Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5355/14 (Republika Srpska)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5355/14

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5355/14, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 056921 14 Gž od 12. septembra 2014.

godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 8. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 056921 14 Gž od 12. septembra 2014. godine.

2. Apelantkinja je podneskom od 29. februara 2016. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje Presude Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 056 921 13 P od 19. novembra 2013. godine na osnovu koje je Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 230 425 16 I od 18. februara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, te H.K., M.T. i M.K., koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 7. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. marta 2016. godine, Osnovni sud 17. marta 2016. godine, a tužioci 14. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 P 056921 13 P od 19. novembra 2013. godine obavezao apelantkinju da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete, zbog smrti bliskog srodnika, njihovog supruga i oca A.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni), isplati označene novčane iznose.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je prvenstveno konstatovao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 29. januara 2013. godine. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je u postupku utvrđeno da su oštećenog pripadnici vojske ili policije apelantkinje 4. maja 1992. godine lišili života u Brčkom, da neposredni izvršilac nije otkriven i procesuiran, da oštećeni nije bio pripadnik vojnih niti bilo kojih drugih oružanih snaga, te da je civilna žrtva rata.

8. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je u maju 1992. godine već bila osnovana i proglašena Republika Srpska, koja je kao društveno-politička zajednica putem svojih organa vlasti vršila kontrolu područja Brčkog na kom se kritični događaj desio, pa da je bila obavezna da preko svojih vojnih i civilnih organa vlasti spriječi teror i nasilje u gradu. Stoga je zaključeno da je apelantkinja odgovorna za štetu prouzrokovanu aktom nasilja i terora kao društveno-politička zajednica na čijoj teritoriji je šteta nastala, a na osnovu člana 180 preuzetog Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je apelantkinja istakla prigovor zastare, u smislu člana 376 ZOO. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je šteta nastala usljed radnje koja ima obilježja krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom u odnosu na koje ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja (član 100 Krivičnog zakona koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja, „Službeni list SFRJ“ broj 44/76), pa da zbog toga ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim krivičnim djelom. S tim u vezi je ukazano da član 377 ZOO ne isključuje mogućnost da se izuzetno (kao u konkretnom slučaju) u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.

10. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 056921 14 Gž od 12. septembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda.

11. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da taj sud prihvata pravni stav prvostepenog suda prema kojem se, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zastarjelost potraživanja prosuđuje primjenom odredbe člana 377 ZOO. U vezi s tim je ukazano da u konkretnom slučaju krivični postupak nije sproveden i da ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda protiv počinilaca ubistva oštećenog, pa da je u svrhu utvrđivanja da li je nastupila zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom, parnični sud sam ovlašćen da ispita da li je šteta pričinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, budući da ono postoji i kada je krivični postupak izostao, odnosno kada počinilac nije procesuiran. S obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je oštećeni civilna žrtva rata, da su ga naoružani pripadnici jedinica oružanih snaga apelantkinje lišili života, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da se u tim radnjama stiču obilježja krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koje ne može nastupiti zastarjelost gonjenja, pa zbog toga ni zastarjelost potraživanja štete. Takođe, s obzirom na to da je u to vrijeme grad Brčko bio pod kontrolom i u vlasti organa apelantkinje pravilnim je ocijenjen i zaključak da je apelantkinja odgovorna da tužiocima nadoknadi štetu nastalu radnjama fizičkih lica koja su bili pripadnici njenih organa, odnosno da je odgovornost apelantkinje objektivna i da se zasniva na članu 172 ZOO.

12. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 71 0 I 230425 16 I od 18. februara 2016. godine dozvolio izvršenje na temelju pravosnažne i izvršene Presude Osnovnog suda broj 96 0 P 056921 13 P od 19. novembra 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 056921 14 Gž od 12. septembra 2014. godine, te obavezao apelantkinju da tužiocima isplati iznose dosuđene navedenim presudama sa zakonskom zateznom kamatom od označenog datuma, te im naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od označenog datuma.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantkinja smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske mogućnosti da se u okviru građanskopravnog postupka kao prethodno pitanje rješava postojanje krivičnog djela. Navodi da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO, jer počinilac krivičnog djela nije utvrđen, niti procesuiran, ne postoji pravosnažna presuda ni međunarodnog niti domaćeg krivičnog suda kojom bi bio utvrđen počinilac, kao i o kojem krivičnom djelu se radi, već su presude donesene na osnovu pretpostavki.

14. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantkinja je istakla da je Osnovni sud u Banjoj Luci donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 230425 16 I od 18. februara 2016. godine a na temelju presuda sudova Brčko distrikta koje su osporene apelacijom. Apelantkinja se pozvala na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3979/11 u kojoj je, kako navodi, predmet odlučivanja bilo identično pravno pitanje, te zatražila da se usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo odobreno izvršenje dok Ustavni sud ne odluči o apelaciji protiv presuda na temelju kojih je izvršenje odobreno.

b) Odgovor na apelaciju

15. Apelacioni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je kod utvrđene činjenice da je oštećenog hicem u glavu ubio G.J. (svjedočio očevidac I.J.), osuđenik Haškog tribunala (što apelantkinja nije osporila), ovaj sud je ocijenio da nije osnovana žalba apelantkinje pa je potvrdio prvostepenu presudu. Nadalje, u odgovoru je ukazano da, s obzirom na to da je Haški tribunal utvrdio da je G.J. u kritičnom periodu bio pripadnik oružanih snaga apelantkinje, a da to utvrđenje apelantkinja ne dovodi u pitanje ni u apelaciji, ovaj sud ostaje kod svih razloga u obrazloženju svoje presude i ocjenjuje da su i prvostepena i drugostepena presuda donesene pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava i rezultat je činjeničnog stanja utvrđenog sprovedenim dokazima.

16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da nije bilo povrede apelantkinjinih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Tužioci su u opširnom odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 1 Evropske konvencije, jer država ugovornica ne može pružati sebi zaštitu od same sebe. U svakom slučaju smatraju da je apelacija neosnovana, te su istakli da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3979/11 bez ikakvog osnova odstupio od svoje prakse usvojene u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine i na taj način stvorio pravnu nesigurnost, nejednakost pred zakonom i diskriminaciju. Po njihovom mišljenju, u konkretnom slučaju ne može se primijeniti stav Evropskog suda iz odluke Banićevih protiv Hrvatske, a na koji se poziva Ustavni sud. Tužioci su, takođe, ukazali i na odredbe rezolucije Ujedinjenih nacija kojom su usvojeni Osnovni principi i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 180.

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(…) (4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Član 360.

Opšte pravilo (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361.

Kad zastarjelost počinje teći (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(…) Član 376.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala Član 377.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja

19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) u relevantnom dijelu glasi: Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.

20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180.

briše se.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 056921 14 Gž od 12. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 8. oktobra 2014. godine a apelacija je podnesena 8. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenom presudom Apelacionog suda prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. U vezi sa apelantkinjinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosio na naknadu nematerijalne štete, dakle, u postupku je odlučivano o građanskim pravima i obavezama tužilaca i apelantkinje, zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.

29. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377 ZOO, u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo bliskog srodnika tužilaca, zbog čega se rokovi iz člana 377 ZOO u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti.

30. Ustavni sud podsjeća na to da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ističe da u citiranoj odluci nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376 ZOO, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom predmetu u vezi s primjenom člana 377 ZOO, između ostalog, istakli da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO (u tom predmetu kao tužena je označena, takođe, apelantkinja – Republika Srpska).

31. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda prema čijem mišljenju postojanje roka zastare nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010). Prema mišljenju Evropskog suda, to naročito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011). Evropski sud je, takođe, primijetio da član 377 ZOO predviđa duži zakonski rok zastare za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski rok zastare na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski rok zastare primjenjiv je samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, te kada je tužbeni zahtjev za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom upravljen protiv izvršioca krivičnog djela (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1926/11 od 6. novembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da su u navedenim predmetima apelanti u postupku pred redovnim sudovima tužbene zahtjeve za naknadu materijalne štete nastale na njihovoj imovini za vrijeme rata temeljili, pored ostalog, na presudi Haškog tribunala u predmetu M.S.(proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja). Redovni sudovi su zauzeli stav da se član 377 ZOO može primijeniti samo kada je tužbeni zahtjev usmjeren prema učiniocu krivičnog djela za kog je pravosnažnom presudom utvrđeno da je počinio krivično djelo iz kog je proistekla šteta čija se naknada traži, a koji, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO, nije proizvoljan (vidi Odluku broj AP 1926/11, tačka 36, i Odluku broj AP 3976/10, tačka 35).

32. Ustavni sud je, pozivajući se na navedeni stav, u predmetu broj AP 3979/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantkinjinu apelaciju (Republika Srpska), ukinuo presudu istog Apelacionog suda osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao da se stav iz citirane Odluke broj AP 4128/10 može u cijelosti primijeniti i u tom predmetu. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda iz predmeta koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO, Ustavni sud je smatrao da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao na apelantkinju primijeniti odredbe člana 377 ZOO, već isključivo odredbe člana 376 ZOO, posebno zbog toga što je apelantkinja u konkretnom slučaju kao nesporno pasivno legitimisana odgovarala za pričinjenu štetu prema principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180 ZOO, u okolnostima kada je stav 4 citiranog člana (važeći u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu opštih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Ustavni sud je zaključio da navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180 ZOO, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377 ZOO, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u konkretnom slučaju.

33. Osim toga, Ustavni sud ističe da rezolucija Ujedinjenih nacija kojom su usvojeni Osnovni principi i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uslov da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. 29˗33).

34. Ustavni sud nadalje podsjeća da je u citiranoj Odluci broj AP 3979/11 (vidi, tačka 33), u povodu ukazivanja u tom predmetu na praksu u Odluci broj AP 289/03 od 9. novembra 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), ukazao da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit., AP 4128/10, tačka 45), te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta sa aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, podržavajući stavove iz navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.

35. Dakle, Ustavni sud ističe da je sporno pitanje koje se konkretnom apelacijom postavlja proizvoljna primjena člana 377 ZOO u odnosu na apelantkinju. U vezi sa spornim pitanjem o kojem Ustavni sud mora raspraviti sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja obavezana na naknadu štete shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti, u smislu člana 180 ZOO, koji je važio u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi o pitanju primjenjivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je o tom pitanju raspravljao u citiranoj odluci (op. cit., AP 4128/10, tačka 43) u kojoj nije ustanovio proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO.

36. Dovodeći u kontekst navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta (da su oca tužilaca tokom ratnih dešavanja 1992. godine ubile vojne ili policijske formacije, da je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog njegove smrti bio usmjeren prema apelantkinji, a ne prema konkretnom počiniocu krivičnog djela, kojeg u odgovoru na navode iz apelacije Apelacioni sud označava kao G.J., „haškog osuđenika“, odnosno za kojeg je „Haški tribunal utvrdio da je u relevantnom periodu bio pripadnik oružanih snaga apelantkinje“), Ustavni sud smatra da se usvojeni stav iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11, te iz AP 3976/10 i AP 1926/11 može u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenili odredbe člana 377 ZOO u vezi s odredbom člana 180 ZOO kada su odbili kao neosnovan apelantkinjin prigovor zastare potraživanja.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi

38. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom člana 377 ZOO odbili apelantkinjin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin prijedlog za donošenje privremene mjere.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5355/14 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio