Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-302/13 (I. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-302/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 302/13, rješavajući apelaciju Ilije Marića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ilije Marića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000902 12 Rev od 15. novembra 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ilija Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibova, kojeg zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnio je 19. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000902 12 Rev od 15. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 30. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Pravobranilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 1. i 7. decembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Parnični postupak radi naknade štete
5. Apelant je 17. marta 2003. godine Osnovnom sudu u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv Opštine Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete. U tužbi i tokom postupka apelant je tvrdio da je vlasnik nepokretnosti u selu Šibovi i gradu Kotor Varoš, koje se sastoje od kuća i gospodarskih objekata, te pokretnih stvari koje je u avgustu 1995. godine apelant, kao građanin hrvatske nacionalnosti, zbog rata i ratnih okolnosti bio prinuđen napustiti. Naveo je da su njegovom imovinom raspolagale tužene (prvo prvotužena, a zatim drugotužena putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica), dodijelivši je trećim licima, izbjeglicama kao privremenim korisnicima koji su tu imovinu „uništavali bez milosti“. Apelant je naveo da su mu u toku 2000. godine vraćene sve nepokretnosti, ali u potpuno devastiranom stanju, bez pokretnih stvari, te da je veći dio njegove šume bespravno posječen.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-30/03 od 3. jula 2006. godine obavezane su prvotužena i drugotužena da apelantu solidarno isplate iznos od 171.135,43 KM na ime naknade materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 3. jula 2006. godine do konačne isplate, i da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 13.840,00 KM.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženu, jer je po izlasku apelanta iz Kotor Varoši u avgustu 1995. godine putem svojih organa preuzela na upravljanje i korišćenje sve apelantove nepokretnosti i pokretne stvari zatečene u njima, te da je za to imala ovlašćenje u odredbama Zakona o izbjeglicama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/93), Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93, u daljnjem tekstu: Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica) i Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/95, u daljnjem tekstu: Uredba o smještaju izbjeglica). Dalje, Osnovni sud je ocijenio da je prvotužena preuzimanjem apelantove imovine bila dužna da se prema njoj savjesno odnosi, da putem svojih organa izvrši popis stanja nepokretnosti i svih pokretnih stvari u njima kako bi imala potpunu evidenciju i kontrolu nad imovinom koju je apelant morao napustiti, koja je dodjeljivana trećim licima u skladu sa navedenim propisima. Osnovni sud je zaključio da se prvotužena propuštanjem da putem svojih organa vodi evidenciju o napuštenoj imovini (apelantovoj, ali i drugih lica) lišila mogućnosti da prati stanje apelantove imovine, čime je, prema mišljenju suda, omogućila trećim licima (domicilnom stanovništvu, bespravnim korisnicima, te privremenim korisnicima) da je u cjelini „poharaju“. Takođe, Osnovni sud je zaključio da odgovornost prvotužene postoji do 1996. godine, kada je upravljanje predmetnom imovinom preuzela drugotužena.
8. Dalje, Osnovni sud je ocijenio da su organi drugotužene prilikom dodjele apelantove imovine privremenim korisnicima trebali primjenjivati Zakon o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96 i 21/96), koji je, u smislu člana 1, osim svog osnovnog cilja – zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, imao još jedan cilj, a to su zaštita i očuvanje napuštene imovine. Dalje, istakao je da je članom 2 tog zakona propisano koja se imovina treba smatrati napuštenom imovinom, dok je članom 3 istog zakona propisano da napuštena imovina privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje drugotuženoj, koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, te komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom (koje su formirane po opštinama u smislu člana 4 tog zakona), kao i drugih republičkih i opštinskih organa. Osim toga, istakao je da su organi drugotužene, prema čl. 7 i 8 navedenog zakona, bili dužni izvršiti popis i voditi evidenciju o napuštenoj imovini, te da su prilikom dodjeljivanja napuštene imovine i pri uvođenju u posjed privremenog korisnika bili dužni sačiniti zapisnik koji, između ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu, odnosno objektu. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju prilikom dodjele kompletne apelantove imovine nisu sačinjeni potrebni zapisnici, odnosno da ih nema u spisu OMI Kotor Varoš broj 47-89/99. Na taj su način, prema mišljenju Osnovnog suda, organi drugotužene napravili krupan propust prilikom dodjele apelantove imovine i time u cijelosti izgubili kontrolu nad korišćenjem te imovine, ostavivši mogućnost trećim licima i privremenim korisnicima da je „poharaju bez posljedica“, odnosno svojim radnjama su omogućili da se apelantova imovina devastira. Takođe, zaključio je da su organi drugotužene morali voditi postupke za iseljenje bespravno useljenih lica, koja su, prema članu 10 Zakona o korišćenju napuštene imovine, trebala snositi svu štetu koja nastane povodom bespravnog useljenja i troškove bespravnog useljenja. Osnovni sud je ocijenio da su se propuštanjem da sačine zapisnik o stanju apelantovih nepokretnosti i pokretnih stvari prilikom useljenja privremenog korisnika organi drugotužene lišili mogućnosti da, prema čl. 26 i 27 Zakona o korišćenju napuštene imovine, eventualno nastalu štetu stave na teret privremenom korisniku, odnosno da po službenoj dužnosti pokrenu odgovarajući postupak protiv privremenog korisnika, odnosno štetnika. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da su tužene, zbog propusta da postupe prema odredbama navedenih zakona, omogućile trećim licima da pričine štetu na apelantovoj imovini zbog čega je utvrdio da su pasivno legitimisane u predmetnom sporu.
9. Osim toga, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade štete koje, u smislu člana 176 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Navedeno je da iz zapisnika OMI Kotor Varoš od 17. marta, 3. aprila, 17. i 26. maja 2000. godine proizilazi kada je apelant ušao u posjed svojih nepokretnosti (kojih ima više), kada je saznao za štetu na svojoj imovini, te da je apelant podnio tužbu u okviru subjektivnog roka za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa je stoga neosnovan prigovor zastare potraživanja.
10. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je apelant „pismenim ispravama“, spisom OMI Kotor Varoš, svojim iskazom i iskazima još osam svjedoka u cijelosti dokazao da je bio vlasnik nepokretnosti i svih pobrojanih pokretnih stvari. Takođe, konstatovao je da je apelant, osim navedenih dokaza, predočio dokaze i o visini štete koju je pretrpio na svim svojim nepokretnostima, o visini vrijednosti svih svojih otuđenih stvari i uništenog šumskog fonda, i to vještačenjem četiri ovlašćena sudska vještaka, čije je nalaze taj sud prihvatio kao stručno i objektivno urađene. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da tužene nisu zaštitile apelantovu imovinu koja predstavlja njegov dom u smislu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i koja je za vrijeme apelantovog prinudnog odsustva iz Republike Srpske velikim dijelom otuđena i uništena zbog čega ih je, u smislu čl. 172, 185 i 189 st. 1 i 2 ZOO, obavezao da mu solidarno naknade prouzrokovanu štetu.
11. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0- Gž-06-001744 od 13. decembra 2006. godine odbio žalbu koju su tužene izjavile protiv Presude Osnovnog suda broj P-30/03 od 3. jula 2006. godine i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je pravilan zaključak Osnovnog suda da apelantov zahtjev za naknadu štete nije zastario, budući da je, prema zapisnicima OMI Kotor Varoš (17. marta, 3. aprila, 17. i 26. maja 2000. godine) apelant tada ušao u posjed svojih nepokretnosti, pa je tek tada mogao saznati, pored lica koje je štetu načinilo, i za obim učinjene štete, te da je stoga tužba podnesena (17. marta 2003. godine) u okviru subjektivnog roka iz odredaba člana 376 stav 1 ZOO.
12. Takođe, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak Osnovnog suda o solidarnoj odgovornosti tuženih za štetu koja je nastala apelantu. U vezi s tim, konstatovano je da je pravilno utvrđeno da su apelantovu imovinu, nakon što je otišao u izbjeglištvo, tužene preuzele na upravljanje i korišćenje, te da je bila dodijeljena privremenim korisnicima. Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno ocijenio da je to izvršeno s ciljem zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica, ali i s ciljem zaštite i očuvanja navedene imovine u smislu člana 1 Zakona o korišćenju napuštene imovine. Zatim, konstatovano je da navedeno znači da su preuzimanjem apelantove imovine na privremeno upravljanje tužene imale obavezu da se prema toj imovini savjesno odnose, da je očuvaju tako što će bespravne korisnike iseliti iz napuštene imovine (čl. 7, 8 i 10 navedenog zakona), sve kako bi ta imovina bila vraćena u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Međutim, našavši da tužene u konkretnom slučaju nisu savjesno i sa brigom postupale s apelantovom imovinom sačinjavanjem zapisnika o preuzimanju i vraćanju kako bi se tačno moglo utvrditi na koji način je pričinjena šteta, već da tužene nakon dodjele te imovine nisu imale nikakvu kontrolu nad tom imovinom, uslijed čega je za apelanta nastala materijalna šteta, Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud pravilno zaključio da, saglasno odredbi člana 172 ZOO, u konkretnom slučaju postoji odgovornost obje tužene koje su pri činjenici da su raspolagale apelantovom imovinom bile obavezne da je u istom stanju i vrate apelantu.
13. Odlučujući o reviziji tuženih protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06- 001744 od 13. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine kojom je reviziju uvažio, te obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su u konkretnoj pravnoj situaciji pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 6 Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica propisano da se nepokretnosti koje su njihovi vlasnici, odnosno korisnici napustili daju na privremeno korišćenje izbjegličkim porodicama i licima koja su zbog ratnih djelovanja ostala bez smještaja. Konstatovao je da je članom 12 st. 2 i 3 navedene Uredbe propisano da rješenja o dodjeli napuštenih nepokretnosti na privremeno korišćenje, ako se radi o privatnoj svojini, donosi opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinskopravne poslove, te da taj organ, takođe, popisuje i evidentira napuštene objekte. Zatim, istakao je da su, prema odredbama čl. 21, 22 i 31 navedene uredbe, lica koja su dobila na korišćenje napuštene nepokretnosti dužna da te nepokretnosti održavaju i čuvaju sa pažnjom dobrog domaćina, te da snose sve troškove nastale štete. Utvrđeno je da, prema članu 7 stav 5 te uredbe, lica koja su se bespravno uselila u napuštenu imovinu, takođe, imaju obavezu da snose troškove prouzrokovane štete. Vrhovni sud je, osim toga, konstatovao da su identične odredbe sadržane i u čl. 3, 6, 7, 10 st. 4, 26, 27 i 35 Zakona o korišćenju napuštene imovine s tim da je napuštena imovina privremeno prešla na zaštitu i upravljanje drugotuženoj, što se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, te drugih republičkih i opštinskih organa. Zatim je navedeno da je i u odredbi člana 30 stav 3 Zakona o izbjeglicama propisano da je korisnik napuštene imovine dužan da nadoknadi svu pričinjenu štetu nastalu dok je koristio tu imovinu.
14. Vrhovni sud je ocijenio da nijedan od citiranih propisa ne predviđa odgovornost tuženih za štete koje su vlasnicima napuštene imovine pričinili privremeni korisnici te imovine, bez obzira na to da li su tu imovinu koristili sa pravnim osnovom ili bez osnova. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužene bi bile odgovorne za štetu samo ukoliko je do štete došlo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica, u smislu člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 3/92). U vezi s tim je navedeno da se nezakonit rad manifestuje, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili nekom opštem aktu ili kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opšti akt primijeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Bez postojanja voljnog elementa da se trećem nanese šteta, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne bi se moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada, te samim tim ni odgovornost organa ili službenog lica samo zato što su postupili protivno propisu ili su propustili da primijene propis. Shodno tome, zaključio je da svako nepravilno postupanje u metodi rada samo po sebi, bez postojanja tog voljnog elementa, ne bi imalo kao posljedicu postojanje odgovornosti organa ili službenog lica za štetu pričinjenu trećim licima na taj način. Pri činjenici da su tužene upravljale i raspolagale apelantovom imovinom na način propisan Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica i Zakonom o korišćenju napuštene imovine, kao i da je drugotužena apelantu vratila njegovu imovinu na način propisan Zakonom o prestanku primjene, Vrhovni sud je zaključio da kod tuženih nema krivice, čime se, prema mišljenju tog suda, isključuje njihova odgovornost za štetu koja je pričinjena apelantu, jer ta šteta nije posljedica nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženih. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno naveli da su tužene bile obavezne da prilikom dodjele predmetne imovine na privremeno korišćenje izbjegličkim porodicama sačine zapisnik o uvođenju u posjed u kojem su trebale biti popisane i identifikovane sve nepokretne i pokretne stvari. Međutim, konstatovao je da se u spisima Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica nalazi samo zapisnik Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Kotor Varoš od 11. septembra 1998. godine o uvođenju porodice Bože Radovanovića, izbjeglice iz Travnika, u posjed apelantove kuće u Šibovima. Takođe, navedeno je da u spisima organa uprave nema zapisnika o uvođenju u posjed drugih lica, ali je zaključio da to ne znači da ti zapisnici nisu sačinjeni s obzirom na to da izjave svjedoka V.D. i Đ.K. upućuju na zaključak da su prilikom svakog uvođenja u posjed sačinjavani zapisnici sa opisom stanja imovine, kao i da je sam apelant u tužbi naveo da su njegovi kuća i pomoćni objekti, kao i sve pokretne stvari popisane u zapisniku prvotužene od 25. avgusta 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da, i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, navedeni propust prema utvrđenom činjeničnom stanju nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta, niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant. Osim toga, konstatovao je da je, pri nespornoj činjenici da su apelantu početkom 2000. godine vraćene predmetne nepokretnosti, neosnovan zaključak prvostepenog suda da je apelantu povrijeđeno pravo na dom.
Postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2360/09
15. Apelant je 20. jula 2009. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 354 od 5. maja 2009. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2360/09 od 28. septembra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U donesenoj odluci Ustavni sud je zaključio da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbe člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske, a ne odredbe člana 172 stav 1 ZOO, što je imalo kao posljedicu donošenje arbitrarne odluke kojom je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo navedenu odluku Vrhovnog suda i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku i da u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 tada važećih Pravila Ustavnog suda.
16. Naime, u toj odluci Ustavni sud je zaključio (ibid., tač. 39 i 42) „[…] da Vrhovni sud u osporenoj odluci […] nije dao obrazloženje zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 172 ZOO […], za čiju primjenu su, prema mišljenju Ustavnog suda, nižestepeni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije primijenio ZOO kao lex specialis zakon kada je riječ o naknadi štete. Štaviše, Vrhovni sud uopšte nije primijenio zakon, već je zaključio da bi u konkretnom slučaju tužene bile odgovorne za štetu samo ukoliko bi do te štete došlo uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih službenih lica u smislu člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske […], tumačeći navedenu odredbu na način da je uslov za naknadu štete nezakonit ili nepravilan rad službenog lica ili državnog organa, a da je za postojanje nepravilnog i nezakonitog rada u smislu te odredbe, osim objektivnog elementa u smislu postojanja nepravilnog i nezakonitog rada, neophodan i subjektivni elemenat u vidu volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećeg. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz samog teksta, odnosno iz jezičkog tumačenja člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske jasno proizilazi da u toj odredbi nije sadržan subjektivni, odnosno voljni elemenat za postojanje nepravilnog i nezakonitog rada službenih lica ili državnih organa. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svojim tumačenjem izašao van vrlo jasnog sadržaja člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske, dodajući navedenoj odredbi nove uslove (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada služenih lica ili državnih organa) koje ta odredba ne propisuje. Takvim tumačenjem došlo je do proizvoljne primjene člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske, jer je Vrhovni sud za primjenu te odredbe postavio novi uslov (postojanje voljnog elementa u slučaju nepravilnog i nezakonitog rada službenih lica ili državnih organa) koji ta odredba ne propisuje. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude nije dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da tužene nisu odgovorne za štetu koja je pričinjena apelantu, budući da je, s jedne strane, naveo da bez obzira na to što se u spisu nalazi samo jedan zapisnik o uvođenju u posjed apelantove kuće u Šibovima, iz izjava svjedoka Vitomira Devića i Đure Krčića proizilazi da su prilikom svakog uvođenja u posjed apelantove imovine sačinjavani zapisnici s opisom stanja imovine, a, s druge strane, naglasio je da, i u slučaju da tužene nisu sačinile te zapisnike, to ne bi bilo pravno relevantno, jer taj propust prema utvrđenom činjeničnom stanju nije posljedica njihove volje da se apelantu nanese šteta, niti je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant“. Postupak nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2360/09
17. Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 118 0 P 000902 12 Rev od 15. novembra 2012. godine, kojom je reviziju tuženih usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev i apelanta obavezao da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 10.332,00 KM.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev da mu tužene naknade štetu zbog gubitka, odnosno oštećenja imovine koju je morao napustiti uslijed ratnih dešavanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio činjenice utvrđene u toku sprovedenog postupka, te pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda, kao i da je Ustavni sud predmet vratio na ponovni postupak. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da pravno lice odgovara za obaveze po osnovu naknade štete prouzrokovane radnjama njegovih organa (član 172 stav 1 ZOO). Vrhovni sud je naveo da je nesporno među strankama da su štetu na apelantovoj imovini počinili privremeni korisnici te imovine, kao i lica koja su ovu imovinu bespravno koristila. Sporno pitanje u predmetnom postupku jeste da li tužene odgovaraju i za postupke tih lica. Navedeno je da je u vrijeme kada je apelant napustio svoju imovinu, na snazi bila Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica. Na osnovu odredbi čl. 6 i 12 te uredbe prvotužena je imala pravo i obavezu da napuštene nepokretnosti daje na privremeno korišćenje izbjegličkim porodicama i licima koja su, zbog ratnih dejstava, ostala bez smještaja, nakon što tu imovinu popiše i evidentira. Lica koja su dobila napuštene nepokretnosti na privremeno korišćenje su dužna te nepokretnosti održavati i čuvati sa pažnjom dobrog domaćina, te snositi troškove sve nastale štete (čl. 21, 22 i 31 Uredbe). Lica koja su bespravno koristila napuštenu imovinu su, takođe, dužna snositi troškove prouzrokovane štete (član 7 stav 5 Uredbe). Navedeno je da je i odredbama člana 30 stav 3 Zakona o izbjeglicama propisano da su korisnici napuštene imovine dužni naknaditi svu pričinjenu štetu nastalu za vrijeme dok su tu imovinu koristili. Iste odredbe sadrže čl. 3, 6, 7, član 10 stav 4, te čl. 26, 27 i 35 Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96 i 21/96) koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu vraćena njegova prijeratna imovina s tim da je napuštena imovina privremeno prešla na zaštitu i upravljanje drugotuženoj, a putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Navedeno je da citirani propisi, koji su o pitanju naknade štete prouzrokovane na napuštenoj imovini lex specialis u odnosu na ZOO, propisuju odgovornost zakonitih, odnosno privremenih korisnika, kao i bespravnih korisnika za svu štetu nastalu na napuštenoj imovini. Naglašeno je da nijedan od tih propisa ne predviđa odgovornost tuženih za postupke privremenih i bespravnih korisnika napuštene imovine, a tu odgovornost ne predviđa ni odredba člana 172 ZOO po kojoj tužene odgovaraju samo za štetne postupke svojih organa, a ne i za štetne postupke drugih lica.
19. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da navedenim propisima tuženim nije nametnuta obaveza čuvanja napuštene imovine, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, već tu obavezu imaju privremeni korisnici ove imovine. Tako je članom 21 stav 1 Uredbe predviđeno da su lica koja su dobila na korišćenje stambene i druge objekte dužna da ih održavaju i čuvaju sa pažnjom dobrog domaćina, dok je članom 31 stav 1 Uredbe predviđeno da su lica koja su dobila na privremeno korišćenje poljoprivredno imanje dužna čuvati objekte i opremu, te ih održavati sa pažnjom dobrog domaćina. Isto tako, članom 26 stav 1 Zakona o korišćenju napuštene imovine je propisano da su lica koja su dobila na privremeno korišćenje stambene i druge objekte sa pokretnim stvarima obavezna da ih održavaju i čuvaju sa pažnjom dobrog domaćina, dok je članom 35 stav 1 tog zakona propisano da su privremeni korisnici dužni da sa pažnjom dobrog domaćina čuvaju poljoprivredne objekte i opremu koji su im dati na korišćenje. Navedenim zakonom je napuštena imovina prešla na zaštitu i upravljanje drugotuženoj (član 3) a ta zaštita se ostvaruje upravo dodjeljivanjem ove imovine na privremeno korišćenje izbjeglicama i raseljenim licima, koja stupanjem u posjed dodijeljene imovine preuzimaju i obavezu njenog čuvanja i održavanja. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, prvotužena je postupala u skladu sa Uredbom, a drugotužena u skladu sa Zakonom o korišćenju napuštene imovine.
20. Istaknuto je da nije osnovan stav nižestepenih sudova da tužene nisu vodile evidencije o apelantovoj imovini i da nisu sačinile zapisnik prilikom dodjele te imovine. S tim u vezi je navedeno da u spisima nema predmeta prvotužene vezanog za dodjelu apelantove imovine, već je priklopljen samo spis drugotužene iz kojeg se može nesumnjivo zaključiti da je drugotužena prilikom dodjele apelantove imovine sačinjavala zapisnik sa opisom zatečenog stanja, a takve zapisnike je sačinila i prilikom vraćanja ove imovine u posjed apelantu. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, apelant je u tužbi i prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke naveo da je, nakon njegovog odlaska, nadležni organ prvotužene popisao sve stvari koje je on napustio i o tome 25. avgusta 1995. godine sačinio zapisnik, što su potvrdili i svjedoci koji su saslušani na ovu okolnost, pa činjenica što u dokaznom postupku nije pročitan taj zapisnik ne znači da nije sačinjen, kako su to pogrešno protumačili nižestepeni sudovi. Naime, u smislu odredbe člana 125 stav 1 ZPP, činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku postupka se ne dokazuju. Kako je apelant u tužbi priznao da je prvotužena 25. avgusta 1995. godine popisala imovinu koju je on napustio, sud nije bio dužan da provjerava istinitost te činjenice, jer je tužene nisu osporile.
21. Slijedom toga, po stavu Vrhovnog suda, u radnjama tuženih nema protivpravnosti, što je nužan uslov za postojanje njihove odgovornosti za štetu po odredbi člana 172 u vezi sa članom 154 ZOO. Nadležni organi tuženih su postupali u saglasnosti sa odredbama Uredbe i Zakona o korišćenju napuštene imovine, tj. vodili su evidenciju o apelantovoj imovini, popisali su je, te je dodijelili na privremeno korišćenje, a nakon okončanja ratnih dejstava su tu imovinu zapisnički vratili apelantu u posjed sa opisom zatečenog stanja. Stoga, kako je konačno zaključio Vrhovni sud, ni šteta koju je apelant pretrpio zbog gubitka, odnosno oštećenja imovine nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa radnjama tuženih, što je, takođe, uslov za postojanje odgovornosti za naknadu štete, pa se osnovano u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od nižestepenih sudova koji su udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu.
22. Nadalje, Vrhovni sud je, osvrćući se i na druge revizijske navode, istakao da je osnovan prigovor tuženih da u ovoj parnici nemaju položaj solidarnih dužnika, saglasno odredbi člana 414 u vezi sa članom 206 ZOO, jer su njihove obaveze djeljive i moguće je utvrditi njihove udjele u prouzrokovanoj šteti. S tim u vezi je navedeno da je prvotužena upravljala apelantovom napuštenom imovinom u periodu od 25. avgusta 1995. godine do 28. februara 1996. godine, kada je stupio na snagu Zakon o korišćenju napuštene imovine, kojim je napuštena imovina prešla na upravljanje drugotuženoj. Stoga, prvotužena može odgovarati samo za onu štetu koja je nastala u periodu od 25. avgusta 1995. do 28. februara 1996. godine, dok drugotužena može odgovarati za štetu nastalu u periodu od marta 1996. godine do marta, odnosno aprila 2000. godine, kada je apelantu vraćena prijeratna imovina. Navedeno je da iz stanja spisa proizilazi da je šteta „u pretežnom dijelu“ nastala prije nego što je drugotužena preuzela apelantovu imovinu na upravljanje, jer u vrijeme kada je uvodila u posjed privremene korisnike, u objektima nisu zatečene apelantove pokretne stvari. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi trebali odlučiti o prigovoru zastare potraživanja posebno u odnosu na prvotuženu, a posebno u odnosu na drugotuženu.
23. Istaknuto je da je pravilan stav nižestepenih sudova da je apelant za štetu saznao 17. marta 2000. godine i da od tada do podnošenja tužbe (17. marta 2003. godine) nije protekao subjektivni trogodišnji rok zastare (član 376 stav 1 ZOO). Međutim, ti sudovi su propustili da ocijene da li je protekao objektivni rok zastare od pet godina (stav 2 iste zakonske odredbe), koji se računa od dana kad je šteta nastala i protekom kojeg potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva, bez obzira kada je oštećeni saznao za štetu i njenog učinioca. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na prvotuženu, jer ona odgovara za štetu nastalu do 28. februara 1996. godine, a od tada do podnošenja tužbe je protekao objektivni petogodišnji rok zastare (ovaj rok je protekao i u slučaju ako se on računa od 19. juna 1996. godine, tj. od dana kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj).
24. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je osnovan i prigovor tuženih da visina štete nije pravilno utvrđena, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka četiri struke, koji se baziraju pretežno na apelantovoj izjavi, proizilazi da je šteta na apelantovoj imovini nastala ne samo u periodu od avgusta 1995. godine do marta 2000. godine već i u periodu prije i poslije tog vremenskog okvira.
25. Međutim, kako je konstatovao Vrhovni sud, svi navedeni nedostaci suštinski nisu od značaja kod činjenice da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženih za štetu prema odredbama člana 172 stav 1 ZOO. Slijedom toga, Vrhovni sud je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio i odbio tužbeni zahtjev (član 250 stav 1 ZPP).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e), f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je osporena presuda nezakonita, budući da Vrhovni sud prilikom ponovnog odlučivanja nije slijedio upute (niti obrazloženje) na koje mu je ukazao Ustavni sud u Odluci broj AP 2360/09, te da je ponovno proizvoljno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud, po apelantovom stavu, nije postupio u skladu sa stavom iz tačke 35 donesene odluke (koju je apelant citirao) u kojoj je Ustavni sud, između ostalog, konstatovao „[…] da Vrhovni sud u osporenoj odluci […] nije dao obrazloženje zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 172 ZOO […] za čiju primjenu su, prema mišljenju Ustavnog suda, nižestepeni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge. […]“. Navodi da je Vrhovni sud i u ponovnom postupku donio presudu koja je rezultat proizvoljnog postupanja i da je sporna presuda nezakonita i arbitrarna, jer je sud zaključio da tužene nisu odgovorne za štetu koja je pričinjena na apelantovoj imovini, u skladu sa odredbama člana 172 stav 1 ZOO, pri tome se pozivajući na odredbe Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica i odredbe Zakona o izjeglicama i Zakona o korišćenju napuštene imovine, zatim, jer je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na oba tužena zastario, prema odredbama člana 376 stav 2 ZOO. Takođe, smatra da je pogrešan i proizvoljan stav Vrhovnog suda da tuženim nije nametnuta obaveza čuvanja napuštene imovine, već da tu obavezu imaju privremeni korisnici, kao i stav da tužene u ovoj parnici nemaju položaj solidarnih dužnika i da visina štete nije pravilno utvrđena. Ukazuje da je Vrhovni sud zanemario da apelant, bez obzira na odredbe Dejtonskog sporazuma i Aneks 7, te ukidanje ratnog stanja, sve do uvođenja u posjed, nije mogao imati pristup svojoj imovini, a kamoli da sazna za štetu i obim štete, te učinioca. Ističe da nije imao ni mogućnost da svoju imovinu ugovorom povjeri na čuvanje licu koje on izabere (pa ni vlastitoj djeci) jer su ta lica smatrana bespravnim korisnicima i sa njima je postupano kao što je to propisano u članu 10 Zakona o korišćenju napuštene imovine, čime se vlast umiješala u njegovu svojinu. Apelant smatra da je došlo i do povrede procesnih prava iz čl. 8 i 126 ZPP. Povredu prava na dom apelant vidi u tome što tužene nisu zaštitile njegovu imovinu koja predstavlja njegov dom i koja je za vrijeme njegovog prinudnog odsustva iz Republike Srpske u velikom dijelu otuđena i uništena iako je bila pod njihovom upravom. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je relevantnim dokazima dokazao da je vlasnik predmetnih nepokretnosti i pokretnih stvari, da ni na koji način nije mogao uticati na postupke vlasti - proglašenje nepokretnosti napuštenim, stavljanje pod upravu tuženih, dodjelu, kriterijume dodjele, izbor privremenih korisnika, jer je to bilo u isključivoj nadležnosti tuženih.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da šteta koju je apelant pretrpio nije rezultat nezakonitog i nepravilnog rada tuženih, koje su postupale u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima. Navedeno je da apelant nije ni sproveo dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da su službena lica tuženih postupala nezakonito i da je stoga došlo do oštećenja njegove imovine, nego je samo tvrdio da su tužene bile dužne da čuvaju njegovu imovinu koja je proglašena napuštenom, mada nijednim propisom to nije izričito predviđeno, niti je objektivno moguće da tužene sačuvaju imovinu svih građana pogotovo u okolnostima ratnih dešavanja. Obaveza tuženih je bila da zaštite tu imovinu na način da je dodijele na privremeno korišćenje i time spriječe bespravno zauzimanje, što su tužene u konkretnom slučaju i učinile. Apelantu je povodom njegovog zahtjeva imovina vraćena, ali se on nije u tu imovinu vratio pa je ona bila prepuštena još većem oštećenju i devastaciji za što tužene ne mogu odgovarati. Osim toga, ukazano je da apelant nije dokazao da su postupak vraćanja njegove imovine namjerno odugovlačile tužene, niti je dokazao da su privremenim korisnicima omogućile da unište i otuđe apelantovu imovinu. Navedeno je da nije osnovan ni navod da tužene, nakon apelantovog odlaska, nisu sačinile popis njegove imovine sa bližim opisom svih zatečenih stvari, što je apelant u ovoj parnici priznao. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je dodjeljivanjem imovine privremenim korisnicima spriječeno da ta imovina bude izložena potpunoj pljački i uništenju.
28. Pravobranilaštvo je navelo da je osporena presuda utemeljena na odredbama važećih propisa i sudske prakse i da je podnesenom apelacijom samo paušalno osporena. Smatra da osporena odluka nije u suprotnosti sa bilo kojim propisom, niti je ovakvim postupanjem suda došlo do povrede apelantovih ljudskih prava.
V. Relevantni propisi
29. U Zakonu o izbjeglicama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/93) relevantne odredbe glase:
Član 30.
Rješenje o dodjeli objekata na privremeno korištenje donosi nadležni opštinski organ za stambeno-komunalne poslove, uz prethodno pribavljenu saglasnost Komesarijata.
Predaju dodijeljenog stambenog prostora ili objekta na privremeno korištenje vrši Komisija za izbjeglice, putem zapisnika u kome se vrši popis odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari, uz izdavanje odgovarajuće potvrde.
Prestankom potrebe za korištenjem objekata Komisija za izbjeglice će, na bazi zapisnika iz prethodnog stava, utvrditi sve eventualne nedostatke ili pričinjenu štetu koju je korisnik dužan nadoknaditi.
[...] Komisija za izbjeglice koja sačinjava zapisnik o privremenom korištenju objekta vodi registar u koji se unose podaci bivšeg vlasnika odnosno korisnika i privremenog korisnika.
30. U Uredbi o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 1.
Pod napuštenim stambenim i poslovnim prostorom smatraju se: stambene kuće, kuće za odmor, privredni objekti, pomoćne prostorije (privremeni objekti, garaže, šupe), ugostiteljski i turistički objekti, poslovni prostori u državnoj, odnosno društvenoj privatnoj ili mešovitoj svojini koje su raniji vlasnici odnosno korisnici napustili.
Član 6. stav 1.
Nekretnine iz člana 2. davaće se na privremeno korišćenje licima iz člana 1. ove Uredbe na rok do 12 meseci s tim da nadležni organ taj rok može produžiti.
Član 7. stav 5.
Lice koje se u objekat iz člana 2. uselilo bez rešenja nadležnog opštinskog organa snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane takvim useljenjem. Član 12. st. 2, 3. i 4.
Rešenjem o dodeli na privremeno korišćenje stanova i objekata kao i zemljišta u privatnoj svojini donosi Opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinskopravne poslove.
Popis i evidenciju objekata iz stava 1. vrši opštinski organ uprave nadležan za stambeno-komunalne poslove, a popis i evidenciju objekata iz stava 2. vrši opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove. Pri uvođenju u posed objekta sačinjava se zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljni spisak zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari zatečenih u istom.
Član 21.
Lica koja su dobila na korišćenje stanove, stambene i druge objekte obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćina.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužno je o tome obavestiti nadležni opštinski organ uprave koji mu je izdao rješenje najmanje 15 dana pre napuštanja, te isti predati u -stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 22.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nekretnine, a ne obavesti nadležni opštinski organ uprave i ne preda istu u stanju u kakvom je zatekao, snosiće troškove sve nastale štete, a protiv takvog lica pokrenuće se odgovarajući postupak.
31. U Uredbi sa zakonskom snagom o smještaju izbeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/95), koja je stupila na snagu 1. oktobra 1995. godine, relevantne odredbe glase:
Član 2.
Dodelu stambenog prostora na privremeno korišćenje u smislu ove uredbe vrše ratna predsedništva opština koje primaju izbeglo stanovništvo i opština iz kojih dolazi izbeglo stanovništvo u saradnji sa Republičkim štabom za smeštaj izbeglog stanovništva i asistenciju policije, a prema planu i uputstvu Republičkog štaba za prihvat i smeštaj izbeglog stanovništva.
Član 5. stav 2.
Dodela objekata vrši se zapisnički uz izdavanje rešenja od privremenom korišćenju na 12 meseci sa mogućnošću produženja. [...]
32. U Zakonu o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96 i 21/96), koji je stupio na snagu 28. februara 1996. godine, relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i način korišćenja napuštene imovine u cilju zbrinjavanja izbeglica i raseljenih lica, kao i zaštite i očuvanja te imovine. Član 2. stav 1.
Pod napuštenom imovinom, u smislu ovog zakona, smatraju se nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici odnosno nosioci prava korišćenja napustili, a što se u svakom konkretnom slučaju zapisnički utvrđuje prilikom popisa i ustrojavanja evidencije o napuštenoj imovini.
Član 3.
Imovina iz prethodnog člana privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika) koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo) te Komisije za smeštaj izbeglica i upravljanje napuštenom imovinom (u daljem tekstu: Komisija), kao i drugih republičkih i opštinskih organa.
Član 6. stav 1.
Rešenje o dodeli na korišćenje napuštenih nepokretnosti i druge imovine, donosi Komisija.
Član 7.
Popis i evidenciju napuštenih stanova, stambenih i drugih objekata u državnoj svojini vrši organ uprave nadležan za stambeno-komunalne poslove, a popis i evidenciju napuštenih stanova, stambenih objekata kao i zemljište u privatnoj svojini vrši organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
Član 9.
Pri uvođenju u posed dodeljenog stana odnosno objekta kao i zemljišta nadležni organ sačinjava zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu odnosno objektu.
Član 10. stav 4.
Lice koje je bespravno ušlo u posed napuštene imovine snosi svaku štetu i sve troškove koje je time prouzrokovalo.
Član 26.
Lica koja su dobila na privremeno korišćenje stanove, stambene i druge objekte kao i pokretne stvari obavezna su iste održavati i čuvati pažnjom dobrog domaćina.
U slučaju da lice iz prethodnog stava želi da napusti dodeljeni stan ili objekat dužnoje da o tome obavesti Komisiju, najmanje 15 dana pre napuštanja i da dodeljeni stan ili objekat preda u stanju u kakvom ga je zatekao pri dodeljivanju.
Član 27.
U slučaju da lice iz prethodnog člana napusti nepokretnost i drugu imovinu koja mu je dodeljena na privremeno korišćenje a o tome ne obavesti Komisiju i ne preda istu nepokretnost u stanju u kakvom je istu primio, snosiće svu nastalu štetu, a protiv takvog lica pokreće se i odgovarajući postupak.
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Solidarna odgovornost Član 206. st. 1, 3. i 4.
(1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.
(3) Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti.
(4) Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana, a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo, ta lica odgovaraju solidarno.
Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Sadržina solidarnosti dužnika Član 414. stav 1.
(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
34. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125. stav 1.
(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 240. stav 4.
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja
VI. Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000902 12 Rev od 15. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 19. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
39. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, navodeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
42. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosio na naknadu štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
43. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud pri donošenju osporene presude proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je zaključio da tužene u konkretnom slučaju nisu odgovorne za pričinjenu štetu, smatrajući da iz propisa citiranih u toj odluci i odluka nižestepenih sudova proizilazi upravo suprotan zaključak, zatim, da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda o zastari potraživanja, kao i solidarnoj odgovornosti tuženih, te zaključak o visini štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
44. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
45. S obzirom na apelacione navode, Ustavni sud će prvo ispitati da li je Vrhovni sud u presudi donesenoj u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2360/09 proizvoljno primijenjeno relevantno materijalno pravo u odnosu na zaključak o nepostojanju odgovornosti tuženih zbog nastanka štete na apelantovoj imovini, dakle, pitanje pasivne legitimacije tuženih, te da li je uslijed toga (proizvoljne primjene materijalnog prava) Vrhovni sud, kako apelant tvrdi, ponovo donio arbitrarnu odluku koja je imala kao posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Osnovni sud i Okružni sud zaključili da su tužene solidarno odgovorne za nastalu štetu u smislu odredaba člana 172 ZOO, zbog izostanka vođenja evidencije o napuštenoj imovini i sačinjavanja zapisnika o stanju apelantovih nepokretnosti i pokretnih stvari prilikom useljenja privremenih korisnika, odnosno zbog nesavjesnog postupanja sa apelantovom imovinom i gubitka kontrole nad tom imovinom, uslijed čega je apelantu nastala šteta, za koje postupanje su ti sudovi zaključili da je u suprotnosti sa relevantnim odredbama Zakona o izbjeglicama, Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica, Uredbe o smještaju izbjeglica i Zakona o korišćenju napuštene imovine.
47. Nasuprot tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u ponovnom postupku, dakle izvršavajući Odluku Ustavnog suda broj AP 2360/09, ponovo zaključio da su nižestepeni sudovi, obavezujući tužene da naknade štetu apelantu, pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, u toj presudi je Vrhovni sud zaključio da su tužene postupale po relevantnim odredbama zakonskih propisa koji se tiču „postupanja sa napuštenom imovinom“, te da samim tim ne mogu odgovarati za štetu koju je apelant pretrpio, jer šteta, dakle, nije nastupila kao posljedica „nepravilnog i nezakonitog rada tuženih pa, slijedom toga, nema njihove odgovornosti u smislu člana 172 stav 1 ZOO, nego su „štetu na apelantovoj imovini počinili privremeni korisnici te imovine, kao i lica koja su ovu imovinu bespravno koristila“. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude konačno zaključio da ni šteta koju je apelant pretrpio zbog gubitka, odnosno oštećenja imovine nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa radnjama tuženih, što je, takođe, uslov za postojanje odgovornosti za naknadu štete.
48. Dakle, suštinsko pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom slučaju jeste da li je „javna vlast“, odnosno tužene, postupala u skladu sa relevantnim odredbama materijalnih propisa koji su važili u relevantnom periodu (koji su svi nesporno, nezavisno od toga da li se radilo o primjeni uredbi ili važećih zakona, propisivali obavezu nadležnih organa da sačine zapisnike sa detaljnim opisom stanja objekta i pokretnih stvari), te, slijedom toga, da li tužene, kao pravna lica, odgovoraju za štetu koju je pretrpio apelant. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 154 stav 1 ZOO propisano da „ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“, te da je odredbama člana 172 stav 1 ZOO propisano da „pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija“. Budući da u predmetnom slučaju ni tužene nisu osporavale činjenicu da je na apelantovoj imovini nastupila šteta (izuzev njene visine, što je činjenično pitanje), Ustavni sud treba da utvrdi da li je Vrhovni sud arbitrarno zaključio da tužene nisu pasivno legitimisane, jer u konkretnom slučaju njihovi organi nisu postupali nezakonito, te da je predmetno potraživanje zastarjelo. Ustavni sud podsjeća da iz odredaba člana 172 ZOO proizilazi da, ako je šteta pričinjena nezakonitim radom (neprimjenjivanjem ili pogrešnom primjenom propisa), odgovara pravno lice za rad svog organa. Da bi ostvario naknadu štete od pravnog lica, pored opštih uslova za građanskopravnu odgovornost (nastala šteta i uzročna veza), oštećeni treba da dokaže da je štetu pričinio organ pravnog lica nezakonitim radom u vršenju svojih funkcija. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se pod „nezakonitim“ radom u obavljanju službe ili djelatnosti podrazumijeva onaj rad kod kojeg postoji značajno odstupanje od uobičajenog postupanja, pri čemu nije neophodno postojanje „volje ili pristanka na nanošenje štete trećim licima“.
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz odluka redovnih sudova proizilazi da je apelant napustio svoju imovinu u avgustu 1995. godine, te da je u martu i aprilu 2000. godine uveden u posjed svoje imovine, i to putem organa drugotužene. Osim toga, nesporno je da su tužene raspolagale apelantovom napuštenom imovinom, tako što su je davale na privremeno korišćenje izbjegličkim porodicama. Dakle, iz navedenog proizilazi da je apelant u toku postupka dokazao da su njegove nepokretnosti bile pod upravom tuženih. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi navedeno da je „apelant u tužbi priznao da je prvotužena 25. avgusta 1995. godine popisala imovinu koju je on napustio, te da stoga sud nije bio dužan da provjerava istinitost te činjenice, „jer je tužene nisu osporile“. Osim toga, nesporno je da je apelantova imovina, prilikom njegovog uvođenja u posjed od nadležnih organa drugotužene tokom 2000. godine, bila devastirana. Takođe, kako je navedeno u osporenoj presudi Vrhovnog suda, „nesporno da su štetu na apelantovoj imovini počinili privremeni korisnici koji su tu imovinu bespravno koristili“.
50. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz odredaba relevantnih zakona koji su se primjenjivali u periodu neposredno nakon apelantovog napuštanja svoje imovine, dakle, nakon avgusta 1995. godine, proizilazi da su opštinski organi bili dužni da sačine zapisnik prilikom uvođenja u posjed apelantovih nepokretnosti svakog lica koje je te nepokretnosti koristilo po osnovu dobivenog odobrenja nadležnih opštinskih organa, u skladu s relevantnim zakonodavstvom koje se primjenjivalo u to vrijeme (počev od avgusta 1995. godine). Navedena obaveza tuženih je pogotovo proizilazila iz činjenice da, kako to proizilazi iz osporene presude, postoji zapisnik sa tzv. početnim stanjem, na osnovu kojeg se moglo pratiti daljnje postupanje sa apelantovim pokretnim i nepokretnim starima od privremenih korisnika, te eventualnih bespravnih korisnika.
51. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o izbjeglicama (član 30) bilo propisano da „[…], Predaju dodijeljenog stambenog prostora ili objekta na privremeno korišćenje vrši Komisija za izbjeglice putem zapisnika u kome se vrši popis, odnosno identifikacija nepokretnih i pokretnih stvari, uz izdavanje odgovarajuće potvrde. Prestankom potrebe za korišćenjem objekata Komisija za izbjeglice će, na „bazi zapisnika iz prethodnog stava“, utvrditi sve eventualne nedostatke ili pričinjenu štetu koju je korisnik dužan nadoknaditi. „[...] Komisija za izbjeglice koja sačinjava zapisnik o privremenom korišćenju objekta vodi registar u koji se unose podaci bivšeg vlasnika, odnosno korisnika i privremenog korisnika.“ Dalje, Ustavni sud ukazuje i na odredbe Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica kojima je, takođe, propisano da (član 12 stav 4) „[…] Pri uvođenju u posed objekta sačinjava se zapisnik, koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljni spisak zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari zatečenih u istom“. Nadalje, Ustavni sud podsjeća i na odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o smještaju izbeglica (koja je stupila na snagu 1. oktobra 1995. godine) i kojima je, takođe, propisana obaveza nadležnih organa (član 5 stav 2) da dodjelu objekata vrše zapisnički. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je 28. februara 1996. godine stupio na snagu Zakon o korišćenju napuštene imovine kojim je propisano da se (član 1) „ovim zakonom uređuju (se) uslovi i način korišćenja napuštene imovine u cilju zbrinjavanja izbeglica i raseljenih lica, kao i zaštite i očuvanja te imovine“, da (član 3) “Imovina […] privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika) koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbeglice i raseljena lica […]“, te konačno da (član 9) “Pri uvođenju u posjed dodijeljenog stana, odnosno objekta, kao i zemljišta nadležni organ sačinjava zapisnik, koji pored ostalog treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u stanu, odnosno objektu“.
52. Dakle, iz svih navedenih odredaba proizilazi da su tužene bile obavezne da u svakom slučaju sačine zapisnike u kojim bi bilo evidentirano stanje imovine koja se dodjeljuje trećim licima, te da na taj način na ta lica „prenesu“ odgovornost za eventualnu štetu prouzrokovanu na toj imovini. Međutim, iz predmetnih odluka proizilazi da tužene, izuzev sačinjavanja prvobitnog zapisnika (25. avgusta 1995. godine), te zapisnika od 11. septembra 1998. godine i zapisnikā o vraćanju u posjed sačinjenih tokom 2000. godine nisu prilikom svakog uvođenja u posjed privremenih korisnika ili eventualnog iseljenja bespravnih korisnika, u skladu sa citiranim odredbama materijalnih propisa koji su važili u relevantnom periodu (koji su svi nesporno, nezavisno od toga da li se radilo o primjeni uredbi ili važećih zakona, propisivali obavezu nadležnih organa da sačine zapisnike sa detaljnim opisom stanja objekta i pokretnih stvari), sačinjavali zapisnike. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su upravo navedeni propusti prvotužene i drugotužene onemogućili utvrđivanje da su korisnici apelantovih nepokretnosti počinili materijalnu štetu na njima na koji način bi se tužene ekskulpirale za štetu koju je pretrpio apelant. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ponovo arbitrarno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužene nisu pasivno legitimisane u konkretnom predmetu.
53. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda kojim osporava stav Vrhovnog suda vezan za zastaru potraživanja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci zaključio da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na prvotuženu, jer ona odgovara za štetu nastalu do 28. februara 1996. godine, budući da je do podnošenja tužbe (17. marta 2003. godine) protekao objektivni petogodišnji rok zastare (ovaj rok je protekao i u slučaju ako se on računa od 19. juna 1996. godine, tj. od dana kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj). Dakle, Ustavni sud primjećuje da iz navedenog proizilazi da je Vrhovni sud pošao od pretpostavke da je šteta na apelantovoj imovini nastupila u periodu kada je apelant napustio svoje nepokretnosti, u periodu od avgusta 1995. godine do februara 1996. godine (kada je nadležnost za vođenje evidencija o nepokretnostima prešla na drugotuženu). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda Osnovnog i Okružnog suda proizilazi da ti sudovi nisu utvrdili kada je nastala šteta na apelantovoj imovini. Štaviše, Vrhovni sud koristi termin da je šteta „u pretežnom dijelu“ nastala u periodu kada su nepokretnosti bile u nadležnosti prvotužene. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 376 kojima je propisano da „potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo (stav 1), te da „u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala“. Međutim, Ustavni sud smatra da upravo zbog propusta tuženih da vode evidencije, odnosno zapisnike o stanju apelantove imovine, ta činjenica nije utvrđena, dakle, kada je šteta nastupila, pa se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može poći od pretpostavke da je prošao rok od pet godina od nastanka štete, te da je stoga apelantovo potraživanje preraslo u naturalnu obligaciju iz kojeg razloga Ustavni sud smatra arbitrarnim i ovaj stav Vrhovnog suda. Naime, nevođenjem zapisnika o dodjeli apelantove imovine privremenim korisnicima propušteno je da se utvrdi stanje apelantove imovine prilikom dodjele drugim licima, a samim tim apelant je (i) onemogućen da podnese tužbu protiv privremenih korisnika koji su uništili njegovu imovinu, jer usljed navedenog nedostatka, on ne može znati ni ko ju je koristio, kao ni kad je i u kolikom obimu šteta nastala.
54. U kontekstu zaključka iz prethodnog stava, dakle činjenice da u toku postupka nije utvrđeno kada je nastupila šteta na apelantovoj imovini, te da se, slijedom toga, ne može zaključiti „kolika je pojedinačna odgovornost tuženih“, Ustavni sud zaključuje da je arbitraran i stav Vrhovnog suda da ne postoji solidarna odgovornost tuženih. U prilog tome Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 206 stav 3 ZOO kojim je propisano da „solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti“. Budući da, dakle, zbog propusta tuženih da u svakom slučaju raspolaganja, to jest dodjele ili eventualnog iseljenja privremenih i bespravnih korisnika iz apelantove imovine evidentiraju njeno stanje, slijedom čega u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi kada je nastala šteta, pa samim tim nije moguće ni utvrditi koliki je udio tuženih u prouzrokovanoj šteti, proizilazi da je arbitraran stav Vrhovnog suda da tužene nisu solidarno odgovorne.
55. Nadalje, u pogledu stava Vrhovnog suda da je osnovan prigovor tuženih o visini utvrđene štete na apelantovoj imovini, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana ZPP kojim su propisani razlozi za podnošenje revizije, te da je tim odredbama (član 240 stav 4) propisano da „revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“.
56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
57. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a u prilog tome je iznio suštinski identične navode kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio pozitivnopravne propise uslijed čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman