Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3304/14 (S. G. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3304/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3304/14, rješavajući apelacije Samira Gadžuna i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Samir Gadžun, Fikret Čivić, Ahmet Mulić, Muris Čišija i Munir Pandžić protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 079599 14 Gži od 10. juna 2014. godine;
Adil Kubat, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 086574 14 Gži od 26. maja 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3304/14
1. Samir Gadžun, Fikret Čivić, Ahmet Mulić, Muris Čišija i Munir Pandžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnijeli su 16. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 079599 14 Gži od 10. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen prijedlog za izvršenje apelanata kao neosnovan. U predmetnom izvršnom postupku je utvrđeno da je izvršenik (JU „Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskog kantona“ Zenica), postupajući po pravosnažnim i izvršnim rješenjima, apelantima kao nezaposlenim demobilisanim osobama, za periode utvrđene u rješenjima, dobrovoljno isplatio novčane naknade u određenom novčanom iznosu. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi da žalbena rezonovanja apelanata, da novčana naknade koje su im priznate u izvršnim ispravama predstavljaju novčane naknade za 2007. godinu, da su se novčane naknade za 2008., 2009. i 2010. godinu trebale usklađivati sa prosječnom platom iz prethodnih godina, pa im pripada pravo da kao razliku zahtijevaju prinudnu naplatu pobliže određenih novčanih iznosa iz prijedloga za izvršenje su neprihvatljiva jer takva mogućnost nije predviđena izvršnom ispravom. Dalje se navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetne izvršne isprave ne daje apelantima pravo da u sudskom izvršnom postupku zahtijevaju prinudnu naplatu novčanog iznosa mimo utvrđenog i isplaćenog nominalnog novčanog iznosa naknade, utvrđenog izvršnom ispravom. Kantonalni sud zaključuje da obzirom da je nesporno da je apelantima u cijelosti isplaćen novčani iznos za utvrđene periode, nominalni iznos iz izvršne isprave, a kako iz izvršnih isprava ne proističe nikakva druga dosuda, nema mjesta prinudnoj naplati novčanih iznosa zahtijevanih prijedlogom za izvršenje.
AP-3928/14
2. Adil Kubat (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Brković, advokat iz Zenice, podnio je 22. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 086574 14 Gži od 26. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog za izvršenje kao neosnovan. U predmetnom izvršnom postupku je utvrđeno da je u predmetnoj izvršnoj ispravi (Rješenju JU „Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskog kantona“ Zenica) tačno naveden novčani-nominalni, odnosno fiksni iznos koji je u vrijeme donošenja rješenja za apelanta u spornom periodu određen kao novčana naknada apelanta, a isti je utvrđen na osnovu podataka o prosječnoj plati u Federaciji BiH prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi da zbog nesaglasnosti apelantovog prijedloga za izvršenje sa izvršnom ispravom, da su izvršne isprave nepodobne za izvršenje u pogledu onog potraživanja koji se traži prijedlogom za izvršenje, tj. razlike između fiksnog novčanog iznosa i iznosa od 25% prosječne plate u Federaciji BiH iz prethodne godine prema podacima Federalnog zavoda za statistiku jer to potraživanje nije određeno predmetnim izvršnim ispravama, niti je u samim izvršnim ispravama određeno da će se vršiti usklađivanje novčanih iznosa koji predstavljaju naknadu nezaposlenoj demobiliziranoj osobi, nakon donošenja tih izvršnih isprava pa do isteka roka za isplatu. Kantonalni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju, predmetna izvršna isprava, podobna za izvršenje samo u onom dijelu u kome je naveden nominalni (novčani), odnosno fiksni iznos za isplatu naknade apelantu za vrijeme nezaposlenosti, a koji je od strane izvršenika (JU „Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskog kantona“ Zenica) isplaćen apelantu, što je i nesporno, kao i to da se prijedlogom za izvršenje ne traži ostvarenje tih potraživanja.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3304/14.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman