Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5654/15 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5654/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. april 2016. godine, u predmetu broj AP-5654/15, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 078135 15 Rsž od 15.

oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 078135 15 Rsž od 15. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici A.H. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade za umanjene neto plate (u odnosu na neto plate nastavnika sa visokom stručnom spremom) za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, te da joj obračuna i uplati razliku doprinosa za PIO za period za koji je vršio umanjenje plate. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se tužiteljica donošenjem odnosno stupanjem na snagu Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (stupio na snagu 24. aprila 2008. godine) našla u kategoriji osoba koje rade na radnom mjestu nastavnika sa višom stručnom spremom, a da nije imala 30 godina staža u nastavi, te je prema članu 148. tog zakona imala obavezu da u periodu od pet godina stekne visoku stručnu spremu i da je u spornom periodu, iako nije imala visoku stručnu spremu (koja je zakonom propisana za radno mjesto nastavnika) radila kao nastavnik i radne zadatke izvršavala uspješno kao i nastavnici sa visokom stručnom spremom (nije bilo primjedaba na njen rad-izvođenje nastave) a da nije bila jednako nagrađena-plaćena kao nastavnici sa visokom stručnom spremom iako je obavljala isti rad (jer je platu u tom periodu primala po platnom razredu VII1 a nastavnici sa visokom stručnom spremom po platnom razredu VII6).

Shodno tome, sud je zaključio da primjenom odredaba čl. 1. i 2. stav 3. Zakona o državnoj službi u organima uprave, kojima je regulisan radno pravni status državnih i javnih službenika i namještenika u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i određeno da su prosvjetni radnici (nastavnici) javni službenici čiji je radno pravni status regulisan tim propisom i u tom smislu članom 7. stav 1. tačka 6. utvrđeno pravo na platu ali i pravo na jednako postupanje u nagrađivanju prema rezultatima rada (tačka c.) i tužiteljici pripada pravo na platu prema faktički izvršenom radu i rezultatima rada u obavljanju radnog zadatka nastavnika (propis kojim je regulisan radno pravni status nastavnika ne pravi razliku između nastavnika sa visokom i nastavnika sa nižom stručnom spremom odnosno višom stručnom spremom u nagrađivanju, a Zakonom o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine data je mogućnost i nastavnicima sa višom stručnom spremom da izvode nastavu) odnosno pravo na jednaku platu koju su primali nastavnici koji su imali visoku stručnu spremu i izvodili nastavu u spornom periodu a prema načelu „ista plata za isti ili sličan posao" koje načelo je suštinski sadržano u odredbama navedenih pozitivnih propisa. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev osnovan, ocijenivši da razlika plate koju nije primala predstavlja štetu za nju prema odredbi člana 155. Zakona o obligacionim odnosima.

U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5654/15 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio