Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-900/12 (R. A.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-900/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 900/12, rješavajući apelaciju Radovana Aničića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radovana Aničića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 008089 13 Rev od 26. marta 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Radovanu Aničiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 2.550,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radovana Aničića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 008089 13 Rev od 26. marta 2013. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 008089 12 Gž 2 od 20.

novembra 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 008089 11 P 2 od 2. avgusta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radovan Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu. Apelant je 8. maja 2013. godine dopunio apelaciju osporivši Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 008089 13 Rev od 26. marta 2013. godine, Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 008089 12 Gž 2 od 20. novembra 2012. godine i Rješenje Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 008089 11 P 2 od 2. avgusta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 13. marta 2012. godine, a od Vrhovnog i Okružnog suda 30. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je 31. avgusta 2015. godine da dostavi na uvid cio spis broj 72 0 P 008089 11 P 2.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 29. marta 2012. godine, Vrhovni sud 6. aprila 2015. godine, a Okružni sud 8. aprila 2015. godine. Osnovni sud je traženi spis dostavio 10. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 1994. godine Osnovnom sudu u Srpcu podnio tužbu protiv Rajka Milašinovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava svojine na nepokretnostima pobliže označenim u tužbi.

6. Osnovni sud u Srpcu je donio Presudu broj P-l04/94 od 15. juna 1994. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž-491/95 od 18. januara 1996. godine.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev. 55/96 od 11. oktobra 1996. godine apelantova revizija je uvažena, ukinute su obje nižestepene presude i predmet je vraćen Osnovnom sudu u Srpcu na ponovni postupak.

8. U ponovljenom postupku Osnovni sud u Srpcu rješenjem od 2. novembra 1999. godine je odredio vještačenje vještaka geodetske struke u skladu sa uputama u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev.55/96 od 11. novembra 1996. godine i naložio vještaku da dostavi nalaz i mišljenje.

9. Osnovni sud u Srpcu je 29. novembra 2001. godine i 2. februara 2004. godine urgirao da vještak dostavi svoj nalaz i mišljenje, odnosno da vrati predmet sudu.

10. U sklopu reforme pravosuđa i racionalizacije mreže sudova, Osnovni sud u Srpcu prestaje da radi 22. marta 2004. godine, a dotadašnju mjesnu nadležnost Osnovnog suda u Srpcu, kao i nezavršene i arhivirane predmete preuzima Osnovni sud u Gradišci (u daljem tekstu: Osnovni sud).

11. Apelant je 19. avgusta 2004. godine i 18. oktobra 2005. godine Osnovnom sudu podnio urgencije radi uzimanja u rad njegovog predmeta.

12. S obzirom na to da Osnovni sud u Srpcu nije predao fizički predmet Osnovnom sudu i da se, prema podacima iz preuzetog upisnika Osnovnog suda u Srpcu, navedeni predmet nalazio u radu kod vještaka geodetske struke iz Srpca, Osnovni sud je 11. oktobra 2004. godine zahtijevao povrat spisa predmeta od vještaka. Vještak je 25. oktobra 2004. godine obavijestio Osnovni sud da je neposredno prije ukidanja Osnovnog suda u Srpcu predao spise predmeta daktilografu postupajućeg sudije Osnovnog suda u Srpcu i da niko od njega nije tražio da taj predmet uz revers vrati pisarnici suda.

13. Osnovni sud je 4. oktobra 2006. godine apelantu i protivnoj strani u postupku naložio da dostave kopije svih isprava iz predmeta. Od apelanta je zatraženo da uredi tužbu i tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03).

14. Apelant je podnescima od 16. oktobra 2006. godine i 31. januara 2008. godine uredio tužbu podnesenu 1994. godine.

15. Nakon što su zakazana i odgođena (u martu i aprilu 2008. godine) dva ročišta radi rekonstrukcije spisa, zakazano je ročište za rekonstrukciju spisa i pripremno ročište za 11. septembar 2008. godine, koje je i održano.

16. Nakon sprovedenog dokaznog postupka i održane glavne rasprave, Osnovni sud je donio Presudu broj P. 11/05 od 26. marta 2009. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu.

18. Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-09-000323 od 17. septembra 2009. godine ukinuta je Presuda Osnovnog suda broj P. 11/05 od 26. marta 2009. godine i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

19. U ponovljenom postupku (po drugi put) apelant je podnio zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije i predsjednika suda. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Su-l0-000256 od 29. marta 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika suda.

20. Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 008089 94 P od 29. aprila 2011. godine kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev.

21. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 008089 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine Presuda Osnovnog suda broj 72 0 P 008089 94 P od 29. aprila 2011. godine je ukinuta i predmet je ponovo vraćen Osnovnom sudu na odlučivanje.

22. Nakon toga Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 4. aprila 2012. godine. Osnovni sud je u prisustvu obje parnične stranke zakazao ročište za glavnu raspravu za 2. avgust 2012. godine, a stranke upozorio da im se poseban poziv za ovo ročište neće slati. Na zakazano ročište za glavnu rasprava apelant nije pristupio.

23. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 P 0080S9 11 P 2 od 2. avgusta 2012. godine utvrđeno je da se tužba tužioca u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom.

24. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 008089 12 Gž 2 od 20. novembra 2012. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj 72 0 P 0080S9 11 P 2 od 2. avgusta 2012. godine.

25. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 P 008089 13 Rev od 26. marta 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 72 0 P 008089 12 Gž 2 od 20. novembra 2012. godine.

26. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud donio rješenje kojim utvrđuje da se apelantova tužba smatra povučenom pozivom na odredbu člana 97 stav 3 ZPP kojom je propisano da, ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a uredno je pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu ne upusti u raspravljanje. Dalje je navedeno da je, prema zapisniku sa pripremnog ročišta koje je održano 4. aprila 2012. godine, sud u prisustvu obje parnične stranke zakazao ročište za glavnu raspravu za 2. oktobar 2012. godine, a stranke upozorio da im se poseban poziv za ovo ročište neće slati, te da na zakazano ročište za glavnu raspravu apelant nije pristupio, niti je prije toga obavijestio da postoje razlozi koji ga opravdano sprečavaju da pristupi ročištu. Vrhovni sud je, zatim, naveo da apelant u reviziji nije osporio utvrđene činjenice, a svoj nedolazak na ročište za glavnu raspravu je obrazložio navodeći da „sud u Gradišci ne postupa po obavezujućim uputama okružnog suda i ne rješava svoje propuste“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant ukazuje da mu je u postupku koji je vodio radi utvrđivanja prava svojine povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršenja navedenih prava apelant je ukazao da se postupak nerazumno dugo vodio, te da mu je, u konačnici, rješenjem Osnovnog suda, koje je potvrđeno rješenjima Okružnog i Vrhovnog suda, kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom, definitivno uskraćeno pravo na pristup sudu. Navedena rješenja su, po apelantovom mišljenju, posljedica proizvoljne primjene ZPP i nesposobnosti sudova da riješe meritorno njegov predmet. Apelant zbog nerazumne dužine trajanja postupka traži da mu Ustavni sud dodijeli naknadu u iznosu od 10.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

30. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.. Član 97. stav 3.

(3) Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu ne upusti u raspravljanje.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno podnio apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u vrijeme kada predmetni postupak još uvijek nije bio okončan, pa je apelacija, iako predmetni postupak nije bio okončan, bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda prema kojoj odredbi Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i sloboda koje štiti Ustav ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant 8. maja 2013. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i u međuvremenu doneseno Rješenje Vrhovnog suda broj 72 0 P 008089 13 Rev od 26. marta 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dopuna apelacije je podnesena 8. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant, takođe, dovodi u vezu sa dužinom trajanja postupka pred redovnim sudovima.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

38. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak tiče utvrđivanja prava svojine, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tuženog, te su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenljivi.

U odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku

39. Apelant smatra da je sudski postupak o njegovoj tužbi neprimjereno dugo trajao, budući da je tužbu podnio 1994. godine, a postupak je okončan 2013. godine.

a) Relevantni principi

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

42. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo radi ostvarivanja svog imovinskog prava podnošenjem tužbe 1994. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Srpcu, a da je postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 26. marta 2013. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka ocijeniti od tog datuma. Međutim, Ustavni sud će pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji apelanti ukazuju uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do tog datuma (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37).

44. U vezi s navedenim, Ustavni sud će, iako je postupak trajao ukupno skoro 19 godina, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do okončanja tog postupka, tj. period duži od 17 godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja prava apelantove svojine na spornim nepokretnostima. Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koje su sudovi trebali raspraviti, nije radilo o složenom predmetu.

46. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Vrhovni sud 11. oktobra 1996. godine predmet vratio Osnovnom sudu u Srpcu na ponovni postupak, Osnovni sud donio prvostepenu presudu tek nakon 12 godina i pet mjeseci (26. marta 2009. godine). Nakon toga su do donošenja rješenja Vrhovnog suda 26. marta 2013. godine, kojim je predmetni postupak okončan, sudovi postupali ažurno, jer su u periodu od nepune četiri godine donesene dvije prvostepene odluke (29. aprila 2011. godine i 2. avgusta 2012. godine), tri drugostepene (17. septembra 2009. godine, 11. oktobra 2011. godine i 20. novembra 2012. godine).

47. Dakle, postupak je na tri instance, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao više od 17 godina, od čega 12 godina i pet mjeseci pred Osnovnim sudom, što je, po ocjeni Ustavnog suda, a priori van razumnog roka i traži sveobuhvatnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dužinu postupka pred tim sudom pokušao opravdati navodeći da je došlo do reforme pravosuđa i promjene mjesne nadležnosti suda, da je predmetni spis bio izgubljen, te da je trebalo vršiti njegovu rekonstrukciju. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

48. Apelant je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli iznos od 10.000,00 KM.

49. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

50. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

51. S obzirom na to da je postupak od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao 17 godina, četiri mjeseca i četiri dana, te da se radilo o postupku koji zakonom nije određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.550,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

U odnosu na pravo na pristup sudu

52. Ustavni sud konstatuje da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi ostvarivanja imovinskog prava, ali je, zbog njegovog nedolaska, Osnovni sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Rješenje Osnovnog suda potvrđeno je odlukama Okružnog i Vrhovnog suda. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pristup sudu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu, garantovano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da «je sama suština prava umanjena» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, Serija A, tom 333).

53. Ustavni sud primjećuje da je za apelanta sporno to da li je pobijanim odlukama dovedena u pitanje suština njegovog prava na sudsku zaštitu. U tom kontekstu Ustavni sud uviđa da su redovni sudovi zaključili da su se ostvarile zakonske pretpostavke o presumpiranom povlačenju tužbe, u smislu člana 97 stav 3 ZPP, kojim je propisano da „ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu“. Ustavni sud primjećuje da je ratio ove odredbe u činjenici da se parnični postupak pokreće isključivo tužiočevom voljom, te se pretpostavlja da je u tužiočevom interesu da se postupak okonča u što kraćem roku i sa što manje odgađanja. Tužiočev izostanak sa ročišta, u principu, ukazuje da je izgubio interes za dalje vođenje i da želi povući tužbu. Ovakva vrsta ograničenja prava na pristup sudu služi legitimnom cilju koji se ogleda u racionalnosti i ekonomičnosti vođenja postupka. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na pristup sudu, odnosno uspostavljena je proporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti s obzirom na to da se svojim postupanjem apelant lišio mogućnosti za meritorno rješenje njegovog zahtjeva u sudskom postupku. Činjenica da je postupak nerazumno dugo trajao, što je u svakom slučaju dovelo do apelantovog nezadovoljstva radom sudova, ne oslobađa apelanta obaveze da postupa u skladu sa procesnim pravilima utvrđenim odredbama ZPP.

54. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

55. Apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog razloga koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje. Ovo iz razloga što je nesporno da apelant upravo zbog sopstvenog propusta nije došao do meritorne odluke o svom tužbenom zahtjevu, već je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem kojim je odlučivano isključivo o procesnim pitanjima.

VIII. Zaključak

56. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pristup sudu kada su redovni sudovi rješenja kojima je utvrđeno da se apelantova tužba smatra povučenom donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZPP i kada su pri tome dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.

57. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje oduke u razumnom roku kada je postupak utvrđivanja prava svojine, koji nije bio složen, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao više od 17 godina za šta odgovornost snosi Osnovni sud pred kojim je postupak trajao12 godina i 5 mjeseci pri čemu taj sud nije ukazao na objektivne okolnosti koje su uticale na tako dugo trajanje tog postupka.

58. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-900/12 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio