Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-770/16 (V. A.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pritvor
- Istraga
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-770/16
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 770/16, rješavajući apelaciju Vahida Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vahida Alića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 16 Kv 3 od 5.
januara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vahid Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koji se trenutno nalazi u pritvoru u KPZ Sarajevo, kojeg zastupaju Fahrudin i Zlatko Ibrišimović, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kv 3 od 5. januara 2016. godine.
2. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se ukinula osporena rješenja iz prethodne tačke ove odluke i apelant odmah pustio iz pritvora.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 23. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 2, odnosno 3. marta 2016. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je osumnjičen da je počinio krivična djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom organiziranje otpora iz člana 361. i teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a), sve iz Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zbog čega se od 10. oktobra 2015. godine nalazi u pritvoru.
7. Kantonalno tužilaštvo je 30. decembra 2015. godine podnijelo prijedlog kojim je tražilo da se apelantu i ostalim osumnjičenim, u smislu člana 149. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), produži pritvor za naredna tri mjeseca iz zakonskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kv 3 od 5. januara 2016. godine apelantu i četvero ostalih osumnjičenih (Alen Čengić, Adnan Hadžibajrić, Mehmed Puškić i Jasmin Kulenović, u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni, odnosno svi u daljnjem tekstu: osumnjičeni) produžen je pritvor za naredna tri mjeseca koji po navedenom rješenju može trajati do 5. aprila 2016. godine, ili do druge odluke suda, uz preciziranje da žalba na rješenje ne zadržava izvršenje.
9. Iz obrazloženja proizlazi da je na sjednici vijeća Kantonalnog suda apelantu, ostalim osumnjičenim, te njihovim braniteljima omogućeno da se o prijedlogu izjasne. Izjašnjavajući se o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva, branitelji apelanta i ostalih osumnjičenih su problematizirali kako postojanje osnovane sumnje, tako i postojanje posebnih pritvorskih razloga, tražeći ukidanje pritvora i izricanje nekih blažih mjera zabrane. Uz to, apelant je u svom izjašnjenju dodao da nema mrlje u karijeri, da je dobitnik brojnih priznanja, da je predsjednik „Zelenih beretki“, da je u „Holidayu“ radio sedam godina kao šef osiguranja, da je Kantonalnom tužilaštvu dao detaljan iskaz u kom je naveo da ne pripada grupi, te da je te navode trebalo provjeriti.
10. Iz obrazloženja proizlazi da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 149. stav 3. ZKPFBiH u kontekstu zaprijećenih kazni za krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, zaključivši da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora propisan citiranim članom. Postojanje naročito važnih razloga za produženje pritvora Kantonalni sud je obrazložio obimnošću i složenošću predmetne istrage, velikim brojem osumnjičenih, kao i velikim brojem dokaza, vještačenjima koja su u toku i sl. (o čemu se Kantonalni sud iscrpnije izjasnio na str. od 5. do 7. obrazloženja osporenog rješenja).
11. Postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja se sumnjiče, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi iz prikupljenih dokaza i na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti, i to prije svega knjigovodstvene i druge poslovne dokumentacije privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, koja je izuzeta po naredbi Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) (tzv. blagajne na crno), te zvanične knjigovodstvene dokumentacije i evidencije po osnovu koje su izvršena knjiženja u poslovnim knjigama navedenog društva. Uvidom u brojne materijalne dokaze, kao i rezultate posebnih istražnih radnji, iskaze svjedoka Kantonalni sud je došao do zaključka da u odnosu na sve osumnjičene postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret naredbom o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva od 1. oktobra 2015. godine (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 7. do 59. obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja).
12. Postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) Kantonalni sud je, prije svega, ispitao u odnosu na osumnjičenog Alena Čengića, koji je označen kao organizator grupe, a potom i odnosu na ostale osumnjičene koji su označeni kao pripadnici grupe, uključujući i apelanta, u odnosu na koje je Kantonalni sud, također, izrazio bojazan da bi boravkom na slobodi mogli utjecati na svjedoke i saučesnike, te bi na taj način mogli ometati krivični postupak. U tom pravcu je, između ostalog, navedeno da iz rezultata provedenih dokaza nesporno proizlazi osnova sumnje da se apelant i ostali osumnjičeni kao pripadnici grupe i bivši zaposlenici privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo međusobno poznaju, te da su oni svojim zajedničkim djelovanjem, postupajući po naredbama osumnjičenog Alena Čengića, kao organizatora grupe, na odlučujući način omogućili izvršenje predmetnih krivičnih djela, pri čemu su pojedina krivična djela neki od njih sami počinili. Sve okolnosti konkretnog slučaja, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukazuju da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak, u smislu međusobnog usklađivanja iskaza, posebno uzme li se u obzir činjenica da je apelantov iskaz, koji je dat u prisustvu branioca, u koliziji sa iskazima ostalih osumnjičenih i ostalih svjedoka koji su saglasni, kao i u smislu utjecaja na zaposlenike privrednog društva „Holiday Resort“ koji tek treba da budu saslušani u daljnjem toku istrage. Kantonalni sud je svoju odluku u ovom dijelu utemeljio i na iskazu osumnjičene Sabine Bajraktarević od 27. oktobra 2015. godine iz kojeg proizlazi da su imenovanoj, dok je boravila u pritvorskoj jedinici, prijetile osobe koje joj nisu poznate na način koji se može dovesti u vezu sa njenim svojstvom osumnjičene u predmetnom krivičnom predmetu. Nadalje u odnosu na apelanta, Kantonalni sud je postojanje pritvorskog razloga iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKPFBiH vezao i za činjenicu da je on zaposlenik u privrednim subjektima koji se nalaze u vlasništvu Alena Čengića, što je potvrđeno iskazima osumnjičenih, svjedoka i lica koja su zaposlena u tim privrednim subjektima, a prethodno su obavljali poslove u „Holiday Resortu“ a koja je u daljnjem toku postupka potrebno saslušati u svojstvu svjedoka.
13. Nadalje, po ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju je ispunjen i poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, i to u odnosu na sve osumnjičene, odnosno, kako je u obrazloženju istaknuto, zato što postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi svi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (o čemu se navedeni sud detaljno izjasnio na str. od 67. do 70. obrazloženja osporenog rješenja). Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu krivična djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret i visinu zaprijećenih kazni, pri čemu je navedeni sud imao u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni u vremenskom periodu od 22. jula 2014. godine do 15. juna 2015. godine, koristeći prostorije privrednog društva „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju, te druge resurse i kapacitete hotela počinili niz krivičnih djela, ometajući na taj način provođenje stečajnog postupka koji se provodi nad navedenim hotelom, a sve radi pribavljanja imovinske koristi, što je proizašlo iz iskaza brojnih svjedoka koji su do tog trenutka ispitani. Navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukazuje na spremnost svih osumnjičenih da u kontinuitetu vrše krivičnopravne radnje koje su opisane u naredbi o provođenju istrage za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, naročito uzme li se u obzir da se svi osumnjičeni međusobno poznaju i da su svojim zajedničkim djelovanjem omogućili da sami ili po naredbi Alena Čengića izvrše određena krivična djela. Kantonalni sud je ocijenio da je prethodno navedeno potrebno dovesti u vezu sa činjenicom da su apelant i drugi osumnjičeni zajedno sa tadašnjim uposlenicima privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo i nakon što su bili prisiljeni da napuste prostorije navedenog hotela zaključkom Općinskog suda od 29. maja 2015. godine, postupajući po naredbi osumnjičenog Alena Čengića, kao organizatora grupe, 24. jula 2015. godine predvodili bivše uposlenike i nasilno ih uvodili u prostorije navedenog privrednog društva, čime su iskazali visok stepen upornosti u vršenju krivičnih djela, zbog čega postoji bojazan da bi oni boravkom na slobodi nastavili da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Sve navedeno je potvrđeno iskazima osumnjičenih, kao i iskazima ostalih svjedoka, koji su dovedeni u međusobnu vezu. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je, uzimajući u obzir činjenicu da Alen Čengić i dalje zapošljava određene pripadnike grupe, osiguravajući im na taj način egzistenciju, te kada se navedeno dovede u vezu sa činjenicom da su ostali osumnjičeni (uključujući i apelanta) u kritičnom periodu postupali po naredbama Alena Čengića, pa s obzirom na njegov dominantan položaj i podređeni položaj ostalih osumnjičenih, koji su demonstrirali visok stepen upornosti i dosljednosti u počinjenju predmetnih krivičnih djela, u konkretnom slučaju postoji opravdana bojazan da bi svi osumnjičeni boravkom na slobodi nastavili da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Kantonalni sud je na temelju svega navedenog zaključio da su u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ispunjeni uvjeti za produženje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
14. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora za sve osumnjičene je opravdan i iz razloga propisanih tačkom d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju, prije svega, ispunjen objektivan uvjet za primjenu citiranog člana, a koji se odnosi na visinu zaprijećenih kazni, o čemu se Kantonalni sud detaljnije izjasnio u obrazloženju rješenja. O postojanju posebnih razloga koji opravdavaju primjenu ovog pritvorskog razloga Kantonalni sud se iscrpno izjasnio na stranama od 70. do 74. obrazloženja rješenja.
15. Kantonalni sud je u vezi sa vanrednim okolnostima u kojima je predmetno krivično djelo počinjeno, između ostalog, naveo da su apelant i ostali osumnjičeni krivična djela koja su im stavljena na teret počinili u dužem vremenskom periodu, koristeći se pri tome prostorijama privrednog društva „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju, koje predstavlja jedan od simbola Sarajeva i jedan od najznačajnih hotelskih objekata u FBiH. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu da je nad navedenim objektom u toku stečajni postupak, što je u prethodnom periodu izazvalo veliku medijsku pažnju zbog činjenice da je pokretanjem stečajnog postupka dovedena u pitanje egzistencija bivših uposlenika i njihovih porodica, a što je izazvalo veliki interes javnosti, naročito u kontekstu šire ekonomske slike u Kantonu Sarajevo, kao i u BiH, jer se veliki broj privrednih subjekata nalazi u stečaju, što sve skupa izaziva veliki strah kod građana. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu i da je pred Općinskim sudom u stečajnom postupku koji se provodi nad hotelom pokrenut postupak njegove prodaje neposrednom pogodbom koja se mora završiti u roku od 90 dana. Kantonalni sud je navedeno doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su potkrijepljeni drugim dokazima iz kojih proizlazi da je osumnjičeni Alen Čengić, nakon što je po osnovu ugovora o zakupu i upravljanju ušao u posjed hotela nad kojim se provodi stečajni postupak, u prostorijama stečajnog dužnika organizirao sastanak sa potencijalnim investitorima sa kojim je razgovarao o uvjetima prodaje hotela. Kada se sve navedeno dovede u vezu sa trenutnim postupkom prodaje hotela pred Općinskim sudom, prema ocjeni Kantonalnog suda, osumnjičeni Alen Čengić bi boravkom na slobodi, koristeći svoje veze, pokušao utjecati na postupak prodaje hotela sa ciljem stjecanja imovinske koristi za sebe, a navedeno tim prije što se radi o strateški važnom objektu u oblasti turizma.
16. Kantonalni sud je, također, prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga uzeo u obzir da provedeni dokazi nesporno ukazuju da su svi osumnjičeni krivična djela počinili u periodu dok je nad hotelom provođen stečajni postupak, te su na taj način ometali provođenje stečajnog postupka i svojim istupima u medijima manipulirali javnošću, pokušavajući dovesti u zabludu građane da je do nasilnog ulaska u hotel došlo radi nastavka poslovanja, kako bi se osigurala egzistencija bivšim radnicima stečajnog dužnika, prikrivajući na taj način njihov osnovni cilj, a to je nastavak vršenja krivičnih djela i pribavljanje protivpravne imovinske koristi. Sve navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, proizlazi iz presretnutih telefonskih razgovora od 24. jula 2015. godine iz kojih je vidljivo da je apelant putem SMS poruka obavještavao Alena Čengića o radnjama koje je preduzimao radi nasilnog ulaska u hotel, a što je sve potvrđeno i iskazima svjedoka. Kao daljnji razlog za primjenu ovog pritvorskog osnova Kantonalni sud je ocijenio i okolnost koja je proizašla iz raspoloživih dokaza da je osumnjičeni Alen Čengić pomoću svojih prijateljskih veza ishodio da Internet-portal „Klix.ba“ ne informira javnost o aktiviranju eksplozivne naprave ispred kladionice „MaxBet“, koja se nalazi u sklopu privredenog društva „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“ d.o.o. u stečaju, za šta je zauzvrat obećao nagradu. Iz provedenih dokaza je, također, proizašlo da su osumnjičeni Alen Čengić i njegov advokat Damir Alagić od navedenog internetskog portala zahtijevali da njegovi novinari prisustvuju pretresu server-sale u prostorijama stečajnog dužnika, što je u svom iskazu u svojstvu svjedoka potvrdio imenovani advokat. Konačno, Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu činjenicu da je lišavanje slobode svih osumnjičenih izazvalo veliku medijsku pažnju, te da je na taj način šira javnost upoznata sa prirodom i težinom krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, kao i djelimično sa okolnostima pod kojima su ta krivična djela učinjena, uključujući i pokušaj osumnjičenog Alena Čengića da putem novca i poznanstva utječe na donošenje odluke pred nadležnim organima u BiH. Sve navedeno kada se dovede u vezu sa teškom ekonomskom situacijom u BiH, velikim brojem stečajnih postupaka, medijskom uključenošću u predmetni slučaj koji je vezan za objekt koji predstavlja simbol Sarajeva, a koji je od strateškog značaja za turizam, prema ocjeni Kantonalnog suda, opravdava primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer sve navedeno ukazuje da je ispunjen subjektivni uvjet koji propisuje citirani član.
17. Na kraju je Kantonalni sud naveo da je prilikom odlučenja ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera, u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH apelantu i ostalim osumnjičenim umjesto mjere pritvora, pa i mjere zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, ali je navedeni sud došao do zaključka da se isti cilj ne bi mogao ostvariti nekom od blažih mjera. Navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, imajući u vidu prirodu i težinu predmetnih krivičnih djela i način izvršenja za koja se osumnjičeni osnovano sumnjiče da su ih počinili. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH.
18. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osumnjičenih, Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine, i to tačkom 2. dispozitiva, žalbe odbio kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrdio.
19. Apelant je žalbom pobijao prvostepeno rješenje iz svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepeno rješenje ukine, te naloži njegovo puštanje iz pritvora, ili da mu se odrede blaže mjere, ukoliko sud nađe da, ipak, postoje osnovi za određivanje pritvora. Nakon što je ispitao pobijano rješenje u vezi sa žalbenim prigovorima svih osumnjičenih, kao i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je usvojio stav da je prvostepeno rješenje u odnosu na osumnjičenog Alena Čengića pravilno i zakonito, a u odnosu na ostale osumnjičene u pretežnom dijelu, odnosno djelimično.
20. Apelant žalbom prigovora da osporeno rješenje ne daje odgovor da u konkretnoj situaciji postoje naročito važni razlozi za produženje pritvora. U vezi s tim prigovorom, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud naveo sasvim dovoljne i određene razloge za svoj zaključak da postoje važni razlozi zbog kojih istraga u datom trenutku nije okončana, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH. Uz to, Vrhovni sud je dodao da je prvostepeni sud ocijenio prirodu i težinu krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret naredbom za provođenje istrage, te zaprijećene kazne za ta djela, zatim, obimnost i složenost predmetne istrage s obzirom na veliki broj osumnjičenih za koje postoji osnovana sumnja da su u dužem vremenskom periodu učinili više krivičnopravnih radnji, da se radi o velikom broju dokaza za koje je potrebno obaviti određena vještačenja, da je u toku finansijsko vještačenje privrednog društva „Holiday Resort“ d.o.o. Sarajevo, koje, zbog obimne dokumentacije, još nije završeno, da Nacionalna kriminalistička agencija u Velikoj Britaniji trenutno analizira umjetničke slike, da je potrebno saslušati određeni broj svjedoka, što sve osnovano ukazuje na postojanje opravdanih razloga zbog kojih istraga još uvijek nije okončana. Imajući u vidu da je prvostepeni sud naveo jasne i određene razloge za zaključak da postoje važni razlozi za produženje pritvora svim osumnjičenim iz osnova koji propisuje član 149. stav 3. ZKPFBiH, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazivanje pojedinih osumnjičenih na odluku navedenog suda u predmetu Arslanagić i dr. ne može dovesti u pitanje pravilnost osporenog rješenja.
21. Vrhovni sud se u rješenju osvrnuo na prigovore pojedinih osumnjičenih u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret naredbom o provođenju istrage, ocijenivši ih neosnovanim, pri čemu apelant prigovore u tom pravcu u žalbi nije iznio.
22. U odnosu na prigovore svih osumnjičenih usmjerenih na nepostojanje posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora, Vrhovni sud je u odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, nakon elaboriranja stava nižestepenog suda, u tom dijelu istakao da prvostepeni sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantu i osumnjičenim Adnanu Hadžibajriću, Mehmedu Puškiću i Jasminu Kulenoviću iz osnova koji propisuje član 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pa je navedeni sud zaključio da se imenovanim osumnjičenim pritvor nije mogao produžiti iz navedenog osnova.
23. Kada su u pitanju posebni pritvorski razlozi koje propisuju tač. c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Vrhovni sud je istakao da su prigovori svih osumnjičenih usmjereni u tom pravcu neosnovani, jer je prvostepeni sud u tom dijelu dao pravilne i potpune razloge koji opravdavaju produženje pritvora iz navedenih osnova, pri čemu se pozvao na iscrpne navode prvostepenog suda koji su prezentirani na str. od 67. do 74. prvostepenog rješenja.
24. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pritvorski osnov iz tačke c) pravilno doveo u vezu sa osnovanom sumnjom da su svi osumnjičeni počinili niz krivičnih djela koja su im stavljena na teret, zatim, okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena koje upućuju na spremnost Alena Čengića, kao organizatora, i ostalih osumnjičenih, kao pripadnike grupe, da u kontinuitetu vrše krivična djela. Okolnost da se međusobno poznaju, prema ocjeni Vrhovnog suda, također, opravdava bojazan da bi svi osumnjičeni mogli da nastave da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Zatim je, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio visok stepen upornosti u vršenju krivičnih djela za koja se tereti posebno Alen Čengić, kao organizator grupe, koji ima dominantan položaj u odnosu na ostale osumnjičene. Takav stav prvostepenog suda, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može biti doveden u sumnju ni žalbenim prigovorima da u prvostepenom rješenju nema individualizacije i konkretizacije u čemu se ogledaju posebne okolnosti i bojazan za svakog osumnjičenog da će ponoviti krivično djelo, te da se razlozi za određivanje pritvora osumnjičenom Alenu Čengiću iz tačke c) temelje na istim razlozima kao za tačku b) stava 1. člana 146. ZKPFBiH. Suprotno takvim prigovorima, Vrhovni sud je usvojio stav da je prvostepeni sud dao konkretne razloge zašto smatra da su ispunjeni uvjeti da se svim osumnjičenim produži pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ti razlozi se, prema ocjeni Vrhovnog suda, odnose na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, za razliku od razloga koji su dati u vezi sa primjenom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, gdje su navedene naročite okolnosti koje ukazuju da će Alen Čengić ometati krivični postupak, pri čemu je prvostepeni sud individualizirao naročite okolnosti za svakog pojedinačno, pa činjenica da su u odnosu na sve osumnjičene ocijenjene iste okolnosti ne može biti razlog za prigovor da nema individualizacije pri razmatranju ovog pritvorskog osnova.
25. U vezi sa pritvorskim osnovom iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda koji je u vezi s tim osnovom ocijenio težinu krivičnih djela koja se svim osumnjičenim stavljaju na teret, zatim, način izvršenja djela, kao i posljedice tih djela, a ne samo obilježja krivičnih djela, kako se to neosnovano žalbama prigovora. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno uzeo u obzir da su djela učinjena u prostorijama najznačajnijeg hotela u gradu, i to u vrijeme provođenja stečajnog postupka, što je dovelo u pitanje provođenje stečaja i naplatu potraživanja većeg broja povjeritelja stečajnog dužnika, uključujući i bivše zaposlenike, zatim, da su pojedina krivična djela učinjena uz primjenu sile, nasilja i zastrašivanja, da su istupima u medijima obmanjivali javnost da je nasilan ulazak u hotel, zapravo, učinjen radi nastavka poslovanja i sl. Sve navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, ima karakter atipičnih okolnosti koje ukazuju da su djela učinjena u vanrednim okolnostima koje su pratile izvršenje krivičnih djela, a što sve opet upućuje na zaključak da postoji stvarna prijetnja od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja svih osumnjičenih na slobodu. U vezi sa prigovorima pojedinih osumnjičenih da prvostepeni sud ni prilikom primjene ovog pritvorskog razloga nije izvršio individualizaciju, niti je naveo dokaze u odnosu na pojedine osumnjičene, Vrhovni sud je prigovore ocijenio neosnovnim, jer je, prema njegovoj ocjeni, prvostepeni sud dao konkretne razloge, te činjenice i okolnosti na kojima je utemeljio svoj stav o postojanju uvjeta za produženje pritvora i po osnovu iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH. Vrhovni sud je još naveo da, zbog postojanja identičnih činjenica i okolnosti za produženje pritvora u odnosu na osumnjičene, njihovo pravo na individualno razmatranje ovog pritvorskog razloga nije povrijeđeno, niti je narušen princip nevinosti.
26. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je sud postojanje vanrednih okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora, shodno članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, obavezan ocijeniti i postojanje okolnosti koje su pratile učinjenje konkretnih krivičnih djela, a ne da li su postojale vanredne okolnosti koje dopuštaju državi da pod određenim okolnostima (rat, pobune većih razmjera i sl.) stave izvan snage zajamčena prava i slobode, kako se prigovora žalbama pojedinih osumnjičenih. Stoga se pozivanje u žalbama na stavove Evropskog sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ne može primijeniti na konkretan slučaj. Vrhovni sud je i ostale prigovore ocijenio neosnovanim, uključujući i prigovor u vezi sa primjenom nekih od blažih mjera zabrane, jer je prvostepeni sud dao valjane razloge za to, imajući u vidu način učinjenja i posljedice krivičnog djela, što, i prema ocjeni Vrhovnog suda, opravdava stav da se svrha pritvora ne bi mogla postići primjenom nekih od blažih mjera zabrane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnim navodima ukazuje da kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije vidi u proizvoljnoj primjeni člana 148. ZKPFBiH, jer je u izreci presude izostao zakonski osnov za produženje pritvora. Apelant smatra da obrazloženje odluke ne može biti adekvatna zamjena za izreku odluke, posebno imajući u vidu pravni princip o značenju, funkciji i važnosti izreke sudske odluke, te odredbu člana 148. stav 2. ZKPFBiH. Kantonalni sud je izreku rješenja učinio manjkavom i nepotpunom zbog čega je ona nerazumljiva, a što predstavlja bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 312. tačka k) u vezi sa članom 148. ZKPFBiH. Prema apelantovoj ocjeni, obaveza Vrhovnog suda, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, bila je da utvrdi bitnu povredu odredaba, jer je očigledno da rješenje Kantonalnog suda nije doneseno u zakonom propisanoj proceduri, već uz bitnu povredu odredaba ZKPFBiH, te zato što u izreci nije navedeno po kom osnovu se pritvor produžava. Apelant istovremeno ukazuje i na manjkavost izreke Vrhovnog suda, koji je odbio apelantovu žalbu, ali je u obrazloženju naveo da prvostepeni sud nije dao adekvatne razloge za primjenu zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Budući da Vrhovni sud u odnosu na taj pritvorski razlog nije ukinuo prvostepeno rješenje, apelant, zapravo, ne zna iz kog pritvorskog razloga je njemu pritvor uopće produžen. Nadalje, apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, jer ni Kantonalni sud, ni Vrhovni sud, koji je potvrdio stav navedenog suda, nisu iznijeli naročito važne razloge koji bi opravdali produženje pritvora. Prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi nisu dali analizu razloga za produženje pritvora, jer iz osporenih rješenja nije jasno zbog čega sudovi smatraju da postoje naročito važni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant ukazuje na izostanak adekvatnog obrazloženja, kao i izostanak adekvatnog razmatranja prigovora koje je apelant tokom postupka isticao, pa se u tom pravcu apelant poziva na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetu broj AP 4531/15. U vezi sa kršenjem člana 5. stav 3. Evropske konvencije, apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. Naime, kako apelant tvrdi, redovni sudovi nisu odgovorili na pitanje koje i kakvo djelo bi apelant mogao ponoviti a sve u kontekstu činjenice da apelant do sada nije osuđivan. Apelant smatra da redovni nisu izvršili potrebnu individualizaciju pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP, te se u tom pravcu pozvao na praksu Evropskog suda (Clooth protiv Belgije i dr.), te praksu Ustavnog suda u Odluci broj AP 4309/14. Za apelanta je posebno neprihvatljivo to što Vrhovni sud nije prihvatio kao opravdane ove njegove prigovore.
28. U vezi sa razlozima iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, apelant je istakao da se obrazloženje koje je Kantonalni sud naveo na str. od 70. do 74. u potpunosti odnosi na osumnjičenog Alena Čengića, dok se apelant uopće ne spominje. Apelant navodi da redovni sudovi nisu naveli razloge zbog kojih smatraju da apelant predstavlja razlog za uznemiravanje javnosti, niti je ponuđen ijedan dokaz da će do uznemiravanja javnosti zaista i doći, jer sudovi nisu ponudili dokaze da postoji reakcija javnosti na navodno apelantovo počinjenje krivičnih djela, posebno uzme li se u obzir činjenica da su neki osumnjičeni koji su imali istu pravnu kvalifikaciju kao i apelant već pušteni iz pritvora. Apelant je iscrpne navode u vezi za ovim pritvorskim razlogom potkrijepio brojnim primjerima iz prakse Ustavnog suda usvojene u odlukama br. AP 2930/15, AP 4663/15, AP 4665/15 i dr.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je prilikom ocjene zakonitosti prvostepenog rješenja, prije svega, imao u vidu navode iz obrazloženja prvostepenog rješenja prema kojim je na osnovu dokaza prikupljenih u istrazi zaključeno da postoji opći uvjet za pritvor, tj. osnovana sumnja da je apelant počinitelj krivičnih djela za koja se protiv njega vodi istraga, kao i posebni uvjeti iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, te razlozi koji predstavljaju naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH za produženje mjere pritvora. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na apelantove prigovore koje je iznio u apelaciji u vezi sa kršenjem ZKPFBiH prilikom donošenja osporenih rješenja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Kantonalno tužilaštvo je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, ocijenilo sve prigovore neosnovanim, smatrajući da i dalje postoje svi predloženi razlozi za produženje pritvora apelantu. Kantonalno tužilaštvo se osvrnulo na apelantove konkretne prigovore koji su izneseni u apelaciji, naglasivši da su u predmetnom postupku sva apelantova ustavna načela ispoštovana i da ničim nisu narušena. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
31. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) 11/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 286. stav (1) Krađa (1) Ko tuđu pokretnu stvar oduzme drugom s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, (…) Član 287. stav (1) tačka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini:
a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;
Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 361.
Organiziranje otpora (1) Ko druge organizira ili poziva na pružanje nasilnog otpora zakonitim odlukama ili mjerama nadležnih tijela, ili ukazuje otpor službenoj osobi u vršenju službene radnje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2)Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano neprovođenje ili je znatno otežano provođenje zakonite odluke ili mjere nadležnog tijela, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom ljudi koja učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
32. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 145. st. (1), (2) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146. stav (1) tač. b), c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 148. st. (1) i (2) Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
Član 149.
Trajanje pritvora tokom istrage (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće "iz stava 2. ovog člana" može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
"(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 240. "stav
2. "). Žalba protiv rješenja vijeća "iz stava 2. ovog člana" o produženju pritvora ne zadržava izvršenje rješenja."
(5) Ako se do isteka rokova iz "st. 1. do 4." ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.
Član 312. stav (1) tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
39. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
40. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode, da se trenutno nalazi u pritvoru koji, po osporenim rješenjima, može trajati najduže do 5. aprila 2016. godine. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju rješenja redovnih sudova o produženju pritvora u istrazi.
41. Apelant ukazuje da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKPFBiH, što rješenja čini nezakonitim. U prvom redu, apelant ukazuje na nepostojanje naročito važnih okolnosti za produženje mjere pritvora u istrazi, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, jer redovni sudovi u tom pravcu nisu naveli adekvatne razloge. Zatim, ukazuje da je izreka prvostepenog rješenja nerazumljiva, jer u izreci nije preciziran zakonski osnov za produženje pritvora, što izreku čini manjkavom i samim tim nerazumljivom, čime je počinjena bitna povreda postupka, u smislu člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Apelant ukazuje i na manjkavost obrazloženja u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora koji su propisani članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, jer redovni sudovi nisu dali jasne i argumentirane razloge za primjenu navedenih pritvorskih razloga. Za apelanta je posebno neprihvatljiv stav Vrhovnog suda, koji nije razmotrio sve apelantove žalbene prigovore. Apelant smatra da navedeni prigovori pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant se u apelaciji pozvao na veliki broj stavova iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda.
42. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).
43. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).
44. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie navaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju “tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. jun 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.
45. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant svoje prigovore nije usmjerio na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qou non za zakonitost pritvora, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti kod nespornog da su redovni sudovi na temelju raspoloživih dokaza utvrdili postojanje osnovane sumnje za sve osumnjičene da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.
46. Apelantovi prigovori tiču se, prije svega, zakonitosti osporenih rješenja u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKPFBiH, koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. Naime, ključni apelantov prigovor se odnosi na kršenje člana 149. stav (3) ZKPFBiH, jer, prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi nisu naveli adekvatne razloge kojim bi opravdali postojanje naročito važnih razloga za produženje mjere pritvora, te na nerazumljivost izreka osporenih rješenja, jer su redovni sudovi propustili da navedu zakonske razloge za produženje pritvora u izreci, što apelant dovodi u vezu sa kršenjem člana 148. stav 2. ZKPFBiH u vezi sa članom 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.
47. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da odredbe člana 149. ZKPFBiH propisuju dužinu trajanja pritvora u istrazi, a stav 3. citiranog člana, koji su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca. Ustavni sud podsjeća da za produženje pritvora od jednog do tri mjeseca zakon ne određuje uvjete pod kojima se produženje mora dozvoliti, osim uvjeta vezanih za zaprijećenu kaznu i naročito važne razloge. Koji su to „naročito važni razlozi“ zakon izričito ne propisuje, pri čemu sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koji su to razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu težinu krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči i zaprijećene kazne za ta krivična djela, a u vezi sa postojanjem naročito važnih okolnosti uzeli su u obzir obimnost istražnih radnji koje su provedene, odnosno koje tek treba provesti (veliki broj materijalnih dokaza, vještačenja koja su u toku, a neka se obavljaju u inozemstvu, veliki broj osumnjičenih, potreba za dodatnim saslušanjem određenog broja svjedoka). Ustavni sud smatra da se razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja ne čine proizvoljnim, jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju činjenicu što istraga još uvijek nije okončana, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 149. stav 3. ZKPFBiH čine neutemeljenim.
48. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na nerazumljivost izreke, jer Kantonalni sud u izreci rješenja nije naveo razloge za pritvor, što je dovelo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor bio predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom, koji je prigovor ocijenio neosnovanim za šta je navedeni sud dao argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz odredbe člana 148. stav 2. ZKPFBiH ne proizlazi obaveza suda da u izreci navede razloge za određivanje pritvora, kako to apelant pogrešno smatra, već se citirana odredba odnosi na elemente koje treba da sadrži rješenje u cjelini. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne zapaža da su izostali elementi koje propisuje član 148. stav 2. ZKPFBiH.
49. Nadalje, prigovor koji se odnosi na nerazumljivost izreke Vrhovnog suda bio je predmet razmatranja navedenog suda u odgovoru na apelaciju, jer apelant, kako tvrdi, ne zna po kom osnovu mu je pritvor produžen. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da se pritvor apelantu i neke osumnjičene nije mogao produžiti iz pritvorskog razloga koji propisuje član 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, budući da prvostepeni sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz navedenog osnova apelantu i ostalim osumnjičenim, izuzev prvoosumnjičenom Alenu Čengiću. Vrhovni sud je naveo da u takvim okolnostima, kada i dalje egzistiraju zakonski razlozi za produženje pritvora za sve osumnjičene iz zakonskih osnova propisanih tač. c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, nije bilo potrebno ukidati prvostepeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, a posebno činjenicu da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi iz kojih zakonskih razloga je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor, što korespondira sa odredbom člana 148. stav 2. ZKPFBiH, Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neutemeljenim.
50. Stoga, pošto iz osporenih rješenja ne proizlazi da je bilo proceduralnih propusta prilikom njihovog donošenja, jer redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili čl. 148. i 149. ZKPFBiH, na šta je apelant neosnovano ukazao, Ustavni sud zaključuje da su osporena rješenja donesena u skladu sa postupkom propisanim zakonom u svrhu člana 5. Evropske konvencije.
Posebni pritvorski razlozi
51. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač.
c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi nisu individualizirali razloge za primjenu navedenih osnova u odnosu na sve osumnjičene, vezujući navedene osnove, uglavnom, za Alena Čengića, koji se sumnjiči da je bio organizator grupe. Osim toga, redovni sudovi nisu ocijenili ni činjenicu da apelant ranije nije bio osuđivan, pri čemu se apelant pozvao na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Clooth protiv Belgije i stav Ustavnog suda usvojen u predmetu broj AP 4309/14. Apelant, također, tvrdi da redovni sudovi nisu adekvatno obrazložili, niti su učinili vjerovatnim postojanje vanrednih okolnosti i narušavanje javnog reda koje bi opravdalo pritvor. Prema apelantovoj ocjeni, data obrazloženja redovnih sudova su zasnovana na pretpostavkama, a ne na relevantnim dokazima, pa apelant ukazuje na arbitrarnost obrazloženja redovnih sudova i u tom dijelu. U tom pravcu apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima Ustavnog suda br. AP 2390/15, AP 4663/15, AP 4665/15 i sl.
Opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela
52. U vezi sa ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).
53. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda, usvojen u predmetu Clooth protiv Belgije, da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno u vezi sa prošlošću i osobnošću navedene osobe (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A broj 225).
54. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovaj pritvorski osnov razmatrali za sve osumnjičene u kontekstu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, međuzavisnosti osumnjičenih, te brojnih drugih okolnosti koje su redovni sudovi uzeli u obzir prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga kojim su redovni sudovi opravdali strah da bi puštanjem iz pritvora apelant i ostali osumnjičeni mogli počiniti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud zapaža da su prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga redovni sudovi detaljno analizirali sve aspekte konkretnog slučaja, pri čemu su data opširna obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su prigovori izneseni u apelaciji, uključujući i prigovor u vezi sa neindividualiziranjem naročitih okolnosti za sve osumnjičene, bili predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom, koji je prigovore ocijenio neosnovanim, dajući za svoj stav relevantno obrazloženje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga ispoštovali standarde Evropskog suda, jer su u osporenim rješenjima naveli relevantne razloge koji opravdavaju strah redovnih sudova da bi apelant puštanjem iz pritvora mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi prigovori u odnosu na nepostojanje pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH neosnovani. Opasnost od narušavanja javnog reda
56. U vezi sa prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke
d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranim predmetima, između ostalog, utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost apelanata u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec 2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, te na Izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Ustavni sud je u okolnostima citiranih predmeta utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost budući da redovni sudovi nisu ponudili stvarne razloge da bi do narušavanja javnog reda, zaista, moglo doći ukoliko bi apelanti bili pušteni iz pritvora, pri čemu težina krivičnog djela i način izvršenja djela nisu per se mogli opravdati pritvor iz citiranog zakonskog osnova.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da se svaki predmet uvijek posmatra in concreto, i to u okolnostima svakog predmeta pojedinačno.
57. Dovodeći sve navedeno u kontekst osporenih rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o primjeni pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zasnovali na detaljnom i opširnom obrazloženju koje se prima facie ne čini proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga imali u vidu brojne okolnosti koje su pratile sporne događaje, osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, težinu, prirodu i način izvršenja krivičnih djela za koje se apelanti sumnjiče, medijsku pažnju koju je sporni događaj izazvao u kontekstu značaja hotela u kojem su se sporna dešavanja događala, posljedice nastale učinjenjem krivičnih djela, te posebno činjenicu da su određena djela učinjena uz primjenu sile, nasilja i zastrašivanja, da su osumnjičeni organizirali proteste i okupljanje radnika, te druge okolnosti, što je sve navedeno opravdalo da redovni sudovi primijene i ovaj pritvorski razlog za sve osumnjičene (vidi, Ustavni sud, AP 5517/15 od 3. februara 2016. godine, tač. 52. i 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
58. U vezi s težinom krivičnog djela, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da težina kazne nije dokaz, niti može opravdati tvrdnju da su ugrožene sigurnost i imovina građana (vidi, Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, Serija A broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti za javni red (vidi, Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, Serija A broj 218, stav 51).
59. Međutim, kao što je već naglašeno, Ustavni sud podsjeća na to da su redovni sudovi prilikom odlučenja, osim težine i načina izvršenja krivičnog djela, uzeli u obzir i brojne druge okolnosti koje su pratile sporne događaje, što je redovnim sudovima bio dodatni razlog za primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi upravo na brojnim okolnostima koje su detaljno elaborirali u obrazloženjima osporenih rješenja zasnovali strah od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta i ostalih osumnjičenih iz pritvora. Stoga, okolnost da su redovni sudovi prilikom odlučenja, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dovoljni razlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, uzeli u obzir i druge brojne okolnosti konkretnog slučaja upravo i razlikuje ovaj predmet od prakse Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđivao povredu člana 5. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao u apelaciji.
60. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja mjere pritvora apelantu iz zakonskog osnova koji propisuje član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH naveli detaljne i prihvatljive razloge koji opravdavaju stav redovnih sudova da bi puštanje apelanta iz pritvora rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
61. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu proizvoljno odlučivali prilikom produžavanja mjere pritvora apelantu primjenom člana 146. stav 1. d) ZKPFBiH.
62. Ustavni sud podsjeća da postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) apelant nije osporio, pa iz tog razloga Ustavni sud taj dio osporenih rješenja nije ni ispitivao, budući da je Vrhovni sud naveo da se apelantu pritvor iz tog zakonskog osnova nije ni mogao produžiti.
63. U kontekstu prigovora kojim apelant pokreće pitanje kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezu sa rješenjem Vrhovnog suda, koji, prema apelantovoj ocjeni, u žalbenom postupku nije odgovorio na sve njegove žalbene prigovore, Ustavni sud ovaj prigovor smatra paušalnim, budući da apelant nije konkretizirao ove prigovore da bi se oni uopće mogli razmotriti. Štaviše, apelant uz apelaciju nije dostavio svoju žalbu, odnosno žalbu koju su apelantovi tadašnji branitelji izjavili protiv prvostepenog rješenja, pa u takvim okolnostima ostaje nejasno koje relevantne prigovore nije razmotrio Vrhovni sud. Stoga, Ustavni sud ove prigovore smatra neutemeljenim.
64. Imajući u vidu sve navedeno u kontekstu apelacionih prigovora i prakse Ustavnog suda i Evropskog suda na koju se apelant pozvao u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu pritvor produžen u skladu sa garancijama koje pruža član 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi razloge za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH zasnovali na relevantnim razlozima, koji korespondiraju sa standardima Evropske konvencije, i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 148. i 149. ZKPFBiH, te kada apelant nije konkretizirao koje relevantne žalbene prigovore koje je iznosila tadašnja apelantova odbrana Vrhovni sud nije razmotrio kako bi se ovaj prigovor uopće mogao ispitati.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman