprave kao tražioca izvršenja sa prioritetom naplate potraživanja.
46. Posmatrajući ponašanje apelanata, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su oni na bilo koji način utjecali na dužinu postupka pred Općinskim sudom. Štaviše, u nekoliko navrata su se obraćali tom sudu zahtjevom da se njihov predmet što prije okonča.
47. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud ističe da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi, Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina).
48. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom predmetu postupao ažurno, odnosno da je bez odlaganja donio rješenje o izvršenju 16. maja 2011. godine, nakon čega je poduzeo niz procesnih radnji radi izvršenja tog rješenja. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud, u početnoj fazi postupka, postupao brzo i učinkovito, a u tome ga je pratila i banka koja je u kratkom roku dostavila obavještenje o stanju računa izvršenika, odnosno o nemogućnosti namirenja iz novčanih sredstava na transakcijskom računu. Kako je u međuvremenu i sam apelant došao do saznanja da su bankovni računi izvršenika blokirani, u februaru 2012. godine je Općinskom sudu uputio uređeni prijedlog za izvršenje. U periodu od maja 2012. godine do aprila 2013. godine NLB banka d.d. Tuzla je Općinskom sudu dostavljala dopise vezane za status izvršenja, te obavijestila sud da je izvršen prenos sredstava sa računa izvršenika na račun opunomoćenika apelanata u ukupnom iznosu od 2.201,70 KM, te da preostali dio duga iznosi 10.231,11 KM. S obzirom na to da je apelant namirio svoja potraživanja u dijelu naplate troškova parničnog postupka, izvršnog postupka, naknade za sastav prijedloga za izvršenje i takse na prijedlog za izvršenje, u tom dijelu je izvršenje obustavljeno, dok je u preostalom dijelu ostalo na snazi. Od jula 2015. godine do februara 2016. godine Općinski sud je provodio procesne radnje u vidu popisa i procjene pokretnih stvari izvršenika, te zakazivanjem ročišta za prodaju te imovine. Dva ročišta za prodaju nisu bila uspješna s obzirom na to da nije bilo ponuđača, te je naredno zakazano za 21. mart 2016. godine. U toku postupka je nastupila nova okolnost, odnosno Općinski sud je došao do saznanja da Porezna uprava ima potraživanja prema izvršeniku, a na osnovu rješenja o pokretanju postupka prinudne naplate od 26. januara 2012. godine, te da u tom smislu ima prioritet naplate potraživanja, a što je nesumnjivo utjecalo na daljnji tok izvršnog postupka u predmetu apelanata.
49. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, od samog podnošenja prijedloga za izvršenje, provodio procesne radnje u relativno redovnim vremenskim intervalima, koje su rezultirale djelimičnim namirenjem potraživanja apelanata. Iako postupak još uvijek nije okončan, nesporno je da je Općinski sud bio aktivan sve vrijeme i da nije imao nekih dužih perioda neaktivnosti, ali su objektivne okolnosti u predmetu bile odlučujuće za ovako dugo trajanje samog postupka. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je bankovni račun izvršenika blokiran usljed čega izvršenje nije moglo biti provedeno na njegovim novčanim sredstvima, a postupajući po naknadno uređenom prijedlogu za izvršenje, Općinski sud je provodio i još uvijek provodi radnje s ciljem potpunog namirenja apelanata na pokretnim stvarima izvršenika. Uz ovu, u toku postupka se pojavila i nova okolnost - potraživanja koja Porezna uprava ima prema izvršeniku, a koja u odnosu na apelante imaju prioritet naplate.
50. Evidentno je da je Općinski sud postupao u toku cijelog postupka uprkos činjenici da postupak još uvijek nije okončan. U ponašanju Općinskog suda nema naznaka koje bi ukazivale na pretjerano i nerazumno odugovlačenje u postupanju. Naprotiv, iz priloženih dokumenata i odgovora na apelaciju jasno se vide napori Općinskog suda usmjereni ka okončanju ovog izvršnog postupka.
51. Ustavni sud zapaža da je suštinski razlog neizvršavanja predmetnog rješenja o izvršenju od 16. maja 2011. godine činjenica da izvršenik nema sredstava na transakcijskom računu označenom u prijedlogu za izvršenje, odnosno da su sredstva blokirana. U kasnijoj fazi postupka Općinski sud je donio novo rješenje o izvršenju, u maju 2015. godine, kojim je odredio izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, te u tom pogledu postupak još uvijek traje.
52. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da izvršni postupak neopravdano dugo traje, budući da se izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika nije moglo provesti u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, te postupak po izmijenjenom prijedlogu za dozvolu izvršenja traje manje od godinu dana, a u tom periodu je Općinski sud bio vrlo aktivan u provođenju procesnih radnji.
53. Stoga, iako navedeni postupak traje gotovo pet godina, te iako se po domaćem zakonu radi o postupku hitne prirode, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neblagovremenog izvršenja pravosnažne sudske odluke.
b)Pravo na imovinu
54. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na imovinu temelje na navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na povredu prava na imovinu.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Općinski sud u toku cijelog postupka provodio procesne radnje u redovnim intervalima i nije imao duže periode neaktivnosti, niti postoje drugi elementi koji upućuju da je postupak vodio nerazumno dugo.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman