Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2752/15 (M. I.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2752/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2752/15, rješavajući apelaciju Mehmedalije Islamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mehmedalije Islamovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan parnični postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 032548 14 P 3 (stari broj 071 0 P 06 001343).
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča parnični postupak koji se vodi pod brojem 71 0 P 032548 14 P 3 (stari broj 071 0 P 06 001343), u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mehmedaliji Islamoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Mehmedaliji Islamoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mehmedalija Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka predaje u posjed nekretnina koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 P 032548 14 P 3 (stari broj 071 0 P 06 001343).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 25. septembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 6. oktobra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 15. juna 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Feride Islamović, Nedžada Islamovića i Suada Islamovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi predaje u posjed nekretnina, pobliže opisanih u predmetnoj tužbi. Predmetna tužba je zavedena pod poslovnim brojem 071 0 P 06 001343.
6. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Osnovni sud, „nakon što je zaprimio tužbu, istu vratio [apelantu] na uređenje iz razloga što [...] nije tačno označio adrese tuženih. Nakon dužeg vremena [apelant] je tek 15. aprila 2009. godine izdjejstvovao rješenje JU Centar za socijalni rad Banja Luka kojim je određen staralac za poseban slučaj tuženima Nedžadu i Suadu Islamoviću“.
7. Nadalje, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Osnovni sud 26. augusta 2009. godine na pripremnom ročištu rješenjem vratio apelantu tužbu radi ispravke ili dopune i ostavio rok od osam dana za postupanje po rješenju.
8. Iz odgovora na apelaciju, također, proizlazi da je Osnovni sud „na pripremnom ročištu od 28. oktobra 2010. godine [...] rješenjem opozvao ročište zakazano za taj dan iz razloga što opunomoćenik [apelanta] nije postupio po nalogu suda, odnosno pogrešno je označio parcele koje su predmet spora i u smislu navedenog, a kako je to navedeno u zapisniku sa ovog ročišta, zatražio je naknadni rok za postupanje po nalogu suda“.
9. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da na određeno pripremno ročište od 22. juna 2011. godine nije pristupio apelantov opunomoćenik, a apelant je izjavio da ne može sam zastupati svoje interese, te je zatražio odgodu uz objašnjenje da mu razlog nedolaska njegovog opunomoćenika nije poznat.
10. Nakon toga, apelantov opunomoćenik je pisanim podneskom od 5. jula 2011. godine zatražio da sud prekine predmetni postupak do pravosnažnog okončanja postupka razvrgnuća zajednice nekretnina između istih stranaka, nakon čega je Osnovni sud istoga dana donio rješenje o prekidu postupka. Protiv predmetnog rješenja tuženi su izjavili žalbu i podnijeli protivtužbu.
11. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Osnovni sud žalbu tuženih smatrao prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje i rješenjem nakon održanog ročišta dozvolio povraćaj i vratio parnicu u fazu pripremnog ročišta (nije preciziran datum donošenja predmetnog rješenja).
12. Apelantov opunomoćenik je podneskom od 25. septembra 2012. godine za navedeno pripremno ročište zatražio odgodu.
13. Na pripremnom ročištu održanom 6. februara 2013. godine opunomoćenik tuženih je povukao protivtužbu o čijem povlačenju se saglasio apelantov opunomoćenik.
14. Nadalje, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je na ročištu održanom 20. marta 2013. godine Osnovni sud utvrdio da je tužena Ferida Islamović umrla, nakon čega je na istom ročištu rješenjem vratio tužbu apelantovom opunomoćeniku da je ispravi s obzirom na činjenicu da je tužena Ferida Islamović, prema navodima stranaka, umrla, a stranke u postupku mogu biti samo njeni nasljednici, a ne ona, bez obzira što je u toku postupka imala opunomoćenika.
15. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 03 254814 P 3 od 23. decembra 2014. godine prekinut je predmetni postupak i određeno da će se on nastaviti nakon što se provede ostavinski postupak iza smrti tužene Feride Islamović.
16. Apelant je podneskom od 15. januara 2015. godine obavijestio Osnovni sud da je ostavinski postupak iza umrle Feride Islamović proveden i da je doneseno pravosnažno Rješenje o nasljeđivanju broj 710 0 16 654713 O od 5. juna 2013. godine kojim su za nasljednike proglašeni tuženi Suad Islamović i Nedžad Islamović, pa je apelant svoju tužbu u navedenom predmetu uredio na način da je kao tužene označio zakonske nasljednike tužene Feride Islamović. Istovremeno, apelant je predložio nastavak predmetnog postupka.
17. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Osnovni sud 23. februara 2015. godine donio rješenje kojim se ranije prekinuti postupak nastavlja.
18. Iz odgovora na apelaciju, također, proizlazi da je staralac za poseban slučaj tuženih u međuvremenu otkazao punomoć za zastupanje, pa je sud morao rješenje da dostavi lično strankama. Kako je postupak vraćen na početak, tj. u fazu prije određenja staraoca za poseban slučaj, jer je raniji staralac otkazao punomoć, to je Osnovni sud rješenjem od 29. septembra 2015. godine vratio tužbu apelantu na uređenje i naložio da dostavi tačne adrese tuženih. Osnovni sud je naveo da apelant do dana dostavljanja odgovora na apelaciju, odnosno 1. oktobra 2015. godine, nije postupio po nalogu suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja postupaka, povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da predmetni postupak za predaju u posjed nekretnina traje devet godina i da još nije presuđeno. Osim toga, apelant je naveo da ima 70 godina, da je srčani bolesnik i da ima dijabetes. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i obaveže Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku da mu odrede novčanu satisfakciju za svaku godinu zakašnjenja, koja je van razumnog roka suđenja.
b) Odgovor na apelaciju
20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da je za sporost postupka odgovoran apelant. V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja parničnog postupka koji se trenutno vodi pred Osnovnim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b)Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut 15. juna 2006. godine i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste oko 10 godina.
c)Analiza razumnosti trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku radi predaje u posjed nekretnina, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta vrlo značajan.
34. Ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da taj sud u konkretnom predmetu ni nakon gotovo 10 godina nije donio meritornu odluku, te da je postupak još uvijek u fazi održavanja pripremnog ročišta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je „nakon što je zaprimio tužbu, istu vratio [apelantu] na uređenje iz razloga što [...] nije tačno označio adrese tuženih“, ali da u prilog svojoj tvrdnji nije dostavio niti rješenje, niti je naveo datum donošenja predmetnog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvu procesnu radnju, nakon podnošenja tužbe (15. juna 2006. godine), poduzeo tek nakon tri godine i dva mjeseca (26. augusta 2009. godine), kada je donio rješenje kojim je vratio apelantu tužbu na uređenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud poduzeo niz procesnih radnji, održao pripremno ročište 28. oktobra 2010. godine, odredio pripremno ročište za 22. juni 2011. godine, na apelantov zahtjev donio rješenje o prekidu postupka od 5. jula 2011. godine, da je postupajući po žalbi tuženih, koju je smatrao prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje, rješenjem dozvolio povraćaj (nije preciziran datum), održao pripremno ročište 6. februara i 20. marta 2013. godine, donio rješenje o prekidu postupka od 23. decembra 2014. godine, donio rješenje o nastavku prekinutog postupka od 23. februara 2015. godine, rješenjem od 29. septembra 2015. godine vratio tužbu apelantu na uređenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak trajao oko 10 godina pretežno zbog neažurnog postupanja Osnovnog suda. Taj sud je u svom odgovoru na apelaciju kao opravdanje za dužinu trajanja postupka naveo apelantovo ponašanje. Istina, evidentan je apelantov doprinos dužini trajanja postupka, jer je apelantov opunomoćenik, kako proizlazi iz odgovora na apelaciju, podnio neurednu tužbu, na ročištu od 28. oktobra 2010. godine pogrešno označio parcele koje su predmet spora, na ročište od 22. juna 2011. godine nije pristupio apelantov opunomoćenik, pa je apelant tražio odgodu ročišta, zatim, 5. jula 2011. godine podnio zahtjev da se prekine predmetni parnični postupak do okončanja postupka razvrgnuća zajednice na predmetnim nekretninama i podneskom od 25. septembra 2012. godine tražio odgodu ročišta. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su tuženi podnijeli žalbu protiv rješenja o prekidu postupka od 5. jula 2011. godine, da je Osnovni sud njihovu žalbu smatrao prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje, te da je, konačno, rješenjem (nije preciziran datum) dozvolio povraćaj u pređašnje stanje, kao i da je na ročištu održanom 20. marta 2013. godine sud utvrdio da je tužena Ferida Islamović umrla, nakon čega je sud apelantu vratio tužbu na uređenje. Konačno, Ustavni sud zapaža da je i staralac za poseban slučaj tuženih u međuvremenu otkazao punomoć za zastupanje, nakon čega je Osnovni sud rješenjem od 29. septembra 2015. godine vratio tužbu apelantu na uređenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju, pored apelantovog doprinosa, postojale i objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da je, iako su apelantovo ponašanje i spomenute objektivne okolnosti u izvjesnoj mjeri doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka, Osnovni sud bio taj čija je dužnost bila da upravlja postupkom i nastoji da postupak provede bez nepotrebnog odugovlačenja. Ustavni sud smatra da Osnovni sud nije ponudio razloge koji bi mogli biti prihvaćeni kao opravdanje za toliku dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, presuda od 8. marta 2007. godine, stav 37), gdje je zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina ovog sudskog postupka suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta i njegov značaj za apelanta, kao i apelantov doprinos i objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da predmetni postupak u cjelini, koji je još uvijek u fazi održavanja pripremnog ročišta, a koji traje oko 10 godina, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a takvo neopravdano trajanje parničnog postupka u pretežnom dijelu se može pripisati ponašanju Osnovnog suda. Shodno tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
37. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da predmetni postupak traje nešto kraće od 10 godina, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se ti navodi, u suštini, zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada parnični postupak, iako se može ocijeniti složenim, traje oko 10 godina i kada još uvijek ne samo da nije okončan već se nalazi u početnoj fazi – fazi pripremnog ročišta, a dužina postupka se u pretežnom dijelu može staviti na teret Osnovnom sudu, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije poduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman