Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3597/15 (R. O. i drugi)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3597/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3597/15, rješavajući apelacije Razije Obralija i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Razija Obralija, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 125410 11 Gž od 20. maja 2015. godine;

Danica Andulajević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037241 13 Rev od 6. oktobra 2015. godine;

"Mahir" d.o.o. Visoko, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 062705 13 Rev od 10.

novembra 2015. godine;

Vakufska direkcija Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000637 15 Rev od 6.

oktobra 2015. godine;

A.K., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 017158 13 Gž od 20. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3597/15 Razija Obralija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 125410 11 Gž od 20. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen u Sarajevu 24. decembra 2007. godine između prvotužene M.R.-D. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotužene Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena), sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, te da se naloži Zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši brisanje prava vlasništva upisanog na ime prvotužene u zk. Podulošku 13873 ko KUP Centar, k.č. 13873/1. U toku postupka je utvrđeno da imajući u vidu odredbu člana 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojom je propisano da nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg porodičnog domaćinstva mogu pod uslovima iz tog zakona otkupiti samo jedan stan, a Ugovor koji je zaključen suprotno toj odredbi je ništavan, prvostepeni sud je ispravno zaključio da prvotužena prilikom otkupa predmetnog stana nije povrijedila navedenu zakonsku odredbu, te izvršila otkup dva stana. Nadalje, utvrđeno je da je prvotužena predmetni stan otkupila kao zakonski nasljednik prvog nasljednog reda. Naime, utvrđeno je da je takva mogućnost otkupa predviđena odredbom člana 9. navedenog zakona obzirom da prvotužena pravo na otkup stana crpi iz nasljednog prava, a ne iz statusa člana porodičnog domaćinstva kako to propisuje i odredba člana 9. stav 3. pomenutog zakona, a kojom odredbom je propisano da zakonski nasljednik prvog nasljednog reda može otkupiti stan u slučaju kad nositelj stanarskog prava nije imao članova užeg porodičnog domaćinstva što se može primijeniti u situaciji kakva je konkretna. Dakle, utvrđeno je da je prvotužena prilikom otkupa stana nužno morala prezentovati rješenje o nasljeđivanju iza svoje majke R.R., te su stoga neosnovani apelantičini navodi da drugotužena nije tražila obaveznu dokumentaciju vezanu za otkup stana. Shodno navedenom, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-5724/15 Danica Andulajević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada, Republika Srbija, koju zastupa Jelena Todić, advokatica iz Banja Luke, podnijela je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037241 13 Rev od 6. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi ugovor o darovanju zaključen između nje kao darodavatelja i tuženog Đ.P. kao daroprimatelja, 30. oktobra 2007. godine, a predmetom kojeg ugovora su nekretnine pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, odnosno suvlasnički dio apelantice sa ½ dijela, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove da na predmetnim nekretninama izvrši uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog i katastarskog stanja. U toku postupka je utvrđeno da su parnične stranke 30. oktobra 2007. godine zaključile ugovor o darovanju, da je apelantica 2. aprila 2008. godine, radi zablude u pogledu predmeta navedenog ugovora o darovanju, podnijela tužbu prvostepenom sudu radi raskida tog ugovora o darovanju, te da je tek podneskom od 16. oktobra 2009. godine uredila zahtjev i tražila da se poništi pomenuti ugovor.

Shodno navedenom, sud je zaključio da nije pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda, da je tužba apelantice radi poništenja predmetnog ugovora podnesena u roku propisanom odredbama člana 117. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je taj rok, kada se uzme da je apelantica za zabludu u pogledu predmeta ugovora saznala 2. aprila 2008. godine (kada je podnijela tužbu) istekao 2. aprila 2009. godine, a tužbu radi poništenja ugovora o darovanju je podnijela 16. oktobra 2009. godine. Kod takvog stanja stvari, a shodno odredbama člana 117. stav 1. ZOO, sud je zaključio da apelantica ne može s uspjehom isticati zahtjev za poništenje predmetnog ugovora, jer je to pravo izgubila, protekom prekluzivnog materijalnog roka od godinu dana, od dana saznanja za razloge rušljivosti u smislu odredaba člana 61. ZOO. Inače, sud je zaključio i da je apelantica podnijela tužbu u roku propisanom odredbama člana 117. ZOO, ista također ne bi mogla s uspjehom isticati zahtjev za poništenja navedenog ugovora, kod činjenice, da je izjavila da nije imala namjeru da proda dio podruma, a da se to desilo, zato što nije obraćala pažnju na brojeve katastarskih čestica koje su bile predmetom navedenog ugovora. Nadalje, utvrđeno je da je ovo stoga što je odredbama člana 61. stav 2. ZOO propisano, da strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupila sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Kako je apelantica potpisala sporni ugovor, a da pri tome nije obraćala pažnju šta je predmetom tog ugovora, odnosno šta znači koja katastarska čestica, sud je zaključio da se ne može se prihvatiti, da je ona postupala sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva, pa joj stoga ne pripada ni pravo da traži poništenje ugovora o darovanju zbog zablude u pogledu predmeta ugovora.

3. AP-5732/15 "Mahir" d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 062705 13 Rev od 10. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom „Asfaltgradnja“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) da sa apelantom u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude zaključi Ugovor o kupoprodaji nekretnina, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, za određenu ukupnu kupoprodajnu cijenu, da predmetna presuda zamijeni ugovor o kupoprodaji ukoliko se u datom roku ne zaključi isti, pod uslovom da apelant u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude uplati kupoprodajnu cijenu na račun tuženog u određenom novčanom iznosu, te da se naloži zemljišnoknjižnom uredu, da na temelju presude izvrši uknjižbu predmetnih nekretnina sa pravom vlasništva apelanta u dijelu 1/1. U toku postupka je utvrđeno da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno odbili tužbeni zahtjev uz zaključak da nakon obavljenih pregovora između apelanta i tuženog o kupovini predmetne benzinske pumpe nije zaključen predugovor ili ugovor u pismenoj formi, notarski obrađen, da ponuda tuženog prema apelantu ne sadrži elemente ugovora o kupoprodaji nekretnina, već da je dostavljanjem predmetne ponude tuženi bio u fazi pregovaranja sa apelantom o predmetnoj kupoprodaji, te da pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i da ih svaka strana može prekinuti kad god hoće, što je u skladu sa odredbom člana 30. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju iz sadržaja ponude od 3. novembra 2011. godine, koju je tuženi uputio apelantu ne proizilazi da je ista prihvatanjem postala ugovor, već da predstavlja inicijativu za zaključenje ugovora, odnosno ponudu za pregovore, a to jasno ukazuje i sadržaj predmetne ponude u kojoj je navedeno da je zbog ozbiljnosti prihvatanja ponude potrebno da apelant uplati avans u određenom novčanom iznosu na transakcijski račun tuženog. Također, utvrđeno je da okolnost da je prijedlog ponude upućen još prema dva pravna lica, te da su i oni uplatili avans, koji im je vraćen, ukazuje protiv pretpostavke o postojanju ponude za ugovor. Dakle, apelant je bio u istoj poziciji kao i druga dva pravna lica kojima je poslata ponuda, a tuženi niti jednom od njih nije izrazio želju da zaključi ugovor. Isto tako, utvrđeno je da izjava volje za zaključenje ugovora mora biti učinjena ozbiljno, što proizilazi iz člana 28. stav 2. navedenog zakona, a iz predmetnih ponuda učinjenih prema tri pravna lica ne slijedi da se tuženi želio obavezati, nego samo da upozna stavove ponuđenih lica i njihovu ozbiljnost kao potencijalnih kupaca predmetne nekretnine, što je izrazio kroz zahtjev za uplatu avansa, a da pri tome ostane slobodan u daljem postupku prodaje ove nekretnine. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da tuženi nije izrazio volju za prodajom, a na to ukazuje i činjenica da je naknadno odustao od prodaje predmetne benzinske pumpe, što je odlučeno na sjednici ovlaštenog organa tuženog.

4. AP-5734/15 Vakufska direkcija Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000637 15 Rev od 6. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana u zgradi u Sarajevu, pobliže preciziranog u izreci drugostepene presude, zaključen između prvotužene Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao prodavca, i drugotuženog Z.R. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i četvrtotužene A.R. (u daljnjem tekstu: četvrtotužena), kao kupaca, dana 14. juna 1999. godine, te da se, shodno tome, utvrdi da je ništav i ugovor o kupoprodaji istog stana zaključen između drugotuženog i četvrtotužene, kao prodavaca i trećetuženog I.B. (u daljnjem tekstu: trećetuženi), kao kupca, ovjeren kod Općinskog suda u Sarajevu dana 11. augusta 2005. godine, pa da se naloži Zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši brisanje upisa izvršenog na osnovu ovih ugovora u podulošku broj 5397 za Općinu Centar Sarajevo.

U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je rješenjima o nacionalizaciji od 26. novembra 1959. godine, 20. aprila 1960. godine i 8. maja 1962. godine nacionalizovana zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan, da je rješenje o nacionalizaciji od 8. maja 1962. godine provedeno u z.k. kada je ta zgrada upisana kao društvena svojina, da je prije nacionalizacije vlasnik te zgrade bio Vakuf džamije Hovadže Kemaludin iz Sarajeva, da su tuženi drugotuženi i četvrtotužena stanarsko pravo na predmetnom stanu stekli 1974. godine i da su 14. juna 1999. godine kao kupci, sa prvotuženom, kao prodavcem, zaključili ugovor o kupoprodaji tog stana i da su taj stan ugovorom od 11. augusta 2005. godine prodali trećetuženom. Nadalje, utvrđeno je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog stana između prvotužene, kao prodavca i drugotuženog i četvrtotužene, kao kupaca, na pravnoj snazi bila odredba člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon) koja je regulisala da će se prodaja stanova koji su predmet restitucije urediti posebnim propisima o restituciji. Također, utvrđeno je da su stanovi koji podliježu restituciji, između ostalih, nacionalizovani stanovi. Isto tako, utvrđeno je da je odredbom člana 2. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona („Službene novine F BiH" broj 72/08) mijenjana odredba člana 47. na način da pravo na kupnju stana prema odredbama tog zakona ima i nositelj stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u z.k.. Dakle, utvrđeno je da su ovom odredbom stanovi čiji su bivši vlasnici vakufi izjednačeni u pogledu uslova za kupovinu sa svim ostalim nacionalizovanim stanovima.

Najzad, utvrđeno je da je tačan apelantov navod da je u vrijeme zaključenja pomenutog ugovora zaključenog 14. juna 1999. godine između prvotužene kao prodavca i drugotuženog i četvrtotužene, kao kupaca na pravnoj snazi bila zabrana prodaje svih nacionalizovanih stanova, kakav je i predmetni, koja je ustanovljena odredbom člana 47. stav 2. Zakona kao odredbom prinudnog karaktera pa da je predmetni ugovor u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima u vrijeme zaključenja bio ništav. Međutim, sud je zaključio da bi utvrđivanjem ništavosti predmetnih ugovora o kupoprodaji spornog stana i brisanjem upisa prava vlasništva iz zemljišne knjige bila kompromitovana stečena imovinska prava drugotuženog i četvrtotužene kao dugogodišnjih nositelja stanarskog prava, kao i prava vlasništva i prometa spornim stanom. Nadalje, sud je zaključio da su drugotuženi i četvrtotužena pravo vlasništva na spornom stanu su stekli u zakonom propisanom postupku, a da pri tome nisu ni na koji način doprinijeli oduzimanju imovine apelanta, kao i da gubitak prava vlasništva drugotuženog i trećetuženog istovremeno ne znači bilo kakvu promjenu u apelantovom vlasničkom statusu, niti utiče na njegova prava, odnosno ne podrazumijeva dodjelu spornog stana u vlasništvo apelantu jer nije donesen zakon kojim bi bila izvršena denacionalizacija. Nasuprot tome, sud je zaključio da treba imati u vidu i važeću odredbu člana 47. Zakona kojom je otkup svih stanova, pa i nacionalizovanih stanova omogućen bezuslovno, a da je pri tome osigurana i satisfakcija bivših vlasnika, odnosno u konkretnom slučaju apelanta, što znači da nositelji stanarskih prava po sadašnjim propisima imaju bezuslovno pravo na kupovinu stanova.

5. AP-5739/15 A.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pećigrada, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 017158 13 Gž od 20. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na raskid ugovora o poklonu zaključen 24. aprila 2006. godine između apelanta kao poklonodavca i tuženog A.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao poklonoprimca, a kojim je apelant poklonio tuženom nekretnine pobliže precizirane u izreci prvostepene presude-porodična kuća i zemlja, te da se na osnovu presude izvrše izmjene u zemljišnoj knjizi i u katastru nekretnina sa imena tuženog na ime apelanta u roku od 15 dana. U toku postupka je utvrđeno da apelant zahtjev za opoziv ugovora zasniva na tvrdnji da je tuženi – njegov bratić pokrao njegove pokretne stvari iz poklonjene kuće. Međutim, utvrđeno je da apelant nije dokazao svoje tvrdnje jer da je to doista tako o tome bi se moralo znati u maloj sredini kao što je selo u kojem stranke žive, pa je sud zaključio da apelant nije dokazao ni grubu neblagodarnost ni neharnost tuženog što bi u smislu relevantnih odredbi Opšteg građanskog zakona bio razlog za raskid ugovora.

Nadalje, u pogledu drugog razloga, osiromašenje apelanta, utvrđeno je da apelant dugo godina živi u Republici Sloveniji gdje je zaradio i penziju koja sada iznosi 485,00 Eura, a ranije je iznosila 550,00 Eura - sada je umanjena za 65,00 Eura, da živi sam u Ljubljani i nema članova porodice o kojima vodi brigu, da mu je supruga umrla prije 13 godina, da za stan u kojem živi plaća kiriju u iznosu od 140,00 Eura, da u Republici Sloveniji nema imovine, a da je 2009. godine ugovorom o poklonu naslijeđene nekretnine u Cazinu darovao svom bratu – ocu tuženog, da apelant nekretnine u BiH nikada nije obrađivao niti je ostvarivao bilo kakve prihode od tih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelant ekonomski dobro stoji i da njegova ekonomska situacija nije lošija nego u vrijeme učinjenog poklona - dakle, da nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora ni po osnovu osiromašenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3597/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3597/15 (R. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio